14. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Nikada ne možemo do kraja razumjeti zašto je ljudska povijest zapravo povijest ratovanja. Kako to da s jedne strane svi priznajemo da je mir velika blagodat, a u isto vrijeme različiti ratovi i sukobi nikada ne silaze s novinskih stupaca? Što je to s čovjekom, što je to s nama? Danas nam Gospodin Isus govori o miru. Htjeli bismo taj mir i za nas i za sve ljude. Zamolit ćemo Gospodina da uđemo u mir s njime i sa svojim bližnjima da bismo bili dostojni ovih otajstava.

  • Gospodine, ti si stvorio čovjeka da živi u miru sa svim stvorenjem. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si došao na svijet da dadeš mir. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo nositelji tvoga mira. Kriste, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Što je to mir, mir među ljudima? Složit ćemo se da mir nije jednostavno odsustvo rata. U političkom smislu velimo da je potrebno da svijetom vlada pravedan mir. Međutim, je li to mir o kojem Krist danas govori u evanđelju (Lk 10, 1-12.17-20). Naime, on poučava svoje učenike da u koju god kuću uđu najprije reknu: „Mir kući ovoj!“ Što to apostoli trebaju zaželjeti i donijeti svakoj kući? Kakav je to mir i što je to pravi mir uopće? Vratimo se na početke.


Mir i nemir prvih ljudi


Biblija slikovito izvješćuje kako je Bog stvorio prve ljude i smjestio ih u vrt u kojem im ništa nije nedostajalo. Ničim nisu bili opterećeni ni u duhovnom ni u materijalnom smislu. Čak su i bili oboje goli, a da nisu osjećali stida. Rekli bismo danas, oni su živjeli u posvemašnjoj ravnoteži na području i duha i tijela. I onda se pojavio crv sumnje, pojavio se nemir. Napasnik im reče: „Bit ćete kao bogovi.“ U čovjeku se rodila žudnja i požuda. Živjeti iznad svojih mogućnosti, tražiti uvijek više, uvijek bolje, tražiti uvijek nove izazove… I dogodilo se ono što se dogodilo. Čovjek je sagriješio. I grijeh je u čovjeka unio duboki nemir, nesreću, nesigurnost. Upravo kako veli Knjiga Mudrosti: „Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,23-24). Eto, to je plod grijeha, grijeha koji je uzrok svakom ljudskom nemiru: ljudi ne samo da nisu „postali kao bogovi“, nego su izgubili i ono što su imali i duboko se kajali za svoju nezasitnost i za to što su dopustili da ih napast zavede. Na sličan, slikovit način, vidimo opisanu povijest ljudi koji su htjeli graditi kulu do neba. Živjeli su razmjerno složno i bili su kadri graditi velike građevine. Ali, eto, htjeli su načiniti građevinu „do neba“, htjeli su se na svoj primitivni način natjecati s Bogom, na neki su način opet htjeli „postati kao bogovi“. I opet se povijest neslavno ponovila. Bog im je pobrkao jezike. Tako sada nisu mogli sagraditi tu veliku kulu, ali su u isto vrijeme bili i raspršeni, jer se više nisu mogli sporazumijevati.


Mir i nemiri u ljudskoj povijesti


Nije li povijest prepuna primjera ljudskih nemira i ratova? Toliki su vladari bili i veliki i snažni u svojim zemljama i onda im to nije bilo dovoljno: uvijek su htjeli i više vlasti i više zemlje i više podanika. Tako je bilo ali gotovo sa svim nama poznatim uspješnim vladarima tijekom povijesti. Što je drugo činio Aleksandar Makedonski? Što je činio Julije Cezar? Što su činili svi rimski vladari? Što je drugo radio Karlo Veliki? A Napoleon? A engleski kraljevi koji su stvarali svoje svjetsko carstvo na svih pet kontinenata? Konačno, što drugo čine moderni globalistički osvajači? Nadalje, nisu li Hitlera i Staljina i Musolinija veličali kao božanstva? Ne gledamo li i mi neke današnje veličine kao bogove? Nije li se čak i neka emisija zvala „Hrvatski idol“ ili tako nekako? I nikad mira. Uvijek neki nemir za još više vlasti, a vlasti i bogatstva nikad dovoljno…


Naši nemiri


Za nas je duboko istinita pjesma Petra Preradovića čija prva kitica glasi: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba / zadovoljno nikad posve nije, / Čim željenog cilja se dovreba, / sto mu želja opet iz njeg klije.“ Tu su naši nemiri i tu je izvor naše nesreće. Uvijek iznova žudimo, uvijek iznova tražimo više i više. Žudimo za bogatstvom, za posjedovanjem. Uvijek bolji mobitel, uvijek više odjeće, uvijek noviji modeli automobila ili kućanskih aparata, uvijek veća kuća ili stan, kuća za odmor… Uvijek više novaca. A onda, uvijek više vlasti i utjecaja u užoj i široj obitelji, u općini i u županiji… I – samo kad bismo to htjeli priznati! – sve se to svodi na ono da „budemo kao bogovi“, mali bogovi u kući, u obitelji, na ulici, na cesti, u gradu… A na koncu: mirni? Sretni? Zadovoljni? Nikada. Nemir i nemir. To je prava ovisnost: uvijek nam trebaju veće i veće doze i nikada dovoljno.


Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!


Isus šalje svoje učenike da svakoj kući u koju uđu, navijeste mir. Upravo nam to Isus želi reći. Da je mir u Bogu, da je mir u smjernu i zadovoljnu srcu. Da je mir u dobrostivu srcu. Da je mir u ljubavi, dobroti, nježnosti. Da je mir u praštanju, strpljivosti, u malenim znacima pažnje, u malim radostima. Rekoše anđeli prigodom Kristova rođenja: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2,14). Zato uskrsli Isus naviješta i želi mir svojim učenicima. Zato nam veli: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.“ Želi nam reći da se ne smijemo dati opsjeniti varkama ovoga svijeta da nas može smiriti i mir donijeti išta što je isključivo od ovoga svijeta. Stvarno nisu neke pobožne, zastarjele fraze reći da je svijet prolazan i da nas ovaj svijet sam za sebe ne može usrećiti. Mnogi i premnogi su s gorčinom došli do kraja puta i uvidjeli da ih kao ljude nisu ispunili nikakvi užici, nikakva slava, nikakva vlast, shvatili su da na koncu ostaju sami sa svojim besmislom. Zato veli psalam: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje” (Ps 62,2). S druge pak strane, ako čovjek traži najprije kraljevstvo Božje, dobit će i na ovoj zemlji ono što mu treba, jer Bog ne želi biti prema nama stisnute šake, baš kako prekrasno veli jedan drugi psalam: „Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje” (Ps 127,2).