Oznaka: 5. nedjelja kroz godinu (C)

Čudesnim ulovom na Galilejskom jezeru Isus je započeo skupljati svoje učenike s kojima je potom namjeravao nastaviti svoju aktivnost za spas ljudskoga roda, kada oni još nisu ni slutili što on zapravo namjerava. U ovom susretu i događaju Petar je iskusio Isusovu božansku moć te se zaprepastio i neobično prestrašio zbog Isusove blizine, svjestan da nije riječ o običnom čovjeku, već o nekome tko ima neobičnu snagu. Ali srećom nije sve ostalo na njegovu zaprepaštenju i strahu, već je Isus uklonio njegov strah i vratio mu mir pozivajući ga da se ne boji. A kao što se dogodilo Petru da ga je Isus izliječio od straha, možemo shodno tome razmišljati o strahovima koji muče svakoga od nas, to jest o strahovima koji muče svakoga čovjeka. Tim više je tema i nama aktualna jer živimo u vremenu...

Uvod i pokajnički čin Tko je stvarno mudar i uman čovjek? Rekli bismo, onaj tko je svjestan svoje ograničenosti. Jer, koliko god čovjek toga znao i razumio, uvijek ostaje puno, puno toga na zemlji, u svemiru, u ljudskoj duši što čovjek još ne zna. Upravo kako reče jedan od najpoznatijih filozofa, Sokrat: „Znam da ništa ne znam.“ Samo ograničeni ljudi misle da sve razumiju. S druge strane, tko je stvarno svet, Božji čovjek? Upravo onaj koji je svjestan svoje ograničenosti i grešnosti te u isto vrijeme svjestan beskrajne Božje mudrosti i ljubavi. Samo su površni i oholi ljudi uvjereni u svoju svetost. U tome smislu nas danas lijepo poučava sveti Pavao. Gospodine, ti si od davnine pozivao proroke da tvoje ime i tvoje naume navješćuju tvome narodu. Gospodine, smiluj se! ...

Uvod i pokajnički čin Neki događaji u našem životu duboko se urezuju u naše pamćenje i u naše srce, da ih jednostavno nikad ne možemo zaboraviti, do konca našega života. Tako je u današnjim čitanjima opisan poziv Božjih velikana: proroka Izaije i apostola Šimuna Petra. Bog ih je pozvao na velike stvari. Bog i nas poziva da ga slijedimo ostvarujući evanđelje u našem životu. A da bismo to što bolje mogli – primjerom i zagovorom Božjih velikana – zazvat ćemo Božju snagu, pa da i ovu svetu misu možemo dostojno proslaviti. Gospodine, ti si svome izabranom narodu govorio po prorocima. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si u svoju službu pozvao svoje svete apostole. Kriste smiluj se! Gospodine, ti svakoga pojedinoga od nas pozivaš da ti služimo u jednostavnosti i iskreno...

Kad je započeo svoje javno djelovanje među narodom, Isus je prvenstveno naviještao riječ Božju, što je narod bez daljnjega opazio i upravo radi toga ga dolazio slušati. Njegova riječ je bila drukčija od riječi standardnih propovjednika koji počesto ni sami nisu vjerovalo oni što su govorili ili nisu znali što govore. Počesto je riječ propovjednika završavala u besplodnom natezanju i cjepidlačenju oko tumačenja Zakona, umjesto da oduševljava za Boga i za zajedništvo u njegovu životu. Znalo se također dogoditi da u određenim situacijama propovjednici ne znaju što reći, te onda prebace razmišljanja na aktualne političke teme nastojeći politikanstvom izazvati pozornost, umjesto da hrane duše vjernika neprolaznom hranom Božje riječi. A nije bila rijetkost da su usta propovjednika bila...

Idi od mene! Hajde vi, sretno oženjeni, sjetite se kako je možda jedna čista slučajnost dovela do toga da se sretno spoje dva srca! Slično se i svatko od nas može sjetiti kako je jedan neočekivan i ni po čem isplanirani događaj stubokom promijenio naš život. Slučajnost? Djelovanje zvijezda? Ne. U Boga nema slučajnosti. Njegova ljubav sve prekriva. Evo jedne prekrasne crtice iz evanđeoskih vremena. Isus propovijeda. Onaj narod i nije baš previše uglađan. Guraju se nemilice, traže bolje mjesto, žamore. Isus ne može govoriti. Niti on njih dobro vidi, niti oni njega, a čuti ga od onog košmara mogu samo oni najbliži. Isus se obazre i vidi na obali jezera dvije lađice. Bilo je jutro. Ribari izišli iz njih i ispiru mreže. Isus jednostavno ulazi u jednu od tih lađica koja je bi...