Svjedočanstvo moći milosti

O ženidbenoj nerazrješivosti i raspravi
o građanski ponovovjenčanima te sakramentima

Razmatranje problematike vjernikā koji su nakon rastave braka ušli u novu građansku zajednicu nije novo. Crkva ga je uvijek vodila s velikom ozbiljnošću, s namjerom pomaganja ljudima koje je to snašlo. Naime, ženidba je svetootajstvo koje duboko prožima ljudsku osobnu, društvenu i povijesnu zbilju. Zbog povećanja broja zahvaćenih u zemljama drevne kršćanske predaje, riječ je o dušobrižnoj poteškoći velikih razmjera. Danas se i dubokovjerujući ljudi ozbiljno pitaju: zar Crkva pod određenim uvjetima ne može pripustiti sakramentima rastavljene-pa-ponovovjenčane vjernike? Jesu li joj u toj stvari ruke zauvijek vezane? Jesu li teolozi doista već razmrsili sve uzlove i razotkrili cjelokupne posljedice u tom pogledu?

Te se nedoumice moraju raspraviti u skladu s katoličkim učenjem o ženidbi. Potpuno odgovorno dušobrižništvo pretpostavlja teologiju koja se prepušta Bogu objavitelju „stavljajući Mu na raspolaganje potpunu pokornost uma i volje i svojevoljno pristajući uz Objavu koju je On dao“.[1] Kako bi vjerodostojna nauka Crkve bila razumljiva, moramo poći od Božje Riječi, a nju sadržava Sveto Pismo, izlaže Predaja Crkve i Učiteljstvo obvezujuće tumači.

Svjedočanstvo Svetoga Pisma

Nije ni malo lako smještati naše pitanje izravno u Stari Zavjet jer se ženidba tada još nije smatrala sakramentom. Ipak, Božja riječ u Starom Savezu tu nam je važna, jer Isus pripada toj predaji, i tvrdi polazeći od nje. Među Deset riječi sa Sinaja nalazi se zapovijed: „Ne učini preljub!“ (Izlazak 20, 14), ali se drugdje rastava braka smatrala mogućom. Prema Ponovljenom zakonu 24, 1–4, Mojsije određuje da čovjek može svojoj ženi uručiti ispravu o rastavi braka i otpustiti je iz svoje kuće ako više nije njome zadovoljan. Slijedom toga i muškarac i žena mogu se ponovo oženiti. Uz dopuštenje rastave braka, međutim, u Starom se Zavjetu nalazi i određena nelagoda prema takvom postupanju. Kao i uzor jednobračnosti, tako je i uzor nerazrješivosti sadržan u usporedbi koju proroci prave između Božjega saveza s Izraelom i ženidbenoga veza. Prorok Malahija iznosi to jasno izraženo: „Gospodin [je] bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje, kojoj si se iznevjerio, premda ti drúga bijaše i žena tvoga saveza. […] ne budi nevjeran ženi svoje mladosti. Jer Ja mrzim otpuštanje žena – govori Gospodin, Bog Izraelov – i onoga koji nevjerom haljine svoje kalja – govori Gospodin nad vojskama! Zato štitite svoj vlastiti život, a ne budite vjerolomni!“ (Malahija 2, 14–16).

Prije svega su prijepori s farizejima Isusu bili prigoda da se bavi tim pitanjem. On se izričito ogradio od starozavjetne prakse rastave braka, koju je Mojsije bio dopustio jer su ljudi bili tako „okorjela srca“, te se pozvao na izvornu Božju volju: „Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti otca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo […]. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ (Marko 10, 6-9; usp. Matej 19, 4-9; Luka 16, 18). Katolička se Crkva u svojem učenju i djelovanju neprestano pozivala na te Isusove riječi o ženidbenoj nerazrješivosti. Sȃm je Bog ustanovio vez koji oba supružnika iznutra zajedno obvezuje, prisno povezuje jedno s drugim. Taj vez označava zbiljnost koja dolazi od Boga i stoga ljudi više njome ne mogu raspolagati.

Neki egzegeti danas misle da su se te Gospodinove riječi već u apostolska vremena primjenjivale s određenom prilagodljivošću: osobito pri porneiji (bludništvu, usp. Matej 5, 32; 19, 9) i u slučaju rastave između kršćanskoga i nekršćanskoga supružnika (usp. Prva Korinćanima 7, 12–15). Umetci o bludništvu od početka su bili predmet vatrene rasprave u egzegezi. Mnogi su uvjereni kako nije riječ o iznimkama od ženidbene nerazrješivosti, nego o vezivanju u ženidbu nečega što se u nju ne smije združiti. U svakom slučaju, Crkva ne može graditi svoje učenje i običaje na spornim egzegetskim pretpostavkama. Ona se mora držati jasne Kristove nauke.

Pavao objavljuje zabranu rastave braka kao izričitu Kristovu volju: „A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja – ako se ipak rastavi, neka ostane neudana ili neka se s mužem pomiri – i muž neka ne otpušta ženu“ (Prva Korinćanima 7, 10–11). Istodobno, oslanjajući se na vlastiti ugled, Pavao dopušta da se nekršćanin može rastaviti od svoga supružnika koji postane kršćaninom. U tom slučaju, kršćanin više „nije vezan“ ostati izvan ženidbe, neoženjen ili neudana (Prva Korinćanima 7, 12–16).

