Rastava supružnika, rastava braka, razrješenje veza i druga ženidba

Teološki i praktični pristupi pravoslavnih Crkava

Uvod

Do prije nekoliko desetljeća teološki i praktični odnos pravoslavnih Crkava prema rastavi supružnikā, razrješenju ženidbenoga veza, rastavi braka i mogućnosti ponovnoga vjenčanja s crkvenim blagoslovom bili su predmet zanimanja samo u ograničenom krugu katoličkih teologa i kanonista. Međutim, od nedavno se za to pitanje zanima šira javnost. Dva su poglavita razloga toj promjeni.

1. Zbog rastuće pojave useljavanja pastiri Katoličke Crkve na Zapadu sve su se više suočavali s potrebom da odgovore zahtjevima za dopuštanjem mješovite ženidbe, gdje je jedna strana katolička, a druga pravoslavna. Tijekom planiranja i pripremanja ženidbe svako toliko se događa da pravoslavna strana prizna kako je već sklopila brak u Pravoslavnoj Crkvi u svojoj domovini, ali da se ženidba nije održala nego je doživjela brodolom. Nakon građanske rastave braka, crkvenu je ženidbu razriješila mjerodavna vlast njezine Pravoslavne Crkve. U nekim slučajevima ta je crkvena vlast možda izdala isprave proglašavajući ženidbu nevrjedećom, razriješenom, ženidbeni blagoslov opozvanim ili nešto slično (nazivi koji se rabe su neustaljeni, a nemaju uvijek jasno kanonsko značenje) i da je toj osobi dano dopuštenje da se ponovo vjenča. U tim slučajevima za katoličku stranu i za Katoličku Crkvu uopće nastaju krajnje ozbiljne dvojbe. Kako treba razumjeti i tumačiti praksu pravoslavnih Crkava u tom području? Koje su ćudoredne, kanonskopravne i dušobrižne posljedice za katoličku stranu koja se želi vjenčati s osobom koja se rastavila, a Pravoslavna Crkva ju je nakon toga proglasila „slobodnom“, da se može vjenčati?

2. Drugi je povod rastućega zanimanja rasprava u katoličkim krugovima o praksi pravoslavnih Crkava u pogledu oikonomije,[1] a u sklopu rastave ženidbe i ponovnoga vjenčanja.

Zbog toga ćemo pokušati raščlaniti povijesne početke različitih pristupa pravoslavnih Crkava koji se tiču rješavanja „ženidbenih sporova”.[2] U ovom ogledu želimo predočiti kratak, a cjelovit pregled teološkoga promišljanja, kao i dušobrižnih i pravnih postupaka, koji su te Crkve usvojile tijekom stoljećā. Konačno, pokušat ćemo odgovori na dva pitanja:

a) Kakvo bi trebalo biti stajalište službenika i crkvenih sudišta u vrjednovanju odluka i isprava koje su izdale pravoslavne Crkve, a koje proglašavaju nevaljanost, razrješenje ili rastavu ženidbe sklopljene u Pravoslavnoj Crkvi i istodobno dopuštaju sklapanje nove ženidbe?

b) Bi li se praksa pravoslavnih Crkava mogla smatrati „izlazom“ za Katoličku Crkvu suočenu s rastućom nestabilnošću sakramentne ženidbe, pružajući dušobrižno sredstvo onim katolicima koji, nakon neuspjeha sakramentne ženidbe i slijedom toga građanske rastave braka, sklapaju drugi, građanski brak?

Istok i Zapad o ženidbenoj nerazrješivosti: zajednički izvori i nepodudarna tumačenja

Ispitujući kako se među kršćanima prvih stoljeća oblikovala zamisao o ženidbenoj nerazrješivosti, moramo priznati da davna Crkva nije sustavno izložila spoznaje o ženidbenom pravu. Tekstovi svetoga Pavla, kao i sinoptička predaja, potaknuti su željom da se Kristovo učenje o dostojanstvu ženidbe predoči unutar stvarnih okolnosti njihovih društava – kako kršćanstvu koje je izraslo iz židovskih korijena tako i kršćanstvu koje je nastalo i razvijalo se u rimskom i grčkom društvenom okruženju. Prema biblijskim egzegetima upravo zbog toga razloga Matejev tekst, koji zabranjuje rastavu braka, sadržava i odredbe o slučajevima suložništva, protuzakonite zajednice i bludničenja (Matej 5, 32; 19, 9). Zapravo, prema nazorima toga doba, bilo je nezamislivo, društveno i duševno, pa čak i životno neostvarivo, da bi muž nastavio živjeti sa ženom koja mu je bila nevjerna.

Takav se pristup izvodi iz starozavjetnoga poimanja koje je pribilježeno u Jeremiji. Ženu koja je počinila preljub muž bi s pravom otjerao. Niti se on mogao vratiti njoj, niti se ona mogla vratiti njemu. Tu se ženu smatralo nečistom i koji god bi je muškarac takvu uzeo za ženu, sudjelovao bi u njezinu grijehu: „Ako muž otpusti svoju ženu, a ona se, otišavši od njega, uda za drugoga, hoće li joj se prvi opet vratiti? Ne bi li to sasvim onečistilo zemlju?“ (Jeremija 3, 1).

Sličnoznačno u Ponovljenom zakonu čitamo: „A ona, pošto napusti njegovu kuću, uda se za drugoga. Uto omrzne i drugomu mužu i on je otpusti iz svoje kuće davši joj otpusno pismo; ili, ako joj drugi muž, koji se njome bio oženio, umre, u tom se slučaju ne može njome opet oženiti prvi muž, jer ju je već bio otpustio, i ona bila obeščašćivana. To bi pred Gospodinom bilo odurno.“ (Ponovljeni zakon 24, 2–4).

Tijekom susljednih egzegetskih i kanonskopravnih tumačenja Matejeva ograda – osim u slučajevima bludničarenja, suložništva i protuzakonite zajednice – pridonijela je postupku razlikovanja u shvaćanju ženidbene nerazrješivosti. Ovdje nije mjesto raščlambama raznolikih kritičkih objašnjenja i tumačenja te rečenice. Dovoljno je podsjetiti da su preljub, posebno preljub koji je počinila žena, kršćani smatrali teškim grijehom protiv ženidbenoga veza,[3] i da su ga općenito, čak i prvi kršćani, smatrali dovoljnim razlogom da se vez prekine, a supružnici razdvoje. Svakako je otvoreno pitanje otvara li rastava koju je prouzročio preljub put novoj ženidbi objema stranama, ili barem nedužnoj, ili nikomu.

Basilio Petrà smatra da je čvorište pitanja u zapovijedi da se ne rastavlja ono što je Bog sastavio (usp. Marko 10, 9). Predaja koja se razvila na pravoslavnom Istoku tumači tu zapovijed kao neizbježan ćudoredni zahtjev koji će grješni pojedinci zanemariti ili prekršiti. U tom slučaju porneía se tumači kao prava iznimka od ženidbene nerazrješivosti. Predaja prihvaćena na Zapadu i uvriježena u Katoličkoj Crkvi, i Latinskoj i Istočnoj Katoličkoj, teži u toj zapovijedi vidjeti upućivanje na istinsku narav ženidbenoga veza koji bračni drugovi ne mogu razriješiti čak ni kao posljedicu svojega susljednoga ponašanja. Zapravo, Gospodinova riječ uspostavlja da ženidba tvori vez tako postojan da ostaje netaknut čak i nakon odvajanja, pa se bilo koji pokušaj sklapanja drugoga braka izjednačuje s preljubom.[4]

Moramo uočiti i poteškoće s nazivljem. Danas smo, u skladu sa zapadnom kanonskom predajom koju prihvaćaju i istočne katoličke Crkve, naviknuli razlikovati raznorodne izraze.

Rastava supružnikā uz trajanje ženidbenoga veza;[5]
Razrješenje ženidbenoga veza, kad primjerice imamo matrimonium ratum et non consummatum [tvrdu a neizvršenu ženidbu, to jest samo sklopljenu],[6] slučaj pavlovske [7] ili petrovske povlastice;[8]
Utvrđenje ništavosti ženidbe, to jest proglašenje da ženidba de facto [činjenično] nikad nije bila istinski i pravno sklopljena, primjerice zbog neke zaprjeke ili nedostatka privole; [9]
Rastava braka ili zahvat svjetovnih vlasti zbog kojih je, s građanskoga gledišta, ženidbeni vez razriješen uz dopuštenje strankama da sklope drugi građanski brak. Međutim, za Katoličku Crkvu, u slučaju sakramentne ženidbe, građanska rastava braka smatra se nebitnom, kako s duhovnoga gledišta tako i s obzirom na trajanje sakramentnoga ženidbenoga veza. U tom slučaju, dakle, svaki novi zajednički život, čak i u obliku građanske ženidbe, smatra se teškim grijehom koji priječi pristup svetoj Pričesti.

