Skip to content

Eutanazija iz moralne perspektive

U današnje se vrijeme sve više čuju glasovi kako bi trebalo ozakoniti eutanaziju (što su i učinile neke zemlje), pozivajući se prije svega na samilost prema neizlječivo bolesnima i starima, tvrdeći kako su njihovi životi u takvim situacijama potpuno besmisleni i ispod bilo koje razine ljudskog dostojanstva. No, je li time eutanazija moralno opravdana, ili bismo ipak trebali vidjeti i neke druge okolnosti koje eutanaziju pokazuju i u nekom drugačijem svjetlu?



a) Pojam i povijesni pregled euatanazije


Riječ eutanazija dolazi od grč. eu – blaga, dobra i thanatos – smrt. Kao pojam, prvi ju je upotrijebio Francis Bacon (1561.-1626.) u svom djelu Novum organum – 1620. god. Doslovno prevedeno značila bi blagu smrt, ali u svakodnevnom govoru označava ubojstvo starih i bolesnih iz milosrđa, kako bi im se olakšale patnje, i to na nekakav bezbolan način.

Taj se izraz kroz stoljeća upotrebljavao u medicinskom rječniku da označi plemenitu pomoć koju liječnik pruža umirućem kako bi mu ublažio bolove, a tek je u 20. st. poprimio značenje direktnog i bezbolnog ubojstva pacijenta.

Ipak je eutanazija poznata i prije našeg stoljeća. Tako se npr. zna da se Likurgovim zakonima (IX. st. pr. Kr.) nalagalo izlaganje nakazno rođene djece na Tajgetskim stijenama. U starom se Rimu Seneca zalagao za utapljanje monstruozne djece, a Germani su takvu djecu jednostavno prepuštali divljim zvjerima.

U naše vrijeme, eutanazija uzima sve više maha. Tako je npr. još 1904. god. njemački biolog darvinističkog usmjerenja E. Haeckel tražio da se pobiju stotine tisuća neizlječivih – gubavaca, onih koji boluju od raka, luđaka i drugih, i to na nekakav bezbolan način – jer, prema njemu, njihov život nije vrijedan življenja. Ubrzo, 1920. god., te su ideje u svojoj knjižici Dopuštenje uništenja životno nevrijednog života zastupali i pravnik K. Binding i liječnik A. Hoche. Dvije godine kasnije – 1922. god. – u Sovjetskom je Savezu zakonskom odredbom uvedena nekažnjivost eutanazije. Samo je u prvom valu korištenja te povlastice strijeljano 117 neizlječive djece. Naredba je povučena iste godine.

Posebno poznat izvršavalac eutanazije bio je Hitler. On je 1939. godine, na molbu jednog para da se usmrti njihovo nakazno rođeno unuče, ovlastio svog osobnog liječnika da se na zahtjev mogu ubiti novorođena djeca. Akcija-Djeca, koja se provodila iz eugeničkih razloga, uskoro je obuhvatila i mladež do šesnaeste godine. Broj se žrtava računa na oko 5.000. Uskoro je uslijedila akcija koja se odnosila na neizlječive odrasle bolesnike koji bi bivali ubijani u kupaonicama, u kojima bi iz tuševa, umjesto vode, izlazio plin. U tri je godine 70.000-80.000 duševnih bolesnika bilo blago eutanizirano. Broj političko opasnih, rasno nepoželjnih i ekonomsko nekorisnih, koji su završili na sličan način, procjenjuje se na oko 20.000 ljudi.

Šezdesetih se godina prošlog stoljeća problem aktualizirao, a izazvan je pojavom djece s teškim tjelesnim oštećenjima. Nakaznost je kod djece nastala zato što su njihove majke upotrebljavale preparat Talidomid, koji je prvi put proizveden u Njemačkoj. U nekoliko su slučajeva majke, najčešće uz pomoć liječnika ili bliskih osoba, ubijale svoju nakazno rođenu djecu i zbog toga bile izvedene pred sud.

