Skip to content

Kupareove božićnice

Prvo značenje riječi božićnica jest dar koji se na Božić daruje prijatelju u znak kakva veselja (latinski xenium). Većini suvremenika božićnica znači trinaesta plaća ili drukčija nagrada koju zaposleni dobiva ili je dobivao o Božiću, no stariji je sadržaj riječi da je to jabuka koja dospijeva o Božiću i jabuka koja se po običaju dariva uz Božić, obično jabuka koju zaručnik dariva djevojci kad je zaručuje. Isto tako, božićnica je i pjesma vezana uz Božić, a u ovom slučaju i pjesma koja se dariva o Božiću, radi Božića, kakav on u sebi jest.


Angelico Madonna_col_bambino sabauda

Blaženi Ivan iz Fiesolea (Beato Angelico), Gospa s Djetetom ili Ljubežljiva majka (Mater amabilis), oko 1440. Torino, Pinakoteka Sabauda, detalj.
Blažena Djevica Marija, Nebeska kraljica, sjedi na prijestolju. U svetokrugu je ispisano Zdravo Marijo (Ave Maria). U molitvenom stavu na krilu pridržava sina, Maloga Isusa. Gospa personificira Crkvu. Odjevena je u crvenu haljinu i modri plašt na kojem je zvijezda jer ona Marija/Crkva poput kompasa pokazuje smjer. Isus pridiže desnu ruku na blagoslov. Na svitku mu u ruci stoji: „Ja sam svjetlost svijeta“ (Ivan 8, 12), a u svetokrugu križ.
I brat Rajmund Kupareo i brat Ivan iz Fiesolea bili su redovnici, dominikanci, svećenici, učenici sv. Tome Akvinskoga, skloni kontemplaciji, ljubitelji tišine, čednosti i mira srca, puni pouzdanja i iskrenosti, umjetnici koji uvijek ostaju i teolozi i teocentrični mislitelji, uvjereni da za umjetnički prikaz Krista (slikanje, odnosno pjevanje o Njemu) – treba živjeti s Njim. Obojica žive mašte, srca i očiju, kista odnosno pera, s Isusom i Gospom kako ih bilježe Pisma i Predaja.

Rajmund Kupareo (1914.–1996.) hrvatski je pjesnik čija se umjetnička snaga najbolje očituje u pjesmama o Božiću (ima ih čak 26), jer je taj, dvije tisuće godina opjevavani motiv, uspio donijeti izvorno. Njegovi uistinu poetični stihovi izražavaju duboku religioznost. U njima ima dječačkoga oduševljenja i staračke mudrosti „u noći kad pjevaju zvijezde”, pred Novorođenim u jaslicama, ali i sublimacije božićne idile u stvarnost Isusova i hrvatskoga Križnoga puta; strepnje i tuge zbog ledenoga Božića u tuđini ili nakon sloma Hrvatskoga proljeća… On je istinski pjesnik Božića.

Kupareov Božićni pjesmokrug čine „pjesme harmoničnoga ugođaja, ekstaze udivljenja čudu Isusova rođenja ili tihe i sretne pobožnosti. Ispovijedajući svoje kršćanstvo, ipak ne podliježe napasti retoričnosti, zahvaljujući autentičnosti doživljaja i ugođaju intimnosti, ostvarenim slikama punim detalja štalice i božićne noći. Slike Božića kreću se u rasponu od obiteljske idile, čežnje za izgubljenim domom, za domovinom, vremenom dragim i nestalim pa do vapaja za pomoć i spas svojega naroda te postavljanjem pitanja o biti kršćanstva, poniznosti, svetosti i traženja nade“ /Ana Diklić, Pjesnik moderne tradicije, Kolo (Zagreb), CLII (1994.) 9-10, str. 942/. Pjesmama skupljenim u Božićni pjesmokrug godine 1994. u zbirci Svjetloznak ovdje su pridružene dvije pjesme u prozi objavljene 1942.

Fr. Rajmundove pjesme o Božiću govore:

  • o malom Bogu, Božiću (Psalam hrvatskih pastira u svetoj noći, Pastorale, Cvijete snježnih poljana!);
  • o Božiću kao svetkovini rođenja Isusa Krista; danu kad se Božji Sin rodio od Djevice Marije; Kristovu rođenju u tijelu koje se od oko 330. godine slavi 25. prosinca (Ekstaza prirode u svetoj noći, Molitva za svjetlo božićne noći, Proljeće šeta s Isusom) i o Kristovu rođenju u duši svakoga kršćanina (Njegova zvijezda, Božićni mozaik, Savjeti svetih mudraca);
  • o tradicionalnom hrvatskom Božiću, vlastitom djetinjstvu (Ribari su našli malenoga Isusa) i slavljenju Božića na rodnom Hvaru (Blagoslov kuća, Borovi, Sjećanja [II.]), u Dubrovniku (Božić) i u Resniku (S Božićem po snijegu);
  • o Božiću u ratnim okolnostima (Božiću!);
  • o prigušenoj radosti u Zagrebu tijekom rata (Na Božić), u doba progonstva u tuđini (Vječno dijete, Božić na Veliki petak) i u doba šutnje u podjarmljenoj Domovini (Polnoćka 1971., Polnoćka 1974., Tri kralja).