Polazeći od toga mjesta, Crkva je prepoznala da je samo ženidba između krštenoga muškarca i krštene žene svetootajstvo u pravom smislu i da samo za nju vrijedi bezuvjetna nerazrješivost. Ženidba je nekrštenih doduše usmjerena na nerazrješivost, ali se zbog većega dobra u određenim okolnostima može razriješiti (privilegium paulinum). Nije, dakle, riječ o iznimci od Gospodinovih riječi. Nerazrješivost sakramentne ženidbe, ženidbe u okviru Kristova otajstva, ostaje zajamčena.

Poslanica Efežanima jako je važna za biblijsko temeljenje sakramentnoga razumijevanja ženidbe. U njoj stoji: „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te je Sebe predao za nju“ (Efežanima 5, 25). A nešto dalje Apostol piše: „Stoga će čovjek ostaviti otca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu“ (Efežanima 5, 31–32). Kršćanska je ženidba djelotvoran znak saveza između Isusa i Crkve. Budući da označuje i dodjeljuje milost toga saveza, ženidba među krštenima jest sakrament.

Svjedočanstvo crkvene Predaje

Važno svjedočanstvo u razvoju crkvenoga gledišta nakon toga donose crkveni otci i sabori. Prema otcima, svetopisamske su upute obvezujuće. Oni odbacuju građanske zakone o rastavi braka kao nespojive s Isusovim zahtjevom. Otačka Crkva odbija rastavu braka i drugu ženidbu i to iz posluha prema Evanđelju. O tom je pitanju svjedočanstvo otaca jednoznačno.

U otačko doba rastavljeni vjernici, koji su bili građanski ponovno vjenčani, nisu bili pripuštani sakramentima, čak ni nakon razdoblja pokore. Neki otački tekstovi daju naslutiti da zloporabe nisu uvijek bile strogo odbijane, i da su se katkada tražila dušobrižna rješenja za vrlo rijetke granične slučajeve.

U nekim je područjima poslije, uglavnom zbog rastuće međuovisnosti Crkve i Države, dolazilo do većih nagodaba. Na Istoku je taj razvoj nastavio svojim tijekom, i doveo, osobito nakon rastavljanja od Petrove Stolice, do sve slobodnoumnijega postupanja. Danas u pravoslavnim Crkvama postoje mnogobrojni brakorastavni razlozi. Rastava braka ponajčešće se opravdava upućivanjem na oikonomiju, dušobrižnu blagost u teškim pojedinačnim slučajevima, što otvara put za drugu ili treću ženidbu, s pokorničkim obilježjem. To se postupanje ne može pomiriti s Božjom voljom, kako je ona jasno iskazana u Isusovim riječima o ženidbenoj nerazrješivosti. To je ekumenski problem koji ne treba podcijeniti.

Na Zapadu je grgurovska reforma djelovala protiv liberalizacijskih težnjā te je opet uspostavila izvorno razumijevanje Pisma i Otaca. Katolička je Crkva branila bezuvjetnu ženidbenu nerazrješivost, čak i po cijenu velikih žrtava i patnja. Raskol odvajanjem „Engleske Crkve“ od Petrova nasljednika nije uslijedio zbog razlika u učenju, nego zato što Papa, iz posluha prema Isusovim riječima, nije mogao udovoljiti zahtjevu kralja Henrika VIII. da razriješi njegovu ženidbu.

Tridentski je sabor potvrdio učenje o nerazrješivosti sakramentne ženidbe i protumačio da ono odgovara evanđeoskoj nauci.[2] Ponekad se smatra da je Crkva zbiljski podnosila postupanje istočnjaka. No, to nije točno. Kanonisti su uvijek iznova govorili o zloporabnom običaju, a postoje svjedočanstva da su skupine pravoslavnih kršćana, kada bi postajali katolicima, morali potpisati ispovijest vjere s izričitim upozorenjem o nemogućnosti sklapanja druge i treće ženidbe.

Drugi je vatikanski sabor ponovo izložio teološki i duhovno duboko učenje o ženidbi u dušobrižnoj konstituciji Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu. On se jasno i razgovijetno čvrsto drži ženidbene nerazrješivosti. Ženidba se shvaća kao potpuno tjelesno i duhovno zajedništvo života i ljubavi muškarca i žene, koji sebe jedno drugomu daruju i prihvaćaju kao osobe. Osobnim slobodnim činom uzajamne izjave: „Uzimam… Obećavam… Hoću…“ uspostavlja se ustanova koja je prema božanskoj odredbi postojana, usmjerena dobrobiti supružnika i njihova potomstva, koja više ne podliježe ljudskoj samovolji: „To blisko sjedinjenje kao uzajamno darivanje dviju osoba a i dobro djece zahtijevaju punu vjernost ženidbenih drugova i sile na njihovo nerazrješivo jedinstvo“.[3]

Po svetootajstvu Bog supružnicima podjeljuje posebnu milost: „Kao što je, naime, nekoć sȃm Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svojemu narodu, tako sada Spasitelj ljudi i Zaručnik Crkve po svetootajstvu ženidbe dolazi u susret kršćanskim supružnicima. Ostaje i nadalje s njima da se u međusobnu predanju oni ljube trajnom vjernošću“.[4] Ženidbena nerazrješivost po sakramentu postiže nov i dublji smisao: postaje odraz ustrajne Božje ljubavi prema svomu narodu i slika Kristove neopozive vjernosti prema svojoj Crkvi.