Razlikovanje tih pojmova proistječe iz dugoga povijesnoga razvoja. Pogriješili bismo kad bismo očekivali da ih rabe prvi kršćanski pisci ili da se nalaze u pravnim vrelima prvih stoljeća. Trebamo biti svjesni i određene nazivoslovne nepodudarnosti između starih i suvremenih pisaca koji pripadaju istočnoj kršćanskoj predaji.

Među crkvenim otcima prvih pet stoljeća nalaze se mnogi odlučni zagovornici načela ženidbene nerazrješivosti koji su smatrali nezakonitima nove ženidbe u slučajevima u kojima je počinjenje preljuba jednoga ženidbenoga druga vodilo rastavi vjenčanoga para. Općenito vrijedi načelo da su otci skloni nerazrješivosti ženidbenoga veza. Oni odbacuju rastavu ženidbe i drugi brak, čak i u slučajevima nevjere u prvom braku, usprkos onim rijetkim tekstovima s dvosmislenim vrjednovanjem i unatoč onima koji pristupaju s određenim razumnim shvaćanjem supružnika koji odstupaju od Evanđelja pokazujući krajnju dušobrižnu snošljivost osamljenih slučajeva rastavljenih-pa-ponovovjenčanih. Taj temeljiti položaj u prilog kršćanskoj ženidbi potvrđuje i crkveno zakonodavstvo prvih stoljeća, oblikovano na mjesnim sinodama, krajevnim saborima i sveopćim saborima.

Utjecaj rimskoga i bizantskoga građanskoga prava na rastavu braka i drugu ženidbu

U pretkršćanskom razdoblju rimsko je pravo dopuštalo rastavu braka općenito zbog dviju skupina razloga: po dogovoru stranaka (dissidium, nesloga, razdor) ili na temelju pogrješke jedne strane (repudium, otpust). Razlog za rastavu braka mogao je biti i gubitak osobne slobode ili građanskoga položaja jedne od strana.

Kršćanski su carevi bili vrlo oprezni u mijenjanju rimskoga prava. U carskoj konstituciji proglašenoj 331. godine Konstantin navodi razloge zbog kojih je dopušten prestanak ženidbe na temelju repudija,[10] a to su – za ženu – preljub, pokušaj trovanja i bludničarenje, odnosno – za muža – ubojstvo, oskvrnuće groba i pokušaj trovanja. Konstitucija nije dopuštala druge vrste rastave ženidbe, a svako njezino kršenje podlijegalo je kazni. Takva je novìna ženidbenoga prava ipak ukinuta godine 363. Zatim su 421. godine na snagu stupili propisi kojima su carevi Teodozij II. i Honorij uveli novi niz brakorastavnih razloga, stupnjujući ih od magna crimina (veliki zločini) do mediocres culpae (osrednji prijestupi).[11] Daljnji korak u razvoju rimskoga brakorastavnoga zakonodavstva događa se 449. godine, još uvijek s carem Teodozijem II., koji je odredio da je rastava ženidbe dopuštena jedino ako postoji opravdani razlog, navodeći neke primjere kao što su, između ostalih, preljub, pokušaj ubojstva ženidbenoga druga i oskvrnuće groba.[12]

Najveći reformator rimskoga prava car Justinijan (527.–565.) osobno je želio da se njegova promjena ženidbenoga prava primijeni i unutar Crkve. Justinijan je u 111. noveli i posebno u 117. noveli iz 542. godine ukinuo mogućnost rastave braka sporazumom stranaka. Kršenje toga zapriječeno je u 134. noveli iz 556. godine kaznom slanja u samostan. Justinijanov pokušaj, iako dobronamjeran, stvorio je poteškoće i napetosti. Tako je njegov nasljednik Justinijan II. (koji je vladao 685.–695. i 705.–711.) ponovo uveo mogućnost rastave suglasnošću stranaka. Ostali carevi, posebno oni koji su pripadali izaurijskoj vladarskoj lozi, Lav III. (711.–741.) i Konstantin V. (741.–775.), pokušali su ukloniti tu vrstu rastave. To se konačno dogodilo u Eklogi Lava III. iz 740., kao i u zakonodavstvu Bazilija Makedonskoga (867.–886.) i njegova sina Lava VI. (886.–912.).

Justinijanovo je zakonodavstvo predvidjelo moguće uzroke rastave braka na sljedeći način:

Prva skupina: bona gratia [dobrom milošću]. Ženidbeni se drugovi smiju razdvojiti i rastaviti brak ako se barem tri godine nije dogodio ženidbeni čin ili ako se, u slučaju muževa zarobljavanja u ratu, on ne bi vratio doma tijekom pet godina. Jedini slučaj moguće rastave bračnih drugova ili rastave braka zajedničkim pristankom jest želja jednoga supružnika da pođe u samostan.
Druga skupina: ex iusta causa [zbog pravednoga uzroka] ili cum damno [sa štetom]. Muž se smije rastati od žene ako ona sudjeluje u uroti protiv cara, ako počini preljub, ako dovede mužev život u opasnost, ako pokuša ubiti muža ili ako surađuje s bilo kim tko pokuša ubiti njezina muža te ako nepravedno optuži muža za preljub istodobno sama živeći u suložništvu. Žena može dobiti rastavu braka ako je muž potiče da počini preljub, ako joj život dovodi u opasnost, ako je optuži za preljub bez dokaza ili ako sam provodi sablažnjiv život.

Tomu Justinijanovu popisu car Lav VI. dodao je sljedeće razloge: ludilo i hotimični pobačaj.[13]

Justinijanova 117. novela bila je nagodba između predaje Istočne Crkve – koja se suglašavala s razdvajanjem zbog preljuba ili radi stupanja u samostan – i rimskoga prava koje je dopuštalo rastavu braka zbog mnogih drugih razloga. Nerijetko se tvrdi da je Istočna Crkva, u želji da živi skladno s građanskim vlastima, činila mnoge ustupke, pa i po cijenu ugrožavanja evanđeoske poruke. Međutim, može se ustvrditi da je tijekom prvoga tisućljeća, čak i na Istoku, Crkva u pravilu prianjala uz načelo sv. Jeronima: aliae sunt leges Caesarum, aliae Christi (jedno su carski zakoni, a drugo su Kristovi).[14] Primjerice, Bizantska je Crkva nekoliko stoljeća odbijala uključiti 117. novelu u crkveno pravo. Od druge polovine VI. stoljeća počeli su se pojavljivati prvi kanonski zbornici u kojima je objedinjeno građansko i crkveno zakonodavstvo, primjerice Collectio [Zbirka] u 85 poglavlja, Collectio tripartita [Trodijelna zbirka], Sintagma [Zbirka] u 50 poglavlja Ivana Skolastika i prvo izdanje Nomokanona [zbornik državnih i crkvenih zakona] u 14 naslova. Međutim, vrijedno je napomenuti da se Justinijanova 117. novela ne pojavljuje ni u jednom od tih zbornika.

Bizantska Crkva, dakle, temeljito je i često po cijenu sukoba s voljom careva, opravdavala razlikovanje između primjene građanskoga i crkvenoga prava. Prva naznaka prihvaćanja nekih razloga za rastavu braka bio je 87. kanon Trulskoga sabora 692. godine. Sabor dopušta rastavu u slučaju produljenoga ratnoga zarobljeništva vojnika, ali poglavito radi jamčenja mogućnosti nove ženidbe nakon pretpostavljene smrti jednoga od supružnikā, a ne da bi se suglasio sa samom rastavom kao takvom.