Kupareo je pjesnik, čovjek čuđenja i traženja, ali i čvrsti vjernik. Iz njegovih stihova progovara i proučavatelj Objave. On ne zatvara oči pred mrakom i ne niječe postojanja zla i Zloga (S Božićem po snijegu, Vječno dijete, Uspavanka hrvatskoj nevinoj dječici, Božiću!, Cvijete snježnih poljana!). Stoga ivanovski govori o božićnom svjetlu koje „tama ne obuze“ (Ivan 1, 5), a koje, „onima koji ga primiše podaje moć da postanu Božja djeca“ (Ivan 1, 12) (Njegova zvijezda, Božićni mozaik, Pouka svetih mudraca, Savjeti svetih mudraca, Božić na Veliki petak). Divi se i moli istinskom Svjetlu koje „dođe na svijet“ (Ivan 1, 9) i prosvjetljuje srca koja ga čekaju (Molitva za svjetlo božićne noći, Psalam hrvatskih pastira u svetoj noći).

Božićne stihove Kupareo gradi na pojmovlju iz četiriju izvora:

  • Svetoga Pisma (anđeli, Betlehem, jasle, magarac, meteor, mira, mudraci, ovce, pastiri, siromaštvo, špilja, tamjan, vatra, vol, zlato, zvijezda, živine),
  • hrvatske predaje (Djetić, badnjak, bor, tri kralja, ulje, vino),
  • osobnoga doživljaja katoličkoga božićnoga bogoslužja i narodnih običaja na hrvatskom jugu (Dalmacija) i sjeveru (Zagreb i okolica),
  • vlastite mašte (bosoća, legenda, ležaj, kolijevka, koraci, kupelj, ogrjev, pastirice, ptice, ribari, ručice, vlasi, sijeno).

Kupareove pjesme nisu kateheza pa ne opjevavaju sva tri Kristova rođenja koja se slave na Božić, nego su čista poezija i izraz pjesnikove vjere koja i druge može voditi ljepoti tih događaja.

Prvo rođenje, Sina, jedinca, od nebeskoga Oca u božanskoj naravi, prije postanka svijeta i vremena, skriveno je ljudskom pogledu. Kršćanska vjera uči da se ono zbiva u punom svjetlu i zbog toga se u evanđelju treće božićne Mise naviješta rođenje u Početku. Sv. Toma Akvinski ističe da nitko ne pozna riječ dok je ona u čovjekovu srcu, osim onoga koji je zamislio, tj. da je se spoznaje tek kad je izrečena. Tako i Božja Riječ, dok je bila u Očevu srcu, nikomu nije bila poznata osim Ocu. Ali kad se zaodjenula u tijelo, kao riječ u glas, onda je postala očita i poznata. Drukčije rečeno, obrazlaže Akvinac, izgovorenu riječ primjećuje se pomoću sluha, ali se ne vidi ni pipa; no kad se napiše na papir, tad se vidi i dira. Tako je i Božja Riječ postala vidljiva i opipljiva kad bî kao upisana u ljudskom tijelu. No, Tomin subrat pjesnik Rajmund to ne može izreći jer nema ljudskih simbola, osim što nadahnut Ivanom 6, 38: „Siđoh s neba…“, pjeva o „pukotini neba“ koju je Božić „napravio silazeći k nama“ (Molitva za svjetlo božićne noći). Za razliku od svih ostalih ljudi, samo se za Isusa može reći da je sišao s nebesa, jer ne bi bio sišao da ondje već nije bio, a da je bio samo čovjek ne bi prije bio u nebu. Tako Kupareo i stihovima preriče sadržaj svoje vjere da na Božić rođen Bogočovjek, a ne puki čovjek.

Drugo se rođenje dogodilo po Majci koja je u svojoj plodnosti očuvala djevičanstvo. To je rođenje vremenito, povijesno. Od Njegova rođenja u Betlehemu, u Svetoj Zemlji, brojimo godine, prije Krista, i po Kristu (iako se grješkom naknadnoga ljudskoga računanja sam događaj zbio 7. ili 6. godine prije Krista). To je rođenje tjelesno. Po njem nam je postao vidljiv, uzevši na sebe tijelo iz djevičanske maternice. Došao je k tminama naše nemoći, pa se na Polnoćki naviješta evanđelje o Kristovu rođenju u tijelu. Kupareo zrcali to rođenje u pjesmama Pastorale i Božićni mozaik, a susljednu zgodu s pohodom mudraca u pjesmama Pouka svetih mudraca i Savjeti svetih mudraca.

