Skip to content

Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje istine


Uvod


Treća izvanredna opća skupština Biskupske sinode, posvećena „Pastoralnim izazovima obitelji u kontekstu evangelizacije“, u pripremnom spisu objavljenom u jesen 2013., iznjedrila je sljedeće pitanje: „Bi li pojednostavnjenje kanonske prakse radi priznavanja ništavosti ženidbenoga veza moglo pružiti doista dobar prilog rješavanju problemā takvih osoba? Ako bi, na koji način?“[1] Zapravo, u raspravama koje prethode skoromu zasjedanju Biskupske sinode, prilična pozornost posvećena je prijedlogu značajnih promjena u postupku utvrđenja ništavosti ženidbe[2] kao dušobrižnom lijeku za osobe koje su u neurednim zajednicama. Neki su čak predlagali potpuno napuštanje sudskoga postupka.[3]

Kardinal Walter Kasper u izlaganju na izvanrednom kardinalskom konzistoriju 20. veljače 2014. godine postavio je pitanje o prikladnosti sudskoga postupka. U odnosu na utvrđenje ništavosti ženidbe, primijetio je: „Budući da ženidba kao svetootajstvo ima javnu značajku, odluka o valjanosti ženidbe ne može se jednostavno prepustiti osobnomu (subjektivnomu) sudu stranaka na koje se odnosi. Međutim, može se pitati smije li sudski put, koji zapravo nije iure divino (po božanskom zakonu), nego se razvijao tijekom povijesti, biti jedini put u rješenju problema, ili su zamislivi i neki drugi, više pastoralni i duhovni postupci. Alternativno, moglo bi se zamišljati da biskup povjeri tu zadaću duhovnički i dušobrižno iskusnomu svećeniku kao pokorničaru ili biskupskomu namjesniku“.[4]

Zatim je karikirao postupak utvrđenja ništavosti ženidbe na drugom i trećem stupnju postavljajući praznorječno (retoričko) pitanje: „Ma je li doista moguće da se o dobru i zlu, radosti i žalosti, sreći i nesreći ljudi na drugom i trećem stupnju odlučuje samo na temelju spisa, dakle na osnovi papira, bez poznavanja osoba i njihovih stanja?“[5]

U sklopu služenja na Vrhovnom sudištu Apostolske signature kao dikasteriju[6] kojemu je zadaća „brinuti se da se pravda u Crkvi pravilno dijeli“,[7] a imajući u vidu praktično iskustvo (sudsku praksu) Vrhovnoga sudišta u bavljenju biskupijskim i međubiskupijskim sudištima proteklih četrdeset i pet godina, nudim neka razmišljanja za odgovore na pitanje postavljeno u pripremi Biskupske sinodi i na prijedlog kardinala Kaspera o „više pastoralnih i duhovnih postupaka“. Najprije dajem dva općenita objašnjenja. Zatim obrađujem narav postupka za utvrđenje ništavosti ženidbe. Na kraju se hvatam u koštac s nekim posebnim pitanjima koja se odnose na postupak kakav se razvio u povijesti Crkve.


Uvodna objašnjenja


Pravo na nepristranu presudu sukladnu istini


Od samoga početka mora biti jasno da tvrdnja o ništavosti pojedine ženidbe u većini slučajeva uključuje splet složenih okolnosti o kojima uključene stranke traže nepristranu (objektivnu) prosudbu. Osim stanja stranke koja jednostavno nije bila slobodna vjenčati se ili koja očigledno nije bila u stanju dati ženidbenu privolu, većina zahtjeva za utvrđenjem ništavosti ženidbe obuhvaća složene čine uma i volje koji se moraju proučiti s potrebnom nepristranošću da istinska ženidba[8] ne bi lažno bila proglašena ništavom. Iako je istina da sudski postupak za utvrđenje ništavosti ženidbe sam po sebi nije naložen božanskim pravom, isto je tako istina da je on razvijen kao odgovor na božanski zakon koji pak zahtijeva djelotvorne i prikladne načine dolaska do pravedne presude o tužbi zbog ništavosti.

Zato je postupak, koji se razvio tijekom stoljećā kršćanstva, važno razmotriti u njegovoj cjelokupnosti. Poštovanje postupkovnih pravila jamči nepristranost i pravednost postupka, izbjegava nepotrebne zaplete, svađe i štetnu zbrku. Valja zapamtiti da su pojedine sastavnice postupanja unaprijeđene tijekom kršćanskih stoljeća kako bi se osiguralo da postupak postigne vlastitu svrhu, istinu o pretpostavljenoj ništavnosti ženidbe. Sukladno „hermeneutici promjene, obnove u stalnosti“, nasuprot „hermeneutici nestalnosti i raskida“,[9] razvoj postupka ne bi trebao biti predmet prijezira, nego proučavanja u svjetlu neprekidna napora Crkve da poučava istinu o svetoj ženidbi i čuva tu istinu pomoću svoje kanonske stege.

Sjećam se prispodobe kojom se tijekom godina moga studija služio profesor postupkovnoga kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Gregorijani, otac Ignacio Gordon, DI (1915.–2002.). On je primijetio da je kanonski postupak sa svojim različitim dijelovima poput ključa čiji se utori i zupci moraju podudarati s krivudavim navojima brave ljudske naravi, i tek kad su svi zupci pravilno urezani ključ može otvoriti vrata istini i pravdi.[10] Posebno je iznenađujuće da se danas, unatoč tolikim proglašavanjima ljudskih prava, ne iskazuje pozornost prema brižljivo razvijanim sudskim postupcima kojima se besprijekorno štite i promiču prava svih stranaka, o stvari koja se tiče samoga njihova spasenja. Mislim na pravo na presudu u skladu s istinom o navodnoj ništavosti njihove ženidbe. U tom smislu, posebno sam zabrinut da se u tako osjetljivom i važnom pitanju često predlaže vrlo savjestan sudski postupak zamijeniti brzim upravnim postupkom.


Sudski postupak i dušobrižna ljubav


Drugo, trebalo bi biti jasno da nema oprječnosti ili proturječja između sudskoga postupka i dušobrižnoga ili duhovnoga pristupa prema vjernicima koji tvrde da im je ženidba ništava. Zapravo, istinski produhovljeni i pastirski pristup koji kani pokazati suosjećanje i ljubav prema vjernicima o kojima je riječ, mora se, po svojoj naravi, temeljiti na istini o njihovu stanju.[11] Praksa nikada ne može biti pastoralno ili duhovno pouzdana ako ne poštuje istinu o vjernikovu pravnom stanju.

Medvjeđu uslugu vjerniku može priskrbiti i crkveno sudište ako ono pravilno i razumljivo ne objasni crkveno učenje i ulogu samoga suđenja, ili ako nije na visini onoga što propisno priopćava da mu je svrha, ili ako i ono upadne u vrstu lažne dušobrižne korisnosti (pseudopastoralnoga pragmatizma). Sv. Ivan Pavao II. u godišnjem obraćanju Rimskoj roti iz 1994. upozorio je upravo na napast da se kanonski postupak iskorištava „kako bi se postigao ‘praktičan’ cilj, koji bi se možda mogao smatrati ‘dušobrižnim’, ali bi bio na štetu istine i pravde“.[12]

Sveti se Prvosvećenik pozvao na svoj godišnji govor Rimskoj roti iz 1990., u kojem je primijetio kako oni koji se obraćaju sudištu da bi razjasnili svoje stanje u Crkvi, imaju pravo na istinu, izjavljujući: „Crkvena vlast s jedne strane prima na znanje velike poteškoće u kojima se nalaze osobe i obitelji obuhvaćene stanjem nesretnoga bračnoga suživota i priznaje im pravo da budu predmet osobite dušobrižne skrbi. Ali, s druge strane, ne zaboravlja kako ti ljudi imaju pravo ne biti prevareni presudom o ništavosti koja bi bila u suprotnosti s postojanjem prave ženidbe. Takvo nepravedno utvrđenje ženidbene ništavosti ne bi našlo nikakvu zakonitu potporu u utjecanju ljubavi ili milosrđu, jer ljubav i milosrđe ne mogu zabaciti zahtjeve istine. Valjana ženidba, čak i kad je obilježena ozbiljnim poteškoćama, ne može se smatrati nevaljanom a da se ne čini nasilje nad istinom i da se na taj način ne potkopava jedini čvrsti temelj na kojem može stajati osobni, bračni i društveni život. Sudac zato mora uvijek paziti da ne podlegne pogrješnu suosjećanju koje se lako izrodi u osjećajnost, dušobrižnu samo naizgled. Putovi koji se udaljavaju od pravde i istine završavaju udaljavanjem ljudi od Boga, postižući ishod suprotan onomu koji se tražio u dobroj vjeri“.[13]

Svima treba biti jasno da sudbeni postupak doista prikladno i potpuno služi temeljnoj i krajnjoj svrsi, a to je dušobrižna ljubav.

Isto tako valja upozoriti da se drugi kršćanski vjernici, koji dobro razumiju crkveno učenje kao i ulogu sudišta, mogu obeshrabriti, pa čak i sablazniti, površnim i zabludnim tumačenjima, kao i pogrješnim načinom rada. Često je to slučaj među strankama u postupku ništavosti koje upozoravaju kako sud nije pravedan i nepristran u svojim objašnjenjima ili u načinu rada. Ako sudište ostavlja dojam kako je njegova glavna svrha omogućiti onima u neuspjelim brakovima da se ponovo vjenčaju u Crkvi, onda stranka koja ima dvojbe o navodnoj ništavosti ženidbe može osjetiti da i samo sudište njega ili nju smatra preprjekom koju treba svladati.

Jedno od prepoznatljivih obilježja svakoga sudišta treba biti objektivnost ili nepristranost, čime se nužno odlikuje potraga za istinom. Takva bi pravičnost morala biti posebno uočljiva na crkvenim sudištima. Ona osobito moraju nastojati ne samo prikazivati se nepristranima, nego doista i biti takvima. Propisno pridržavanje postupkovnih pravila važno je sredstvo kojim se jamči djelotvorna i jasna nepristranost sudišta, a ona se može ugroziti na mnoge načine, neke istančanije od drugih.

