Ne boj se! – razmišljanje uz 5. nedjelju kroz godinu (C)

Čudesnim ulovom na Galilejskom jezeru Isus je započeo skupljati svoje učenike s kojima je potom namjeravao nastaviti svoju aktivnost za spas ljudskoga roda, kada oni još nisu ni slutili što on zapravo namjerava. U ovom susretu i događaju Petar je iskusio Isusovu božansku moć te se zaprepastio i neobično prestrašio zbog Isusove blizine, svjestan da nije riječ o običnom čovjeku, već o nekome tko ima neobičnu snagu. Ali srećom nije sve ostalo na njegovu zaprepaštenju i strahu, već je Isus uklonio njegov strah i vratio mu mir pozivajući ga da se ne boji. A kao što se dogodilo Petru da ga je Isus izliječio od straha, možemo shodno tome razmišljati o strahovima koji muče svakoga od nas, to jest o strahovima koji muče svakoga čovjeka.

Tim više je tema i nama aktualna jer živimo u vremenu kada ljudi ulaze u proces odagnavanja strahova iz svoga života. Ma koliko to zvučalo nevjerojatnim, mnogi vjeruju da je sam Bog izvor strahova za čovjeka. Osim toga, ma koliko zvučalo i nemoguće, vjeruju kako sami ljudi mogu ukloniti sve ljudske strahove, ili se pak u svojoj neupućenosti i lakovjernosti daju uvjeriti od drugih. Polazeći od uvjerenja kako mogu otkloniti sve uzroke strahova iz svoga okruženja, dolaze u situaciju nestvarnoga. Vjeruju u opsjenu, jer vjeruju u nešto što ljudima nije moguće učiniti, a od Boga ne traže pomoć. Štoviše, njega izguruju iz svoga svijeta jer su ga proglasili jedim od svojih strahova i noćnih mora. Tako je suvremeno društvo išlo za uklanjanjem straha od Boga niječući Boga i njegovo postojanje, dok je, s druge strane, u svemu ostalome proglasilo prostor sloboda i užitaka koji bi trebali biti način zaborava na strahove i nevolje života. No u konačnici upravo to postaje izvor strahova i nervoza, pa čak i pravih mora, jer ljudi su povjerovali da im ‘strašila’ ovoga svijeta mogu odagnati strahove, da im zemaljske aveti mogu otkloniti more. Jedino im mogu otkloniti Boga s obzorja, ali tek tada onda ljudi postaju žrtve svojih idola kojima su povjerovali da će ih osloboditi od straha.

Suvremeni svijet je bio proglasio kršćansku vjeru vjerom straha jer zagovara još uvijek govor o strahu Božjemu. A i sama Crkva je posljednjih desetljeća izbjegavala taj ‘mračni’ argument kojim se, navodno, ljude držalo zarobljenicima Božjim, kao i zarobljenicima Crkve i određenih normi. Zato je moderno društvo odlučilo osloboditi se straha i svih strahova koji dolaze od Boga i Crkve, te se razvilo kao društvo sloboda. Međutim, takva ljudska shvaćanja i rješenja nisu prikladna, jer ne odgovaraju istini ni o Bogu ni o čovjeku. Jedini pravi putokaz može biti današnje Evanđelje (Lk 5, 1-11) i iskustvo koje Petar ima kad se pred Gospodinom prenerazio od straha, te kasnije bio oslobođen od njega Isusovom riječju. Doista, Isus nije htio da izgubimo strah od Boga, već je htio da Petar stekne iskustvo uzvišenoga koje je neophodno za ispravan stav pred Bogom koji nas neizmjerno nadilazi. Taj strah nije sličan strahu koji u nama proizvode lažni bogovi ovoga svijeta kojima neizmjerno podilazimo, a koji nas zauzvrat ispunjavaju strahovima.

Jedino je Isusova riječ kadra čovjeka osloboditi od strahova i vratiti u zdravu ravnotežu, kao što je učinio s Petrom. Isus mu je, naime, preko čudesnog ulova ribe otkrio svoju božansku moć i doveo ga do točke zaprepaštenja. U tom trenutku Petar je shvatio kako ga nadilazi Isus i njegova osobnost i moć. Ipak nije ostao samo na tome, već ga je Isus doveo u zdrav odnos, jer mu je uklonio nezdravi strah, a uvećao u njemu poštovanje i ljubav prema Božjoj uzvišenosti. Doista je svakome čovjeku neophodna takva ravnoteža, jer Bog nas svojom uzvišenošću i moću toliko nadilazi, te odnos prema njemu nikada ne smijemo svesti na banalnost. A s druge pak strane pozvani smo pristupiti mu, te nas jedino Isusova riječ može na ispravan način ohrabriti i usmjeriti kojim putem zdravog straha pred njim ići.

Tako je i Petar, samo osnažen Isusovom riječju mogao prestati bojati se onoga što ga je u životu čekalo i bilo pred njim, jer je u ispravnom strahu Božjemu pronalazio snagu. Jer tek nakon poziva i odlaska za Isusom moglo ga je zadesiti ono čega se trebalo bojati: uzvišenost službe koja će mu biti povjerena, a to je da u ime Božje bude ribar ljudi. Ovaj događaj je bio tek početak, te mu je Isus samo pokazao da se ne mora bojati dok uživa njegovu pomoć i zaštitu. Isus ga je od samoga početka svojom riječju oslobađao od straha, te će ga tako učiniti i pravim svjedokom i mučenikom koji se neće bojati dati život za Boga upravo zato jer će se izgrađivati zdravim strahom i poštovanjem, napose nakon uskrsnuća Gospodinova. Tako će vjerom uspjeti nadići ljudske strahove i obzire, a živjeti svjestan kako se samo Bogu treba klanjati. Pođimo odvažno i sami tim putem kojim je Gospodin poveo Petra, to jest dajmo se i sami voditi, kako bismo, poput Petra, ljude lovili za život vječni.