Treće je rođenje također vremenito, ali duhovno, suvremeno. Po njem se svaki dan i svaki čas, kao Danica, po milosti i ljubavi, Bog rađa u dobroj duši. Uvjet za to je poniziti se (usp. Matej 23, 12) kao dijete, postati malen kao dijete (usp. Matej 18, 3-4), roditi se nanovo (usp. Ivan 3, 7), roditi se od Boga (usp. Ivan 1, 13) da se postane Božje dijete (usp. Ivan 1, 12). Božićno se otajstvo ispunjava kad se Krist u nama „oblikuje“ (Galaćanima 4, 19). Božji je Sin napravio razmjenu, uzeo naše živo tijelo i rodio se od Djevice da nas obdari svojim božanstvom; postao je čovjekom da čovjeka učini Bogom. Božić je zato zanos privrženosti, zahvalnosti, nježnosti i radosti. Pjesnik je to pribilježio kao predaju rodnoga mjesta: „svaki sirotan postaje ove noći Isusom Kristom / kako govorahu njihovi djedovi puni vjere svete“ (Ribari su našli malenoga Isusa). Glavnina Božićnoga pjesmokruga pjeva o tom trećem Isusovu rođenju, doživljaju i proslavi božićnoga otajstva:

  • pod zvijezdama (Njegova zvijezda, Kad pjevaju zvijezde),
  • u badnjaku i kićenju bora (Borovi, Sjećanja [II.]),
  • u crkvi (Božić, Ponoćka 1971.),
  • u vjerničkim domovima (Blagoslov kuća),
  • u gradu (Ponoćka 1974.),
  • u mašti (Pastorale, Uspavanka hrvatskoj nevinoj dječici),
  • u oborinama (Na Božić),
  • u prirodi (Ekstaza prirode u svetoj noći, Psalam hrvatskih pastira u svetoj noći, S Božićem po snijegu, Proljeće šeta s Isusom, Božiću!, Cvijete snježnih poljana),
  • u sekularizaciji (Silvestrovo 1975., Tri kralja),
  • u snu (Ribari su našli malenoga Isusa),
  • u srcu (Molitva za svjetlo božićne noći, Vječno dijete, Pouka svetih mudraca, Savjeti svetih mudraca),
  • u vjernikovu umu (Božić na Veliki petak).

Fr. Rajmundova pjesma S Božićem po snijegu ulazi u sve antologije hrvatskoga pjesništva. Pokušaj odgovora na najteža pitanja filozofije i smisla čovjekova života; kako drage trenutke učiniti svevremenskim, vječnima te kako srce predati nadi, a nadu drugima donosi pjesma Savjeti svetih mudraca. U izrazito refleksivnu liriku spadaju Božićni mozaik i Tri kralja, a dubokom teološkom porukom prožeta je Molitva za svjetlo božićne noći. Kupareovi proročki stihovi Ponoćke 1971. godinama nisu smjeli biti objelodanjeni u Domovini. No danas, stotinu godina nakon njegova rođenja i gotovo dva desetljeća nakon smrti njegova poezija i sveukupno djelovanje postaju prepoznati kao jedna od trajnih zvijezda i vrjednota hrvatske kulture i uljudbe.

Najčešći pridjev u Kupareovim božićnicama je svet (19 puta); slijede hrvatski, bijeli, božićni, badnji, betlehemski. Najčešći prilog je noćas (11 puta). Najčešći glagoli su pjevati i padati (po devet puta). Najčešće imenice su: srce (19 puta), zvijezda (16), Božić (15), noć (14), nebo (po 11), djeca i špilja (10), dijete, Isus, tamjan i živina (po 9), jasle, kuća, pastiri (8), anđeo, dan, blagoslov, cvijet, jaslice, majka, oči, selo, svjetlo i ruke (po 7), mir, ptica, snijeg, sreća, zemlja i zlato (po 6), ognjište, suza i vatra (po 5), badnjak, kraljevi, pjesme, ponoćka, riba i trava (po 4), bjelina, čedo, lađa, mudraci, ribari, rijeka i ručica (po 3 puta).

Božićnim je pjesmokrugom Pjesnik iz Vrboske napravio dvije stvari za hrvatski jezik. Ponajprije potvrdio je snagu domaćega izraza pjesmokrug kao boljega od tuđice poetski ciklus, a zatim je toj riječi pronašao epitet, odnosno pridodao ju je nizu imenica koje se odnose na Božić te ustaljeno idu uz pridjev:

  • božićni (blagoslov, bor, ciklus, dar, događaj, igrokaz, koncert, kruh, mir, običaj, objed, pjesmokrug, post, sajam, snijeg, stol, ugođaj),
  • božićna (čestitka, devetnica, ispovijed, kolenda, legenda, noć, pečenka, pjesma, pogača, polnoćka, poruka, priča, pšenica, rasvjeta, sreća, trpeza, uspavanka, vatra, zornica, zvijezda, zvona),
  • božićno (čestitanje, doba, drvce, kolendavanje, otajstvo, pečenje, raspoloženje, skazanje, slavlje, vrijeme, žito),
  • božićni (blagdani, dani, kolači, mirisi),
  • božićne (jasle, jaslice),
  • božićna (jela).

Kupareove su božićnice nastale u Dubrovniku 1930.–1937., u Starom Gradu na Hvaru 1937.–1939., u Resniku kraj Sesveta 1939.–1941., u Zagrebu 1941.–1945. i 1972.–1994., u Pragu 1947. te u Madridu 1948. U uglatim je zagradama naznačena godina kad je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kad je nastala.


Rajmund Kupareo

Božićni pjesmokrug


Ekstaza prirode u svetoj noći


„Cuius vultum desiderat universa terra”

    (Za Njegovim licem čezne sva zemlja)

Večernja na Božić

 .