Istinski dušobrižan i produhovljeni pristup pretpostavljenoj ženidbenoj ništavosti je potreban. No, stega sudskoga postupanja ne samo da mu nije suprotna, nego štiti i promiče temeljnu i nezamjenjivu pravednost bez koje je nemoguće pokazati pastirsku ljubav. Riječi pape Benedikta XVI. Apostolskomu sudištu Rimske rote od 29. siječnja 2010. godine vrlo su poučne. Obraćajući se svima koji su posvećeni dijeljenju pravde na crkvenim ženidbenim sudištima, primjećuje: „Ipak, treba reći kako svako djelo vjerodostojne ljubavi sadržava nužno upućivanje na pravednost, navlastito u našem slučaju. ‘Ljubav – caritas – golema je snaga koja ljude potiče da se hrabro i revno zauzimaju za pravednost i mir’.[14] ‘Tko druge ljubi dobrohotnom ljubavlju, prije svega je pravedan prema njima. Ne samo da pravednost ne odvraća od ljubavi, ne samo da nije nekakav zamjenski ili zaobilazni put ljubavi, nego se pravednost ne može razdvojiti od ljubavi, bivajući unutar nje’.[15] Ljubav bez pravednosti nije ljubav nego krivotvorina, jer sama ljubav zahtijeva tu objektivnost tipičnu za pravednost, a nju se ne smije brkati s neljudskom hladnoćom. S tim u vezi, kao što je to već ustvrdio moj Prethodnik, Ivan Pavao II. u govoru posvećenu odnosu pastorala i prava: ‘Sudac mora uvijek paziti da ne podlegne pogrješnu suosjećanju koje se lako izrodi u osjećajnost, dušobrižnu samo naizgled’[16]“.[17]

Po svojem poštovanju prava na presudu sukladnu istini, kanonski je postupak proglašenja ništavosti ženidbe, nužna sastavnica dušobrižne ljubavi koju treba iskazati onima što tvrde da im je ženidbena privola ništava.


Postupkovna narav utvrđenja ništavosti ženidbe


Nakon što su objašnjeni neki temeljni i polazišni pojmovi postupka radi utvrđenja ništavosti ženidbe, potrebno je sada istražiti narav takvoga postupanja. Mora se biti na čistu da nije riječ o pukoj formi, postupku, nego o pitanju bitno povezanom s istinom katoličkoga učenja koja je za Latinsku Crkvu izrečena u kanonu 1141. Zakonika kanonskoga prava iz 1983.: „Tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nikakvom ljudskom vlašću i ni zbog kakva razloga, osim smrću“.[18] Kanon 853. Zakonika kanonā istočnih Crkava iz 1990. propisuje slično: „Svetootajstveni ženidbeni vez, pošto je ženidba izvršena, ne može razriješiti nijedna ljudska vlast ni ikakav razlog, osim smrti“.[19] Ta teološka danost određuje da je predmet sudskoga postupka utvrđenje pravne činjenice.[20] Ženidba utužena da je ništava jest valjana ili nije valjana.


1. Važnost jezika u predmetu ženidbene ništavosti


Ovdje valja napomenuti da uobičajena uporaba dvosmislenih izraza: engleski annulment, francuski annulation, talijanski annullamento, njemački Annullierung… (poništaj, poništenje, poništavanje) u odnosu na utvrđenje (i proglašenje) ništavosti ženidbe može navoditi na zabludu, jer može ustanovljavati sam odnos, to jest imati preinačujuće (konstitutivno, sada mijenjajuće, uređujuće, tvorbeno, stvarajuće, oblikujuće, uobličujuće) značenje ili može ustanovljavati golu činjenicu, postoji li ona ili ne, to jest imati utvrđujuće (deklarativno, izjavno, izrično) značenje. U svakodnevnom govoru za poništenje prevladava konstitutivan smisao, da se mijenja sadržaj nekoga prava ili pravnoga odnosa. Drugim riječima, pojam prenosi unatražno ukidanje stvarnosti, a ne utvrđenje da tobožnja stvarnost zapravo ne postoji. Stoga je pravilan izraz koji treba rabiti: „utvrđenje ništavosti“.[21]

Općenito govoreći, treba posvetiti veliku pozornost izboru riječi u postupku utvrđenja ništavosti ženidbe. Apostolska signatura od vjernikā je primila prilično primjedaba o uporabi izraza „bivši supružnik“ kao oznaci druge stranke u ženidbi čija se valjanost osporava. Njima taj pojam označava predrasudu prema valjanosti ženidbe (pravo je, naime, naklonjeno ženidbi, pa nju u dvojbi treba smatrati valjanom sve dok se ne dokaže suprotno). Kakve god bile stvarne namjere osoba koje rabe taj izričaj, primjedba nije neozbiljna i ta vjernička opažanja ne treba uzeti olako. Ženidbeno sudište, primjerice, u općim objašnjenjima treba paziti da ne rabi takve opasne, neutvrđene, nejasne ili dvoznačne izraze. U pojedinačnoj parnici o ništavosti ženidbe bolje je – pravilnije, smjernije i punije poštovanja – rabiti ime osobe o kojoj je riječ, nego predrasudno, unaprijed, nedokazano i neutvrđeno, govoriti o „bivšem supružniku“.

Slična poteškoća nastaje kada sudište, u nastojanju da objasni narav kanonskoga postupka, pokušava priznati životnu (egzistencijalnu) stvarnost ili navodnost (putativnost)[22] kao narav ženidbe o kojoj je riječ – koja ne bi bila izbrisana odlukom u prilog nevaljanosti ženidbe – ali to čini rabeći dvosmislene izraze. Mora se jasno razlikovati između egzistencijalnoga iskustva i valjanost ženidbe pred Crkvom, a isto tako i između valjanosti bračne zajednice prema građanskom pravu i njezine valjanosti prema kanonskom pravu.

Takvi dobronamjerni napori dovode čak i do pogrješnih tumačenja, poput onih kojima se tvrdi da sudište ne sudi o postojanju ženidbe, nego samo je li ili nije sakrament u očima Crkve ili je li obvezujući ili nije u očima Crkve. Osim činjenice da Crkva ne priznaje sakramentnu narav ženidbe ako je jedan ženidbeni drug nekršten, takva objašnjenja mogu otkriti dublju zabludu: da se pravi prevelika razlika između ženidbe kao naravne stvarnosti koju je Bog stvorio i sakramentne ženidbe. Sv. Ivan Pavao II. upozorio je protiv toga, primjerice, u govoru Rimskoj roti godine 2001. kad je izjavio: „Kada Crkva uči da je ženidba naravna stvarnost, predlaže istinu očitu razumu, na dobro ženidbenih drugova i društva, potvrđenu objavom našega Gospodina koja izričito i tijesno povezuje bračnu zajednicu s ‘početkom’ (Matej 19, 4–8), o kojem govori Knjiga Postanka: ‘muško i žensko stvori ih’ (1, 27) i ‘dvoje njih bit će jedno tijelo’ (2, 24). Činjenica, međutim, da je naš Gospodin odlučno potvrdio naravnu činjenicu i uzdigao je u svetootajstvo ni na koji način ne opravdava sklonost, na žalost danas raširenu, da se zastrani u poimanju ženidbe – njezine naravi, bitnih svojstava i ciljeva – tvrđenjem kako postoje njezine različite valjane zamisli: za vjernika ili za nevjernika, za katolika ili za nekatolika, kao da bi sakrament bio naknadna i izvanjska zbilja naravnoj danosti, a ne sama naravna danost, očigledna razumu, koju je Krist uzeo i uzdigao na znak i sredstvo spasenja“.[23]


2. Presuda kao utvrđenje o istinitosti tužbenoga zahtjeva zbog ništavosti ženidbe


Sudačko vijeće ili sudac pojedinac nemaju ovlast razriješiti valjanu ženidbu, nego samo tražiti istinu o pojedinoj ženidbi te ovlašteno proglasiti, s ćudorednom sigurnošću, ili da je istinitost ništavosti ženidbe prepoznata i dokazana (constat de nullitate, posrijedi je ništavost; pouzdano je ništava) ili da takva ćudoredna sigurnost nije postignuta (non constat de nullitate, posrijedi nije ništavost; nije pouzdano da je ništava). Treba napomenuti i da nema potrebe dokazivati valjanost ženidbe jer ženidbeni vez s pravom uživa zakonsku pogodnost,[24] pa je dovoljno utvrditi da navodna ništavost nije dokazana.

To razumijevanje postupka o ništavosti ženidbe nije ništa novo u pravnom životu Crkve, ali je dobilo na važnosti zadnjih sedamdeset godina, posebno u godišnjim obraćanjima Rimskoj roti pape Pija XII. 1944. godine;[25] sv. Ivana XXIII. 1961.;[26] bl. Pavla VI. 1978.;[27] sv. Ivana Pavla II. 1980.,[28] 1982.,[29] 1994.[30] i 2005.;[31] i pape Benedikta XVI. 2006.,[32] 2007.[33] i 2010.[34] Skrećem osobitu pozornost na govore pape Pija XII. godine 1944. i sv. Ivana Pavla II. godine 1980.

U prvonavedenom govoru papa Pio XII. podsjeća nas kako je „jedina svrha ženidbenoga postupka – presuda u skladu s istinom i pravom. Ona se u parnici radi utvrđenja odnosi na utvrđenje navodnoga nepostojanja ženidbenoga veza“.[35] Stoga svi koji sudjeluju u kanonskom postupku, u skladu s naravi službā koje obnašaju, moraju slijediti taj jedinstveni cilj. On nas podsjeća i da je ta zajednička sudska djelatnost temeljno dušobrižna, to jest usmjerena istoj svrsi koja objedinjuje svekoliko djelovanje Crkve, naime, spasenje duša.

Sv. Ivan Pavao II. u drugospomenutom govoru, ponavlja da je „neposredna svrha tih suđenja utvrditi postoje li ili ne postoje činjenice koje prema naravnom, božanskom ili crkvenom pravu čine ženidbu nevaljanom, kako bi se po istini i pravdi mogla donijeti presuda o navodnom nepostojanju ženidbenoga veza“.[36] Posebnoga je proučavanja vrijedan i govor iz 1994., nakon proglašenja okružnice Veritatis splendor.