Ženidba se može razumjeti i živjeti kao sakrament samo u sklopu Kristova otajstva. Ako se ženidba posvjetovni (sekularizira) ili se smatra pukom naravnom zbiljom, ostaje skriven pristup njezinoj svetootajstvenosti (sakramentnosti). Sakramentna ženidba pripada poretku milosti i uvrštava se u konačno zajedništvo ljubavi između Krista i Njegove Crkve. Kršćani su pozvani živjeti svoju ženidbu u eshatološkom obzoru dolaska Božjega kraljevstva u Isusu Kristu, utjelovljenoj Božjoj Riječi.

Današnje svjedočanstvo Učiteljstva

Do danas temeljni tekst, apostolska pobudnica Familiaris consortio, koju je papa Ivan Pavao II. objavio 22. studenoga 1981. nakon Biskupske sinode o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, izričito potvrđuje dogmatsko učenje Crkve o ženidbi. No, pismo je i dušobrižno, nastoji oko skrbi za građanski ponovo vjenčane vjernike koji su još vezani crkveno valjanom ženidbom. Papa pokazuje visok stupanj brižnosti i pozornosti.

U broju 84 („Rastavljeni-pa-ponovovjenčani“) sadržane su sljedeće osnovne tvrdnje:

Dušobrižnici su iz ljubavi prema istini dužni „dobro razlikovati stanja“. Ne može se sve i svakoga jednako vrjednovati.
Dušobrižnici i zajednice dužni su „brižnom ljubavlju“ pomagati vjernicima u takvu stanju. I oni pripadaju Crkvi,imaju pravo na dušobrižništvo i moraju moći sudjelovati u životu Crkve.
Pripuštanje Euharistiji, međutim, ne može im se odobriti. Za to se navode dva razloga:
a) „Oni sami priječe da ih se pripusti jer se svojim stanjem i životnim položajem objektivno odjeljuju od veze ljubavi između Krista i Crkve koju Euharistija označava i ostvaruje“;
b) „ako bi se ti ljudi pripustili Euharistiji, vjernici bi bili dovedeni u zabludu i zabunu o tom što Crkva uči o ženidbenoj nerazrješivosti“. Pomirenje u sakramentu pokore, koje bi otvorilo put primanju Euharistije, može se udijeliti samo pri kajanju za ono što se dogodilo i spremnosti da se prihvati „oblik života koji više nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe“. Posve određeno, to znači: kad se nova zajednica iz ozbiljnih razloga, kao što je odgoj djece, ne može rastaviti, i muškarac i žena u njoj moraju se obvezati da će živjeti „u potpunoj suzdržljivosti“.
Zbog sakramentnoteoloških razloga, a ne zbog izričite zakonske zabrane, duhovnicima je izrijekom zabranjeno održavati „bilo kakav obred za one koji su se razišli rastavom braka pa se ponovo vjenčavaju“ sve dok prva sakramentno valjana ženidba još postoji.

Pismo Zbora za učenje vjere o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi od 14. rujna 1994., ponovo potvrđuje da se postupanje Crkve u tom pitanju „ne može mijenjati zbog promijenjenih okolnosti“. [5] Povrh ostaloga, jasno se kaže da takav vjernik ne bi smio pristupati svetoj Pričesti na temelju uvjerenja svoje savjesti: „Ako bi smatrao da to ipak može činiti, tada su pastiri i ispovjednici […] strogo dužni upozoriti ga da takav sud savjesti otvoreno proturječi crkvenomu učenju“.[6] Ako postoji sumnja o valjanosti propale ženidbe, nju moraju ispitati za to mjerodavni ženidbeni sudovi.[7]

Od temeljne je važnosti da se „brižnom ljubavlju čini sve što se može da se vjernici koji se nalaze u neurednim bračnim prilikama utvrde u ljubavi Krista i Crkve. Samo će im tako biti moguće potpuno prihvaćati poruku kršćanske ženidbe i u vjeri izdržati tjeskobe svojega stanja. U dušobrižništvu treba poduzeti sve napore da ljudi pravilno razumiju kako nije riječ ni o kakvoj diskriminaciji, nego samo o potpunoj vjernosti Kristovoj volji, a On nam je opet dao i iznova povjerio ženidbenu nerazrješivost kao Stvoriteljev dar“.[8]