Prva prava promjena primjećuje se u Nomokanonu u 14 naslova koji je priredio carigradski patrijarh Focij 883. godine. Ta zbirka potvrđuje ženidbenu nerazrješivost, ali ujedno sadržava popis razloga za rastavu braka propisanih Justinijanovim zakonodavstvom. Uspješan razvoj Bizantskoga Carstva s jedne je strane ojačao ulogu Crkve, a s druge je strane otvorio put preklapanju dvaju ustanova, Države i Crkve. Nova zbirka građanskoga zakonodavstva Basilica cara Bazilija I. pokušala je preradbom Justinijanova zbornika građanskoga prava (Corpus iuris civilis) izostaviti neke njegove prijeporne točke koje su bile u suprotnosti s crkvenim stajalištem. Međutim, takozvani Focijev Nomokanon koji je na Sinodi u Carigradu 920. godine odobren kao službeni zbornik zakonā u Bizantu, prihvatio je neke mogućnosti za rastavu braka zbog razloga određenih građanskim pravom.

Osim toga, do kraja IX. stoljeća bilo je još uvijek moguće sklopiti građanski brak, ali od 895. godine, na temelju 89. novele cara Lava IV., Crkva je proglašena jedinom ustanovom pravno mjerodavnom za vjenčavanje. Na taj je način svećenički blagoslov postao nužan dio građanskopravnoga čina vjenčanja, a Crkva je postala jamac ženidbe kao društvene ustanove. Slijedom toga crkveni su sudovi – postupno, a godine 1086. i konačno – postali tijela isključivo mjerodavna za ispitivanje ženidbenih parnica. Istočna je Crkva tako morala uskladiti obavljanje sudbene vlasti s Državom i građanskim pravom. Pa kad se građansko pravo jednom počelo slagati s rastavom ženidbe i susljednim novim brakom, Istočna se Crkva dakle našla obvezanom priznati te postupke.

Prvi patrijarh koji je, čini se, blagonaklono gledao na rastavu braka bio je Aleksij I. Carigradski (1025.–1043.). On je, naime, zabranio ženidbu ženom otpuštenom zbog preljuba, a svećenicima koji bi se usudili blagosloviti novu udaju takvih žena zaprijetio je obustavom njihove službe. Međutim, naložio je da se to pravilo ne primjenjuje na one koje su se rastavile od krivca i dopustio je blagoslove druge ženidbe onih žena koje su tražile rastavu zbog muškarčeva nećudorednoga života.[15] Osvrćući se na ta pravila, Pietro Dacquino upozorava da bi se, u tom slučaju, odredbe patrijarha Aleksija „mogle odnositi na ‘zaručnike’, jer četvrta odluka strogo kažnjava svećenika koji daje ženidbeni blagoslov onima koji su se sporazumno rastali, čime se krši čak i građanski zakon. Zapravo, uzimajući u obzir strogost koju su istočne Crkve pokazivale u pogledu druge udaje udovica, razumijemo kako su i one koje su bile razvrgle zaruke (što se na Istoku smatralo već prvom ženidbom), mogle biti poteškoćom idealu stroge jednobračnosti koji se njegovao u to doba. Stroža nastojanja postavljala su te ‘zaručnice’ na istu razinu s udovicama, uskraćujući im vjenčani blagoslov ako su se ponovo udavale“.[16]

Poslije slavni kanonisti iz XII. stoljeća Zonaras, Aristen i Balzamon ističu činjenicu da ženidbu ne može razriješiti bilo tko i zbog bilo kojega razloga, nego da se u slučaju rastave braka, moraju ispuniti zakonom propisani uvjeti. Riječ je zapravo o prepričavanju i proširenju dometa 48. kanona Apostolskih kanona, koji izopćenjem kažnjava svjetovnjaka koji otpusti ženu osim zbog zakonom predviđenih razloga.[17] Ta tri tumača nisu razmatrali da je na taj način Crkva bila prisiljena prihvatiti prošireni popis građanskopravnih razloga za rastavu braka i da taj popis nije nadahnuo Duh Sveti nego građanski zakon koji se češće temeljio na tvrdokornosti srca.

Postupno širenje kršćanstva iz njegova središta u Carigradu na druga vjerovjesnička područja i narode donijelo je sa sobom i zemljopisno proširenje pravno-stegovnih postupanja te predaje, kao i širenje bogoslovnih načela na kojima su se temeljila. Zbog toga danas vidimo kako različite pravoslavne Crkve, usprkos činjenici da su ustrojstveno i hijerarhijski razdvojene, ipak uglavnom slijede ista stegovna i duhovna polazišta.

Rastava ženidbe u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi

Jednom kad je kršćanstvo stiglo u Rusiju iz staroga Bizanta, odredbe bizantskoga prava o rastavi braka uključene su u njezine zakone, uz neke prilagodbe ruskim prilikama.[18] Suprugina neplodnost, primjerice, često je bila stvaran povod za rastavu braka, iako se to službeno opravdavalo ženinim ulaskom u redovnički život. Ni u Rusiji ni u Bizantu ženina kronična bolest nije se smatrala valjanim razlogom za rastavu braka. Jaroslav Mudri (oko 978.–1054.) u zbirci zakona zvanoj Ustav ustanovio je da se, čak i ako je slijepa ili pati od dugotrajne bolesti, ženidbenu družicu zbog toga ne može podvrći rastavi.[19] U praksi su, međutim, te činjenice suprugu tvorile razlog za rastavu, iako se službeno to opet obrazlagalo ženinim ulaskom u samostan. Prema Ustavu, muž se mogao rastaviti:

a) ako žena nije obavijestila muža o namjeri treće strane da se uroti protiv cara ili kneza;

b) ako je žena počinila preljub;

c) ako se žena, sama ili s drugima urotila protiv muža;

d) ako je žena pohađala gozbe s drugim muškarcem ili spavala izvan kuće;

e) ako je žena bila ovisnica o kockanju;

f) ako je žena, sama ili s drugima, opljačkala muža ili Crkvu.[20]

Iako su ti razlozi dopustivosti rastave ženidbe bili jasni i određeni, tijekom sljedećih stoljeća, posebno u XVI. i XVII., postala je raširena i rastava braka po obostranoj suglasnosti (ili sporazumom među strankama), posebice na jugozapadu Rusije. Brakorastavni spis obično se predočavao općinskim sudovima uz zahtjev za raspust braka koji je izdavao župnik. Žena je nerijetko ulazila u redovničku zajednicu kako bi mužu omogućila da se ponovo vjenča. U takvim slučajevima dvojbe o slobodi ženina izbora bile su više nego razložne. U sudskoj praksi, brakorastavne parnice uglavnom su se pozivale na ženin preljub, zatim na pokušaj ubojstva i okrutnost prema ženi i – počevši od XVIII. stoljeća, pod utjecajem zapadnoga kanonskoga prava – na nedostupnost muža ili osudu za zločinstvo.

U takozvanom sinodnom razdoblju (1721.–1917.) državne su vlasti u suradnji s crkvenim vlastima proglasile i razradile točno određen broj razloga za rastavu braka. Godine 1720. odluka cara Petra I. propisuje da se utamničenje može smatrati „građanskom smrću“ i da stoga čini osnovu za prestanak braka, a 1722. godine isti Petar I. ograničio je dopuštenje rastave braka na tri razloga: preljub, izbivanje supružnika najmanje pet godina i izgon u Sibir. Samo je car izravno mogao dopustiti rastavu braka zbog ostalih razloga, a oni su trebali biti naznačeni u zahtjevu. U posebnim slučajevima crkveni konzistorij i Sinoda razrješavali su ženidbu i zbog stanja trajne duševne bolesti, iako ta pretpostavka nije bila uređena pravom. U tom je razdoblju najčešći uzrok rastave ostao preljub žene ili muža. Ženidbeni je drug osim toga mogao zatražiti rastavu ako se preobratio na kršćanstvo, a drugi je ostao nevjernik (odluka od 12. siječnja 1739.), iako taj slučaj nije bio izravna primjena takozvane pavlovske povlastice.