Problem je još jednom izašao znatnije na vidjelo početkom 1986. godine, kada su novine počele pisati o liječniku J. Hacketalu, koji je na simpoziju njemačkih liječnika u Münchenu 1984. god. pustio video-kasetu na kojoj je vidljiva povijest bolesti njegove pacijentice koja je bolovala od raka. On joj je pripravio, po njezinoj narudžbi, napitak koji je ona popila i umrla blagom smrću.

Slično je medicinska sestra u jednoj bolnici u Wuppertalu izvršavala eutanaziju, ali bez pristanka bolesnika. Prilikom policijskog pretresa u njezinom je stanu pronađena Hacketalova knjiga o primjeni eutanazije.

Danas je zauzimanje za eutanaziju veoma rašireno, tako da je čak i osnovana tzv. Crkva eutanazije, udruženje koje se zalaže za samoubojstvo, pobačaj, kanibalizam i sodomiju, a glavno mu je moto: “Spasite planet, ubijte sebe!” Ta “Crkva”, naravno, nema apsolutno nikakve veze s Katoličkom Crkvom.


b) Vrste eutanazije


Postoje mnoge vrste eutanazija. Tako npr. razlikujemo:

  • eugeničku, koja ide za bezbolnim usmrćivanjem nakaznih osoba s ciljem da se poboljša rasa,
  • ekonomsku, kojom se želi bezbolno ukloniti ekonomsko nekorisne osobe,
  • kriminalnu, kojoj je cilj ubijanje društveno opasnih i nepoželjnih,
  • oporučnu, koja predstavlja slučaj kada pacijent unaprijed daje izjavu da se odriče liječenja kada je sigurno da ono neće dati nikakve pozitivne rezultate,
  • dobrovoljnu, koja je pomaganje pacijentu da umre, ali na njegov izričit zahtjev,
  • prinudnu, eksperimentalnu, solidarnu…

Eutanaziju možemo podijeliti i na izravnu i neizravnu.

Izravnu dijelimo na:

  • aktivnu, odnosno takvu gdje se nekoga direktno ubija, i
  • pasivnu, tj. takvu gdje se osobi ne pruži potrebna briga tako da zbog toga umre.

I neizravnu dijelimo na:

  • aktivnu, tj. takvu gdje se npr. pacijentu, mimo njegove volje, da neistražen lijek i on zbog njega umre, i
  • pasivnu, tj. takvu kada se pacijentu uskrate izvanredna sredstva, npr. ne priključi ga se na aparate, pa zbog toga nastupa smrt. (Redovita ili normalna sredstva su ona koja izvanredno ne opterećuju ni pacijenta ni obitelj ni okolinu, i kao takva uvijek se moraju upotrebljavati. Izvanredna su sredstva sva izvan ovih redovitih i nije ih neophodno upotrijebiti. Ipak, nije uvijek lako odrediti koje je sredstvo redovito, a koje izvanredno.)

Izravna je eutanazija u najvećem broju zemalja zabranjena, ali je, počevši od 1993. i nastojanja oko toga u Nizozemskoj, sve više zemalja zakonski dopuštaju.


c) Moguće posljedice ozakonjenja eutanazije


Iako su sve glasniji oni koji zahtijevaju pravo na eutanaziju i iako se ona ponekad u prvi mah čini opravdanom, eutanazija se ipak, imajući u vidu moralnu perspektivu, nikada ne bi trebalo ozakoniti, jer iz toga proizlaze velike negativne posljedice.

Valja također imati u vidu da prema Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, koju su donijeli Ujedinjeni narodi 10. prosinca 1948, svatko – od trenutka začeća do trenutka smrti, u zdravlju i bolesti – ima apsolutno pravo na život.

Oni koji zahtijevaju pravo na eutanaziju naglašavaju da se to čini iz dvostrukog razloga:

  • zbog samilosti prema osobi koja se pati i
  • zato što život takve osobe nema više smisla niti kvalitete.

Oni, pak, koji se bore protiv eutanazije naglašavaju da nitko nema pravo procjenjivati je li nečiji život kvalitetan ili nije, da patnja ima smisla, jer je i sam Krist patio na križu, te da takve osobe uistinu žele svoju smrt, one bi se i same ubile. Vrlo su rijetke situacije kad to bolesnici uistinu ne mogu fizički učiniti, a isto tako je vrlo malo ljudi koji se sami, zbog navodne želje za smrću, ubijaju.