Noviji naglasci papinskoga Učiteljstva djelomice su odgovor na sklonost suvremenoga doba da relativizira istinu ili da poriče njezino postojanje uopće. Ta je težnja imala loš utjecaj i na Crkvu i na njezina sudišta. U odnosu na pravo općenito, razvilo se mišljenje kako zakon nema veze s objektivnom istinom, nego ga tvori što god čovjek, obično sudac, odluči.[37] Takvu je teoriju u mojoj domovini, Sjedinjenim Američkim Državama, još 1897. godine predložio sudac Vrhovnoga suda Oliver Wendell Holmes Mlađi (1841.–1935.).[38]

Iako se ne može isključiti mogućnost da ima i onih koji svjesno i izričito odbacuju nauku Crkve o ženidbi, a ipak prihvaćaju i obavljaju službu na sudu tako što izdaju svoju prisegu,[39] najčešće poteškoće u tom pogledu proizlaze iz nekritičkoga prihvaćanja određenih načela i prakse, koji zapravo izdaju ili slabe ono što bi trebala biti zajednička svrha svih koji sudjeluju u kanonskim suđenjima, a to je traganje za istinom. Vrlo se često takvo ponašanje temelji na promašenoj predodžbi o tom što znači biti „pastoralan“, a to ima izvor u pošasnom relativizmu naše kulture. Takvi načini rada mogu imati ozbiljne posljedice ne samo na pojedinačne odluke koje dodiruju najprvu stanicu života Crkve i društva, nego i na javno poimanje o radu sudišta, a jamačno na učenje Katoličke Crkve o ženidbi. Kao što iskustvo uči, svijet općenito nije osobito željan prihvatiti što Crkva ima reći, pogotovo nije revnostan ako se to ne zrcali i u životu Crkve.

Pravosudni postupak razrađen je tijekom stoljeća kršćanstva tako da uvijek potpunije traži istinu o tuženoj pravnoj činjenici, to jest o navodnoj ništavosti ženidbe. On tvori umijeće raspravljanja (dijalektiku) pomoću koje se može doći do istine. Ovdje ponovo upućujem na usmjerujući govor pape Pija XII. Rimskoj roti od 2. listopada 1944.[40] Ponekad se može čuti slogan da je postupak okorio od tegobne juridičnosti.[41] Iskustvo Apostolske signature, međutim, jasno pokazuje kako zadaća suda, zacijelo u sebi mučna, postaje itekako izvediva ako službenici pravde poznaju postupak i pozorno postupaju po njem, osobito uz pomoć Naputka Dignitas connubii, priručnika za sudišta koji je 25. siječnja 2005. donijelo Papinsko vijeće za zakonske tekstove.[42] Čuju se i tvrdnje koje suđenje označavaju sredstvom da se postigne takozvano „milosrdno rješenje“ stanja rastavljenih, koje bi im dalo drugu priliku. Tu treba primijetiti da proglašenje ništavosti ženidbe može „pružiti stvarno dobar prilog“ (u smislu pitanja postavljena u pripremnom sinodnom spisu iz 2013.) samo u slučaju u kojem ženidbene privole doista nije ni bilo.


3. Sudska rasprava kao sredstvo pronalaženja istine


Kanonsko postupanje nastoji prispjeti k istini u postupku raspravljanja, contrādictōrium (proturječenje, izražavanje suprotstavljenih stajališta). Načelo audiātur ĕt altĕra pars (neka se čuje i druga strana) nije samo priznavanje prava druge osobe da bude saslušana i da odgovori, nego je i osnovni način dolaska do istine prosudbom. Iz toga razloga u ženidbenim sporovima treba poduzeti svaki napor ne samo da se poštuje tuženikovo pravo da sudjeluje, nego i marljivo tražiti takvo sudjelovanje kad se on možda opire služenju tim pravom.

U parnicama o ništavosti ženidbe raspravni je postupak posebno zajamčen. Prepoznavajući da bi, zapravo, obje strane, u pokušaju da ponovo zadobiju slobodno stanje, mogle nastupati u prilog ništavosti ženidbe, papa Benedikt XIV. (1740.–1758.) utemeljio je službu branitelja veza kako bi osigurao da se počuje i suprotno mišljenje. Suočavajući se sa stanjem u kojem su crkvena sudišta s priličnom lakoćom dopuštala proglašenja ništavosti, apostolskom konstitucijom Dei miseratione od 3. studenoga 1741. papa Benedikt XIV. preuredio je postupanje i odlučivanje u prijeporima o ženidbenoj ništavosti. Posebnosti su te promjene što je branitelj vȇza (dēfēnsor mātrĭmōnĭī ili dēfēnsor mātrĭmōnĭōrum) postao osovinski lik na crkvenom sudištu i što se zahtijeva dvostruka sukladna odluka koja utvrđuje ništavost ženidbe prije nego se stranka može ponovo vjenčati.[43]

Nadalje, jedno od prepoznatljivih obilježja kanonskoga postupka jest aktivna uloga sudca, što može biti čudno onomu tko je navikao na pravni poredak običajnoga prava (common law). U kanonskom postupku sudac može uzeti stvar u svoje ruke u traženju dokaza kako bi se došlo do potpunijega shvaćanja istine. Tako kanon 1452. § [paragraf] 1. (za istočne Crkve kanon 1110. § 1.) propisuje da u parnicama koje se odnose na zajedničko dobro sudac može i treba postupati ex offĭcĭo (po službenoj dužnosti). Drugi paragraf spomenutih kanona u obama zakonicima ovlašćuje sudca da dopuni nemarnost stranaka u iznošenju dokazā ili prigovorā kad god to smatra potrebnim da bi se izbjegla nepravedna presuda.[44]

U tom smislu korisno je zapamtiti da poštovanje pravilnoga razdvajanja uloga u kanonskom postupku pomaže jamčiti kako objektivnost suda tako i raspravnu narav samoga postupka. Kao što je papa Pio XII. vrlo jasno objasnio u govoru iz 1944., svi su dužni sudjelovati u traženju istine u kanonskom postupku, ali svatko prema svojoj vlastitoj ulozi. Svaka stranka i njezin odvjetnik iznose dokaze i tvrdnje koje, bez himbe ili prijevare, pogoduju njihovu stajalištu, kao što čini i branitelj veza u odnosu na ženidbeni vez.[45] Sudac, s preslušateljima pod svojim vodstvom, predstavlja nepristranost samoga sudišta u potrazi za istinom, kao i bilježnik i promicatelj pravde u skladu sa svojim službama. Naputak Dīgnĭtas connūbĭī sprječava da ista osoba obično obnaša mnoge od tih služba na istom sudištu (s iznimkom branitelja veza i promicatelja pravde) ili čak na dvama sudištima povezanima prizivom, nego posve nedvosmisleno zabranjuje da bilo koji službenik sudišta djeluje kao odvjetnik ili zastupnik, ni preko posrednika, na vlastitom sudištu ni na nekom drugom, koji je s njim povezan prizivom.[46] Očita je važnost toga razdvajanja da bi se istinskim raspravljanjem stiglo do istine.

Moguće pojednostavnjenje utvrđivanja ništavosti ženidbe mora poštovati svrhovitost toga postupka, to jest traženje istine o utuženoj pravnoj činjenici. Od pomoći je podsjetiti na riječi sv. Ivana Pavla II.[47] i pape Benedikta XVI.[48] o lažnom milosrđu koje ne zanima istina i koje stoga ne može služiti ljubavi, kojoj je jedini cilj spasenje dušā. S obzirom na odnos među različitim dijelovima postupka, svako pojednostavnjenje moralo bi proučiti povjerenstvo stručnjakā. Takvo bi povjerenstvo trebalo obratiti pozornost na usklađenost i potpunost zaduženjā u službi postupka, na nužnu objektivnost i nepristranost sudišta, na sudbeno raspravljanje (dijalektiku) kao oruđe prijeko potrebno da se s ćudorednom sigurnošću dopre do istine, na osobitu ulogu branitelja veza u sudbenom raspravljanju i, konačno, na ulogu prizivnoga suda u odnosu na potrebnu dvostruku sukladnu odluku.


Posebna pitanja o postupku ženidbene ništavosti


1. Osobita važnost pripreme sudskih službenika


S obzirom na narav postupka, dakako da su glavna jamstva za pravedno pojednostavnjenje postupka valjana priprema sudskih službenika i istodobno odgovarajuća raspoloživost njihova vremena da s punom pozornošću obave svoju važnu sudbenu odgovornost. Mnogi su svećenici službenici na crkvenim sudištima, a istodobno imaju druge prilično zahtjevne dušobrižničke odgovornosti, pa zbog toga radu sudišta ne mogu posvetiti dovoljno vremena i dužan obzir. S drugoga gledišta, sudskim službenicima treba priskrbiti pravednu naknadu za taj rad, da ne moraju tražiti drugi plaćeni posao kako bi naknadili neodgovarajuću nagradu koju im daje crkveno sudište.

Prije svega važno je da službenici imaju osjećaj crkvenosti (sentīre cŭm Ecclĕsīa) i da se stoga na njih može osloniti. Drugim riječima, u kanonskom postupku, da bi se došlo do istine o pretpostavljenoj ništavosti, nužno je imati pouzdane službenike koji su odgovarajuće pripremljeni. Pouzdani službenici – svećenici, posvećene osobe i vjernici svjetovnjaci – prijeko su potrebni za nepristranost i pravednost postupka. Da bi stekli ćudorednu sigurnost o istini, treba im dovoljna osposobljenost koja se stječe učenjem i iskustvom.

U odnosu na pojednostavnjenje postupka, potrebno je istaknuti vrijednost crkvenoga sudišta kao redovitoga sredstva kojim biskup, kao naravni sudac (iūdex nātus) u biskupiji, vrši svoju sudačku vlast.[49] Biskup, zapravo, ima na raspolaganju sve što je potrebno da osigura provedbu postupka radi utvrđenja ništavosti ženidbe na primjeren način i u pravičnom vremenskom trajanju. Mislim, primjerice, na skraćeni postupak nakon prve potvrdne presude,[50] na mogućnost da postavi sudca pojedinca,[51] na brigu da se poštuju zakonom točno određeni rokovi.[52]


2. Pomoć koju crkvena sudišta pružaju strankama


Sudišta trebaju javnosti osigurati obavijesti o naravi, svrsi i sudskim postupcima, kao i podatke o mogućim razlozima ništavosti ženidbe. Oni bi isto tako uobičajeno osobama čija je ženidba propala trebali pomagati da pristupe sudištu. Naputak Dignitas connubii preporučuje da sudište ima ured ili osobu za pružanje savjeta o mogućnosti pokretanja parnice ništavosti i o načinu na koji to treba učiniti.[53] Ta osobna usluga može obuhvaćati i davanje općih obavijesti o raznovrsnim osnovama ništavosti onima koje to zanima. Očito je kako je na toj razini riječ o razgovoru o tom kako sudište radi. Ipak, čak i tada, kako bi se očuvala nepristranost suđenja, ni jedan sudski službenik koji pruža takve prethodne podatke stranki, uspostavljajući tako s njom neki odnos, ne može zatim sudjelovati u tom sporu kao sudac ili branitelj veza.[54] Naprotiv, ako tu službu obavlja jedan od odvjetnika pri sudištu, on tada može braniti osobu koja se utječe sudu, to jest nastupati kao strankin odvjetnik.[55]

Ima i onih koji ne prihvaćaju crkveno učenje o ženidbi. Nakon neuspjele ženidbe i rastave braka, oni osjećaju da je njihovo pravo ponovo se oženiti, odnosno udati, i tražiti sreću u novoj zajednici. Ali postoje mnogi vjernici katolici u istom položaju koji prihvaćaju činjenicu da ne mogu sklopiti novu ženidbu bez odobrenja Crkve. Oni se stoga, ohrabreni svojim svećenicima, đakonima ili drugim članovima župnoga osoblja, rodbinom ili prijateljima, obraćaju sudištu da riješi njihovu najozbiljniju poteškoću. Povjeravaju se Crkvi u dobroj vjeri, čak i ako oni nemaju posve jasnu predodžbu o tom što točno sudište radi.

