Petak, 21 siječnja

2. korizmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Na putu prema Jeruzalemu Isus uzima Petra, Ivana i Jakova, odlazi s njima na jednu visoku goru i pred njima se pokazuje u nebeskoj slavi. Evo, već smo više od tjedan dana u korizmi i Crkva je izabrala upravo taj evanđeoski odlomak u kojem nam Gospodin poručuje da odricanje, post i pokora nikada nisu sami sebi svrhom. Naime, naše nas odricanje i pokora upravlja pravim vrednotama i Gospodin nam onda već u ovom svijetu daje milost i radost koje nam svijet ne može dati. Biti Bogu vjeran znači uvijek neprestano kušati darove Božje dobrote koji nas uza sve kušnje ispunjaju trajnom radošću. Htjeli bismo današnju Božju riječ prihvatiti otvorenim srcem i ova sveta otajstva proslaviti mirne savjesti. Zamolimo Gospodina da nas očisti i učini dostojnima ovih svetinja.

  • Gospodine, ti si vjernost Abrahama, oca naše vjere, nagradio blagoslovom kroza sve vjekove. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si svojim preobraženjem učenicima predskazao svoju nebesku proslavu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo znak tvoje svetosti, veličine i ljubavi u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Veliki ljudi imaju velike vizije. Ne gledaju od danas do sutra, nego gledaju daleko naprijed. Pa kako onda da se toliki ljudski planovi izjalove, da se toliki brodovi ljudskog maštanja nasuču na pijesku ili razbiju o hridi? Koje su vizije i pogledi pravi pogledi? Koji ljudski napori ostaju kroz vjekove? Danas nam bogoslužje stavlja pred oči Abrahama, divan primjer čovjeka kojega samo Pismo naziva praocem naše vjere (Post 15, 5-12.17-18). Od njegovih vizija, od njegove vjere na svoj način živi i današnja Crkva.


Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj


Abraham je čovjek u već poodmaklim godinama, jednako kao i njegova žena Sara. U ona davna vremena apsolutno najveći dar koji je Bog mogao podariti čovjeku bilo je potomstvo. I, evo, Abraham i Sara nisu imali djece. I onda Bog poziva Abrahama da napusti svoju zemlju te da ode u zemlju koju mu je Bog odredio. Kad je Abraham posluša, Bog s njime sklapa savez pri čemu mu obećava ono što je Abraham tek pritajeno mogao sanjati. Veli: “Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj, ako ih možeš prebrojiti. Toliko će biti tvoje potomstvo!” I onda mu Bog obećava sve što bi čovjek mogao poželjeti, pogotovo čovjek onoga vremena. Obećava mu uz brojno potomstvo i zemlju koju će zaposjesti. Bog mu obećava da će on, Abraham, biti praotac slavnoga naroda. I Abraham je povjerovao. Zato prinosi Bogu žrtvu i podvrgava se u potpunosti Božjem naumu. Vidimo. Ona je vizija velika, onaj je naum velik koji Bog predloži čovjeku, a čovjek ga svim srcem prihvati. I to onda donosi obilat plod. Naprotiv, plan koji bi bio isključivo ljudski, propada, pogotovo ako je utemeljen na sebičnosti, častohleplju, grabeži, nepravdama, krvi i ratu.


Preobraženi Isus


Opet vidimo velebni Božji plan. Kao što je Bog obećao – i ostvario! – velike stvari Abrahamu, tako se Bog želi proslaviti i u svome Sinu. Isusa Krista, podložna promjenjivosti ovoga vremena, podložna ljudskom prihvaćanju ali i neprihvaćanju, podložna boli i smrti, takvoga Isusa Bog prikazuje u uzvišenom svjetlu (Lk 9, 28b-36). Naime, na putu prema Jeruzalemu gdje će od ljudi biti odbačen i predan muci i smrti, Isus se preobražava pred svojim učenicima i time unaprijed predskazuje učenicima da muka i smrt nemaju nad njim zadnju riječ. Sjećamo se prošle nedjelje: Isus nije sam tražio svoju slavu. I evo, ovdje, Bog ga proslavlja pred izabranim učenicima.


Velebno poslanje za nas


U tome je naša snaga. Naime, Bog nas poziva na veliko i veliko nam obećava. Bog nas poziva da budemo njegova djeca, da budemo njegova vjerna slika u ovome svijetu. I tu je veličina i tu je velebnost: mi, maleni ljudi kadri smo utjelovljavati Božju strpljivost, Božju dobrotu. Kadri smo praštati, voljeti, iskazivati milosrđe. Kadri smo nadilaziti ovozemne probitke, kadri smo izdizati se iznad zemaljskih briga, kadri smo u određenoj mjeri spustiti nebo na zemlju. Jer tamo gdje je ljubav, praštanje, dobrota ljubav – tamo je nebo i tamo se događaju nebeske, božanske stvari. Tako se može dogoditi da smo kao mladi ljudi imali velike planove o poslu, uspjehu, napredovanju, pa da je sve skupa ipak drugačije završilo. Međutim, u ovom Božjem pozivu nije preuzetno, nije ludo nadati se da će Bog na meni učiniti velike stvari. Slab sam duhom? Bog me i hoće i može ojačati! Nestalan sam, a htio bih biti vjeran i postojan? Bog me i hoće i može ojačati? Nemaran sam u svojim dužnostima, nagao u svojim postupcima, a htio bih ipak živjeti po evanđelju? Bog me i hoće i može učiniti nositeljem svoga spasenja! Pogledajmo, konačno, tolike velikane: Petra, Pavla, Ivana, Mateja! Svi su oni bili i nesavršeni i nestalni, a ugrađeni su u same temelje Crkve. Bog se u njima i po njim htio proslaviti. I tako svi veliki ljudi sve do Leopolda Mandića, kardinala Stepinca, Majke Terezije… Kada su Božji planovi u pitanju, možemo slobodno reći: “Rođen sam za velike stvari!”


Naše preobraženje


I još nešto. Na putu prema muci, nebeski je Otac pokazao svoga utjelovljenoga Sina u nebeskoj slavi. Kao da mu daje predaha i utjehe prije onih strašnih trenutaka. I nama u našim poteškoćama Bog koji puta daje trenutke odmora, posebne dragosti i radosti. Zahvalimo mu na tome i zamolimo ga da nam podari snagu da mu budemo vjerni uvijek – i u trenucima blaženstva i u trenucima nevolja. Veli pismo: “Tko ustraje do konca, taj će se spasiti”.