Nema sumnje kako bi zakonsko dopuštenje eutanazije povećalo opasnost da će one osobe koje ne mogu ništa pridonijeti u društvu (a to su prvenstveno bolesni i stari), htjeti izvršiti samoubojstvo, jer se osjećaju kao teret. Sve to pokazuje da razlozi koji žele opravdati eutanaziju nikada nisu na čovjekovo dobro, jer i u slučaju da se prihvati legalizacija slobodne eutanazije, postoji opasnost da se ona pretvori u onu koja neće biti ni slobodna ni regulirana, već nametnuta, kao npr. kod uništenja života nakazne djece, senilnih staraca ili pacijenata koji nikada nisu izrazili želju da ih netko eutanizira. Osim toga, one bolesti koje su danas neizlječive, to već sutra ne moraju biti, jer se mogu pronaći lijekovi za ozdravljenje osobe.


d) Posljedice izvršavanja eutanazije


Nijedan liječnik ne bi smio izvršiti eutanaziju, jer se na to zaklinje pri stjecanju diplome za rad. Naime, liječnici polažu tzv. Hipokratovu zakletvu, odnosno Liječničku zakletvu (to je formulacija Hipokratove zakletve donesena  1948. god. u Ženevi), koje pokazuju da su liječnici pozvani liječiti, boriti se za zdravlje i život, a ne ih uništavati.

Tako npr. u Hipokratovoj zakletvi, između ostalog, stoji ovako:

“… Način života svojih bolesnika odredit ću na njihovu korist po svojim silama i po svojoj savjesti i čuvat ću ih od opasnosti i od štetnosti. Nikome neću dati smrtonosan lijek, pa ni onda, ako me za to zamoli, niti ću mu za to dati kakve upute. Isto  tako neću dati ni jednoj ženi sredstvo za pobačaj. Živjet ću čisto i pobožno i izvršavati svoje umijeće…”

Liječnikova je, dakle, prava dužnost brinuti se za pacijentov život, a ne za njegovu smrt. Ipak, on se ne mora svim silama boriti protiv bolesnikove prirodne smrti, tako da mu život produljuje pod svaku cijenu, nego se treba samo boriti protiv prijevremene smrti. No, na temelju istraživanja, pokazalo se da su mnogi liječnici za prakticiranje eutanazije, te da to poneki i tajno čine. U Washingtonu je, primjerice, svojevremeno provedena jedna anketa među 418 liječnika i pokazalo se da bi 59% prihvatilo dopuštenost obustave liječenja (tj. pasivne eutanazije) u slučaju kada bi to bilo zakonski regulirano i kada bi to bolesnik zahtijevao.

Međutim, ako bi dio liječnika prihvatio izvršavanje eutanazije, liječnici bi se podijelili na one koji se bore za život svojih pacijenata i one koji se “bore” za njegovu smrt, a to bi izazvalo veliko nepovjerenje pacijenata prema liječnicima, jer bi se zasigurno mnogi bojali neće li ih možda njihov liječnik eutanizirati jer mu se čini kako njihov život nije vrijedan života. Tada se pacijent ne bi imao razloga zvati pacijent, ali ni liječnik liječnik. Osim toga, u najvećem broju slučajeva i one osobe koje tvrde da žele da ih liječnici ubiju, u stvari to ne žele. To potvrđuje i ovo istraživanje:

U jednom su lječilištu 50 od ukupno 74 teška bolesnika izrazili želju za blagom smrću. Skupina je liječnika i psihologa stupila s njima u pripremne razgovore i odabrala samo 24 psihički sposobne osobe za takvu odluku. Nakon priopćenja da će im ispuniti molbu, svi su bolesnici bili šokirani: “I vi biste to mogli…?” Tek je nakon duljeg vremena ekipi liječnika i psihologa uspjelo smiriti 20 bolesnika, dok im to s ostalom četvoricom nije pošlo za rukom. Daljnja su istraživanja prekinuta.