Potkraj XIX. stoljeća rastava braka uzajamnom suglasnošću više nije bila dopuštena i svećenstvu je bilo zabranjeno izdavati brakorastavne isprave na toj osnovi. Nakon dugih rasprava, 18. ožujka 1905., ruska je Sinoda konačno dopustila drugo vjenčanje također i supružniku krivom za preljub.[21] Valjanim razlogom za rastavu ženidaba pravoslavaca i miješanih ženidaba pravoslavne i nepravoslavne strane priznavali su se različiti povodi.[22] Neki od njih slažu se s onim što su u Katoličkoj Crkvi ženidbene zaprjeke (primjerice prethodna i trajna nemoć za spolni čin), razlozi ništavosti ili primjena pavlovske povlastice. Praktični su razlozi potom potaknuli Svetu Sinodu da uvede dodatne razloge za rastavu braka. Postojao je osim toga običaj da se rastava braka ne dobije redovitim putem crkvenoga sudbenoga postupka, nego izravnim obraćanjem Državi; postojalo je takozvano „pravo Države u brakorastavnim poslovima“, a temeljilo se na vladarevoj zakonodavnoj vlasti. Podloga tomu bila je činjenica da su crkvena sudišta, iako su imala široku samostalnost u vrjednovanju razloga, ipak bila ograničena odredbama koje građansko pravo nije imalo.[23] Tijekom 1917. i 1918. Sveruski sabor (Vserosijskij Pomestnij Sobor) Ruske Pravoslavne Crkve donio je nova pravila o rastavi braka. Kao odgovor na laicistički sovjetski zakon, Sveta Sinoda ustanovila je sljedeća načela.

Ženidba koju je blagoslovila Crkva ne može biti predmetom rastave braka koju daje Država niti Crkva može priznati građanske rastave braka.
Pravoslavni vjernici koji sklope ženidbu blagoslovljenu od Crkve, a onda dobiju rastavu braka od Države (ali ne i od Crkve) zapravo žive u stanju dvobračnosti i preljuba ako sklapaju novi građanski brak.
Upis ženidbe u građanske matice ne zamjenjuje crkveni blagoslov za koji je nužan „obred vjenčanja“.[24]

Sinoda je 7./20. travnja 1918. donijela odluku koja propisuje da je nerazrješiva ženidba koju je blagoslovila Crkva. Rastavu braka, ističe se, „Crkva dopušta jedino iz sažaljenja prema ljudskoj nesavršenosti i u skrbi za čovjekovo spasenje“, pod uvjetom da se dogodio potpuni slom ženidbe te da je pomirenje nemoguće. Za odluku da se odobri crkvena rastava isključivo su mjerodavni crkveni sudovi koji postupaju na zahtjev supružnika i sukladno razlozima koje je odobrila Sveta Sinoda.[25]

Godine 2000. Ruska Pravoslavna Crkva proglasila je nove razloge za dopuštenje rastave braka:

zaraza AIDS-om;
alkoholizam ili kemijska ovisnost koju potvrđuje medicinski pregled;
pobačaj koji žena izazove ili da izazvati bez muževe suglasnosti.

Ruska Pravoslavna Crkva danas, dakle, priznaje 14 razloga za dopuštenje rastave braka. Sinoda iz 2000. podsjeća da tijekom ženidbene priprave zaručnicima treba približiti načelo ženidbene nerazrješivosti i činjenicu da je rastava braka krajnje rješenje koje se može dobiti samo pod uvjetima koje je odredila Crkva; ne može se dodijeliti lakomisleno, po želji, kao dopušteni izbor, ustupak sviđanju ili kao potvrda građanske rastave braka. Sinoda još ponavlja i staro načelo koje nedužnomu supružniku dopušta sklopiti drugu ženidbu, a ženidbeni drug koji je bio kriv, to smije samo nakon što obavi epitimije (dodijeljene stroge pokore).[26] U iznimnim slučajevima treće ženidbe epitimije su strože.[27] Nedavne odredbe Ruske Pravoslavne Crkve ostavljaju mjerodavnosti biskupa da prepoznaju pitanja u pogledu rastave i nove ženidbe, a takvu zadaću obavlja osobno biskup ili eparhijsko vijeće. Ruski kanonist Vladislav Cypin objašnjava da u postupku odlučivanja biskup uzima u obzir izjave supružnikā, njihova duhovnika, pouzdana svjedočanstva pa čak i presudu koju donese državni sud.[28]

Međutim, iz prouke stvarnih slučajeva rastave braka koje su svojim odlukama ili izjavama odobrili biskupi Ruske Pravoslavne Crkve ne može se utvrditi način na koji se postupa u kanonskom istraživanju. Isto se tako jasno ne vidi primjena mjerila nabrojenih u crkvenim propisima, to jest prosudba danoga razloga zbog kojega se odobrava rastava ženidbe.[29] Često se u spisu nalazi samo crkvena odluka o rastavi ženidbe uz zahtjev koji su podnijele zainteresirane stranke, potvrda da par više ne obitava zajedno i napomena da je provedena građanska rastava braka. I na osnovi samo tih podataka daje se razrješenje crkvene ženidbe i dopušta ponovno vjenčanje.[30]

Rastava ženidbe u Grčkoj Pravoslavnoj Crkvi

Bizantski pisci nikad nisu objavili sustavnu raspravu o ženidbenoj nerazrješivosti,[31] pa bi to tek trebalo učiniti. Počevši od XII. stoljeća, rastava ženidbe uključena je u kanonsko zakonodavstvo i praksu Grčke Crkve. Postupno su se uvodili razlozi za rastavu braka po uzoru na ćudoređe i društvene običaje. Neobrazložena izočnost supružnika pet godina, nesavladiva odbojnost prema supružniku prouzročena prije prikrivenim nedostatkom ili ženina mržnja prema mužu postali su prihvatljivi razlozi za razrješenje veza.[32] U XVI. stoljeću uvedeni su i drugi razlozi, kao što su teške kronične bolesti, duboka nespojivost naravi, napuštanje ženidbenoga doma na tri godine ili uzajamni pristanak. U posljednjem slučaju, ipak, rastavu ženidbe mogao je dopustiti samo patrijarh.[33] Zatim je od XVII. stoljeća brakorastavna praksa postala ograničavajuća, a ženidba se počela razrješavati samo zbog razloga navedenih u Evanđelju.[34]

Potkraj XVIII. stoljeća zbornik zakonā znan kao Pēdálion [Kormilo] dopušta samo jednu izliku za rastavu braka – preljub. Četrdeset osmi kanon Pedaliona određuje da će, ako se muškarac oženi rastavljenom ženom, oboje biti izopćeno. Tumačenja toga kanona, u skladu s Evanđeljem, primjećuju da, iako rastava braka potaknuta preljubom ne bi proizvela izopćenje, ipak bi, kako muž, tako i žena, bili izopćeni ako bi se rastali zbog bilo kojega drugoga razloga i ako bi nakon toga uzeli novoga supružnika. Takve se osobe stoga kanonski kažnjavalo sedmogodišnjim isključenjem od primanja Euharistije. Pēdálion napominje da se, prema Saboru u Kartagi iz 407., supružnici rastavljeni zbog nekoga razloga, a ne preljuba, moraju pomiriti ili se više ne ženiti.[35] Pēdálion je objavljen s patrijarhovim odobrenjem i postao je najmjerodavnijim tekstom Grčke Crkve. Međutim, nije imao snažno ograničavajući utjecaj na brakorastavnu praksu.[36]

Grčka je stekla neovisnost 1832. godine. Ženidbena pitanja uređivala je kraljevska naredba iz 1835. Naredba propisuje da će do proglašenja građanskoga zakonika na snazi ostati građanski zakoni skupljeni u Heksabiblosu.[37] Heksábiblos je sadržavao ženidbene zakone iz vremena cara Justinijana i njegovih nasljednika. Grčka je država priznavala sakramentni značaj ženidbe te je sva ženidbena pitanja povjerila djelokrugu Grčke Pravoslavne Crkve, osim pitanjā rastave braka koja su ostala pripisana Državi. Na biskupima je bilo da ispitaju pretpostavke za sklapanje ženidbe i ženidbene smetnje, a rastavama brakova bavili su se građanski sudovi. Poslije je Crkva dobila ulogu posrednika u brakorastavnim parnicama. Prije nego je predmet dospio pred građanskoga sudca, biskup je bio dužan pokušati pomiriti stranke. Nakon tri mjeseca stranka-predlagateljica mogla je iznijeti slučaj na građanski sud. Ako bi on odredio rastavu braka, biskupa je onda građanski zakon obvezivao da udijeli „duhovnu rastavu ženidbe“.[38]

Brakorastavne su se parnice u tom razdoblju dijelile na dvije vrste: cum damno (sa štetom: skrivljeni razlog) i bona gratia (dobrom milošću: neskrivljeni razlog).[39]