Naravno, njihovi im pastiri ne pomažu ako im jasno i nedvosmisleno ne objasne što Crkva uči i što u skladu s crkvenim učenjem sudište čini. Još je gore, međutim, ako naiđu na tobože dušobrižno, ali zapravo čisto pragmatično, ponašanje, koje ide za tim da se omogući nova ženidba u Crkvi, a traženje istine smatra drugotnim. Događa se čak i da je sudsko osoblje, koje pokušava vjerno obavljati svoje obveze, izloženo neprimjerenim pritiscima onih pastira koje, čini se, zanima samo neposredan ishod.


3. Uloga branitelja veza


Sudjelovanje branitelja veza u postupku utvrđenja ništavosti ženidbe toliko je bitno da su bez njega pojedine sudske radnje pa i cijeli spis nevaljani, odnosno ništavi.[56] Ali to je samo najmanji sastojak besprijekornosti postupka. Traženje se istine sprječava i kada je branitelj veza nazočan, ali zbog nemara i nerada zapravo prikraćuje postupak ustežući važan glas u sudskoj raspravi. Papa Pio XII. istaknuo je da „ne bi bilo u skladu s važnošću njegove službe ni s marljivim i istinoljubivim obavljanjem njegove dužnosti, ako bi se zadovoljio pregledom spisa na brzu ruku i davanjem pokoje površne primjedbe“.[57] Naputak Dignitas connubii propisuje da branitelj mora sudjelovati već od početka postupka,[58] ako je moguće čak i prije odlučivanja o dopuštenosti tužbe.[59] Nadalje, takvo sudjelovanje ne smije se ograničiti na iznošenje tvrdnja protiv ništavosti; naprotiv, on je dužan predlagati sve vrste dokaza, davati odgovore i isticati prigovore koji, bez predrasude o činjeničnoj istini, razborito pridonose zaštiti veza.[60] Istina je da branitelj ima pravo, kao što je papa Pio XII. također istaknuo: „izjaviti da nakon potpunoga i savjesnoga ispitivanja spisa, nije pronađena nikakva razumna primjedba koju bi naveo protiv tužiteljeva ili moliteljeva zahtjeva“,[61] ali to će ostati iznimkom. U svakom slučaju, branitelj nikada ni na koji način ne smije djelovati u prilog ženidbene ništavosti.[62]

Nažalost, Apostolska je signatura vidjela puno primjera nemara u tom području. Čak i dan-danas postoje sudišta u kojima branitelji u pravilu ne sudjeluju u postupku do zaključenja dokaznoga postupka, nego samo u završnoj raspravi, čime gube mogućnost imati udjela u pripremi parnice, to jest prethodno provjeriti priložene isprave, predlagati i izvoditi dokaze te predložiti pitanja za ispitivanje stranaka, svjedoka i stručnjaka. Isto tako, u mnogim slučajevima branitelj nudi premalo u obranu veza, čak i kada je iz letimičnoga razgledanja spisa jasno kako je bilo dosta toga što se moglo i trebalo tvrditi protiv navodne ništavosti ženidbe. Još uvijek se primjenjuju takozvane ănĭmadversĭōnēs (opažaji, prijekori) branitelja veza, koje se sastoje od sažetoga standardiziranoga obrasca ili uopćenoga predloška, s malo ili nimalo stvarnih podataka o potankostima i posebnostima slučaja o kojem je riječ. Takav je obrazac jednostavno način na koji je branitelj veza „pročitao“ spis i „obavio“ – tek tako – svoj posao u sporu o ništavosti ženidbe. Neki od prethodno pripremljenih podnesaka sadržavaju čak i unaprijed danu izjavu branitelja veza da ne će uložiti priziv protiv potvrdne presude.

Od toga stvarnoga napuštanja obrane veza još je gori običaj nekih branitelja da nastupaju u prilog ništavosti ženidbe, idući u nekim slučajevima tako daleko da tvrde kako veza koji treba ili vrijedi braniti – nema! Jasno je da takvo napuštanje braniteljske dužnosti ili potpuna izdaja zvanja branitelja veza, uništava svaki smisao i svrhu suđenja, cijelo umijeće raspravljanja u postupku, posebno kada je tuženik izočan ili je i on u prilog ništavosti, te da prebacuje sav teret na sudce, koji bi, kako je istaknuo papa Pio XII., „u pomnom radu branitelja veza trebali naći potporu i dopunu vlastitomu djelovanju“. On je nadalje primijetio kako „ne treba zahtijevati da sudci uvijek moraju učiniti sav posao namjesto branitelja veza“.[63] Svaka rasprava o postupku ništavosti ženidbe u okviru dušobrižne skrbi o obitelji u Crkvi bi trebala obuhvatiti ponovno vrjednovanje uloge branitelja veza.

Zadnje plenarno zasjedanje Vrhovnoga sudišta Apostolske signature, održano 6.–8. studenoga 2013., bilo je posvećeno važnosti službe branitelja veza u postupku ništavosti ženidbe. U govoru članovima Vrhovnoga sudišta na kraju toga zasjedanja papa Franjo istaknuo je važnost, dapače, obvezatnost te službe podsjećajući na dužnost branitelja veza da „predloži svaku vrstu dokaza, prigovora, utoka i priziva koji, u poštovanju istine, promiču obranu veza“.[64] Govoreći o tom kako rad Apostolske signature pomaže biskupima da ispravno dijele pravdu vjernicima povjerenima njihovoj dušobrižnoj skrbi tako što dobro priprema službenike za njihova sudišta, izjavio je: „Nužno je, zapravo, da [branitelj veza] bude sposoban djelotvorno obavljati svoj dio, da olakša dostizanje istine u konačnoj presudi, na dušobrižno dobro stranaka u sporu“.[65]


4. Potreba dvostruke sukladne odluke


U raspravama uoči skoroga zasjedanja Biskupske sinode često se postavlja pitanje o nužnosti dvostruke sukladne odluke za ovršnost proglašene ništavosti, to jest druge po redu odluke o predmetu spora.[66] Ima ih u Crkvi koji imaju dojam kako je već odlučeno da se ukine obveza dvostruke sukladne odluke jer da je ona dio „tegobne juridičnosti“ vrjedećega postupka ništavosti ženidbe.[67] Mnogi su tvrdili da je nepotrebno ponovno ispitivanje na drugom stupnju ako je postupak dobro obavljen u prvom stupnju.

Prije svega, primjećujem da, ako je prvostupanjski postupak temeljito proveden, postupak donošenja drugostupanjske odluke, kojom se prvostupanjska presuda potvrđuje, ne bi trebao trajati predugo. Pod „temeljito proveden“ mislim da je slučaj bio dobro pripremljen i raspravljen, da je spis upotpunjen i dobro uređen, i da presuda obrazlaže objektivnu utemeljenost odluke, pokazujući na razumljiv, ali razborit način kojim su putom sudac ili sudci, s uporištem na pravu i činjenicama toga slučaja, postigli ćudorednu sigurnost u dokazivanju ništavosti ženidbe.[68] Dapače, dobri sudci, svjesni temeljne važnosti ženidbene zajednice za život Crkve i društva uopće i uobičajenih poteškoća u postizanju pravedne odluke u sporu o ništavosti, zahvalni su što njihove presude ispituju drugi sudci na višem stupnju.

S praktične točke gledišta obvezatan pregled (revizija) u drugom stupnju poticaj je da daju sve od sebe. Bez drugoga stupnja postoji opasnost od nemara u bavljenju parnicom. To je postalo tragično vidljivo u razdoblju u kojem su takozvana Američka postupkovna pravila (American Procedural Norms) bila na snazi na crkvenim sudištima u Sjedinjenim Američkim Državama. Od srpnja 1971. do studenoga 1983., obvezatnost dvostruke sukladne odluke u Sjedinjenim Američkim Državama u stvarnosti je bila ukinuta zahvaljujući ovlasti danoj Američkoj biskupskoj konferenciji da oprosti (dispenzira) od nje u „onim iznimnim slučajevima gdje bi prema sudu branitelja veza i njegova ordinarija priziv protiv potvrdne presude bio očito suvišan“.[69] Po svemu sudeći jedini iznimni slučajevi u zbilji bili su oni u kojima se priziv nije smatrao suvišnim. Dapače, nisam naišao na podatak da je biskupska konferencija ikad uskratila jednu jedinu molbu za oprostom među stotinama tisuća primljenih.

Tijekom dvanaest godina u kojima Apostolska signatura nije imala prigodu preispitati neke od tih istih slučajeva, ne može se razumjeti kako su branitelj veza i njegov ordinarij mogli priziv smatrati suvišnim, a još manje kako je biskupska konferencija mogla dopuštati traženi oprost.[70] U javnom i pučkom poimanju, ne bez razloga, postupak se počeo nazivati „katoličkom rastavom braka“ (Catholic divorce). Čak i nakon što je to izvanredno stanje konačno završilo kad je 1983. na snagu stupio Zakonik kanonskoga prava, loša kakvoća mnogih prvostupanjskih presuda koje je pregledala Signatura, zajedno s očitim nedostatkom bilo kakvoga ozbiljnoga preispitivanja na nekim prizivnim sudištima, pokazala je golemu štetu nanesenu postupku utvrđenja ništavosti ženidbe djelotvornim propuštanjem drugoga stupnja svih tih godina.