Nemojte lomiti noćas samotne hridine gora,

Ni smjelo gaziti travu stazama rosnih dolina;

Nemojte kidati noćas iglaste grančice bora,

Ni radom mučiti teškim umorna pluća živina;

Nemojte grabiti noćas vodu iz rijeka i mora!

 .

Jer Božjom špiljom su noćas postale hridine brijega,

I rosna trava sva je za Njegove mekane jasle,

I svaki dašak živina samo je, samo za Njega,

I sve su grane za ogrjev Njegovih ručica rasle,

Za Njegovu kupelj je svaka kapljica vode i snijega.

 .

Rijeke i hridine noćas rast će k’o životne klice,

A tihe trave i šume bijele će motriti čete,

I radost božićnu svud će pričat’ živine i ptice:

Samo ih nemojte budit’ svu noć iz ekstaze svete,

Jer noćas sva zemlja gleda Njegovo božansko lice.

 .

[1936.]


Molitva za svjetlo božićne noći


Podaj nam Tvoje svjetlo koje si iz raja povuk’o za sobom

Kao što meteor vuče kosu zlatnih prama,

Da kroza nj nađemo pukotinu neba koju si napravio

Silazeći k nama.

 .

Podaj nam Tvoje svjetlo koje je srce ubogih pastira

Priljubilo uz jaslice, k’o magnet mira i sreće,

Da za tvojim blagoslovom hladne ispružimo ruke,

Kao što ih nad badnjakom pružamo ovu dragu veče’.

 .

Podaj nam Tvoje svjetlo koje je glave neoćutnih živina

Zadržalo netremične, pune toplih uzdisaja,

Da oslijepimo zauvijek zemlji, da u svojim zjenama

Zadržimo lik Tvoj prepun sjaja.

 .

Podaj nam Tvoje svjetlo koje je rastaljeno bjelinom

Ispunilo u špilji oštre raspukline,

Da se ispune provalije plemena i klasa

Da se ne izrane koji će k Tebi doći iz daljine!

 .

Podaj nam Tvoje svjetlo da nam od njegova žara

Preplanu čela i ruke i oči,

Da nam dlanovi zadrže naslage zlata

Kad se budemo s Tobom rukovali ove svete noći.

 .

[1939.]


Psalam hrvatskih pastira u svetoj noći


Ti koji si ove noći Svojim pogledom rastvorio nebo

I Svojim plačem skupio oko jaslica milijarde anđela,

Noćas pogledom svojim otvori vrata naših koliba

I Svojim očima raspori srca koja Te čekaju:

Da uliješ u njih Svoj blagoslov,

Jer i mi čuvamo vatru na ognjištu hrvatskom,

Poput onih pastira što čuvahu vatru Izraela.

 .

Bjelina Tvojih vlasi punih inja

Sjetit će nas ovaca koje nam izjedoše;

Pljesak Tvojih ručica i tiho Tvoje gukanje

Oživit će pjesme i frule što nam ih zakopaše;

Bosoća Tvojih nogu i studen Tvoga tijela

Izbrisat će tragove šiba što nam ih zadadoše.

.

Ležaj Tvoj je sijeno jaslica,

A tih još ima u svakoj kući;

Ogrjev Tvoj je dašak živina,

A tih još ima u svakoj staji;

Hrana je Tvoja mlijeko ovaca,

A tih još ima u svakom toru.

 .

Tebe bogati ove noći primiti ne će,

Jer si siromah.

Sjeti se izrovanih stijena betlehemske špilje

I ledenih svijeća na njezinu svodu,

Pa se skloni kod nas da čuješ pjesme naše,

Pjesme Tvojih vjernih hrvatskih pastira.

A Tvoji anđeli nek zataknu svuda stjegove naše,

Stjegove pravde koju si donio s neba!

 .

[1937.]


Božić


Svake Svete Noći On dođe k’o dijete

I legne u jasle na bijelom oltaru,

A kad ga kroz crkvu o ponoći nose,

Rado gleda bake kako suze taru.

 .

Veselo se smješka kad mu ljube noge

(One što na križu bjehu popljuvane),

On, zacijelo, znade tlapnju naše djece,

Da poljubac majčin liječi srca rane.

 .

U jaslama drži ruke raširene

Kao da mu dušu želja mori neka,

Kao da bi htio da Ga netko digne,

Kao da povratak još nečiji čeka.

 .

O, te ruke drage, ruke raširene,

Na zagrljaj sveti svaku dušu sile.

Niti jedan čas se sklopit’ nisu htjele,

Pa ni onda kad su žute, mrtve bile.

 .

Nepomičan tako leži kroz dva tjedna,

A narodi k Njemu sa svih strana stižu.

O, zašto On uvijek nepomičan leži

U jaslama, na oltaru i na križu?

 .

[1938.]


Ponoćka 1971.


Nije to ona

starih, nježnih uspavanki

uz pratnju orgulja i svečanih zvona.

Ova je razgovor tišina ispod leda

što varati se više ne da,

lišen sanja

i pustih obećanja.

 .

Ponoćka to je kad plašljive srne

i progonjeni pjesnici

stare pronalaze staze

i zaboravljene riječi

što naše osvjetljuju miljokaze

i slutnje ugušuju crne.

 .

Ponoćka to je vaša,

probuđeni anđeli,

vjesnici nove sreće!

Budnice vaše nitko više

ušutkati ne će.