Godine 1920. proglašen je novi zakon o rastavi braka (br. 2228/1920). Razlozi rastave braka opet su podijeljeni u dvije skupine: bezuvjetni razlozi (zbog kojih je rastavu braka svakako trebalo izjaviti) i uvjetni razlozi (po kojima se rastava braka mogla dobiti samo ako je razlog uzročno-posljedično utjecao na odnos između ženidbenih drugova učinivši nemogućim nastavak zajedničkoga života).[40]

Do 1982., kad je na snagu stupio novi zakon o ženidbi (br. 1250/1982), Grčka svojim državljanima nije priznavala nikakav oblik „građanske ženidbe” (bio je nevaljan, čak i ako je sklopljen u inozemstvu). Prema Zakonu od 15. ožujka 1940. (br. 2250/1940) ženidba se smatrala isključivo crkvenom ustanovom. Međutim, rastavu braka (kao i ništavost ženidbe) uređivao je Građanski zakonik te su se njome bavili isključivo građanski sudovi. Crkvenim je vlastima pripadao samo postupak posredovanja. Prema Građanskom zakoniku iz 1940. postojalo je pet skrivljenih razloga za rastavu braka i druga četiri neskrivljena.[41] U praksi je, pak, većina rastava braka išla prema članku 1442. Zakonika. Temeljem njega svaki je ženidbeni drug mogao tražiti rastavu braka ako je krivnjom drugoga došlo do nepomirljivoga otuđenja među njima, to jest do ozbiljnoga sloma ženidbe. Zakon nije priznavao obostrani pristanak kao podlogu za rastavu braka. Postupak rastave braka odvijao se na sljedeći način. Zahtjev za rastavu podnosio se biskupu koji bi pokušao pomiriti ženidbene drugove. Ako nakon tri mjeseca mirenje ne bi uspjelo, biskup bi o tom obavijestio građanski sud koji bi prihvatio parnicu. Međutim, sud je mogao preuzeti slučaj i ako ga biskup ne bi obavijestio, nakon što bi se mirenje pokušalo, a biskup bio u njega uključen. Tijekom pokusnoga tromjesečnoga razdoblja biskup je mogao dopustiti ženi da živi sama. Građanski je sud zatim donosio presudu. Kad bi presuda postala presuđena stvar (pravomoćna i ovršna), sudski je službenik izvješćivao biskupa o tom. Zatim je eparhijski sud donosio svoju vlastitu presudu, sukladnu onoj građanskoga suda.

Rastavljeni ženidbeni drug – onaj čiju je građansku rastavu braka priznala crkvena vlast – koji je želio sklopiti novu ženidbu, prvo je morao obaviti naloženu pokoru (epitimiju), a i obred sklapanja nove ženidbe imao je pokajnički značaj. Ako je upravo ponovno vjenčani supružnik bio proglašen krivim tijekom rastave prethodnoga braka, onda nije smio pristupiti svećeniku koji je služio pri drugom vjenčanju niti je svećenik smio sudjelovati na drugobračnikovoj svadbi. Treća se ženidba dopuštala samo rastavljenima koji su navršili 40 godina i nisu imali djece. Njima se pak zabranjivalo primati Euharistiju pet godina. Iznimka se dopuštala moliteljima s najmanje 30 godina koji su imali djecu: oni su se mogli ponovo vjenčati, ali nakon prethodne pokore u trajanju od četiri godine. Četvrti je brak bio zabranjen.[42]

Nakon 1950., Grčka je bila svjedokom snažne rasprave o takozvanim „mrtvim ženidbama“, to jest o ženidbama između osoba koje su dugo vremena živjele odvojeno, bez nade u pomirenje, ali u kojima se ipak nije moglo naći valjan razlog da se dobije rastava braka. Godine 1965. u Domu zastupnika podnesen je prijedlog zakona o „automatskoj rastavi braka”. Jako protivljenje Grčke Pravoslavne Crkve odgodilo je stupanje na snagu te mjere do 1. ožujka 1979. (Zakon br. 868/1979).[43]

Iduća promjena obiteljskoga prava u Grčkoj zbila se 1982. godine (Zakon br. 1250/1982). Njome je uvedena mogućnost izbora između građanske i crkvene ženidbe i istodobno je uklonjen niz ženidbenih smetnji koje su postojale u Građanskom zakoniku. Grčka je Crkva, naprotiv, zadržala te smetnje.

Danas je, prema ustroju grčkoga pravosuđa, samo građanski sud mjerodavan u brakorastavnim parnicama. Crkva može odlučiti da dopušta crkvenu rastavu braka tek nakon građanske presude o rastavi braka. Kanonsko razrješenje ženidbe odnosi se samo na one koji su se kanonski vjenčali i žele sklopiti drugu ženidbu. Razdoblje obvezatnoga posredovanja i pokušaja mirenja prije rastave braka ukinuto je nakon što je država uvela da se ženidba može sklopiti i u građanskom obliku.[44]

Sukladno zakonu iz 1982. dva su glavna razloga za rastavu braka: ozbiljna „promjena“ (poremećaj) supružničkoga života i nedostupnost (nestanak). Osim toga, brak se može rastaviti uzajamnim dogovorom.

U Grčkoj Pravoslavnoj Crkvi za rastavu braka mužu su valjani povodi:

Preljub koji je počinila žena,
Ženine prijetnje muževu životu,
Hotimični pobačaj slijedom kojega žena ostaje tako osakaćena da više nije sposobna za ženidbene odnose,
Ženino neobrazloženo napuštanje kuće protiv muževe volje,
Posjećivanje mjesta večernjega izlaska bez muževa pristanka.

Za rastavu braka koju traži žena vrijede sljedeći uzroci:

Preljub koji je počinio muž,
Muževa javna i neopravdana optužba da je žena počinila preljub,
Muževo ozloglašavanje žene.

Sljedeći su razlozi zajednički oboma supružnicima kao osnova da im se brak rastavi:

Otpadništvo od kršćanske vjere,
Namjerno odbijanje da se krste djeca,
Biskupsko rukopolaganje (ređenje) muža,
Odabir redovničkoga života.

Budući da je građanskim pravom kao opravdan razlog priznat nestanak jednoga od supružnikā zbog namjernoga napuštanja kuće, i Grčka Pravoslavna Crkva pripušta to kao mjerilo za crkvenu rastavu braka.[45]

Promatrajući sad pravila i postupanja i Ruske i Grčke Pravoslavne Crkve, vidimo da se razlozi rastave braka mogu razvrstati u tri skupine:

preljub i drugi slični nećudoredni čini,
tjelesna ili pravna stanja slična smrti (nestanak, pokušaj ubojstva, neizlječiva bolest, utamničenje, rastanak na dulje razdoblje i dr.),
ćudoredna nemogućnost zajedničkoga života (ohrabrenje preljuba i dr.).

Pravni postupci u zemljama s „osobnim stanjima”

Na Fakultetu istočnoga kanonskoga prava Papinskoga orijentalnoga zavoda godine 2001. Giuseppe Said Saad obranio je doktorski rad pod naslovom „Ženidbeno razrješenje u pravoslavnim zajednicama u Libanonu”.[46] Autor je predočio pravne odredbe i praksu pet istočnih nekatoličkih Crkava: Grčko-Melkitske, Armenske, Sirijske, Koptske i Asirske Crkve Istoka. U Libanonu, kao i u ostalim zemljama bivšega Osmanskoga Carstva, životom pojedinih kršćanskih zajednica upravljaju takozvana osobna stanja.[47] U tim osobnim stanjima svaka Crkva određuje svoje i odnose prema drugim crkvenih zajednicama. Budući da je pitanje ženidbenoga prava vrlo osjetljivo i tiče se javnoga i društvenoga života pojedinaca, takva osobna stanja postaju nužna da se točno odrede postupkovna pitanja i sudska mjerila koja će se rabiti u ženidbenim sporovima. Na taj su način pojedine Crkve „prisiljene“ odrediti razloge i uvjete proglašenja ništavosti ženidbe, razrješenja ženidbenoga veza, rastave supružnikā uz nastavak ženidbenoga veza i rastave braka, kao i mogućnost sklapanja nove ženidbe.