U poslijesinodnoj pobudnici Sacramentum caritatis od 22. veljače 2007., Benedikt XVI. sažima i nastavlja rad prethodne Biskupske sinode o Euharistiji. U broju 29 bavi se stanjem rastavljenih-pa-ponovovjenčanih vjernika. Benedikt XVI. ne ustručava ga se opisati „mučnim i složenim dušobrižnim problemom“. On potvrđuje „na Svetom Pismu (usp. Marko 10, 2–12) utemeljenu praksu Crkve da ne pripušta svetootajstvima rastavljene i još jednim brakom združene“, ali istodobno upravo preklinje pastire da posvete „posebnu skrb“ takvim osobama „u želji da, koliko god je to moguće, njeguju kršćanski način života sudjelovanjem na svetoj Misi iako bez primanja Pričesti, slušanjem božanske Riječi, euharistijskim klanjanjem, molitvom, sudjelovanjem u životu zajednice, razgovorima punim povjerenja sa svećenikom ili duhovnikom, posvećivanjem djelatnoj ljubavi, djelima pokore i službi odgoja djece“. Kad se pojave zakonite dvojbe je li bračna životna zajednica, koja je raskinuta, bila valjana, to pozorno trebaju provjeriti ovlašteni i dostupni ženidbeni sudovi.

Današnji su nazori stubokom oprječni kršćanskomu shvaćanju ženidbe, osobito u pogledu njezine nerazrješivosti i otvorenosti za djecu. Budući da su mnogi kršćani podložni tomu utjecaju, u naše su dane nevaljane ženidbe vjerojatno češće nego prije, jer nedostaje volja za ženidbom u smislu katoličkoga učenja o ženidbi, a i uključivanje u prostor življene vjere znatno je smanjeno. Stoga je propitivanje valjanosti ženidbe važno i može pomoći da se problemi riješe.

Ondje gdje se ne može utvrditi ništavost ženidbe, odrješenje i primanje Pričesti moguće je prema dokazanoj crkvenoj praksi zajedničkoga života „kao prijatelji, kao brat i sestra“. Blagoslove neurednih zajednica u svakom slučaju valja izbjegavati „da među vjernicima ne bi nastala zbrka o vrjednovanju ženidbe“. Blagoslov (bene-dictio: zazivanje dobra od Boga) odnosa koji se protivi božanskoj volji proturječje je samo po sebi.

U propovijedi na sedmom Svjetskom susretu obiteljī u Milanu 3. lipnja 2012. Benedikt XVI. navratio se na ovaj bolan problem: „Želio bih uputiti riječ i onim vjernicima koji su, premda prihvaćaju crkvena učenja o obitelji, ipak obilježeni bolnim iskustvima neuspjeha i rastave. Znajte da vas Papa i Crkva podupiru u vašoj nevolji. Ohrabrujem vas da ostanete povezani sa svojim zajednicama i ujedno se nadam da će biskupije ostvariti primjerene pothvate prihvaćanja i bliskosti“.

Biskupska sinoda o temi „Nova evangelizacija radi prenošenja kršćanske vjere“ (7.–28. listopada 2012.), nanovo se bavila stanjem vjernika koji su, nakon neuspjeha bračne životne zajednice (ne neuspjeha ženidbe, koja i dalje postoji kao sakrament), ušli u novu zajednicu i žive zajedno bez sakramentnoga ženidbenoga veza. U Završnoj poruci Sinode Božjemu narodu od 26. listopada 2012. sinodni su se otci obratili takvim vjernicima ovim riječima: „Svima njima želimo reći da Gospodinova ljubav nikoga ne ostavlja samoga, da ih i Crkva voli i da je ona kuća dobrodošlice za sve, da oni ostaju članovi Crkve, čak i ako ne mogu primati sakramentno odrješenje i Euharistiju. Neka katoličke zajednice primaju sve koji žive u takvom stanju i podupiru sve koji su na putu obraćenja i pomirenja“ (br. 7).

Antropološka i sakramentnoteološka promišljanja

Učenje o ženidbenoj nerazrješivosti u posvjetovljenom (sekulariziranom) okruženju često nailazi na nerazumijevanje. Ondje gdje su izgubljene osnovne spoznaje kršćanske vjere, pripadnost Crkvi iz pukoga običaja više nije u stanju voditi prema važnim životnim odlukama ili pružati ikakvu potporu u bračnim lomovima (kao ni krizama svećeničkoga i redovničkoga života). Mnogi se pitaju: kako se mogu za čitav život vezati uz jednu jedincatu ženu, odnosno jednoga jedincatoga muža? Tko mi može reći kako će mi biti u braku za deset, dvadeset, trideset, četrdeset godina? Je li odlučna, trajna vezanost s jednom jedinom osobom uopće moguća? Mnoge bračne zajednice, danas razbijene, pojačavaju sumnjičavost mladeži prema konačnim životnim odlukama.

S druge strane, predodžba vjernosti između jednoga muškarca i jedne žene, utemeljena na redu stvaranja, nije ništa izgubila od svoje privlačnosti, kako pokazuju nedavna istraživanja među mladima. Većina njih vide sebe u postojanoj, trajnoj vezi, što odgovara i čovjekovoj i duhovnoj i ćudorednoj naravi. Osim toga, treba spomenuti čovjekoslovnu (antropološku) vrijednost nerazrješive ženidbe: ona oslobađa supružnike od samovolje, tlačenja osjećaja i strahovlade raspoloženja; pomaže im suočiti se s osobnim poteškoćama i nadjačati bolna iskustva; a nadasve štiti djecu koja najviše trpe zbog raspada braka.