Ponoćka 1974.


Božići dolaze

u šutnji

godinama…

 .

Borovi rasvijetljeni

čekaju uz prozore

da prođe tama

i patnje dozore;

da anđeli na lutnji snova

prošlost veseljem oviju,

a promrzlu nadu poviju

u odijela nova.

 .

Božići dolaze

i prolaze

s nama

godinama…


Ribari su našli malenoga Isusa


(Legenda)

Kad izvukoše drugi put mrežu u uvali blizu sela,

zapuhnuo je vjetar nanoseći lišće s borovih grana,

pljusak je kiše smračio vid drhtavicu vabeći tijela.

Potrčaše do kolibe vukući ribu Badnjega dana,

a lađe se skučile na moru k’o krila galeba bijela.

 .

U kolibi nađoše ženu i starca duge, sijede brade

i lijepo, maleno dijete gdje na suhom lišću slatko spava.

Ono se od njihova glasnoga drhtaja buditi stade

te ispruži nevine ruke za ribama srebrenih glava.

A kada dohvati jednu, pobožno joj poljubac dade.

 .

Zamoliše ribari ženu da im daruje čudno dijete,

jer svaki sirotan postaje ove noći Isusom Kristom

(kako govorahu njihovi djedovi puni vjere svete).

I kada se izdaždje nebo i zapad ovi zlatnim blistom,

nošahu ga u selo, motreći ptice kako za njim lete.

 .

Dođoše sretni u predvečerje, baš kad se Angelus moli,

i nađoše u svakoj kući ono dijete gdje leži na sijenu

grleći njihovu djecu kao da ih neizmjerno voli.

Shvatiše zašto je dijete poljubilo ribu ulovljenu,

jer riba je znak Isusov – učio ih je parok u školi.

 .

Od onda Gospa prolazi selom u noći Badnjega dana

i zaviri kroz okna da vidi kako je njezinu čedu.

Nađe ga uvijek u krugu djece vedra, nasmijana

slušajuć’ pjesme što ih pjeva čila mladež uz baku sijedu.

Prođe sva sretna što vidi kod ribara svoga sirotana.

.

[1937.]


Blagoslov kuća


Još dršću po zidu kapljice vode blagoslovljene,

I koluta se tamjana dim ispod kreveta i stolova:

Maločas su sve sobe u svetoj vodi umivene,

Raskužena je kuća opojnošću mirisa tamjanova.

 .

Razlio se blagoslov sveti k’o tamjana pramen

Po svim dijelovima kuće,

Zatvoreni su prozori, da njegova moć i znamen

Ostane što duže k’o neko odahnuće

U svagdanjoj borbi i uzdisaju.

 .

Svećenik je sazvao mir

Nad sobe,

Nad vatru,

Nad staju,

Da vlada u srcima, dok budu u žalosti,

I dok se bude slavio pir.

 .

Jer svatko znade, da on milost svetih kraljeva širi,

Kojima je tamjan Isus blagoslovio ručicom bijelom,

I da svećenik raznosi njihove darove selom

U tamjanu, zlatu i mìri:

Zdravlje, blagostanje i sreću.

  .

A ministranti – ti mali pastiri –

Skupljaju darove siromašnom Božiću,

Koji svima obilno vraća.

Odlaze kličući i vukuću za sobom vreću

Jabuka, smokava i kolača.

 .

Još dršću po zidu kapljice vode blagoslovljene,

I koluta se tamjana dim ispod kreveta i stolova:

Maločas su sve sobe u svetoj vodi umivene,

Raskužena je kuća opojnošću mirisa tamjanova.

 .

[1938.]


Njegova zvijezda


Ona nije s plavog još nestala neba.

Kao magnet ljude privlači i zove.

Otkad je Mudrace dopratila kući,

Neprestano vodi k jaslicama nove.

 .

Lijepa je i svijetla ta Njegova zvijezda

(Svatko ima zvijezdu pod kojom se rađa)

Al’ Njegova blista kad druge ne sjaju,

I samo se po njoj može ravnat’ lađa.

 .

Koliko li puta mi zaboravimo

Da postoji nebo gdje se zvijezde smiju!

Navikli smo da nam strop mozgove tišti

I žarulje da nam oči blijede piju.

 .

Jer Njegovu zvijezdu može samo naći

Koji na nju budno k’o astronom vreba,

Koji zna da zvijezde žarulje su raja,

Koji pomoć čeka od zvjezdanog neba.

 .

A teško je poći za zvijezdom u špilju

I prignuti glavu uz jaslice svete.

Sva je sreća da su zvijezde tako sitne,

I da Bog se rađa k’o maleno dijete!

 .

[1938.]


S Božićem po snijegu


Noćas Te blato dirnuti ne će

Prljavih cesta i naših grijeha.

S kosa će Tvojih runiti zlato

Iznad snježnih lijeha.

 .

Koraci Tvoji tako su topli,

Da bi se mogla razmrznut’ rijeka.

I šuma zapalit’ k’o obrazi Tvoji,

I snijeg uzavrijet’ poput mlijeka.

 .

Al’ nemoj se čudit’, ako ove noći

Mnogi se Tebe jedva i sjete:

U bjelini snježnoj opazit ćeš stope

I grješne i svete.

