Oznaka: 2. korizmena nedjelja (C)

Opće je poznato da čovjek ne kreće na put ako ne zna kamo ide ili pak ne poduzima nijedan napor ako ne zna čemu to čini. Bez dobro definiranoga cilja nema smislene i korisne aktivnosti. Tako je isto i u duhovnome životu, to jest životu vjere. Ako nismo dobro promislili i osmislili vlastite čine, onda je bolje ne činiti ništa, jer sve postaje ispraznost i formalnost. Sve rečeno vrijedi i za našu korizmenu obnovu i za sve korizmene aktivnosti i odluke koje kao vjernici donosimo pred Bogom, a koje su ne samo korisne, već i potrebne za duhovni život. Doista, sve korizmene odluke i djela na koja se odlučimo, korisna su i dobra sama u sebi, ali koliko će imati učinka za naš duhovni život i rast, ovisi o tome koliko ih povežemo s konačnim duhovnim ciljem, to jest koji im vjerski i vjernič...

Uvod i pokajnički čin Bog nas poziva na velike stvari. Na početku povijesti spasenja Bog je pozvao Abrahama da krene u Obećanu zemlju. On je Bogu povjerovao i učinio što je Bog od njega tražio, pa je tako postao praocem izabranoga naroda u kojem je rođen Spasitelj, Krist, Gospodin. Bog je pozvao Pavla, progonitelja i nasilnika da bude navjestiteljem evanđelja. Pavao se – Božjom milošću – pokazao vrijednim toga poziva. Uz toliko mnoštvo drugih svijetlih likova Crkva nam danas pred oči stavlja ovu dvojicu kao primjere ljudi koji su – pošavši za Bogom – napustili svoje ovozemne planove. Mi smo svjesni da nas ovozemne zamamnosti često odvajaju od Boga i od poziva koji Bog ima za nas. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste, da budemo dostojni ovih svetih otajstava....

Uvod i pokajnički čin Na putu prema Jeruzalemu Isus uzima Petra, Ivana i Jakova, odlazi s njima na jednu visoku goru i pred njima se pokazuje u nebeskoj slavi. Evo, već smo više od tjedan dana u korizmi i Crkva je izabrala upravo taj evanđeoski odlomak u kojem nam Gospodin poručuje da odricanje, post i pokora nikada nisu sami sebi svrhom. Naime, naše nas odricanje i pokora upravlja pravim vrednotama i Gospodin nam onda već u ovom svijetu daje milost i radost koje nam svijet ne može dati. Biti Bogu vjeran znači uvijek neprestano kušati darove Božje dobrote koji nas uza sve kušnje ispunjaju trajnom radošću. Htjeli bismo današnju Božju riječ prihvatiti otvorenim srcem i ova sveta otajstva proslaviti mirne savjesti. Zamolimo Gospodina da nas očisti i učini dostojnima ovih svetin...

Post 15,5-12.17-18 Nakon herojskog odaziva Božjem pozivu, Abrahamov život nipošto ne kreće silaznom putanjom. Tijek događaja u kojima ide prema zadobivanju obećanog potomstva i zemlje biva sve dramatičniji. S jedne strane, njegova žena Saraja je sterilna, a s druge strane umnažaju se Božja obećanja o brojnom potomstvu koje će biti poput pijeska na obali morskoj ili zvijezda na nebu. Božje obećanje protivi se zdravom razumu – Saraja je sterilna, a Njegova obećanja sve spektakularnija! Što to znači? Sukob vjere i razuma, dakle, nije moderno otkriće – ta sȃm Bog ga je „izazvao“ i stavio pred Abrahama! A zapravo, to je Božji način postupanja oduvijek – već od prvog poglavlja Biblije je jasno da ljudi ne uspijevaju razumjeti Božji naum i njegov način postupanja. Abraham opetu...

U našem korizmenom hodu druga nas nedjelja vodi s Gospodinom na goru preobraženja, kao što je on poveo trojicu svojih apostola. Kao što je i njima ovaj događaj bio putokazom kojim im je Gospodin otkrivao daljnji smjer hoda, tako je i nama dužni putokaz kojim nam ukazuje na jedan od bitnih ciljeva prema kojima je stremiti u korizmenom vremenu. No poput apostola i sami smo počesto usredotočeni samo na sebe i svoj duhovni ugođaj, a ne na cjelovitu dobrobit. Tako je i Petar nakon preobraženja u svojoj zbunjenosti zaustio: Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Premda je razumljiva njegova reakcija, Isus je ipak nije prihvatio, te nisu ostali sagradili tri sjenice, niti su ostali na gori, nego su se vratili u životnu stvarnost. Isus, naime, nije htio njihov život izuzeti od odgovornosti z...

Povjerova Abraham Pripovijeda se kako su gledatelji u cirkusu oduševljeno pljeskali hodaču po užetu. I dok se spremao da s ručnim kolicima prijeđe isti put, zapitao je jednoga koji je najviše pljeskao, vjeruje li da on, hodač, to doista može učiniti. Čovjek je rekao kako u to uopće ne sumnja. Međutim, kad ga je hodač pozvao da sjedne u ta kolica, čovjek se nije složio. Očito: jedna je stvar vjerovati riječima, a nešto je posve drugo vjerovati svojim opredjeljenjem. I tu onda dolazi Abraham - nezaobilazan lik u našem naviještanju. Prisjetimo se. Abraham, starac, pozvan od Boga, napušta svoje prebivalište, svoju domovinu i svoj narod i odlazi u nepoznato, u zemlju koju mu Bog pokazuje. Iako je već star, a bez potomstva, Bog obećava njemu i njegovoj ženi da će od njih proist...