Skip to content

Katekizam Katoličke Crkve o ženidbenoj ljubavi i rastavi braka

3


Katekizam Katoličke Crkve, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II. apostolskom konstitucijom Fidei depositum od 11. listopada 1992.[1]


Jednost i nerazrješivost ženidbe


  1. Ljubav ženidbenih drugova, po samoj svojoj naravi, traži jednost i nerazrješivost zajednice njihovih osoba koja obuhvaća čitav njihov život: „Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Matej 19, 6).[2] Supružnici su „pozvani neprestano rasti u svojem zajedništvu, u svakodnevnoj vjernosti ženidbenom obećanju potpunoga uzajamnoga darivanja“.[3] To ljudsko zajedništvo potvrđeno je, očišćeno i privedeno k savršenstvu u Isusu Kristu zajedništvom što ga daje svetootajstvo ženidbe. Ono se produbljuje življenjem zajedničke vjere i zajedničkim primanjem Pričesti.
  2. „Ženidbena jednost koju Gospodin potvrđuje jasno se očituje i u jednakom osobnom dostojanstvu kako muškarca tako i žene, koju treba priznati u uzajamnoj i punoj ljubavi“.[4] Višebračnost se protivi tom jednakom dostojanstvu i ženidbenoj ljubavi koja je jedina i isključiva.[5]

Vjernost ženidbene ljubavi


  1. Po svojoj naravi ženidbena ljubav od muža i žene ište nepovrjedivu vjernost. To slijedi iz njihova poklona samih sebe kojim su se supružnici međusobno obdarili. Ljubav hoće biti neopoziva. Ne može biti „do nove odluke“. To „blisko sjedinjenje, kao uzajamno darivanje dviju osoba, i dobro djece zahtijevaju punu vjernost ženidbenih drugova i sile na njihovo nerazrješivo jedinstvo“.[6]
  2. Najdublja je pobuda tomu Božja vjernost Svojemu Savezu, Kristovoj Crkvi. Po svetootajstvu ženidbe supružnici postaju prikladnima da predstavljaju tu vjernost i da je svjedoče. Sakramentom nerastavljivost ženidbe dobiva nov i dublji smisao.
  3. Može izgledati teško, čak nemoguće, cijeli se život vezati uz jednu ljudsku osobu. Stoga je još potrebnije naviještati dobru vijest: Bog nas ljubi potpunom i neopozivom ljubavlju, supružnici su dionici te ljubavi, Bog ih vodi i podupire, a svojom vjernošću oni mogu biti svjedoci vjerne ljubavi Božje. Muž i žena koji Božjom milošću, često u vrlo teškim uvjetima, daju takvo svjedočanstvo zaslužuju zahvalnost i potporu crkvene zajednice.[7]
  4. Ipak ima okolnosti kada ženidbeni suživot postaje praktički nemoguć iz različitih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta tjelesnu rastavu supružnika i prestanak zajedničkoga stanovanja. Ženidbeni drugovi ne prestaju biti muž i žena pred Bogom i nisu slobodni za sklapanje novih zajednica. U tako teškom stanju najbolje bi rješenje bilo – ako je moguće – pomiriti se. Kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvim prilikama žive kršćanski, u vjernosti ženidbenomu vezu koji ostaje nerazrješiv.[8]
  5. U mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju rastavi braka prema građanskim zakonima te sklapaju novu građansku zajednicu. Iz vjernosti prema riječi Isusa Krista: „Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub“ (Marko 10, 11–12), Crkva drži da ne može priznati valjanom novu zajednicu ako je prva ženidba bila valjana. Ako su se rastavom razdvojeni građanski ponovo vjenčali, nalaze se u položaju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati svetoj Pričesti dokle god traju takve okolnosti. Iz istoga razloga ne mogu obavljati stanovite crkvene odgovornosti. Pomirenje po svetootajstvu pokore može se podijeliti samo onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu i obvežu se živjeti u potpunoj suzdržljivosti.
  6. Prema kršćanima koji žive u takvu stanju i koji često čuvaju vjeru te žele kršćanski odgajati djecu, svećenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjećali odijeljenima od Crkve, u čijem životu mogu i trebaju kao krštenici sudjelovati: „Valja ih poticati da slušaju Božju riječ, da nazoče misnoj Žrtvi, da ustraju u molitvi, da pomažu djela ljubavi i pothvate zajednice za pravednost, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, duhom i djelima njeguju pokoru i da svednevice zazivaju Božju milost“.[9]

s latinskoga preveo Petar Marija Radelj


Tipski, vjerodostojan latinski tekst

Catechismus Catholicæ Ecclesiæ, promulgatus a Ioanne Paulo PP. II die XI mensis Octobris anno MCMXCII. [10]