Ljubav je više od osjećaja i nagona; ona je u svojoj naravi sebedarje, predanost, požrtvovnost, privrženost. U bračnoj ljubavi dvoje ljudi svjesno i voljno jedno drugomu kaže: samo ti – i ti zauvijek. Gospodinovoj riječi: „Što je Bog združio […]“ (Marko 10, 9; Matej 19, 6), odgovara obećanje mladenaca: „Uzimam Tebe za svoju ženu […]. Uzimam Tebe za svoga muža i obećavam Ti vjernost […]. Ljubit ću Te i poštovati, [hrabriti, tješiti i čuvati] u sve dane života svoga, dok nas smrt ne rastavi.“ Svećenik blagoslivlja savez koji su mladenci pred Bogom sklopili jedno s drugim. Tko dvoji ima li ženidbeni vez odliku bitka, neka se dȃ poučiti Božjom riječju: „Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti otca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo“ (Matej 19, 4-6).

Za kršćane vrijedi da ženidba krštenika, ugrađenih u Kristovo Tijelo, ima svetootajstveni značaj i stoga predočava nadnaravnu zbilju. Jedan je od najtežih dušobrižnih problema što kršćansku ženidbu mnogi danas prosuđuju isključivo po svjetovnim i pragmatičnim mjerilima. Tko razmišlja po „duhu svijeta“ (Prva Korinćanima 2, 12), ne može pojmiti sakramentnost ženidbe. Rastućemu nedostatku razumijevanja svetosti ženidbe Crkva ne može odgovoriti pragmatičnom prilagodbom navodno neumitnomu, nego samo pouzdanjem u „Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog“ (Prva Korinćanima 2, 12). Sakramentna je ženidba svjedočanstvo snage milosti koja preobražava ljude i cijelu Crkvu priprema za sveti grad, novi Jeruzalem, Crkvu koja je opremljena „kao zaručnica nakićena za svoga muža“ (Otkrivenje 21, 2).

Evanđelje o svetosti ženidbe valja naviještati proročkom srčanošću. Umoran prorok traži svoj spas u prilagodbi duhu vremena, a ne spas svijeta u Isusu Kristu. Vjernost ženidbenim obećanjima proročki je znak spasenja koje Bog daruje svijetu: „Tko može shvatiti, neka shvati“ (Matej 19, 12). Po sakramentnoj milosti, ženidbena se ljubav pročišćava, jača i raste: „Ta ljubav koju potvrđuje uzajamna vjernost, a nadasve posvećuje Kristovo svetootajstvo, nerazrješivo je vjerna u sreći i nesreći, tijelom i pameću, pa zato ostaje tuđa svakomu preljubu i rastavi braka“.[9] Pomoću sakramenta ženidbe supružnici sudjeluju u konačnoj, neopozivoj Božjoj ljubavi. Oni stoga mogu biti svjedocima vjerne Božje ljubavi, ali svoju ljubav moraju stalno hraniti životom iz vjere i dobrostivosti.

Naravno, postoje stanja – svaki dušobrižnik to zna – u kojima bračno druženje zbog ozbiljnih razloga, kao što su tjelesno ili duševno nasilje, praktički postaje nemogućim. U takvim težim slučajevima Crkva je uvijek dopuštala da se supružnici rastanu i više ne žive zajedno. Treba ipak uzeti u obzir da ženidbeni vez valjane ženidbe i dalje vrijedi pred Bogom pa pojedini supružnici nisu slobodni sklopiti novi brak dok god je ženidbeni drug živ. Dušobrižnici i kršćanske zajednice moraju u tim slučajevima promicati pomirbene staze, ili, ako to nije moguće, pomagati takvim osobama da vjerom prebrode svoje teško stanje.

Napomene s gledišta ćudorednoga bogoslovlja

Sve se češće predlaže da odluku, hoće li ili ne će pristupiti Pričesti, treba ostaviti savjesti rastavljenih-pa-ponovovjenčanih da sami odluče. To je rasuđivanje, koje se temelji na dvojbenom shvaćanju „savjesti“, već odbijeno u Pismu Zbora za učenje vjere godine 1994. Naravno, na svakom se misnom slavlju vjernici moraju u savjesti ispitati, mogu li se pričestiti jer teški, neispovjeđeni grijeh to uvijek priječi. Istodobno su dužni uobličavati svoju savjest i usklađivati je s istinom. Pri tom slušaju i crkveno Učiteljstvo koje savjesti pomaže da „ne skrene s puta istine o čovjekovu dobru, nego da se, poglavito u najtežim pitanjima, sa sigurnošću vine do istine i u njoj ostane“.[10]