 .

[1940.]


Pastorale


O, kad bi nam, Isuse, anđelak mio

Tvoga djetinjstva tajne odao,

Znali bismo odmah koji dan je bio

Kad si prohodao.

 .

I koje veselje Tvojih je bilo,

Dok si od radosti bučio;

I dok se nestalan iz krila u krilo

Hodati učio.

 .

Zacijelo si pao kao svako dijete,

Al’ se nisi htio jadati;

Tada si već znao da ćeš prepun sjete

Pod križem padati.

 .

Kada Ti odrasteš, mi ćemo bit’ stari…

O, da znaš kako će nam goditi

Da nas Ti (prosjake za koje nitko ne mari)

Možeš za ruku voditi!

 .

[1942.]


Proljeće šeta s Isusom


Bi li tko, Isuse, jutros pogodio

Zašto ptice slatko pjevaju u cvijeću?

Jer imale nisu radi zime sreću

Zapjevat Tebi kad si se rodio.

 .

Gle, kako se grana cvjetna uzbibala

Od smijeha pastira što se na njoj njiše!

I Tebe je majka u zipci zibala,

I bio si nasmijan k’o nikad više.

 .

Ne zamjeri grijehu blaga razriješena

Što se po livadi u kvar zaletilo!

Ta, ono se ipak u špilji sjetilo

Ostaviti Tebi jasle pune sijena.

 .

[1941.]


Božićni mozaik


Oči su vola i magarca

dalekozori

kroz njih se može nazrijeti Nebo.

 .

U Njegovu špilju smiju unići

ukroćene živine

i djeca.

 .

Mržnja je pocijepala

Njegove jaslice.

On je pokupio triješće

i neugasivu zapalio vatru.

 .

Zagreb, 1975.


Na Božić


Padajte, snjegovi, pokrovi bijednika!

Padajte, pahulje, suze sirota!

U raskošju vašem sići će nečujno

Siromah najveći.

 .

Padajte, padajte i prekrijte noćas

Pukotine misli!

Padajte, padajte i sakrijte noćas

Garišta srdaca!

Jer On je nježan i bos,

A zemlja je naša opora.

Padajte, padajte, tihi snjegovi,

Tiho bez zamaha!

 .

U jednoj pahulji sakrit ću sebe

K’o sveti tat.

Na Njegovu licu da se zaustavim

K’o bijeli cvijet.

A tad ću nestati u toplini lica

K’o suza radosnica.

 .

[1945.]


Borovi


Vječno su zeleni k’o da je proljeće!

Ispili su boju svježih morskih trava.

Uz brijeg se penju, otkud mjesec dolijeće,

Poneki na hridi sunča se i spava.

 .

Iz njihova rebra lađe se rađaju,

A mreže se bojom ponose od kore.

O, zar se igdje ptice slađe svađaju

Nego na tebi, crni naš bore?

 .

Na Božić se šutke do sela dovuku…

Stari se k’o badnjaci uz žeravu griju,

A mladi se u srebro i zvijezde obuku

I s djecom se radosno nad jaslama smiju.

 .

[1945.]


Sjećanja [II.]


Sjećaš se, Isuse?

Bili smo mali, mali

i sjedili uz ognjište.

Naši su obrazi kao ruže cvali.

Bura je šibala svom žestinom,

a djed je blagoslivljao badnjak

uljem i vinom.

Izgledalo je da mu brada gori

i nestaje u plamenu

(gdje čarobne počinju priče).

 .

Danas više badnjaka nema,

ni ognjišta zidanih u kamenu.

Na njima večeru nitko ne sprema.

Sve je pusto, sve tjeskoba mòri.

(U potkrovlju se mačke ganjaju i kriče.)

 .

Sjećaš se, Isuse,

kad s tatom smo drvce birali u boriku,

da bismo ga unijeli dok se spušta tama?

(a kad bi se zvona pomakla u zvoniku,

Ti bi slatko zaspao u jaslicama).

 .

Danas više nema ni bora, ni tate,

ni prijatelja da se k nama svrate.

Nestaju pomalo sva naša sela,

borike je vatra na garišta svela.

 .

Sjećaš se Božića u dalekom svijetu,

kad lijekove gutah da usnem što prije

i ponoćna ne čujem zvona?

Tuđa popijevka umnaža sjetu, dušu ne grije

k’o domaća ona što ljubavlju diše.

 .

Na povratku srce obuze mi zima:

većine najdražih nema više.

Otiđoše zauvijek. Valjda ni njima

ovakav Božić ne prija.

 .

A prijatelji?

Raspršili su se.

Za starim ognjištem

žudimo noćas Ti i ja,

moj mali Isuse!

 .

[1993.]


Vječno dijete


Svake Svete Noći vraćaš se k’o dijete,

Da tužnima obnoviš nadu.

I da se umorni od čekanja povratka sjete

Da će doći konac jadu.

.

O Slatki, budi milostiv, pak večeras legni poput sjene

U prazne kolijevke naših gradova i sela,

Nad kojima snatre u tužnom čekanju žene

Kojima je zloba muža oduzela!

 .

Budi bratac seki koja drugog ne može imati brata

(A toliko o njemu pričala je mama)

I onoj drugoj, kojoj doduše još živi tata,

Ali u tuđini, s nama!