Iz bogatoga iskustva Apostolske signature, koje naravno nije ograničeno na ono u Sjedinjenim Američkim Državama, dvostruka sukladna odluka pokazala se bez ikakve sjenke sumnje – nužnom da bi postupak utvrđenja ništavosti ženidbe bio odgovarajući. Proučavanjem godišnjih izvješća sudova i ispitivanjem konačnih presuda sudišta prvoga stupnja mudrost i važnost potrebe za dvostrukom sukladnom odlukom postaje još očitija. Iskustvo Apostolske signature jedinstveno je vrelo znanja kako se dijeljenje pravde provodi u sveopćoj Crkvi i kako se utjelovljuje u pojedinim Crkvama. Ako će trebati kakvo pojednostavnjenje postupka, bit će ga nužno proučiti u svjetlu služenja Apostolske signature pojedinačnim Crkvama.


Zaključak


Sudsko postupanje radi utvrđenja ništavosti ženidbe bitno je radi otkrivanja istine o tužbi prema kojoj ono, što se doimalo istinskom ženidbenom privolom, zapravo to nije. S obzirom na složenost ljudske naravi i njezin odraz u većini slučajeva ništavosti ženidbe, jedini način da se s ćudorednom sigurnošću spozna istina o takvoj tvrdnji jest umijeće raspravljanja, a njega omogućuje sudski postupak koji se u povijesti pozorno izveo, razložio i razvio iz crkvene stege.

Treća izvanredna opća skupština Biskupske sinode mora se suočiti sa širokim rasponom pitanjā koja tvore „pastoralne izazove obitelji u kontekstu evangelizacije“, što je predmet njezinih rasprava. Jedan od tih izazova, ali sigurno ne i glavni, jest stanje vjernika koji su u neurednim bračnim zajednicama. Među tim katolicima postoji određeni broj onih koji ističu ništavost svoje ženidbe što je završila rastavom supružnika ili rastavom braka. Oni s pravom traže da Crkva u skladu s istinom dȃ sud o njihovu zahtjevu. Kako bi im se izašlo u susret istinskom dušobrižnom ljubavlju, važno je razumjeti narav postupka kojim se prosuđuje njihova tužba i učiniti im ga u cijelosti dostupnim, tako da Crkva u potpunosti poštuje njihovo pravo na presudu koja potpuno odgovara istini, a time i ljubavi.

Zaključno, na pitanje o kanonskom postupku radi utvrđenja ništavosti ženidbe, postavljeno u Pripremnom spisu Treće izvanredne opće skupštine Biskupske sinode, odgovor se može naći samo u punom poštovanju naravi tužbe zbog ništavosti i naravi postupka kojim se odlučuje o istinitosti tužbenih navoda. Nadam se da će predstojeća Opća skupština Biskupske sinode smjerati prema novomu vrjednovanju kanonskoga suđenja i obnovljenoj predanosti kako bi se vjernicima koji ga traže, radi njihova vječnoga spasenja, postupak osigurao u njegovoj cjelovitosti. Završavam prizivajući u pamćenje riječi sv. Ivana Pavla II. o dušobrižnoj ljubavi koju Crkva mora iskazivati onima koji tvrde da im je ženidba ništava: „Valjana ženidba, čak i kad je obilježena ozbiljnim poteškoćama, ne može se smatrati nevaljanom a da se ne čini nasilje nad istinom i da se na taj način ne potkopava jedini čvrsti temelj na kojem može stajati osobni, bračni i društveni život. Sudac zato mora uvijek paziti da ne podlegne pogrješnu suosjećanju koje se lako izrodi u osjećajnost, dušobrižnu samo naizgled. Putovi koji se udaljavaju od pravde i istine završavaju udaljavanjem ljudi od Boga, postižući ishod suprotan onomu koji se tražio u dobroj vjeri“. [71]

Dao Bog da skoro zasjedanje Biskupske sinode urodi novom zauzetošću za „pravednost i istinu“ (Efežanima 5, 10), jer je to nezamjenjiv temelj dublje ljubavi prema Bogu i bližnjemu u obitelji i, iz obitelji, u cijeloj Crkvi.


kardinal Raymond Leo Burke [72]


s talijanskoga preveo Petar Marija Radelj


Prevedeno iz: Permanere nella verità di Cristo. Matrimonio e comunione nella Chiesa cattolica, a cura di Robert Dodaro, O.S.A., Siena: Cantagalli, 2014., str. 199–226 (Il processo di nullità canonica del matrimonio come ricerca della verità).


O rastavljenima-pa-ponovovjenčanima i njihovu pristupu svetoj Pričesti v. još:

Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi: Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini (Robert Dodaro, OSA)

Gospodinovo učenje o rastavi ženidbe i drugom braku: Biblijski podatci (Paul Mankowski, DI)

Rastava ženidbe i ponovno vjenčanje u prvotnoj Crkvi: Neka povijesna i kulturna razmišljanja (John M. Rist)

Rastava supružnika, rastava braka, razrješenje veza i druga ženidba: Teološki i praktični pristupi pravoslavnih Crkava (nadbiskup Cyril Vasiľ, DI)

Jednost i nerazrješivost ženidbe: Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora (kardinal Walter Brandmüller)

Svjedočanstvo moći milosti: O nerazrješivosti ženidbe i raspravi o građanski ponovovjenčanima te sakramentima (kardinal Gerhard Ludwig Müller)

Sakramentna ontologija i ženidbena nerazrješivost (kardinal Carlo Caffarra)

Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euharistije i pokore (kardinal Velasio De Paolis, CS)

Drugi vatikanski sabor o ženidbi (1965.)

Sv. Ivan Pavao II. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima (1981.)

Katekizam Katoličke Crkve o ženidbenoj ljubavi i rastavi braka (1992.)

Pismo o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi (Zbor za učenje vjere, 1994.)

O pristupljivosti svetoj Pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovo vjenčani (Papinsko vijeće za zakonske tekstove, 2000.)

Benedikt XVI. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima (2007.)

Učiteljstvo o osjećaju vjere (1964.–2013.)


[1] Treća izvanredna Biskupska sinoda, Pripremni spis, III. Upitnik, 4. O pastoralu kojim se pomaže osobama nositi se s nekim teškim bračnim stanjima, Pitanje 4. f, Vatikan, 2013. (talijanski; engleski; francuski; njemački). [Radni hrvatski prijevod: PDF, HTML, DOC i http://hrdocz.com/doc/14196/].

[2] Kad su se supružnici crkveno vjenčali, ali ženidbu nisu izvršili, ta se ženidba može razriješiti Papinim oprostom (dispenzom). No, ako je sakramentno sklopljena („tvrda“) ženidba – „izvršena“ (obavljanjem bračnoga čina), Crkva je nema vlast razriješiti (rastaviti, ukinuti kao stanje ili razvrći kao ugovor; „do sad bila, sad je više nema“) ni poništiti (utvrditi da je bila sklopljena usprkos postojanju ženidbenih zaprjeka, pa snagom sudske presude s unatražnim djelovanjem brisati njezine pravne učinke). Crkva ne odlučuje o poništaju zakonito vrjedeće ženidbe, nego utvrđuje ništavost zakonito nevaljane ženidbe. Presudom se crkveno sudište očituje je li ženidba od početka bila ništava, pa je nikad nije ni bilo. Zbog toga proglašenje ništavosti nije razrješenje postojeće ženidbe, nego utvrđenje da ženidbena privola nikad nije valjano razmijenjena zbog neispunjenja uvjetā za valjano vjenčanje i da zato ženidba nikad nije ni postojala. Utvrđuje se pravna činjenica postojanja ili nepostojanja ženidbe, to jest stanje koje već postoji izvan postupka. Sudski pravorijek ne može mijenjati činjenični odnos nego u obrazloženju utvrditi činjeničnu podlogu pa u izrjeci povući pravne posljedice iz utvrđenoga činjeničnoga stanja. Presuda o ništavosti po naravi stvari je deklaratorna; u njoj sud samo utvrđuje pravnu činjenicu. Stoga je riječ o parnici radi utvrđenja, čija presuda autoritativno utvrđuje sadržaj pravnoga odnosa, među stranke unosi sigurnost, otklanja nejasnoće o uzajamnim pravima i obvezama i pridonosi sprječavanju njihovih povrjeda. Ako se utvrdi ništavost, za dotadašnje „supružnike“ prestaju prava i obveze koje im je pravni poredak do tada priznavao i nametao pa tako presuda ima kvazi-konstitutivan učinak ili parakonstitutivno djelovanje, posebice jer pravni poredak obvezuje sve da poštuju presuđeno stanje. Samo deklaratorna presuda ovlašćuje zajednicu da izmijeni svoje stajalište u skladu s novim utvrđenjem. No, ni narav, ni obilježje, ni sadržaj te presude nisu konstitutivni jer se „prestanak“ bračnosti ne može tumačiti kao da je supružnik bio supružnikom, a nakon toga, unatražno, to prestao biti; njegov dotadašnji položaj proizlazio je iz pogrješne predmnjeve. Kad je proglašeno da ženidbe nema, da je, zapravo, nije ni bilo, to utvrđenje dovodi i do pravnih posljedica. Presuda samo omogućuje ostvarenje pravnih odnosa koji prikriveno postoje od ništavoga vjenčanja (prevoditeljska napomena).

[3] No, to se nije dogodilo. Dana 8. rujna 2015. objavljeno je da je papa Franjo promijenio postupkovne odredbe parnica za utvrđenje ništavosti ženidbe i to apostolskim pismima na vlastitu pobudu Mitis iudex Dominus Iesus za Latinsku Crkvu (neslužbeni hrvatski prijevod) i Mitis et misericors Iesus za istočne Crkve (neslužbeni hrvatski prijevod), koji stupaju na snagu 8. prosinca 2015. Zadržano je odlučivanje sudskim putem, a ne u upravnom postupku, „zato što je istinu o svetom vezu potrebno štititi u najvećoj mogućoj mjeri, a upravo to jamče oprezi sudbenoga poretka“ (prevoditeljska napomena).

[4] Walter Kasper, Das Evangelium von der Familie. Die Rede vor dem Konsistorium, Freiburg im Breisgau: Herder, 2014., str. 59; The Gospel of the Family, Mahwah, N.J.: Paulist Press, 2014., str. 28; Il Vangelo della famiglia, Brescia: Queriniana, 2014., str. 45.

[5] Kasper, Das Evangelium von der Familie, str. 60; The Gospel of the Family, str. 29; Il Vangelo della famiglia, str. 46.