Te su osobe, kao i mnoge druge s takvim željama, vjerojatno zahtijevale eutanaziju zbog osjećaja socijalne smrti, odnosno osjećale su da ih drugi smatraju nevrijednima i teretom. Osobe koje zahtijevaju eutanaziju najčešće žele samo ljubav i pozornost osoba koje ih okružuju, a ne svoju smrt. Tražeći da ih ubiju, obično samo traže ljubav.


e) Stav Crkve prema eutanaziji


Crkva se izričito protivi izvršavanju eutanazije, jer je ona u suprotnosti s Božjom voljom i jer uništava čovjekovo dostojanstvo. Naglašava da nikada nije dopušteno ubiti one koji su neizlječivo ili duševno bolesni, jer je svaki čovjek, a ne samo zdrav, stvoren na Božju sliku, i prema tome svi su ljudi jednako važni pred Stvoriteljem.

No, Crkva naučava kako nije neophodno izvanrednim sredstvima produžavati život koji se gasi, već se u tom slučaju može pustiti da se tijek umiranja odvija prirodno. No, u tim slučajevima, iako se granica može činiti jako tankom, ne radi o eutanaziji. Drugim riječima, ako je neka osoba upala u nepovratnu komu i samo vegetira, bez ikakve šanse za opravak, nije ju neophodno držati u takvom stanju, nego se može isključiti s aparata i tako pustiti da se tijek umiranja prirodno odvija. Tu, dakle, nije riječ o eutanaziji, nego je tu riječ o dostojanstvenoj smrti.

Osim toga, kada je netko u završnoj fazi bolesti, mogu mu se dati analgetici i opojna sredstva, kako bi mu se olakšale patnje, iako će ta sredstva možda skratiti pacijentov život. Tu je, dakle, primaran cilj olakšati bolesniku teške bolove, a skraćenje života je posljedica koja iz toga izvire. Dozvoljeno je u takvim slučajevima bolesnicima dati i još nedovoljno istražene lijekove, naravno uz pacijentovu suglasnost, iako je velik rizik od smrti.

Crkva naglašava da umirućima treba pomoći, i to pružanjem prave ljubavi i brige, a ne ih ubijati, ali s druge strane, ne treba ih ni mučiti tako da im se produžuje život i ne dozvoljava prirodnu smrt. Onaj tko želi umirućem pomoći, to će moći samo ako i sam vjeruje u smisao života i smrti. Ako sam pacijent vjeruje u smisao života i smrti, prihvatit će svoje postojanje i u bolesti i u starosti, jer svako čovjekovo stanje ima duboki smisao pred Bogom i pred drugim ljudima, a tada će moći prihvatiti i svoje postojanje u umiranju, koje tako postaje slobodno i pouzdano predanje Gospodaru života i smrti. Tek takvoj osobi postaje jasno značenje Kristove patnje i bolne smrti po kojoj nam je omogućio vječni život.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Čovjek u suvremenom svijetu   Dar života što ga je Bog Stvoritelj povjerio čovjeku, zahtijeva od čovjeka da bude svjestan njegove neprocjenjive vrijednosti i da za nj preu...
Nazivi ljudskoga bića od začeća do rođenja Jasnoća i preciznost izražavanja vode k shvatljivosti, a uz malo dobre volje i do shvaćenosti. Otkrivaju istinu i čine je neodoljivom. Proučavanje bio...
Doporođajni događaji važni za ljudski život Razlike u pristupu čovječjem razdoblju do rođenja očituju se u vrjednotama, priznavanju ili nijekanju samoga postojanja ljudskoga bića prije r...
Razlike između kontraceptiva i abortiva Godine 1929. u engleskom je jeziku skovana riječ contraception (contra protiv + conception začeće) u značenju sredstva koje izaziva privremenu...
Transplantacija iz moralne perspektive Transplantacija je prema nauku Katoličke Crkve jedan od posebno vrijednih oblika ljubavi prema bližnjemu i u tom se smislu potiče kod vjernika osjećaj...