 .

O Prasliko čežnja djevojačkih zjena

Zagrli naše sestre kojima rat sve nade sruši,

Da mjesto vlastitog čeda, u sreći povijena,

Nose Tebe u duši!

 .

O Vječno Dijete, ove nam obećaj noći

Da ćeš vječnom stvorit’ hrvatsku nam mati,

Da će joj djeca sretno kroz oluju proći,

Da će nam ognjišta opet proplamsati!

 .

Božić 1947.


Silvestrovo 1975.


Život je pravi krabuljni ples:

krinke se mijenjaju, uvijek ista lica.

Nove boje, stara razglednica.

Umjesto valsa poskakuje džez.

 .

Srce se razdire u kavezu želja,

neukrotiva ptica.

Vrijeme, sveiskusna švelja,

prekraja staro, nudi kao novo

na Silvestrovo.


Pouka svetih mudraca


Svaki je uzdah pramen tamjanova kâda

I svaka suza mirisne mire mjera

A zlato – to je vrijednost ljudskoga jàda

Kojim se otkupljuje vjera.

 .

I uvijek iznova Krista tražit’ treba,

Premda ste bili vični Njegovu liku.

Tajna to je nad kojom je mnogi umjetnik neba

Njegovu novu pronašao sliku.

 .

Vi ne trebate zvijezda da vam Ga kažu:

Sreli ste anđele koji ga štuju.

Ne zaboravite da đavli i kada lažu,

Njegovu blizinu očituju!

 .

Pričajte djeci, kad stignete zavičaju,

Da Tri Kralja vojsku po svem svijetu dižu,

Da im vrsi štapova u zvijezdi ne sjaju,

Nego u križu…

 .

1947.


Savjeti svetih mudraca


Recite nam vi kojima je srce

neobična postala zvijezda:

Kako razbiti dane što se ušančiše u mjesece,

a mjeseci u dugih godina gnijezda?

Kako izići iz začarana kruga

i prevariti vrijeme

što nam oči pijeskom straha zasu?

 .

– Nadom, samo nadom!

Karavana nije duga,

možete je prijeći u laganu kasu.

 .

Recite nam vi, koji ste ipak bili ljudi

i na čas u uspjeh svog puta kolebali:

Kako očaje odalečit’ iz grudi

što na nas su od mladosti vrebali?

Kako srce nadi, a nadu drugima predati?

 .

– U zvjezdano nebo gledati,

samo gledati!

Zagreb, 1976.


Tri kralja


Do nas nisu stigli…

Carinici su im zaplijenili

smirnu i zlato.

Tamjan im nisu digli,

jer su ga za smolu zamijenili.

Izvjestitelji su njihovu pratnju

dugo snimali

na pograničnoj postaji.

Kraljevi su zato

ostali na granici,

a ni propusnice nisu imali

da bi do nas stigli.

 .

Zagreb, 1975.


Uspavanka hrvatskoj nevinoj dječici


Kako bih vam mogao uspavanke skladati,

kad se još niste ni rodili?

i kad su udesi vaši i odviše skroviti?

Samo se mogu jadati

na vaša tjelešca bjelija od dana,

koja ni jedna majka ne će poviti?

 .

Mnoge sam od vas, doduše, sreo

u dalekim zemljama svijeta ova

s kosama crnim, žutim, kovrčastim (kao da ih je neki anđeo pleo)

ali niste znali reći slatko ime „mati”,

nego Mom, Mutti, Mamita.

Gurnuše vas u život bez jezika pradjedova.

O neznana djeco moje domovine:

Budite sretni iako nikad ne ćete znati,

zašto naše srce od tuge za vama u daljini gine.

 .

O Bože, učini od zvijezda kolijevke tanke,

iz koje će našoj nevinoj djeci anđeli pjevati uspavanke,

a kad se nekome od njih suza skotrlja s oka,

neka se u meteor pretvori i padne u njedra duboka

neke naše majke,

da zanese i zaželi vidjeti to čedo golo,

kako sjedi u dvorištu i s ostalom djecom

sluša naše bajke

i pleše s njima staro hrvatsko kolo!

 .

[1994.]


Kad pjevaju zvijezde


Kad pjevaju zvijezde nitko ih ne čuje,

razmještene na krošnji Neba kao grupe ptica.

Svakoj je od njih dana dionica

u orkestru svemira.

Njihove ljestvice nisu ove naše

pune napetosti i nemira.

Zato ih ne čujemo kad u srcu vitlaju oluje.

 .

Tek ih mjesec dohvati

kad svoje veliko naćuli uho,

i morski puževi kad usred noći snene

zvučnike na pijesak izvuku polako

i ispruže svoje dugačke antene.

 .

Jer srca na bubnjeve naliče male,

koja daju ritam i njišu ta svemirska gnijezda,

sve dok ih slutnje crne ne oviju tako,

da im ritam oslabe i ušutkaju sitne vale.

 .

Al’ samo na čas, jer srca se bude nova

da preuzmu mjesto mrtvog zborovođe.

Pjevajte, zvijezde! Nada je naša živa:

Ona je plod neumrlih snova.

Pjevajte, pjevajte, kovčezi zlata,

dok se smiri orkan i oluja prođe!