Matrimonii unitas et indissolubilitas

  1. Coniugum amor, sua ipsa natura, unitatem et indissolubilitatem exigit eorum communitatis personalis quæ totam eorum amplectitur vitam: „Quod ergo Deus coniunxit, homo non separet“ (Mt. 19, 6).[11] Coniuges „adiguntur ad crescendum continenter in communione sua per cotidianam fidelitatem erga matrimoniale promissum mutuæ plenæ donationis“.[12] Hæc humana communio confirmatur, purificatur et perficitur communione in Iesu Christo, a Matrimonii sacramento donata. Ipsa per fidei communis vitam et per Eucharistiam in communi receptam profundior fit.
  2. „Æquali etiam dignitate personali cum mulieris tum viri agnoscenda in mutua atque plena dilectione, unitas Matrimonii a Domino confirmata luculenter apparet“.[13] Polygamia huic æquali dignitati est contraria atque coniugali amori qui unicus est et exclusivus. [14]

Amoris coniugalis fidelitas

  1. Amor coniugalis, sua ipsa natura, inviolabilem a coniugibus exigit fidelitatem. Hoc ex eorum ipsorum consequitur dono quod sibi mutuo impertiunt coniuges. Amor definitivus esse vult. Ipse „usque ad novam decisionem“ esse non potest. Hæc „intima unio, utpote mutua duarum personarum donatio, sicut et bonum liberorum, plenam coniugum fidem exigunt atque indissolubilem eorum unitatem urgent“.[15]
  2. Profundissimum motivum in fidelitate Dei ad Eius Fœdus invenitur, Christi ad Ecclesiam. Per Matrimonii sacramentum, coniuges apti fiunt qui hanc repræsentent fidelitatem eamque testentur. Per sacramentum, indissolubilitas Matrimonii novum et profundiorem accipit sensum.
  3. Videri potest difficile, immo impossibile, se pro tota vita personæ ligare humanæ. Eo ipso maximi est momenti Bonum Nuntium proclamare: Deum nos amore definitivo amare et irrevocabili, coniuges hunc participare amorem qui eos ducit et sustinet, eosque per suam fidelitatem testes esse posse Dei fidelis amoris. Coniuges qui, cum Dei gratia, hoc dant testimonium, sæpe in valde difficilibus condicionibus, gratitudinem communitatis ecclesialis merentur et fulcimentum.[16]
  4. Condiciones tamen exstant in quibus matrimonialis cohabitatio, valde diversis e causis, practice impossibilis fit. In talibus casibus, Ecclesia physicam coniugum admittit separationem et finem cohabitationis. Coniuges maritus et uxor coram Deo esse non desinunt; liberi non sunt ad novam contrahendam unionem. In tali difficili condicione, reconciliatio, si possibilis sit, optima esset solutio. Communitas christiana vocatur ad has personas adiuvandas ut in sua condicione christiane vivant, in fidelitate ad sui matrimonii vinculum quod indissolubile permanet.[17]
  5. Plures sunt catholici, in non paucis regionibus, qui, secundum leges civiles, ad divortium recurrunt et novam civilem contrahunt unionem. Ecclesia, propter fidelitatem ad Iesu Christi verbum: „Quicumque dimiserit uxorem suam et aliam duxerit, adulterium committit in eam; et si ipsa dimiserit virum suum et alii nupserit, mœchatur“(Mc. 10, 11–12), tenet se non posse hanc novam unionem ut validam agnoscere, si primum matrimonium validum erat. Si divortio seiuncti novas civiliter inierunt nuptias, in condicione inveniuntur quæ obiective Dei Legem transgreditur. Exinde ad eucharisticam Communionem accedere non possunt, dum hæc condicio permaneat. Eadem ex causa, quasdam responsabilitates ecclesiales non possunt exercere. Reconciliatio per Pœnitentiæ sacramentum nonnisi illis concedi potest, quos pœnitet, se Fœderis signum et fidelitatis erga Christum esse transgressos, et se ad vivendum in completa continentia obligant.
  6. Relate ad christianos qui in hac condicione vivunt et qui sæpe fidem servant et suos filios christiane exoptant educare, sacerdotes et tota communitas attentam ostendere debent sollicitudinem, ne illi se tamquam separatos ab Ecclesia considerent, cuius vitam ut baptizati possunt et debent participare.

