5. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

5. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Neki događaji u našem životu duboko se urezuju u naše pamćenje i u naše srce, da ih jednostavno nikad ne možemo zaboraviti, do konca našega života. Tako je u današnjim čitanjima opisan poziv Božjih velikana: proroka Izaije i apostola Šimuna Petra. Bog ih je pozvao na velike stvari. Bog i nas poziva da ga slijedimo ostvarujući evanđelje u našem životu. A da bismo to što bolje mogli – primjerom i zagovorom Božjih velikana – zazvat ćemo Božju snagu, pa da i ovu svetu misu možemo dostojno proslaviti.

  • Gospodine, ti si svome izabranom narodu govorio po prorocima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si u svoju službu pozvao svoje svete apostole. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti svakoga pojedinoga od nas pozivaš da ti služimo u jednostavnosti i iskrenosti svoga srca. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kad se malen čovjek nađe pred nekom veličinom, pred nekim odličnim i velikim čovjekom, osjeća veliko poštovanje, čak neku nelagodu. Tako dječaci početnici u nekom nogometnom klubu s divljenjem gledaju neku nogometnu zvijezdu, tako mladi ljudi s oduševljenjem dočekuju poznate pjevače ili glumce… A kada se čovjek nađe pred Bogom, pred nekim zaista Božjim čovjekom, upravo može osjećati nelagodu, jer je svjestan i svoje malenosti i svoje grešnosti. U tome nam je smislu u današnjem evanđelju vrlo zanimljiv opis poziva svetoga Petra (Lk 5, 1-11). Čuli smo.


Zamoli Šimuna da malo otisne od kraja


Isus dolazi propovijedati na obali Genezaretskog jezera. Oko njega se mnoštvo gura i tiska, tako da Isus ne može na miru govoriti, niti ga svi mogu dovoljno dobro čuti. Na obali ribari ispiru mreže. Jutro je. Nakon cjelonoćnog uzaludnog ribarenja ribarima je preostalo da iscrpljeni i ojađeni ispiru svoje mreže u koje se te noći uhvatila tek trava i mulj. Isus, dakle, prilazi tim ribarima. Jednostavno ulazi u jednu od tih lađa (a bila je Šimunova) i zamoli tog istog Šimuna (kasnije prozvanog Petar) da malo otisne od obale. Petar nipošto nije htio biti neuljudan. Poštivao je propovjednika i njegov posao. Međutim, bio je iscrpljen, umoran, neispavan i ojađen, jer je cijele noći naporno radio – i sve uzalud. No, ipak, Petar prekida posao i čini Isusu tu uslugu.


Bacite mreže


Kad je završio pouku, Isus potiče Petra da izvezu na pučinu i da bace mreže za lov. Petar ne želi biti nepristojan. Uz dužno poštovanje, Isus nije bio s obale toga jezera, nije bio ribar i u ribarenje se nije razumio. Naime, ako oni nisu cijele noći ništa mogli uloviti (a Petar jako dobro znade kad je pogodno vrijeme za lov), onda ovako u jutarnje sate nema nikakve šanse da se nešto ulovi. I opet je Petar pristojan. Isusu za volju – da se čovjek ne bi uvrijedio – baca mreže. I onda se događa ono što nipošto ne može biti normalno ni redovito. Ulovili su veliko mnoštvo riba. Petru je kao iskusnom ribaru savršeno jasno. Ovo može biti samo Božje čudo.


Idi od mene


I Petar se u svojoj jednostavnosti i iskrenosti baca do nogu Isusovih i veli: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Evo Petrovog umovanja. Svjestan je Petar svojih ljudskih grijeha. Bog zna kakvi su oni bili. Možda je varao u prodaji ribe, možda nije bio pravedan u njihovoj raspodjeli. Možda nije izvršavao sve židovske propise (a bili su brojni i zamršeni), možda se znao opiti, možda ovo, možda ono. Bio je čovjek kao i mi, rekao bih kao svaki od nas. I kada se našao, da tako slikovito kažemo, obasjan svjetlošću Kristova božanstva, razumio je da ne može kao grešnik opstati u blizini toga čovjeka. Mislio je da Božji čovjek u svojoj blizini trpi samo svete i pravedne. Pa je, bijedan, pomislio, da možda Isusu nije poznato koliko je on grešan, pa ga „na vrijeme upozorava“, tko je, kakav je čovjek on, Šimun, kasnije prozvani Petar.


Ne boj se!


I evo sretnog završetka! Isusu je itekako jasno tko je i kakav je to čovjek ribar Šimun. Poznati su mu njegovi grijesi, ali mu je iznad svega poznato koliko je Šimun čovjek iskren i koliko može biti velika njegova ljubav. Zato mu veli neka se ne plaši svojih grijeha. Bog će ih oprostiti. Nego, neka se preda Božjoj snazi i Božjoj milosti, pa će, zahvaljujući jednostavnosti svojega srca, moći uz Božju pomoć činiti velike stvari. Upravo tako Bog je u Starom zavjetu progovorio proroku Izaiji koji se, isto kao i Petar, osjećao slabim i grešnim. Bog ga je očistio i učinio jednim od najvećih proroka.


Slijedimo li Petra?


Kada smo posve iskreni sami pred sobom, onda se osjećamo poput Petra. Itekako smo svjesni svih svojih bijeda i svih svojih prošlih i sadašnjih grijeha i promašaja. I onda, poput Petra, padamo u napast da se udaljimo od Boga, jer smo – eto – tako i tako grešni i ne možemo se Bogu približiti. Pa nam to onda posluži i kao izgovor da nastavimo živjeti starim životom, jer smo, kako velimo, slabi i grešni ljudi i tu se ništa ne može promijeniti. A Gospodin veli svakome pojedinome od nas: „Ne boj se!“ Bog se ne želi obazirati na naše grijehe. Oni su nevažni. Nevažni u tome smislu što ih Bog jednim potezom može uništiti. Njemu je potrebna naša iskrenost i naša vjera i povjerenje. Vjera i povjerenje da on može promijeniti naš život, da nas može učiniti svojom pravom djecom. Kao što se Isus poslužio i Petrom i Andrijom i Ivanom i Jakovom i Pavlom i tolikim drugima da učini velike stvari, tako se Bog želi poslužiti svakim pojedinim od nas. Da budemo njegova slika, njegov glas i njegova ljubav u svojoj obitelji, u sredini gdje živimo. Jer, Bogu je sve moguće.