Promatrajući pristupe ženidbenim pitanjima u različitim pravoslavnim Crkvama, možemo zaključiti da pravoslavne Crkve u praksi prihvaćaju ili priznaju građanske rastave braka više ili manje prikriveno. Premda te Crkve ne ozakonjuju rastavu braka, zapravo je podnose:[48] teorijski, primjerice, odbijaju rastavu uzajamnim pristankom, ali kad vjernik dobije građansku rastavu braka po toj osnovi, uspijeva na kraju od svoje Crkve dobiti i izjavu o razrješenju ženidbenoga veza i sklopiti novu ženidbu.

U zbiljskom postupanju dugotrajna rastavljenost supružnikā smatra se istovrijednom rastavi braka jer je u pravoslavnoj teologiji zajednički život sržna sastavnica ženidbe, a poimanje rastave manente vinculo [uz trajanje veza], kako se primjenjuje u Katoličkoj Crkvi, u pravoslavnim je Crkvama nepoznato.

Ženidbena nerazrješivost: postoji li zajedničko pravoslavno učenje?

U traženju zajedničke pravoslavne nauke o ženidbenoj nerazrješivosti, o rastavi braka i rastavljenima-pa-ponovovjenčanima, suočavamo se s pitanjem može li zapravo govoriti o takvom zajedničkom učenju ili o „učiteljstvu” pravoslavnih Crkava, ako postoje samo prakse pojedinačnih Crkava, pojedinih biskupa ili jednostavno mišljenja skupina teologā. Iako u ovom radu ne možemo dati konačan odgovor na to pitanje, pokušat ćemo sažeti središnje teme koje se pojavljuju unutar pravoslavnih Crkava i različitih pravoslavnih pisaca. Upućujemo posebno na djela spomenutoga Luigija Bressana.[49] Prva poteškoća s kojom se susrećemo jest činjenica da je u prošlosti malo pravoslavnih pisaca pokušalo teološki produbiti promišljanje o zajedničkom pravoslavnom učenju. To se preklapa s činjenicom da je kakvoća i količina teoloških i kanonskih razmatranja o pitanjima o kojima je riječ trenutačno prilično niska. Istinsko teološko promišljanje pravoslavnih pisaca počinje tek u XIX. stoljeću, često isključivo kao odgovor na stajališta katoličkih autora. Čak i glasoviti pravoslavni teolog Aleksandr Dmitrijevič Šmeman (1921.–1983.) potvrđuje da pojedini vidovi ženidbe pravoslavnoga izlaganja o ženidbi nisu poprimili odlike upotpunjene ili sustavne nauke.[50]

Možemo ipak primijetiti da se u ispovijesti vjere carigradskoga patrijarha Jeremije iz 1574. ističe da je Krist došao usavršiti Mojsijev zakon, zabranjujući rastavljati ono što je Bog ujedinio. U ispovijesti pravoslavne vjere iz 1695. od mladenaca se traži da ne napuste jedno drugo, da ostanu vjerni, da se ljube i poštuju do kraja. Ispovijest vjere trojice patrijarha: carigradskoga Pajsija II., antiohijskoga Silvestra i jeruzalemskoga Krizanta, iz 1727. dopušta rastavu braka u određenim slučajevima utvrđenim zakonom, ali ipak podsjeća na načelo ženidbene nerazrješivosti. Već spomenuti priručnik kanonskoga prava Pēdálion, koji se još uvijek objavljuje s odobrenjem carigradskoga patrijarha, dopušta mogućnost rastave braka samo u slučajevima preljuba, krivovjerja i napada na život ženidbenoga druga.

Općenito, možemo reći da na temelju Evanđelja svi pravoslavni autori naslućuju nerazrješivost kršćanske ženidbe kao njezinu glavnu misao i značajku te da sve kršćanske zaručnike i supružnike poučavaju tom nauku kao uzoru kojemu moraju težiti.

Pokušavajući pak vrjednovati gledišta pravoslavnih pisaca, čini se da neki od njih vide mogućnost rastave braka samo u slučaju preljuba, a drugi, koji imaju više kanonistički pristup, navode raznorazne uzroke i razloge po kojima bi se moglo moći rastaviti brak. U svakom slučaju, čak ako priznaju mogućnost rastave braka i druge ženidbe, pravoslavni biskupi to dopuštaju samo kao iznimku koja potvrđuje pravilo ženidbene jednosti i njezine nerazrješivosti.

Među pravoslavnim piscima i biskupima ne manjka odlučnih protivnika rastave braka. Neki od tih uglednika podupiru potpuno poštovanje ženidbene nerazrješivosti i nemogućnost rastave braka zbog bilo kojega razloga. Kavkaski i crnomorski biskup Ignacij (u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi sveti Ignjátij Brjančanínov, 1807.–1867.), primjerice, nikad nije dopuštao rastavu braka, ni zbog jednoga razloga, pa ni zbog preljuba. Umjerenije, ali svejedno primjetno protivni rastavi ženidbe bili su nadbiskup Jakov (Iakovos Coucouzis, 1911.–2005.), pravoslavni metropolit Sjeverne i Južne Amerike (1959.–1996.), koji je još od 1966. uporno tvrdio da se rastavljanje brakova mora ograničiti, kao i koptski patrijarh Šenuda III. (1923.–2012.), koji je nakon ustoličenja 1971. sve razloge koji su se smatrali valjanima za dopuštenje rastave braka u Koptskoj Crkvi ograničio i sveo na samo jedan, to jest preljub.[51]

Brakorastavni razlozi: pokušaji usustavljenja

Nastojat ćemo sad presložiti razloge zbog kojih se pravoslavni pisci i biskupi trude očuvati nerazrješivost ženidbe kao sveobuhvatan uzor, a unatoč tomu smatraju da neke okolnosti opravdaju rastavu ženidbe i novi brak.

1. Preljub i bludnost

U pravoslavlju se Mateja 5, 32 i 19, 9 općenito tumači kao dopuštenje rastave braka u slučaju preljuba. Možemo tvrditi da ako postoji zajedničko gledište među pravoslavnim biskupima i teolozima, onda je to to. Mnogi teolozi i biskupi podupiru suženo tumačenje prema kojem se na rastavu braka i drugu ženidbu može pristati samo u slučaju preljuba. U tom slučaju Pravoslavna Crkva može dopustiti sklapanje nove ženidbe i nedužnoj i krivoj strani s tim da onaj tko je kriv za rastavu prethodnoga braka, u novi može ući samo nakon obavljanja duge i zahtjevne pokore. Grčki pravoslavni teolog Panagiṓtīs Trempélas (1886.–1977.) smatra nedopustivom ženidbu preljubnice i muškarca s kojom je počinila preljub.[52] S druge strane Angelo Altan dodaje da sȃm čin preljuba nije dovoljan razlog da se dobije odluka o rastavi braka, dok to može biti dugotrajno razdoblje bračne nevjere.[53]

2. Teorija odbijene milosti

Za Johna Meyendorffa (1926.–1992.) ženidba, uzeta u obzir kao svetootajstvo, ne obvezuje supružnike samo u zemaljskom životu, nego i u vječnom, a primljena sakramentna milost nije namijenjena da prestane čak ni sa smrću. Ženidba je dar povjeren ljudskoj, osobnoj slobodi pa milost mora pronaći plodno tlo, to jest biti prihvaćena. To prihvaćanje traži i ljudski, osobni napor, a odreći se takva napora znači odbiti darovanu milost.[54] U tom smislu, prema Meyendorffu, crkvena rastava braka puko je priznanje Crkve da je ta svetootajstvena milost bila odbijena.

Pavel Nikolajevič Jevdokímov (1901.–1970.) razvija zamisao odbijene ili neprimljene milosti zaključujući: ako su jedinstvo supružnikā i njihova uzajamna ljubav slika sakramentne milosti, onda u slučaju prestanka ili smanjenja takve ljubavi slabi i duhovno zajedništvo označeno i ostvareno u tjelesnom sjedinjenju – una caro [jedno tijelo]. Nastavljanje zajedničkoga ženidbenoga života u tim se uvjetima više približava bludnosti nego slici duhovnoga jedinstva, a „bludnost“ te vrste bila bi jednako vrijedna prestanku braka.[55]

3. Duhovna i ćudoredna smrt ženidbe

Na početku XX. stoljeća veliki je srpski kanonist Nikodim Milaš (1845.–1915.) izradio načelo ćudoredne smrti ženidbe.[56] To je gledište poslije razvio grčki teolog Amílkas Alivizátos (1887.–1969.).[57] On kaže da se može govoriti ne samo o tjelesnoj smrti ženidbe, nego i o njezinoj duhovnoj smrti kao što tjelesna smrt jednoga bračnoga druga raskida ženidbeni vez i omogućuje preostalomu supružniku da sklopi drugi brak.