[6] Dikàstērij (grčki dikastḗrion od díkaios pravedan) u antičkoj je Grčkoj bio zbor sudaca, u srednjem vijeku visoki sud i visoka državna vlast, u novom vijeku vlada u hrvatsko-ugarskoj državnoj zajednici od XVII. st. te općenito viša vlast, ured, resor, ministarstvo. Prema apostolskoj konstituciji Pastor bonus iz 1988., Rimsku kuriju čine dikasteriji i zavodi koji pomažu Rimskomu prvosvećeniku u obavljanju vrhovne pastirske službe za dobro i u službi cijele Crkve i pojedinih Crkava. Pod dikasterijima se razumijevaju: tajništva (Državno, za gospodarstvo i za sredstva priopćavanja), zborovi (kongregacije), sudišta (tribunali: Rimska rota, Apostolska signatura i Apostolska pokorničarna), papinska vijeća i uredi (prevoditeljska napomena)

[7] Sv. Ivan Pavao II., Apostolska konstitucija Pastor bonus o Rimskoj kuriji (28. lipnja 1988.): „Supremum Tribunal Signaturae Apostolicae… consulit ut iustitia in Ecclesia recte administretur“ – Acta Apostolicae Sedis, 80 (1988.), str. 891, članak 121.; [Zakonik kanonskoga prava, Zagreb: Glas Koncila, 1996., str. 832–833].

[8] Ženidba je zakoniti vez jednoga muškarca i jedne žene u trajno duhovno i tjelesno zajedništvo, isključiva i doživotna veza. U Crkvi je k tomu ona i svetootajstvo i to usmjereno spasenju drugih, sakrament u službi zajednice. U hrvatskom građanskom pravu od 1946. naziva se „brak“. Rimsko je pravo određuje kao „sujarmljivanje [coniūnctĭo] muškarca i žene i zajedničko ìmānje [consortĭum] čitava života, dioništvo [communicatio] božanskoga i ljudskoga prava“ (Modestin) koju „ne čini spolni čin [cŏĭtus] nego ženidbena sklonost [mărītālis affectĭo]“ (Papinijan); „ne tvori je zajedničko ležanje [concŭbĭtus] nego privola [consēnsus]“ (Digesta 50, 17). U kršćanskoj uljudbi označava se kao „združivanje muškarca i žene koje sadržava nedjeljivo [indīvĭdŭam] životno drugovanje [consŭētūdĭnem]“ (Justinijan); „supružničko slaganje zakonito sposobnih osoba muškarca i žene koje održava nerazdruživu životnu ljubav“ (Petar Lombarđanin); trajno [perpĕtŭo] i nerazdjeljivo [indīvīsĭbĭle] združenje u ravnopravnu družbu [aequa sŏcĭĕtas] jednoga muškarca i jedne žene koji namjeravaju rađati i odgajati potomstvo; sjedinjenje [ădūnātĭo] tjelesnim općenjem i za zajedništvo cjelokupnoga domaćega življenja (sv. Toma Akvinski); „savez među mužem i ženom, uređen po Božjoj volji za plođenje ljudskoga roda i radi uzajamna podupiranja“ (hrvatski zakon 1857.–1946.); doživotna obveza i obostrana odgovornost za ženidbeno životno zajedništvo (§ 1353. njemačkoga Građanskoga zakonika iz 1896.); „međusobno predavanje i primanje trajnoga i isključivoga prava na tijelo [iūs in corpus] radi čina prikladnih za rađanje djece“ (kanon 1081. § 2. iz 1917.); „svetootajstvo po kojem se dvije osobe različita spola, na način propisan Crkvom, vezuju doživotnim duhovnim i tjelesnim vezom, radi potpune životne zajednice i rađanja i odgoja djece“ (Bračna pravila Srpske Pravoslavne Crkve iz 1933.); „savez [foedus] kojim muškarac i žena neopozivom osobnom privolom između sebe uspostavljaju supružništvo svega života po naravi usmjereno dobru ženidbenih drugova te rađanju i odgajanju djece“ (kanon 776. iz 1990.) (prevoditeljska napomena).

[9] Usp. Benedikt XVI., Govor Rimskoj kuriji u povodu božićnoga čestitanja (22. prosinca 2005.), Acta Apostolicae Sedis, 98 (2006.), str. 46: „ermeneutica della discontinuità e della rottura… l’ermeneutica della riforma, del rinnovamento nella continuità“ [v. Bilten Ika-vijesti (Zagreb), br. 52 od 28. prosinca 2005., str. 32–33].

[10] Usp. Ignacio Gordon, DI, De iudiciis in genere, I. Introductio generalis. Pars statica, 2. izdanje, Romae: Pontificia universitas Gregoriana, Facultas iuris canonici, 1979., str. 22.

[11] Za kanonsku valjanost ženidbe nužne su određene pretpostavke. Nedostatak bilo koje od njih i samo u jednom od mladenaca čini ženidbu nevaljanom i, kad se dokaže, osnova je (tĭtŭlus, causa) za utvrđenje njezine ništavosti. Okolnosti koje priječe valjano sklapanje, odnosno čine ženidbu strogo zabranjenom jesu: istost spola mladenaca; preniska dob; prethodna i trajna nemoć za spolni čin; prethodno sklopljena ženidba; prethodno primljen sveti red; položen javni zavjet beženstva; ženidba katolika i nekrštene osobe; otetost žene; suprugoubojstvo; krvno, zakonsko ili duhovno srodstvo i najbliža svojta. Te zaprjeke ujedno su nedostatak ženidbenosti, sposobnosti za ženidbu. Ostali razlozi ništavosti su nedostatak ženidbenoga oblika, ugovora i volje. Oblik nedostaje ako je vjenčanje nevaljano, primjerice kad se dvoje katolika vjenča izvan Katoličke Crkve. Ugovor nedostaje ako nema nakane s obiju strana, kao kad jedna od stranaka ne kani ući u cjeloživotnu i isključivu zajednicu, otvorenu rađanju, odbija imati djecu ili isključuje vjernost. Volja nedostaje zbog umne nesposobnosti, neznanja, zablude u osobi ili njezinu spolu, prijevare, pretvaranja, uvjetovane privole, sile ili velikoga izvanjskoga straha (prevoditeljska napomena).

[12] Sv. Ivan Pavao II., Govor sudcima i službenicima Rimske rote (28. siječnja 1994.), Acta Apostolicae Sedis, 86 (1994.), str. 950, br. 5.

[13] Sv. Ivan Pavao II., Govor dostojanstvenicima, preslušateljima, službenicima i odvjetnicima Rimske rote na početku sudbene godine (18. siječnja 1990.), Acta Apostolicae Sedis, 82 (1990.), str. 875, br. 5.

[14] Benedikt XVI., Okružnica Caritas in veritate o cjelovitom ljudskom razvoju u ljubavi i istini (29. lipnja 2009.), br. 1.

[15] Benedikt XVI., Okružnica Caritas in veritate, br. 6.

[16] Sv. Ivan Pavao II., Govor dostojanstvenicima, preslušateljima, službenicima i odvjetnicima Rimske rote na početku sudbene godine (18. siječnja 1990.), Acta Apostolicae Sedis, 82 (1990.), str. 875, br. 5.

[17] Benedikt XVI., Govor djelatnicima Sudišta Rimske rote u prigodi otvaranja sudbene godine (29. siječnja 2010.), Acta Apostolicae Sedis, 102 (2010.), str. 112.

[18] Acta Apostolicae Sedis, 75/II (1983.), str. 199: „Matrimonium ratum et consummatum nulla humana potestate nullaque causa, praeterquam morte, dissolvi potest.“

[19] Acta Apostolicae Sedis, 82 (1990.), str. 1230: „Matrimonii vinculum sacramentale matrimonio consummato nulla humana potestate nullaque causa praeterquam morte dissolvi potest.“

[20] Predmet parnične (kontenciozne) presude je „ostvarenje ili obrana prava fizičkih ili pravnih osoba ili utvrđivanje pravnih činjenica (facta iuridica declaranda)“ (kanon 1400. § 1. točka 1. Zakonika kanonskoga prava i kanon 1055. § 1. Zakonika kanonā istočnih Crkava). Postupak se pokreće tužbom (āctĭōne: kanon 1491. Zakonika kanonskoga prava, odnosno kanon 1149. Zakonika kanonā istočnih Crkava). Predmet spora (mĕrĭtum) ništavosti ženidbe je dvojba (dŭbĭum) ili prijeporno pitanje o pravnom vrjednovanju spornoga odnosa i njegovu pravnom određenju, to jest ne samo je li u dotičnom slučaju utvrđena ništavost ženidbe, nego i s kojega se razloga ili s kojih se sve razloga pobija valjanost ženidbe.

[21] U kanonskom pravu na hrvatskom jeziku rabe se izrazi: parnica za proglašenje ništavosti ženidbe, parnica o ništavosti ženidbe, parnica ništavosti ženidbe i postupak za proglašenje ništavosti ženidbe. No, u mjerodavnom izvorniku te romanskim i engleskim prijevodima u podlozi onoga što se čini s ništavošću izraz je de-clāro: raz-jašnjavam; ra-svjetljujem; raz-bistravam; ob-javljujem; iz-javljujem; činim očevidnim, bjelodanim; označavam – i u postupkovnopravnom i u materijalnopravnom smislu. Hrvatski jezik, pak, razlikuje predmet suđenja (utvrđivanje pravne činjenice) i njegov završni čin (proglašenje, objavu, priopćavanje presude). Proglašenje ništavosti je ispravan način stjecanja slobodnoga stanja, ali je uzgredan sastojak samoga postupka. I na njemačkom se u prijevodu kanona 1684. § 1. Zakonika kanonskoga prava (kakav je vrijedio 1983.–2015.) razlikuje je li ništavost ženidbe utvrđena (festgestellt) da se zatim proglasi (erklärt). Samom dvojbom, o kojoj se presuđuje, uvijek se pita je li sigurno utvrđeno, a ne je li proglašeno, da je ženidba ništava (an constat de nullitate matrimonii in casu ob… /razlog/). „Proglašenje ništavosti“ je formalnopravna pretpostavka da sama presuda počne proizvoditi pravne učinke, jer oni kojima je ženidba proglašena ništavom odmah mogu sklopiti novu. Pravomoćna presuda za stranke je zakon (res iudicata facit ius inter partes, kanon 1642. § 2. Zakonika kanonskoga prava, odnosno kanon 1323. § 2. Zakonika kanonā istočnih Crkava), a zakon nastaje proglašenjem (kanon 7. Zakonika kanonskoga prava, odnosno kanon 1488. Zakonika kanonā istočnih Crkava), no ništavost ne nastaje donošenjem presude nego se njome samo utvrđuje da ženidba nikad nije valjano sklopljena. Stoga je „utvrđenje ništavosti“ sadržajno-pravno bolji izraz od „proglašenja ništavosti“, koji je raširen u hrvatskoj kanonistici (prevoditeljska napomena).