Ako su rastavljeni-pa-ponovovjenčani u svojoj savjesti osobno (subjektivno) osvjedočeni da prethodna ženidba nije bila valjana, to se nepristrano (objektivno) mora dokazati na mjerodavnom ženidbenom sudu. Ženidba se naime ne tiče samo odnosa između dviju osoba prema Bogu, ona je i crkvena zbilja, svetootajstvo, o čijoj valjanosti ne odlučuje pojedinac za sebe,[11] nego Crkva u koju je uključen po vjeri i krštenju. „Ako je prethodna ženidba rastavljenih-pa-ponovovjenčanih vjernika bila valjana, njihova se nova veza ni pod kojim okolnostima ne može smatrati pravednom (pravovaljanom, zakonitom, po pravu, kako priliči), pa se primanje sakramenata ne može temeljiti na unutarnjim razlozima. Pojedinčeva je savjest beziznimno vezana tom normom“.[12]

Ovdje se ne može primijeniti ni učenje o epikeji[13] (prema kojoj, iako neki zakon općenito vrijedi, ipak uvijek primjereno ne pokriva pojedinačno ljudsko djelovanje), jer je u nerazrješivosti sakramentne ženidbe riječ o božanskoj normi[14] nad kojom Crkva nema nikakvu vlast raspolaganja. No, Crkva – u skladu s pavlovskom povlasticom – ima punu vlast razjasniti koji uvjeti moraju biti ispunjeni kako bi se ostvarila u Isusovu smislu nerazrješiva ženidba. Ona je odredila ženidbene zaprjeke koje iz toga proizlaze, razloge za prepoznavanje ženidbene ništavosti i iscrpno razvila način sudbenoga postupanja.

Sljedeći prijedlog za pripuštanje rastavljenih-pa-ponovovjenčanih sakramentima zagovara se pomoću milosrđa. Budući da je sȃm Isus stao na stranu patnikā i darovao im Svoju milosrdnu ljubav, milosrđe bi bilo osobit znak istinskoga nasljedovanja. To jest točno, ali preslabo obuhvaća kao sakramentnoteološko rasuđivanje, jer je cjelokupna svetootajstvena rasporedba (sakramentna ekonomija) djelo božanskoga milosrđa i ne može se opozvati prizivom baš na ono počelo na kojem počiva.

Zbog zapravo netočnoga pozivanja na milosrđe postoji opasnost da se Božja slika obezvrijedi (banalizira, trivijalizira), razumijevajući da Bog ne bi mogao činiti ništa drugo nego praštati. A Božjemu otajstvu, uz milosrdnost, pripadaju i svetost i pravednost. Ako se te Božje osobine prikriju, i ako se s ozbiljnošću ne uzme stvarnost grijeha, onda se ljudima ne može posredovati ni Njegovo milosrđe.

Isus je susreo preljubnicu s velikim suosjećanjem, ali joj je i rekao: „Idi, i od sada više nemoj griješiti“ (Ivan 8, 11). Božje nas milosrđe ne oslobađa od Božjih zapovijedi i crkvenih pravila. Naprotiv, ono daje moć milosti za njihovo ispunjenje, za ponovno ustajanje nakon pada i za život sukladan slici nebeskoga Otca.

Pastirska skrb

Čak i kad pristup rastavljenih-pa-ponovovjenčanih sveotootajstvima iz njihove unutarnje naravi izvana nije moguć, zbog tih vjernika treba još više pojačati dušobrižne napore. Put kojim Crkva usmjerava takve osobe nije jednostavan, ali oni smiju znati da Crkva, kao zajednica ozdravljenja i spasenja, prati njihovo putovanje. Time što se trude razumjeti crkvenu praksu i ne idu na Pričest oni na svoj način pružaju svjedočanstvo o ženidbenoj nerazrješivosti.

Skrb za rastavljene-pa-ponovovjenčane ne smije se svesti samo na pitanje primanja Euharistije. Riječ je o širokom dušobrižništvu koje pokušava udovoljiti potrebama u različitim okolnostima. Pri tom je važno podsjetiti se da, osim sakramentne Pričesti, postoje i drugi načini zajedništva s Bogom.

Sjedinjenje s Bogom postiže se kada Mu se obraća u vjeri, u nadi, i u ljubavi, u kajanju i u molitvi. Bog može na različite načine darivati Svoju blizinu i spasenje ljudima, čak i ako se nađu u proturječnim životnim okolnostima. Kako beziznimno ističu noviji spisi crkvenoga Učiteljstva, dušobrižnici i kršćanske zajednice pozvani su otvoreno i srdačno prihvaćati ljude koji žive u neurednim okolnostima, biti uz njih puni razumijevanja, pripravni pomoći i dati im da osjete ljubav Dobroga Pastira. Dušobrižništvo ukorijenjeno u istini i ljubavi uvijek će iznova pronaći prave putove i načine.

kardinal Gerhard Ludwig Müller [15]

s njemačkoga preveo Petar Marija Radelj

Prevedeno iz: In der Wahrheit Christi bleiben: Ehe und Kommunion in der katholischen Kirche, herausgegeben von Robert Dodaro OSA, Würzburg: Echter, 2014., str. 117–128 (Zeugnis für die Macht der Gnade: über die Unauflöslichkeit der Ehe und die Debatte in Bezug auf die zivil Wiederverheirateten und die Sakramente).[16]

Tekst je dostupan na njemačkom, engleskom, francuskom, kastilskom, poljskom, portugalskom i talijanskom.

