5. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

5. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Tko je stvarno mudar i uman čovjek? Rekli bismo, onaj tko je svjestan svoje ograničenosti. Jer, koliko god čovjek toga znao i razumio, uvijek ostaje puno, puno toga na zemlji, u svemiru, u ljudskoj duši što čovjek još ne zna. Upravo kako reče jedan od najpoznatijih filozofa, Sokrat: „Znam da ništa ne znam.“ Samo ograničeni ljudi misle da sve razumiju. S druge strane, tko je stvarno svet, Božji čovjek? Upravo onaj koji je svjestan svoje ograničenosti i grešnosti te u isto vrijeme svjestan beskrajne Božje mudrosti i ljubavi. Samo su površni i oholi ljudi uvjereni u svoju svetost. U tome smislu nas danas lijepo poučava sveti Pavao.

  • Gospodine, ti si od davnine pozivao proroke da tvoje ime i tvoje naume navješćuju tvome narodu. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si poslao apostole da po svemu svijetu navješćuju tvoje evanđelje. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo tvoji suradnici u izgradnju tvojega Kraljevstva na zemlji. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Crkva od početaka drži u časti svoje velikane, svoje svece, pogotovo one koji su bili prvi Kristovi apostoli, među kojima se ističu Dvanaestorica i još k tome, naravno, apostol Pavao. U tome smislu lijepo veli Poslanica Hebrejima:“Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru“ (Heb 13,7). No, s druge strane, to su bili ljudi baš kao i mi. Je li opravdano njih slaviti i uzdizati. Danas nam sveti Pavao mudro i nadahnuto govori o svojoj službi i o služenju svakoga čovjeka u Bogu (1Kor 15, 1-11).


Ja sam najmanji među apostolima


Pavao svoje vjernike u Korintu potiče da ostanu vjerni evanđelju koje im je on, Pavao, navijestio. Svjestan je da im je riječju i slavljenjem otajstava prenio Božje spasenje u Kristu. Ali, dok govori o uzvišenosti Božjega djela među Korinćanima – koje se ostvarilo njegovom službom – Pavao je duboko svjestan svoje nedostojnosti. Naime, ni jedan čovjek nije dostojan i besprijekoran pred Bogom, pa tako ni jedan apostol. Međutim, Pavao se smatra najmanjim od svih apostola i najmanje dostojnim od svih apostola. Čuli smo kako kaže: Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Rekli bismo, stvarno je u pravu. Jer, nije mala stvar to što je Pavao bio činio. Progonio je Crkvu Božju, sukrivac je ubojstva đakona Stjepana, kršćane je dovlačio pred sudove i zlostavljao ih. Bio je sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim (Dj 9,1). I onda, kada se obratio, kada je postao apostolom, Pavao je uvijek bolno bio svjestan svoje prošlosti. Gledao je u oči one koje je bio progonio, svatko mu je mogao spočitnuti njegovo prijašnje djelovanje. Sigurno je za nj bilo i teško i nelagodno i bolno živjeti s takvim opterećenjem. Ipak, Bog ga je poučio kako se ispravno prema tome postaviti. Priznao je. Nije okolišao, nije ublažavao. Ponizno je priznavao svoje stare grijehe.

Upravo to trebamo imati na pameti. Ako smo iskreni, ako u Božjem svjetlu gledamo svoj život, svjesni smo i svojih grijeha i svojih pogrešaka i svojih loših navika i svoje teške naravi. Griješimo. Griješimo i protiv Boga i protiv bližnjih, pri čemu nije bitno koliko su strašni i strahotni naši grijesi. Griješimo. Nismo mjerilo poštenja niti mjerilo svemira. Slabi smo i grešni. To treba biti početak ispravnog vrednovanja samoga sebe. To je, naime, prvi korak. Hvala Bogu, ima i drugi o kojem opet govori sveti Pavao.


Milošću Božjom jesam što jesam


Pavao dalje veli: Ali milošću Božjom jesam što jesam. Svjestan je, dakle, da je sve dobro u njemu isključivo Božje djelo. Bog ga je učinio navjestiteljem i apostolom. Bog je htio da se Kristovo ime proslavi među narodima. Bog je htio da Pavao postane apostolom naroda. To je prava kršćanska mudrost. Bog mi daje snage i milosti da budem njegov glas i da budem njegove ruke u ovome svijetu, da volim bližnje njegovom ljubavlju. I Božjom milošću doista možemo učiniti velike stvari. Ali je važno uvijek imati na pameti da „milošću Božjom jesmo što jesmo“, tako d se ni u jednom trenutku ne hvastamo onim što znamo i što činimo.


Božja milost prema meni ne bijaše zaludna


Sada dolazi onaj treći korak. Svjesni smo svojih slabosti i svoje nedostojnosti. Svjesni smo, nadalje, da nas Bog diže i jača. I sada slijedi onaj treći korak: naša suradnja s Božjom milošću. Tako Pavao dalje veli: Božja milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Važna je, dakle, ova uravnoteženost: slab sam i nedostojan. Bog me diže i pridiže. I onda očekuje od mene da surađujem. Naime, kao što je pogrešno da se čovjek oholi umišljajući da sam nešto puno vrijedi, jednako bi tako bilo krivo da se čovjek, svjestan svoje slabosti, prepusti lijenosti i povučenosti, jer, eto, on je ionako slab i nedostatan. Bog nas poziva na suradnju. Veli Pavao, baš zato što je on najmanji od svih apostola, baš se zato trudio – i više nego oni – da milost Božja ne bude u njemu uzaludna. I učinio je Pavao veličanstvene stvari. Ne Pavao sâm, nego milost Božja po njemu i u njemu.

To je ohrabrujući poziv i za nas. Svjesni smo svoje slabosti, ali smo još više svjesni da smo po krštenju i potvrdi, snagom euharistije, postali prava djeca Božja, Božji miljenici, pomazani snagom Duha Svetoga za svako dobro djelo. Tom snagom mi možemo i trebamo činiti dobro, možemo i trebamo ljubiti Boga i bližnjega, možemo i trebamo izgrađivati Božje kraljevstvo ovdje na zemlji sve do sretne vječnosti. Božji smo suradnici. Bog u nama i po nama želi uspostaviti Božje kraljevstvo na zemlji. Svjesni da je u nama Božja, a ne naša snaga, kadri smo činiti velike stvari, baš kao što su ih činili i apostoli na temelju kojih stoji cijela Crkva Božja. Mi u svojoj slabosti i malovjernosti nismo ni svjesni kolika je velika Božja sila u nama i koliko velikih stvari Bog može po nama učiniti, samo ako mu dopustimo, samo ako se potrudimo biti njegovim suradnicima. U svojoj obitelji i u svom okruženju možemo utjeloviti Božju strpljivost, dobrotu, praštanje, Božju ljubav i milosrđe. Bog treba naše ruke i naše srce. Daj da mu budemo dobri suradnici, baš kao što je to bio i veliki sveti Pavao.