[22] Nevaljana ženidba naziva se navodnom, ako ju je barem jedna strana sklopila u dobroj vjeri, sve dok obje strane nisu postale sigurne u njezinu ništavost. (U hrvatskim izdanjima Zakonika kanonskoga prava iz 1988. i 1996. u kanonima 1061., 1137. i 1139. mātrĭmōnĭum pŭtātīvum prevodi se kao „predmnijevana ženidba“, iako je predmnjeva u pravu ustaljena za prilagođenicu presumpcija, a praesūmptĭo u kanonu 1584. prevodi se kao „pretpostavka“, premda je to uvriježena prevedenica za hypóthesis i tvori par s „postavkom“ za thĕsis.) Iako je utvrđenje ništavosti izjava da „ženidba nikad nije ni postojala“, Crkva priznaje da je taj odnos ipak bila navodna (putativna, mnijevana, mnivana, prividno valjana, tobožnja, pretpostavljena) ženidba iz koje nastaju „naravne obveze“ prema drugoj strani ili djeci. Prema kanonskom pravu, djeca začeta ili rođena i u valjanoj i u navodnoj ženidbi smatraju se zakonitom (kanon 1137.), a roditelji pozakonjuju nezakonitu djecu valjanom kao i navodnom ženidbom (kanon 1139.). No, zaštita prava trećih (djece) ne može pretegnuti nad istinom da ženidba nikad nije sklopljena, ako se utvrdi da je bila ništava, nevaljana, nepostojeća, jer nisu bile ispunjene pretpostavke za njezin nastanak i valjanost. Za stranke iz ništave ženidbe posljedica proglašenja ništavosti jest povratak u prijašnje (slobodno) stanje, to jest priznavanje prava da konačno sklope valjanu ženidbu (prevoditeljska napomena).

[23] Sv. Ivan Pavao II., Govor Sudištu Rimske rote (1. veljače 2001.), Acta Apostolicae Sedis, 93 (2001.), str. 359–360, br. 4.

[24] Usp. kanon 1060. Zakonika kanonskoga prava, odnosno kanon 779. Zakonika kanonā istočnih Crkava.

[25] V. Pio XII., Govor dostojanstvenicima, preslušateljima i ostalim dužnosnicima i službenicima Sudišta Svete rimske rote kao i odvjetnicima i zastupnicima na tom sudištu (2. listopada 1944.), Acta Apostolicae Sedis, 36 (1944.), str. 281–290.

[26] V. sv. Ivan XXIII., Govor dostojanstvenicima, preslušateljima i ostalim službenicima, odvjetnicima i zastupnicima Sudišta Svete rimske rote (13. prosinca 1961.), Acta Apostolicae Sedis, 53 (1961.), str. 817–820.

[27] V. bl. Pavao VI., Govor dekanu, dostojanstvenicima, preslušateljima, službenicima i odvjetnicima Sudišta Svete rimske rote na početku sudbene godine (28. siječnja 1978.), Acta Apostolicae Sedis, 70 (1978.), str. 181–186.

[28] V. sv. Ivan Pavao II., Govor o istini, majci pravednosti, dekanu, dostojanstvenicima, preslušateljima, službenicima i odvjetnicima Sudišta Svete rimske rote na početku nove godine suđenja u parnicama (4. veljače 1980.), Acta Apostolicae Sedis, 72 (1980.), str. 172–178.

[29] V. sv. Ivan Pavao II., Govor dostojanstvenicima, preslušateljima, službenicima i odvjetnicima Sudišta Svete rimske rote (28. siječnja 1982.), Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 449–454.

[30] V. sv. Ivan Pavao II., Govor sudcima i službenicima Rimske rote (28. siječnja 1994.), Acta Apostolicae Sedis, 86 (1994.), str. 947–952.

[31] V. sv. Ivan Pavao II., Govor Sudištu Rimske rote na početku sudbene godine (29. siječnja 2005.), Acta Apostolicae Sedis, 97 (2005.), str. 164–166.

[32] V. Benedikt XVI., Govor Sudištu Rimske rote (28. siječnja 2006.), Acta Apostolicae Sedis, 98 (2006.), str. 135–138.

[33] V. Benedikt XVI., Govor Sudištu Rimske rote na otvaranju sudbene godine (27. siječnja 2007.), Acta Apostolicae Sedis, 99 (2007.), str. 86–91.

[34] Benedikt XVI., Govor djelatnicima Sudišta Rimske rote u prigodi otvaranja sudbene godine (29. siječnja 2010.), Acta Apostolicae Sedis, 102 (2010.), str. 110–114.

[35] Pio XII., Govor (2. listopada 1944.), Acta Apostolicae Sedis, 36 (1944.), str. 282.

[36] Sv. Ivan Pavao II., Govor (4. veljače 1980.), Acta Apostolicae Sedis, 72 (1980.), str. 173.

[37] Usp. Raymond L. Burke, The Natural Moral Law: Foundation of Legal Realism [Naravni ćudoredni zakon: Temelj zakonskoga realizma], u: Die fragile Demokratie [Krhka demokracija], priredio Anton Rauscher, Berlin: Duncker & Humblot, 2007., str. 29–45.

[38] Usp. Oliver Wendell Holmes, Jr., The Path of Law and The Common Law [Put zakona i Običajno pravo], New York: Kaplan Publishing, 2009., str. 1–29.

[39] Usp. kanon 1454. Zakonika kanonskoga prava („Omnes qui tribunal constituunt aut eidem opem ferunt, iusiurandum de munere rite et fideliter implendo praestare debent. – Svi koji tvore sudište ili mu pomažu moraju položiti prisegu da će propisno i vjerno obavljati zadaće“), odnosno kanon 1112. Zakonika kanonā istočnih Crkava (Omnes, qui tribunal constituunt aut eidem opem ferunt, promissionem de munere fideliter implendo facere debent. – Svi koji čine sudište ili mu pomažu moraju dati obećanje da će vjerno obavljati službu“).

[40] Pio XII., Govor (2. listopada 1944.), Acta Apostolicae Sedis, 36 (1944.), str. 281–290.

[41] Juridičnost je pretjerana briga o zakonskim formalnostima do zanemarivanja duha i službe; tegotno priklanjanje zakonskim odredbama (eng. juridicism, tal. giuridicismo) (prevoditeljska napomena).

[42] Usp. Pontificium consilium de legum textibus, Dignitas connubii. Instructio servanda a tribunalibus dioecesanis et interdioecesanis in pertractandis causis nullitatis matrimonii, Romae, 2005.; [Papinsko vijeće za zakonske tekstove. Dostojanstvo ženidbe. Uputa koju treba održavati na biskupijskim i međubiskupijskim sudovima u vođenju parnica ništavosti ženidbe, Zagreb: Glas Koncila, 2010.]

[43] Usp. Benedikt XIV., Apostolska konstitucija Dei miseratione (3. studenoga 1741.), u: Codicis Iuris Canonici Fontes [Izvori Zakonika kanonskoga prava], I, prir. Pietro Gasparri, Romae, Typis Polyglottis Vaticanis, 1926., str. 695–701, br. 318.

[44] Postupnički sustavi temeljeni na dosljednoj primjeni raspravnoga načela (ad instantiam partium) dopuštaju samo strankama prikupljati činjenice i dokazna sredstva. Sud je pasivni promatrač njihova raspravljanja i raspolaganja parnicom. Svoje zaključke može temeljiti samo na gradivu koje su stranke prikupile i prikazale: Da mihi factam, dabo tibi ius (Daj mi činjenice, a ja ću tebi pravo). Iudex iudicare debet secundum allegata et probata partium (Sudac mora suditi prema onom što su stranke navele i dokazale). U postupničkim sustavima temeljenima pak na dosljednoj primjeni istražnoga načela, poticaj za prikupljanje gradiva pripada sudu koji, djelujući po službenoj dužnosti, može pravilnije i potpunije utvrditi činjenično stanje. Svojim raspolaganjem stranke ne mogu utjecati na tijek spora ni određivati o kojim će se činjenicama raspravljati i kojim će se dokazima provjeravati istinitost tvrdnji o njima (prevoditeljska napomena).

[45] Usp. Naputak Dignitas connubii, članak 36. § 1. i 2.

[46] Usp. Naputak Dignitas connubii, članak 36. § 3.

[47] Sv. Ivan Pavao II., Govor (18. siječnja 1990.), Acta Apostolicae Sedis, 82 (1990.), str. 872–877.

[48] Benedikt XVI., Govor (29. siječnja 2010.), Acta Apostolicae Sedis, 102 (2010.), str. 110–114.

[49] Usp. kanon 1419. § 1. Zakonika kanonskoga prava („U svakoj biskupiji i za sve parnice koje pravom nisu izričito izuzete sudac je prvoga stupnja dijecezanski biskup, koji sudbenu vlast može vršiti osobno ili preko drugih…“), odnosno kanon 1066. Zakonika kanonā istočnih Crkava.

[50] Usp. kanon 1682. § 2. Zakonika kanonskoga prava („Ako je na sudištu prvoga stupnja donesena presuda da je ženidba ništava, neka prizivno sudište, pošto razmotri primjedbe branitelja veza i stranaka, ako ih ima, bez odgađanja svojom odlukom ili potvrdi izrjeku ili dopusti redovito ispitivanje parnice u novom stupnju“), odnosno kanon 1368. § 2. Zakonika kanonā istočnih Crkava. [O utvrđenoj dvojbi presuđuje se s „da“ (potvrdna presuda) ili „ne“ (niječna presuda). (prevoditeljska napomena).]

[51] Usp. kanon 1425. § 4. Zakonika kanonskoga prava („Ako se na prvom stupnju suđenja možda ne može sastaviti sudsko vijeće, biskupska konferencija može dopustiti da biskup, dok traje ta nemogućnost, povjeri parnice sudcu pojedincu kleriku, koji, gdje je to moguće, neka sebi uzme prisjednika i preslušatelja“), odnosno kanon 1084. § 3. Zakonika kanonā istočnih Crkava. [Biskupska konferencija je za područje bivše države 11. listopada 1984. donijela, a sv. Ivan Pavao II. 17. studenoga 1984. odobrio dopunsku odredbu uz kanon 1425. § 4.: „Na prvom stupnju suđenja BKJ dopušta da biskup povjeri parnice samo jednomu sudcu kleriku“ (Službeni vjesnik BKJ, br. 2/1984., str. 6. i br. 1/1985., str. 5). Tu su odredbu za svoja područja ponovo proglasile Hrvatska biskupska konferencija 12. listopada 1994. i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine 14. srpnja 1999. (prevoditeljska napomena).]

