Oznaka: 22. nedjelja kroz godinu (B)

Čitanja: Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23 Zasigurno znadete koja je razlika između komplimenta i laskanja. Kompliment je iskreni komentar nečega što je dobro. Pa mogu tako – iskreno i s radošću – pohvaliti nečiji izgled i nečiji uspjeh. To je dobro i to je zdravo. Dobro je pohvaliti svoje dijete, blisku osobu, ali i bilo kojeg čovjeka za nešto što dobro čini. Nasuprot tome, laskanje je u osnovi neiskreno. Pohvalit ću nekoga zbog njegova uspjeha – bilo to istinito ili ne – s nakanom da zadobijem njegovu naklonost i onda izvučem neku korist za sebe. Ako smo imalo pažljiviji, razmjerno lako – bar nakon određenog vremena – možemo razlikovati kompliment od laskanja. A evo – zvuči gotovo nevjerojatno – ljudi se kojiput pokušavaju laskanjem dodvoriti...

Čitanja: Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23 Dobro nam je poznat događaj opisan u današnjem Evanđelju. A i vrlo upečatljiv jer se takve scene događaju i danas, a nisu bile tek samo nekada kad je Sin Božji hodao zemljom sa svojim učenicima. Taj događaj je jedan od primjera kako se ljudi vrlo lako usredotočuju na ono nebitno, a izostavljaju ono bitno. Štoviše, čak se usmjeravaju prema nečemu što je pogrešno, samo da bi prekrili sebe i da vlastiti život ne dovedu do toga da propitaju svoj odnos s Gospodinom. Ne samo nekada, nego tako i danas vode se mnoge rasprave, prijepori i svađe oko mnogih sporednih stvari u životu Crkve i društva, umjesto da se svi skupa usredotočimo prema onome što nam savjetuje naš Gospodin, ne samo današnjim evanđeoskim teks...

Evanđelist sveti Marko prenosi nam jednu zanimljivu Isusovu reakciju nakon što su neki farizeji i pismoznanci izrekli primjedbu i uputili zamjerku na račun njegovih učenika jer su neopranih ruke jeli kruh (Mk 7, 1-8.14-15.21-23). Takvu slobodu od kojekakvih običaja i uredbi dao im je njihov Učitelj koji je i stao u njihovu obranu kad su spomenuti farizeji i pismoznanci mrmljali protiv njih. Osim što su se slijepo držali predaja starih, ti isti ljudi uzimali su sebi za pravo tražiti zamjerke u ponašanju drugih ljudi, uvjereni u vlastitu svetost i ispravnost. Bili su spremni riječima, i ne samo, progoniti svakoga onog tko se nije ponašao sukladno onom što su oni zamislili da treba biti. Umjesto da se sami posvećuju razmatrajući Božju riječ, te da je svjedoče živeći po njoj i ostvaruj...

Uvod i pokajnički čin Isus nas u Markovu evanđelju (Mk 7, 1-8.14-15.21-23) poziva da se učimo od njega: jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Gospodin je blag i krotak. I mi smo pozvani na istu krotkost, blagost i poniznost. Danas bismo htjeli otvorena i ponizna srca primiti u se Božju riječ. Htjeli bismo i ova sveta otajstva radosno i plodonosno proslaviti. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe. Gospodine, stvorio si nas da budemo tvoji prijatelji i suradnici u stvaranju ovoga svijeta. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti koji si nama u svemu sličan osim u grijehu pokazao si nam put krotkosti i poniznosti. Kriste, smiluj se! Gospodine, pozivaš nam da i mi budemo krotka i ponizna srca, da bismo postigli pravi spokoj. Gospodine, smiluj ...

Uvod i pokajnički čin Kažu neki stručnjaci da je u našoj zemlji između ostalog problem i to što zakoni nisu dovoljno jasni i određeni, tj. da zakoni, kako se to obično kaže, imaju previše „rupa“, pa se onda događa da netko u skladu sa zakonom učini prijevaru i višestruko ošteti i društvo i pojedince. Pravnici vele da se uvijek može naći nekog načina da se u određenoj mjeri zakon izigra, tako da se zna dogoditi da budu kažnjeni koji su u maloj stvari – koji puta iz previda ili nemara – prekršili zakon, dočim se uz pomoć dobrih odvjetnika znaju izvući oni koji su u većoj stvari učinili nešto nepošteno. Nesavršeni su ljudski zakoni i ljudske uredbe. A što je s Božjim zakonom? O tome nam danas jasno progovara Krist Gospodin. On neka nam dade svoga duha da tu njegovu riječ danas ...

