Nedjelja, 19 rujna

22. nedjelja kroz godinu (B): Usnama častiti


Čitanja: Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23


Zasigurno znadete koja je razlika između komplimenta i laskanja. Kompliment je iskreni komentar nečega što je dobro. Pa mogu tako – iskreno i s radošću – pohvaliti nečiji izgled i nečiji uspjeh. To je dobro i to je zdravo. Dobro je pohvaliti svoje dijete, blisku osobu, ali i bilo kojeg čovjeka za nešto što dobro čini. Nasuprot tome, laskanje je u osnovi neiskreno. Pohvalit ću nekoga zbog njegova uspjeha – bilo to istinito ili ne – s nakanom da zadobijem njegovu naklonost i onda izvučem neku korist za sebe. Ako smo imalo pažljiviji, razmjerno lako – bar nakon određenog vremena – možemo razlikovati kompliment od laskanja. A evo – zvuči gotovo nevjerojatno – ljudi se kojiput pokušavaju laskanjem dodvoriti čak i Bogu. Među Isusovim suvremenicima bilo je onih koji su naizvan ispunjavali zakone i odredbe, zaboravljajući na temeljne zapovijedi o milosrđu i ljubavi. Njima Isus upućuje tvrde riječi: „Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: ‘Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.’ Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.“ I doista se tako događalo. Bilo je onih koji su jako pazili na propise o obrednoj čistoći a da su u isto vrijeme lihvarskim ugovorima otimali kuće udovicama i sirotama.

Zvuči poznato? Ozbiljno je to upozorenje svakom vjerniku. Naravno da Isus nije protiv naših lijepih vjerskih običaja. Sasvim je u redu da proslavimo naše blagdane, jednako kao krštenja, prve pričesti, krizme i vjenčanja. Prekrasan je običaj da neki za Veliku Gospu propješače na desetke kilometara. Dobro je i važno da djeca pohađaju školski vjeronauk i župnu katehezu. Ali za vjernika ostaje ono bitno: uza sve lijepe običaje još s uvjerenjem vršiti zapovijedi, živjeti prema evanđeoskim načelima, što često nije lako. Kao što u našim međuljudskim obiteljskim i bračnim odnosima nije bitna forma, nego stvarni osjećaj ljubavi i povezanosti koji se životom pokazuje i dokazuje, jednako bi tako to trebalo biti i u životu vjernika. Jer, ako je krštenje, pričest ili krizma samo povod za obiteljsko druženje, onda je vjera tek izvanjska. To je ona muka i napast svih vjernika. Međutim, na duge staze uvijek se isplati iskrenost prema ljudima, a pogotovo prema Bogu. On od nas želi našu ljubav i poštovanje, iskreno vršenje zapovijedi, a ne pusto laskanje. Veli Isus: „Tko ima uši, neka čuje!“