Zaključna razmatranja

Prema gledištu Pierra L’Huilliera, Pravoslavna Crkva općenito ne odlučuje o razrješenju ženidbe, osim u slučajevima u kojima sama Crkva ima i građansku odgovornost. Katoličkomu kanonskomu pravniku, naviknutu razmišljati u kategorijama ženidbenoga postupkovnoga prava, često je teško razumjeti činjenicu da se u samoj Pravoslavnoj Crkvi nikad ne govori o postupkovnim pitanjima ženidbenih sporova, da ne postoje uloge odvjetnika, zastupnika, promicatelja pravde, branitelja veza i da u sudbenom ustroju ne postoje prizivni stupnjevi.

L’Huillier ističe i da pravoslavne Crkve, kad se bolje promisli, nikad nisu jasno razradile učenje o ženidbenoj nerazrješivosti koje bi novozavjetna mjerila moglo prenijeti na sudbenu razinu. To je ključna činjenica koja nam omogućuje shvatiti zašto pravoslavne Crkve, čak i stajalištima svojih najviših vlasti – nebrojeno puta samo pasivno – prihvaćaju sociološku stvarnost. Takva popustljivost otkriva ne samo neodgovarajuće širenje zakonitih uzroka rastave braka, u usporedbi s mjerilima navedenima u Nomokanonu, nego i potpuni nestanak razlika između rastave braka priznate bona gratia [neskrivljeno] i one utvrđene cum damno [skrivljeno]. Tu popustljivost vidimo i u prihvaćanju mogućnosti druge ženidbe rastavljene osobe, pri čemu je u provedbi uklonjena razlika između strane koja je prouzročila slom braka i nedužne strane, što stvara dojam da odluka o rastavi braka sama od sebe dopušta mogućnost ponovne ženidbe.[58]

Jedan drugi pravoslavni pisac, Alvian Smirensky, osvrćući se na odluke Moskovske sinode iz 1918., s prizvukom žalosti bilježi da je u njima samo 15 redaka posvećeno pitanju nerazrješivosti, a na čak sedam sljedećih stranica opisuju se načini na koje se nerazrješivi vez može razriješiti.[59]

Stajalište Katoličke Crkve

Katolička Crkva ne priznaje postupke radi razrješenja ženidbenoga veza i radi rastave braka zbog preljuba kako se oni primjenjuju u nizu pravoslavnih Crkava, niti priznaje pravoslavnu primjenu načela oikonomije (koju, u ovom slučaju, smatra protivnom božanskom zakonu), jer ti načini razrješenja pretpostavljaju miješanje crkvene vlasti u prestanak valjanoga ženidbenoga ugovora.

U odlukama o tim stvarima koje su donijele vlasti Pravoslavne Crkve, obično nedostaje i zapravo je nepoznato razlikovanje između „proglašenja ništavnosti”, „poništenja”, „razrješenja” ili „rastave braka”, a povod, pobuda ili razlog u podlozi odluke učestalo nije naveden (a kamoli obrazložen). Dapače, u Pravoslavnoj Crkvi postoji temeljna neodređenost u pogledu ozbiljnosti kanonskoga postupka provjere možebitne valjanosti ili ništavosti pojedine ženidbe. To potiče snažne dvojbe, istinsku sumnju o potkrijepljenosti i zakonitosti takvih izjava i o njihovoj primjenjivosti i u Katoličkoj Crkvi.

S gledišta katoličkoga ženidbenoga prava dužni smo ženidbu smatrati valjanom dok se ne dokaže suprotno (usp. kanon 1060. Zakonika kanonskoga prava /za Latinsku Crkvu, iz 1983./ i kanon 779. Zakonika kanonā istočnih Crkava /iz 1990./). Mnoge pravoslavne Crkve ograničavaju se na to da jednostavno potvrde presudu o rastavi braka koju su donijeli građanski sudovi. U drugim pravoslavnim Crkvama, primjerice na Bliskom istoku, gdje crkvene vlasti imaju isključivu mjerodavnost u ženidbenim stvarima, izjave o razrješenju crkvene ženidbe daju se isključivo primjenom načela oikonomije.

Na početku ovoga ogleda pitali smo bi li pravoslavno postupanje moglo biti „izlaz” za Katoličku Crkvu suočenu s rastućom nestabilnošću sakramentnih ženidaba. Pitali smo se bi li pravoslavni put mogao biti dušobrižni pristup prihvatljiv za one katolike, koji nakon neuspjeha sakramentne ženidbe i susljedne građanske rastave braka, žele sklopiti drugi građanski brak.

Međutim, prije odgovora na ta pitanja, treba promisliti o još nečem: je li zamislivo da bi se sniženjem zahtjeva nerazrješivosti razriješile poteškoće s kojima se kršćanski brakovi moraju suočavati u suvremenom svijetu? Ako tako učinimo, hoćemo li pomoći očuvati dostojanstvo ženidbe, ili samo nudimo prerađeni placebo [nedjelotvornu tvar], kao u Starom Zavjetu, za tvrdoću srca?

Krist je donio novu revolucionarnu poruku, poruku koja je bila protiv struja poganskoga svijeta. Njegovi su učenici navijestili Njegovu Radosnu vijest, neustrašivo postavljajući previsoke i gotovo nemoguće zahtjeve koji su proturječili kulturi toga doba. Svijet je danas možda na sličan način obilježen novopoganstvom potrošnje, udobnosti, ugode i sebičnosti, pun novih okrutnosti počinjenih sve suvremenijim načinima kojima se sve više gubi ljudskost. Vjera u nadnaravna načela sada se, više nego ikad, ponižava i izruguje.

Sve nas to navodi na zaključak da razmotrimo bi li „okorjelost srca” (Marko 10, 5) mogla tvoriti dovoljan razlog da pomuti bistrinu evanđeoskoga učenja o ženidbenoj nerazrješivosti. Ali kao odgovor na mnoge dvojbe i pitanja i tolike napasti da se nađe „prečac“ ili da se „spusti ljestvica“ tomu velikomu egzistencijalnomu skoku koji je bračni život, u svoj toj pomutnji suprotstavljenih i odvraćajućih glasova, još i danas odjekuju Gospodinove riječi: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Marko 10, 9), i konačno promišljanje svetoga Pavla: „Otajstvo je to veliko!” (Efežanima 5, 32).

Nadbiskup Cyril Vasiľ, DI [60]

s talijanskoga preveo Petar Marija Radelj

Prevedeno iz: Permanere nella verità di Cristo. Matrimonio e comunione nella Chiesa cattolica, a cura di Robert Dodaro, O.S.A., Siena: Cantagalli, 2014., str. 87–118 (Separazione, divorzio, scioglimento del vincolo matrimoniale e seconde nozze: Approcci teologici e pratici delle Chiese ortodosse).

Talijanski tekst dostupan je ovdje i ovdje, a slovački prijevod ovdje.

Prvi prikaz ove rasprave na hrvatskom pročitajte ovdje.

O rastavljenima-pa-ponovovjenčanima i njihovu pristupu svetoj Pričesti v. još:

Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi: Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini (Robert Dodaro, OSA)

Gospodinovo učenje o rastavi ženidbe i drugom braku: Biblijski podatci (Paul Mankowski, DI)

Jednost i nerazrješivost ženidbe: Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora (kardinal Walter Brandmüller)

Svjedočanstvo moći milosti: O nerazrješivosti ženidbe i raspravi o građanski ponovovjenčanima te sakramentima (kardinal Gerhard Ludwig Müller)

Sakramentna ontologija i ženidbena nerazrješivost (kardinal Carlo Caffarra)

Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euharistije i pokore (kardinal Velasio De Paolis, CS)

Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje istine (kardinal Raymond Leo Burke)

Drugi vatikanski sabor o ženidbi (1965.)

Sv. Ivan Pavao II. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima (1981.)

Katekizam Katoličke Crkve o ženidbenoj ljubavi i rastavi braka (1992.)

Pismo o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi (Zbor za učenje vjere, 1994.)

O pristupljivosti svetoj Pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovo vjenčani (Papinsko vijeće za zakonske tekstove, 2000.)