Pnz 4,1-2.6-8 Današnje prvo čitanje zapravo je odlomak iz Mojsijevog prvog oproštajnog obraćanja Izraelcima u Knjizi Ponovljenog Zakona. U njemu podsjeća Izraelce na hod kojeg su prevalili od Sinaja do pragova obećane im zemlje, s onu stranu Jordana gdje se sada i nalaze. Ako žele ostvariti san o zadobivanju Obećane zemlje, moraju se suočiti s pitanjem vjernosti Gospodinu. Jer On je izvor njihove slobode, On ih je izveo iz Egipta i oslobodio ropstva. On je čudesni Bog koji oslobađa i želi omogućiti procvat života. Slijediti Njegovu volju znači umnažati svoje dobro. Zato Mojsije može svojim sunarodnjacima reći da poslušnost Božjoj riječi podiže ugled Izraelcima pred drugim narodima. Doista, bilo bi glupo ne slijediti glas koji vodi u slobodu i blagostanje, a s druge strane ...

Jedna stara narodna mudrost veli: Bolje da propadne selo nego običaj! Izreka je to koja potvrđuje ljudsku potrebu da određene čine pretvori u obred do kojeg drži kao do svetinje, pa ga zato obnavlja iz godine u godinu. Postoje obredi koji su mu toliko značajni da ih se ni pod koju cijenu ne bi htio odreći jer su mu oni postali gotovo religija. A radnje koje iz godine u godinu, ili u određenim prigodama vjerno ponavlja obnavljajući sjećanje na onaj prvi događaj ili na svoje pretke koji su obred uveli, zovemo običaj ili predaja. Stvarajući običaje čovjek pokazuje potrebu da izradi svojevrsni obrednik za proslavu svojih svetinja, to jest običajnik koji će motivirati njegove čine, a potom ih i opravdati. Ne samo da nije loše, nego je dobro da čovjek kad stvara, ipak stvara nešto što ...

Iznutra, iz srca čovječjega Strahote smo čuli u Domovinskom ratu. Koliko li je velika ljudska nesreća, koliko silna ljudska bol. Koliko li je suza poteklo, koliko li se ljudi okaljalo zlom mišlju, zlim riječima, zlim činima. Golemo li je breme ljudskih grijeha i ljudskih nesreća! Tko to može izmjeriti? Ah, reći ćete - i to s pravom! - bolje je to ne dirati. Neka vrijeme liječi rane, a Bog neka se smiluje svakom grešniku. Upravo tako. Ni ja ne želim govoriti o tome da bih kopao po strahotama tih godina, nego stavljam pred oči te slike da bolje osvijetlim Isusovu današnju poruku. Iskreno, ja sam je u posve novom svjetlu shvatio tek za vrijeme rata. Što nam to Isus govori? Isus raspravlja s farizejima o židovskim propisima obredne čistoće. I tumači: „Ništa što izvana ulazi u...

Današnje nam Evanđelje govori o Gospodinovom sukobu sa skupinom farizeja koji su predbacivali njegovim učenicima da se ne ponašaju po predaji starih, jer jedu kruh nečistih ruku. Farizeji su, naime, bili revni vršitelji zakonskih odredbi koje su propisivale čak mnoge takve detalje koji su, prema njima, imali važnost za život vjere i duhovni odnos s Bogom. Budući da blagovanje jela doista može biti i obredna stvarnost, pranjem ruku, čaša i vrčeva smatrali su se čistima za blagovanje, te su takve odredbe ljubomorno čuvali kao duhovni zakon i zalog. Apostoli, naprotiv, provodeći svoje vrijeme s onim koji ih je učio da blaguju svoj kruh čista srca, osjećali su se prilično slobodni od takvih odredbi kojima se zadovoljavalo zakonsku formu, ali se vrlo lako prelazili preko mnogo bitniji...