„Hortandi præterea sunt ut Verbum Dei exaudiant, Sacrificio Missæ intersint, preces fundere perseverent, opera caritatis necnon incepta communitatis pro iustitia adiuvent, filios in christiana fide instituant, spiritum et opera pænitentiæ colant ut cotidie sic Dei gratiam implorent“.[18]


[1] Ovdje ponovo prevedeno s latinskoga izvornika. Katekizam je inače objavljen na hrvatskom kao: Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb: Hrvatska biskupska konferencija, 1994., 812 str., a na njegovoj stranici 6 naznačeno je da je riječ o prijevodu s francuskoga. Iako je latinsko izdanje Katekizma Katoličke Crkve, koje treba služiti kao predložak svima ostalima, sv. Ivan Pavao II. odobrio apostolskim pismom Laetamur magnopere od 15. kolovoza 1997., hrvatsko izdanje još nije popravljeno ni dopunjeno prema tipskom latinskom izdanju (prevoditeljska napomena).

[2] Usp. Postanak 2, 24.

[3] Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (22. studenoga 1981.), br. 19: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 101.

[4] Drugi vatikanski sabor, Dušobrižna konstitucija Gaudium et spes (7. prosinca 1965.), br. 49: Acta Apostolicae Sedis, 58 (1966.), str. 1070.

[5] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, br. 19: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.). str. 102.

[6] Drugi vatikanski sabor, Dušobrižna konstitucija Gaudium et spes, br. 48: Acta Apostolicae Sedis, 58 (1966.), str. 1068.

[7] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, br. 20: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 104.

[8] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, br. 83: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 184; Zakonik kanonskoga prava, kanoni 1151.–1155.

[9] Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, br. 84: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 185.

[10] Acta Apostolicæ Sedis, 86 (1994.), pp. 113–118. Editio typica latina Catechismi Catholicæ Ecclesiæ approbata est Litteris apostolicis Ioannis Paulis PP. II Lætamur magnopere die XV mensis Augusti anno MCMXCVII – Acta Apostolicæ Sedis, 89 (1997.), pp. 819–821.

[11] Cfr. Gn. 2, 24.

[12] Ioannes Paulus II, Adh. ap. Familiaris consortio, 19: AAS, 74 (1982.), p. 101.

[13] Concilium Vaticanum II, Const. past. Gaudium et spes, 49: AAS, 58 (1966.), p. 1070.

[14] Cfr. Ioannes Paulus II, Adh. ap. Familiaris consortio, 19: AAS, 74 (1982.). p. 102.

[15] Concilium Vaticanum II, Const. past. Gaudium et spes, 48: AAS, 58 (1966.), p. 1068.

[16] Cfr. Ioannes Paulus II, Adh. ap. Familiaris consortio, 20: AAS, 74 (1982.), p. 104.

[17] Cfr. Ioannes Paulus II, Adh. ap. Familiaris consortio, 83: AAS, 74 (1982.), p. 184; Codex iuris canonici, canones 1151–1155.

[18] Ioannes Paulus II, Adh. ap. Familiaris consortio, 84: AAS, 74 (1982.), p. 185.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...
Jednost i nerazrješivost ženidbe Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora Kad se u četvrtom i petom stoljeću Zapadna Crkva sa sredozemnoga područja proširila...
Drugi vatikanski sabor o ženidbi Sveti sveopći drugi vatikanski sabor, Dušobrižna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu (7. prosinca 1965.) Blaženi Pava...
Susret u dijalogu o Obiteljskoj sinodi U emisiji Prvoga programa Hrvatskoga radija Susret u dijalogu u ponedjeljak 12. listopada 2015. od 9 do 10 sati, urednice Blaženke Jančić gostovao sam...
Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini „Budući da je zadaća apostolskoga služenja pobrinuti se da Crkva ostane u Kristovoj istini i ...