O rastavljenima-pa-ponovovjenčanima i njihovu pristupu svetoj Pričesti v. još:

Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi: Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini (Robert Dodaro, OSA)

Gospodinovo učenje o rastavi ženidbe i drugom braku: Biblijski podatci (Paul Mankowski, DI)

Rastava ženidbe i ponovno vjenčanje u prvotnoj Crkvi: Neka povijesna i kulturna razmišljanja (John M. Rist)

Rastava supružnika, rastava braka, razrješenje veza i druga ženidba: Teološki i praktični pristupi pravoslavnih Crkava (nadbiskup Cyril Vasiľ, DI)

Jednost i nerazrješivost ženidbe: Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora (kardinal Walter Brandmüller)

Sakramentna ontologija i ženidbena nerazrješivost (kardinal Carlo Caffarra)

Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euharistije i pokore (kardinal Velasio De Paolis, CS)

Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje istine (kardinal Raymond Leo Burke)

Drugi vatikanski sabor o ženidbi (1965.)

Sv. Ivan Pavao II. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima (1981.)

Katekizam Katoličke Crkve o ženidbenoj ljubavi i rastavi braka (1992.)

Pismo o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi (Zbor za učenje vjere, 1994.)

O pristupljivosti svetoj Pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovo vjenčani (Papinsko vijeće za zakonske tekstove, 2000.)

Benedikt XVI. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima (2007.)

Učiteljstvo o osjećaju vjere (1964.–2013.)

[1] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei Verbum (8. studenoga 1965.), br. 5.

[2] Usp. Denzinger–Hünermann, br. 1807 [Sedmi kanon o ženidbi, od 11. studenoga 1563. „Ako tko kaže da je Crkva u zabludi kad je učila i dok uči da se prema evanđeoskoj i apostolskoj nauci [usp. Matej 5, 32; 19, 9; Marko 10, 11; Luka 16, 18; Prva Korinćanima 7, 11] ženidbeni vez ne može razriješiti zbog preljuba jednoga supružnika, i da oboje, pa i nedužni, koji nije dao povod preljubu, ne može sklopiti drugu ženidbu dok je drugi supružnik živ, te da čini preljub onaj koji je otpustio preljubnicu i doveo drugu, kao i ona koja se nakon otpusta preljubnika udala za drugoga: neka bude odijeljen od Crkve.“ (Canon 7. Si quis dixerit Ecclesiam errare cum docuit et docet iuxta evangelicam et apostolicam doctrinam propter adulterium alterius coniugum matrimonii vinculum non posse dissolvi et utrumque vel etiam innocentem qui causam adulterio non dedit non posse altero coniuge vivente aliud matrimonium contrahere moecharique eum qui dimissa adultera aliam duxerit et eam quae dimisso adultero alii nupserit anathema sit.“); usp. Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 1807, str. 379].

[3] Drugi vatikanski sabor, Dušobrižna konstitucija Gaudium et spes (7. prosinca 1965.), br. 48.

[4] Gaudium et spes, br. 48.

[5] Pismo Zbora za učenje vjere Annus internationalis familiae (14. rujna 1994.), br. 5.

[6] Pismo Zbora za učenje vjere Annus internationalis familiae (14. rujna 1994.), br. 6.

[7] Usp. Pismo Zbora za učenje vjere Annus internationalis familiae (14. rujna 1994.), br. 9.

[8] Pismo Zbora za učenje vjere Annus internationalis familiae (14. rujna 1994.), br. 10.

[9] Gaudium et spes, br. 49.

[10] Ivan Pavao II., Okružnica Veritatis splendor o nekim temeljnim pitanjima ćudorednoga učenja Crkve (6. kolovoza 1993.), br. 64.

[11] Prvi je razlog tomu naravna pravednost ili obveza da se postupa pravično. Ona se izražava pravilom Nemo iudex in causa sua, prema kojem nitko ne može biti sudac u vlastitoj parnici. Inače ne bi bilo poštene pravde ni povjerenja u sustav. Zato o pravnoj valjanosti ženidbe ne može odlučivati sama stranka; neprilična je, neprikladna suditi u svojem predmetu, nesposobna nepristrano presuditi, pa je takvomu sudcu pravorijek unaprijed ništavan kao plod bezuvjetno bitne povrjede postupka, odnosno on se po sili zakona isključuje iz suđenja. Pravda se, naime, ne može samo učiniti, mora se vidjeti da se ona čini. Drugi je razlog što ženidba nikako nije privatna stvar, a nije ni samo osobna stvar, nego je to osobni odnos koji služi široj zajednici, njezinim javnim potrebama da joj članovi budu sretni i međusobno se podupiru te da se ona sama pomlađuje i opstane (prevoditeljska napomena).