Pjevajte, pjevajte!

Da milost slobode opet na naša pokuca vrata!

 .

[1994.]


Božić na Veliki petak


Hvala Ti, Kriste, za otvor na Tvom svetome boku!

Špilja to naša je draga, kamo se možemo skriti.

Logori skupi su za nas. Dugo već umornu oku

Počinka pronašli nismo, niti će igdje ga biti.

 .

Križ je Tvoj postao danas jaslama divljih živina

Koje Te grijati ne će već su Te svukle do gola,

A Tvoja predobra majka, umjesto najljepšeg sina,

Nesretnim majkama svijeta dariva čovjeka bola.

 .

Ti si se rodio za nas, kad smo te pronašli mrtva.

Tada smo otkrili tajnu koja se odigra s Tobom:

Ti si od ljubavi umro, ljubavi najveće žrtva,

Da bismo vidjeti mogli pobjedu špilje nad grobom.

 .

Danas tek znamo da naše otkupljenje nije tlapnja,

Da zalud ne lutamo stazama svijeta široka.

Skupim zlatnikom po tebi naša se pretvara patnja

Što se u blagajnu baca kroz ranu tvojega boka.

 .

Madrid, na Veliki petak 1948.


Cvijete snježnih poljana!


Našle su Te pastirice u zapuštenoj staji.

Tvoj miris izbrisao je teški zadah špilje.

Kako su bile sretne što su u bezlistnoj zimi našle tako bijeli cvijet!

 .

Mi novovjekovni pastiri ponosni smo što taj cvijet nosimo u srcu.

To je neizmjerni dar Tvoje dobrote, Božiću!

Ali Ti se bojiš da Te ne istjeramo na snijeg i led.

Ostavio si majku, da se preseliš k nama.

Bojiš se i s pravom, jer su Te mnogi nosili u zapučku kao obični zemaljski cvijet i bacili Te kad im više nisi trebao.

 .

Ali ne boj se!

Mi prognanici mira dobro znamo da se ne će naći nitko koji bi nad našim grobom usadio cvijet.

Zato ćemo Te zadržati u srcu da jednom proklijaš iz našega tijela na neznanom grobu u obliku križa.

 .

Ti ne ostavljaš one koji Te nađu, ali dopuštaš da Te svaki posjednik proda kao što djevojke na uglovima prodaju cvijeće.

Jer i Ti si cvijet.

Jao onima koji Te izgube, jer više ne znaju za ljepotu, koja jedina usrećuje srce.

 .

Oprosti, dobri cvijete, što je mraz našega nehaja često povrijedio Tvoje latice!

Širi Svoj miris iz našega srca!

Nek naša okolica zna da još živi plemenitost, istina, dobrota i ljepota na zemlji!

 .

Procvati baš sada, u danima ledenosti srca i osjećaja, u danima straha i nemira!

 .

Opij nas svojim mirisom da zaboravimo zadah mržnje!

.

[1942.]


Božiću!


Pošalji anđela Svoga da skupi raspršene pastire po zamrznutim livadama svijeta!

I nek im javi da se Ti još uvijek rađaš u jaslama njihovih staja, premda su one ove zime bez sijena i bez živina!

I nemoj se, Božiću Mali, skloniti ni u jednu špilju, jer one su danas opasne.

Odaberi koju porušenu kuću bez krova i bez prozora da primiš poklone porušenih srca!

Ti imaš krov svod nebeski.

A Tvoje oči prodiru i kroz zidove.

Zato se ne bojimo studeni, jer Tvoje srce na kilometre daleko grije.

Ne bojimo se noći, jer Tvoje su oči dva neugasiva sunca, od kojih sve duše svjetlo primaju.

Ne bojimo se gladi, jer Ti si Kruh vječnoga života.

Dođi, Božiću Mali, sa Svojom Majkom da utješi bezbrojne sirote i udovice!

Dođi sa svetim Josipom da popravi slomljene stolove mira!

Dođi s bezazlenim živinama, jer mi ih nemamo da Ti ih za ogrjev darujemo.

Dođi, samo dođi već jednom, Bože pravednoga mira!

 .

[1942.]

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kupareove korizmenice Po uzoru na bòžićnicu i ùskrsnicu, skovao sam riječ za korizmenu pjesmu: kòrizmenica. Prema postanku sve se te imenice naslanjaju na ustaljene pojmove...
Svědek původní Krásy Bratr Rajmund Kupareo byl český student, chorvatský básník, katolický kněz, chilský filozof, dominikán, novelista, dramatik, komponista a estét. Narod...
Zapečaćeni izvori sreće (Pisma mojoj baki) Rajmund Kupareo napisao je donjih pet pisama u progonstvu, iz tuđine, u Španjolskoj baki Kristini (Krišti) Beritić rođenoj Dobrovoić. Objavljena su u ...
Zeuge der urtümlichen Schönheit Bruder Rajmund Kupareo, getauft Luka, auf Kastilisch fray Raimundo Lucas Kupareo Beritic, auf Lateinisch frater Raymundus Kupareo, O.P. (* 16. Novembe...
Božićna idila „Neobično volim promatrati djecu. Izvanredno je zanimljiva u njih prva samostalna manifestacija u životu.“ (Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Božićno d...