[52] Usp. kanon 1453. Zakonika kanonskoga prava („Neka se sudci i sudišta skrbe da se što prije, uz poštovanje pravednosti, sve parnice okončaju, tako da na sudištu prvoga stupnja ne traju više od godinu dana, a na sudištu drugoga stupnja više od šest mjeseci“), odnosno kanon 1111. Zakonika kanonā istočnih Crkava („Neka se sudci i sudišta skrbe da se što prije, uz poštovanje pravednosti, sve parnice okončaju, tako da se prvom stupnju suđenja ne vuku više od godinu dana, a u prizivnom stupnju ne traju više od šest mjeseci“).

[53] Usp. Naputak Dignitas connubii, članak 113. § 1.

[54] Usp. Naputak Dignitas connubii, članak 113. § 2.

[55] Usp. Naputak Dignitas connubii, članak 113. § 3.

[56] Usp. kanon 1433. Zakonika kanonskoga prava (acta irrita sunt), odnosno kanon 1097. Zakonika kanonā istočnih Crkava (acta nulla sunt).

[57] Pio XII., Govor (2. listopada 1944.), Acta Apostolicae Sedis, 36 (1944.), str. 284, točka 2.b.

[58] Usp. Naputak Dignitas connubii, članak 56. § 2.

[59] Usp. Naputak Dignitas connubii, članak 119. § 2. [U razdoblju prethodnoga ispitivanja tužbu treba što prije ili admittēre (dopustiti) ili rēĭcere (odbaciti). Riječ je o postupkovnopravnoj odluci kojom se tužba pripušta u daljnji rad, a ne kojom se „prihvaća“ (kako je prevedeno u kanonima 1505.–1507. § 1. i u Dignitas connubii, čl. 119., 122., 125. i 126.) jer prihvatiti (latinski accĭpere) znači „očitovati potvrdnu volju, usvojiti, uslišati, suglasiti se, složiti se s čim“, te u hrvatskom pravnom govoru upućuje na osnovanost materijalnopravnoga zahtjeva, na sudački pravorijek o bȋti stvari koji je tužitelju u prilog, i suprotnica je glagolima: odbiti (abnĕgāre, tužbeni zahtjev) i osuditi (condemnāre, neko učenje) (prevoditeljska napomena).]

[60] Usp. Naputak Dignitas connubii, članak 56. § 3.

[61] Pio XII., Govor (2. listopada 1944.), Acta Apostolicae Sedis, 36 (1944.), str. 284, točka 2.b.

[62] Usp. Naputak Dignitas connubii, članak 56. § 5.

[63] Pio XII., Govor (2. listopada 1944.), Acta Apostolicae Sedis, 36 (1944.), str. 284, točka 2.b.

[64] Papa Franjo, Govor na plenarnom zasjedanju Vrhovnoga sudišta Apostolske signature (8. studenoga 2013.), Acta Apostolicae Sedis, 105 (2013.), str. 1153.

[65] Papa Franjo, Govor (8. studenoga 2013.), Acta Apostolicae Sedis, 105 (2013.), str. 1152.

[66] Ovršnost (exsĕcūtĭo) je izvršna snaga, svojstvo isprave da se na temelju nje može tražiti i dobiti provedba same isprave. U pravilu nastaje kad je stvar konačno presuđena pa odluka stječe pravnu moć. No, u kanonskom pravu presude o osobnom stanju (pravnom položaju osobe po kojem se ravna njezina pravna sposobnost), pa tako o bračnosti ili rastavljenosti supružnika, nikada ne postaju pravomoćne (rēs iūdĭcāta) u materijalnom smislu, da se o njima ne bi moglo ponovo raspravljati (retrāctārī), nego samo ovršne. Crkva zna da ne može zapečatiti dubinu ljudskoga srca i uma da bi neopozivo znala je li predočena istina. Zato se o osobnom stanju donosi samo razborita odluka, s ćudorednom sigurnošću, a novi i važni dokazi ili razlozi protiv nepravednosti ovršne presude mogu se u svako vrijeme iznijeti prizivnomu sudu. Da bi proglašena ništavost ženidbe postala ovršna (i stranke se mogle ponovo vjenčati), od 1741. do 2015. godine trebala je sukladna odluka dvaju stupnjeva (dūplex sententĭa cōnfōrmis) „kako bi se šire rasvijetlila istina u toj vrlo ozbiljnoj vrsti suđenja u kojem je u pitanju sveti ženidbeni savez i da sudci ne bi utvrđivali ništavost veza kao nevaljanoga od početka kad je on zbog mnogih razloga nerazrješiv“ – Benedikt XIV., Apostolska konstitucija Si datam (7. ožujka 1748.). To dodatno jamstvo da je ništavost ispravno utvrđena temeljilo se na priznavanju kako i savjestan sudac može pošteno pogriješiti (prevoditeljska napomena).

[67] Potreba dvostruke sukladne sudske odluke u prilog ženidbene ništavosti ipak je ukinuta promjenama kanonskih zakonikā od 15. kolovoza 2015., pa od 8. prosinca 2015. ne će biti nužno preispitivanje presude na višem sudskom stupnju po službenoj dužnosti, nego samo povodom pravnih lijekova koje mogu podnijeti stranke, promicatelj pravde i branitelj veza (v. novi kanon 1680. § 1. Zakonika kanonskoga prava i 1366. § 1. Zakonika kanonā istočnih Crkava). To znači da je za sklapanje nove (odnosno prve konačno valjane) kanonske ženidbe dovoljna ćudoredna sigurnost koju je stekao prvi sudac pojedinac, ako nitko ne izjavi priziv ili pritužbu protiv te presude (prevoditeljska napomena).

[68] Usp. Naputak Dignitas connubii, članak 254. § 1. i 2: „Kloneći se i šturosti i preopširnosti, presuda treba biti razgovijetna u iznošenju pravnih i činjeničnih razloga te utemeljena na spisima i dokazima da bude zorno kako su sudci došli do donesene odluke i kako su primijenili pravo na činjenice. Izlaganje pak činjenica, kako narav stvari zahtijeva, neka se učini razborito i oprezno, kloneći se svake uvrjede stranaka, svjedoka, sudaca i drugih sudskih službenika.“

[69] Sacred Council for the Public Affairs of the Church [Sveto vijeće za javne crkvene poslove], Provisional Norms for Marriage Annulment Cases in United States [Privremena pravila za slučajeve poništenja ženidbe u Sjedinjenim Američkim Državama] (28. travnja 1970.), u: The Canon Law Digest, ur. James I. O’Connor, Chicago: Canon Law Digest, 1975., sv. 7, str. 964, pravilo 23., II.

[70] „Službeno tumačenje“ pravila 23. koje je dala Američka biskupska konferencija obeshrabrivalo je pojedine biskupe da pozorno prouče slučajeve prije nego što zatraže oprost: „U tu svrhu prosudba branitelja veza treba ovisiti […] o tom je li istina već iznesena u postupku prvoga stupnja i bi li stoga priziv bio suvišan za stvar istine. Pravilo isto tako traži da ordinarij donese isti sud. Ono očito ne nalaže da ordinarij temeljito prouči svaki slučaj koji dobije potvrdnu presudu na njegovu sudu. Ipak, bit će dovoljno da ordinarij dobro odabere svoje branitelje, pouzda se u njihovu prosudbu i u pravilu je potvrdi“ (Provisional Norms, str. 965).

Godine 1978., nakon što su Privremena pravila bila već dulje na snazi, jedan je dijecezanski biskup Apostolskoj signaturi napisao sljedeće, izražavajući zabrinutost o tom kako se pravilo 23. primjenjuje: „Oprosti od potrebe priziva traže se u gotovo svakom slučaju. Predsjednik našega prizivnoga suda izjavio je da sam ja jedini ordinarij u cijeloj crkvenoj pokrajini koji ulaže prizive. Ured [biskupske konferencije] u Washingtonu automatski daje oproste i ne znam ni jedan primjer u kojem oprost nije udijeljen. Znam za slučaj u kojem je oprost udijeljen iako je ordinarij imao bojazni o valjanosti vlastite molbe … Ti se oprosti udjeljuju tako automatski da je predsjednik metropolitskoga sudišta obavijestio molitelja kako će oprost biti udijeljen u Washingtonu čim pismo dođe i da će biti slobodan sklopiti novu ženidbu (Vrhovno sudište Apostolske signature, br. 1020 SAT).

U tom smislu prosvjetljujuće je pročitati opažaje tadašnjega sudca Rimske rote msgr. Edwarda Michaela Egana (1932.–2015.) na godišnjem skupu Američkoga kanonističkoga društva 1981. godine: Edward M. Egan, Appeal in Marriage Nullity Cases: Two Centuries of Experiment and Reform [Priziv u parnicama ništavosti ženidbe: dva stoljeća pokusa i promjene], Canon Law Society of America, Proceedings of the Forty-Third Annual Convention, Chicago, Illinois – October 12–15, 1981, Washington, D.C.: Canon Law Society of America, 1982., str. 132–144, osobito str. 144.

[71] Sv. Ivan Pavao II., Govor (18. siječnja 1990.), Acta Apostolicae Sedis, 82 (1990.), str. 875, br. 5.

[72] Rođen 30. lipnja 1948. u Richland Centeru, u državi Wisconsin, u SAD-u, svećenik od 1975., stručnjak za kanonsko pravo, biskup La Crossea, Wisconsin, (1994.–2003.) i nadbiskup St. Louisa, Missouri, (2003.–2008.), predstojnik Vrhovnoga sudišta Apostolske signature (2008.–2014.), kardinal od 2010., pokrovitelj Suverenoga Vojnoga Hospitalnoga Reda Svetoga Ivana Jeruzalemskoga, Rodskoga i Malteškoga od 2014. (prevoditeljska napomena).

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...
Susret u dijalogu o Obiteljskoj sinodi U emisiji Prvoga programa Hrvatskoga radija Susret u dijalogu u ponedjeljak 12. listopada 2015. od 9 do 10 sati, urednice Blaženke Jančić gostovao sam...
Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini „Budući da je zadaća apostolskoga služenja pobrinuti se da Crkva ostane u Kristovoj istini i ...
Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euha... Uvodna napomena Govorimo o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima, ali rasprava u bitnom vrijedi za sve koji žive u neurednim obiteljskim stanjima. Od...
Svjedočanstvo moći milosti  O ženidbenoj nerazrješivosti i raspravi o građanski ponovovjenčanima te sakramentima Razmatranje problematike vjernikā koji su nakon r...