[12] Kardinal Joseph Ratzinger, Sulla pastorale dei divorziati risposati [O dušobrižnišvu rastavljenih-pa-ponovovjenčanih], članak objavljen u nizu Zbora za učenje vjere (Documenti e Studi, 17), Libreria Editrice Vaticana, 1998.; ponovo objavljeno pod naslovom La pastorale del matrimonio deve fondarsi sulla verità [Dušobrižnišvo ženidbe mora se temeljiti na istini], L’Osservatore Romano, 30. studenoga 2011., str. 4-5; Die Ehepastoral muß auf der Wahrheit gründen, L’Osservatore Romano. Wochenausgabe in deutscher Sprache, 9. prosinca 2011., str. 7.

[13] Grčki epieíkeia (latinski epicheia, hrvatski epikéja) znači blagonaklonost (Djela apostolska 24, 4), obzirnost (Druga Korinćanima 10, 1), pravično postupanje, blagost, uviđavnost, pristojnost, čestitost, valjanost; u ćudorednom bogoslovlju čin krjeposti razboritost obvezuje da se mimo slova zakona preuzme na sebe neka obveza ako to traže smisao zakona i zajedničko dobro, odnosno da se spriječi doslovno vršenje zakona. Epikeja je tako mimoilaženje propisane odredbe kako bi se istodobno postigao smisao cijeloga propisa: zanemaruje pisani zakon da bi ostvarila bitnu svrhu svakoga zakona, to jest zajedničko dobro. Drukčije rečeno, epikeja je sredstvo iz naravnoga prava za ispravljanje pozitivnoga prava kada je ono zbog svoje općenitosti nepotpuno tako što se ne ide za ispunjavanjem slova nego duha zakona. Isto tako, epikeja se može odrediti kao subjektivni dio zakonske pravednosti; moć koja u pojedinačnom slučaju ispričava od ljudskoga zakona; pristalost kao oprjeka pravednosti ili nastojanje da se ostvari veća pravednost. Konačno, epikeja je vrlina po kojoj se propis ne primjenjuje ako se osjeća tegoba da će se prekršiti naravni zakon (kao kad majka prosuđuje da nasuprot crkvenoj zapovijedi sudjelovanja na nedjeljnoj Misi to može propustiti kako dojenče ili bolesno dijete ne bi ostavila samo, ili kad se krše prometni propisi da se spasi ljudski život). No, epikeja nije pravni nego ćudoredni institut, a u pravu joj odgovora pravičnost (aequitas), krjepost da se čini što je pravo i krjeposno. Epikeja je vrsta krjeposti razboritosti (lat. prudentia, njem. Klugheit), a pravičnost krjeposti pravednosti (lat. iustitia). Pretpostavka primjeni epikeje vrlo je ozbiljan razlog iz kojega jasno proizlazi da bi opsluživanje zakona u pojedinom slučaju bilo loše, pogrješno i protiv zajedničkoga dobra. Za pravilnu uporabu epikeje nužni su: oštrouman sud, zrela razboritost, iskrenost duha i ljubav prema pravednosti. Sveto Pismo iznosi nekoliko slučajeva epikeje: Prva o Kraljevima 21, 27; Prva o Makabejcima 2, 39-41; Matej 12, 1–13; Marko 2, 23–28 i 3, 1–6; Luka 6, 6–11. Za razliku od ekonomije u pravoslavlju, epikeja i pravičnost u zapadnoj su uljudbi strogo ograničene na ispravljanje pozitivnoga prava i ne dopuštaju kršenje božanskoga ili naravnoga prava (prevoditeljska napomena).

[14] Norma je pravno zahtijevajuća misao; smjernica o onom što se smatra normalnim (što je pravilno), što određuje očekivano ponašanje. Norma tvori temelj skupnih očekivanja koja članovi zajednice imaju jedni prema drugima te je ključna u vršenju pritiska na pojedinca da se s njom uskladi. Ukratko: „To je način kako mi to ovdje činimo“. Uobličena, norma je pravilo, obrazac, uzorak ili vjerodostojan standard koji je donijela zakonska, religijska ili društvena vlast prema kojoj se prosuđuje primjerenost pojedinčeva ponašanja kao pravo ili krivo, pravilno ili pogrješno, besprigovorno ili prijekorno (prevoditeljska napomena).

[15] Rođen je 31. prosinca 1947. u Finthenu kraj Mainza, katolički svećenik od 1978., profesor dogmatske teologije u Münchenu od 1986., autor više od 400 znanstvenih radova, regensburški biskup 2002.–2012., prireditelj 16 svezaka sabranih djela Josepha Ratzingera, predstojnik Zbora za učenje vjere od 2012., kardinal od 2014. (prevoditeljska napomena).

[16] Ovaj je članak objavljen na njemačkom u: Die Tagespost, 15. lipnja 2013., br. 72, str. 6-8, a zatim na talijanskom u: L’Osservatore Romano, godište CLIII, broj 243 od 23. listopada 2013. Hrvatski prijevod Marija Glibića s talijanskoga v. u: Službeni vjesnik biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske (Mostar), br. 3/2013., str. 236–241 (prevoditeljska napomena).