Benedikt XVI. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima (2007.)

Učiteljstvo o osjećaju vjere (1964.–2013.)

[1] Oikonomía na grčkom znači upravljanje kućom, rasporedba stvari u kući, kućanstvo, gospodarenje, gospodarstvo, uprava; kućni red, uređenje, uredba, podjeljivanje, poredak skrbljenja. U kršćanstvu označava božanski plan za čovjekovo spasenje. U Novom Zavjetu riječ se pojavljuje devet puta i prema prijevodu Duda-Fućak znači: provedba (Efežanima 1, 10); rasporedba (Efežanima 3, 2.9; Kološanima 1, 25; Prva Timoteju 1, 4); služba (Prva Korinćanima 9, 17); uprava (Luka 16, 3.4) i upravljanje (Luka 16, 2). Drugi vatikanski sabor govori o rasporedbi objave (oeconomia revelationis) koji se ostvaruje Božjim zahvatima i riječima u povijesti spasenja (Dei Verbum, br. 2) i o ulozi Blažene Djevice Marije (Lumen gentium, br. 55–59) u rasporedbi spasenja (oeconomia salutis). Izričaj preuzima izvornik Katekizma Katoličke Crkve (br. 1076, 1103, 1217, 1286, 1333, 1500, 1539) što je na hrvatski 1994. prevođeno kao: naum, red i rasporedba. U pravoslavlju ekonomija označava i svojevrsnu biskupsku primjenu propisa u životu Crkve, lijek za ozdravljenje rane koju je prouzročio zakon. Biskup se molitvom obraća uskrslomu Krista da mu dȃ mudrost kako riješiti neku prividno nerješivu poteškoću, iscijeli ranu, pomiri stranke i uspostavi mir. Oikonomía se smatra jednim od dvaju načina obdržavanja kanonā (drugi je akribija, osobita brižljivost, točnost, doslovno pridržavanje). Dušobrižna razboritost ključna je u primjeni, bilo akribije bilo ekonomije. Iz oprječnosti akribiji slijedi da je ekonomija rastezljiva, prilagođena, prilagodljiva, pregibljiva, svijajuća, svitljiva ili promjenjiva primjena ili tumačenje crkvenih odredaba, „izlaženje u susret“, popustljivost, zanemarivanje načela; dušobrižna razmjernost kojom se mjesnomu biskupu ostavlja da po svojoj uviđavnosti u pojedinim slučajevima priloži propisanu strogost, to jest da je primijeni ili ublaži. S katoličkoga je gledišta problem što ženidbena nerazrješivost nije crkvena, nego Božja odredba, pa Crkva nema vlast osloboditi od njezina opsluživanja (prevoditeljska napomena).

[2] Pod „ženidbenim sporovima“ razumijevamo sva stanja u kojima se ženidba između dvoje vjernika može smatrati ništavom, nevaljanom, razriješenom i slično.

[3] Ženidbeni vez je pravna i osobna vezanost ženidbenih drugova; ženidba po sebi. Nastaje sklapanjem ženidbe, iz slobodne i neopozive privole muškarca i žene sposobnih vezati se ženidbom i prema katoličkom shvaćanju opstoji do smrti ženidbenoga druga ili, što su vrlo rijetki slučajevi, do razrješenja ženidbenoga veza u korist vjere ili zbog neizvršenja ženidbe. Postojanje ženidbenoga veza ženidbena je zaprjeka, pa nije moguće sklopiti drugi brak dok prvi još traje. Budući da je riječ o zaprjeci božanskoga prava, Katolička Crkva od njega ne može dati oprost.

Latinski vincŭlum (vez; okov; lanac; zavez; zaveza; zavezaj; zavezak; uže; sveza; spona; ono što smeta, priječi, steže, ustavlja, obuzdava; što veže, spaja, utvrđuje) prvotno je označavao željezni ovratnik ili lanac koji se stavljao zarobljenim vojnicima kao znak ropstva, a kasnije stanja koja izlaze iz različitih pravnih odnosa; od toga vinkulacija (ograničenje raspolaganja vrijednosnim papirima). U hrvatskom vȇz označava mjesto određeno za vezanje brodova i pravni učinak ženidbene privole. Prstenje koje zaručnici i mladenci razmjenjuju znak je toga vezivanja.

Uporaba vjenčanih prstena od starine tvori javno očitovanje predanosti: trajni suodnos koji utječe na građansko i kanonsko stanje supružnikā. Vez ih ujedinjuje i mijenja im osobno stanje, uspostavlja: bračnost; oženjenost muškarca, odnosno udanost žene; stalan odnos kojim se dijeli bračno kućanstvo, dom i log; daje pravo na osnutak obitelji. Vjenčani gubi slobodu da se obvezuje u bračnim odnosima s trećim osobama; vezan je za svojega bračnoga druga.

Vez ne ovisi o osjećajima, stanju duha, ni promjeni volje onoga tko je njim obvezan. Nije veza (dodir, doticaj, priključak, /spolni/ odnos, poznanstvo, prijateljstvo), nego obveza, trajna, neprekinuta, neprestana, postojana. Odnos ljubavi može se jednostrano prekinuti, utrnuti, upravo zato što bračna ljubav mora biti uzajamna. Nasuprot tomu, vez prestaje samo ako utrne obveza, a bračna obveza traje do smrti jednoga od supružnikā (prevoditeljska napomena).

[4] Usp. Basilio Petrà, Divorzio e seconde nozze nella tradizione greca: Un altra via [Rastava braka i drugo vjenčanje u grčkoj predaji: Drukčiji put], Assisi: Cittadella Editrice, 2014., str. 183–184.

[5] Prema hrvatskom građanskom pravu do 1946. nazivala se rastava od trpeze i postelje; u kanonskom pravu od 1917. do 1983. rastava od stola, postelje i stanovanja, a od 1983. rastava supružnika uz trajanje ženidbenoga veza. U Pravnom leksikonu Leksikografskoga zavoda (gl. ur. Vladimir Pezo, Zagreb, 2007., str. 1337, u natuknici „rastava od stola i postelje“ posve pogrješno i proizvoljno se navodi: „U suvremenom kanonskom pravu termin je skraćen u rastava braka“. Naprotiv, tom se rastavom ne rastavlja brak, ne razrješuje se ženidbeni vez; ne raskida se ženidba; ne razvrgava se ženidbeni ugovor; ne razdvaja se ženidbeni savez; ne rastapa se ono što je sliveno u jedno; brak ne prestaje; ne otvara se mogućnost sklapanja nove ženidbe; ne raspada se brak nego bračna zajednica. Naprotiv, tom se rastavom rastavljaju (razdvajaju, odvajaju, razdružuju) samo ženidbeni drugovi, a ženidbeni vez između njih ostaje postojati (nastavlja se, ne prekida se). Zato se ta rastava još zove „rastava supružnikā“ (sēpărātĭo coniŭgum), „rastava tijelā i pokretnine imovine“ (séparation de corps et de biens) i sržno se razlikuje od rastave braka (dīvortĭum). U Ispovijesti kršćanske vjere za Istočnjake koju je propisao papa Benedikt XIV. 16. ožujka 1743. ističe se: „Poštujem i prihvaćam […] da je vez ženidbenoga svetootajstva nerazrješiv i premda se zbog preljuba, krivovjerja ili drugih uzroka može dogoditi rastava postelje i stanovanja, ipak oni ne smiju sklopiti drugu ženidbu („veneror et suscipio […] sacramenti matrimonii vinculum indissolubile esse, et quamvis propter adulterium, haeresim aut alias causas possit inter coniuges thori et cohabitationis separatio fieri, non tamen illis aliud matrimonium contrahere fas esse“, usp. Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 2536, str. 468. O pravnom institutu v. Anđeo della Costa, Zakon Czarkovni, 1778.; Julij Liebbald-Ljubojević, Katoličko ženitbeno pravo, U Osieku, 1867. i 1878.; Johann Weber, Katekizam katoličkoga ženitbenoga prava, preveo Andrija Jagatić. 2. popravljeno izdanje, Sarajevo, 1886.; Ferdinando Belaj, Tumač k Naputku za duhovne sudove u carevini Austriji o stvarih ženitbenih, Zagreb, 1887.; Ferdinando Belaj, Katoličko crkveno pravo, I, Zagreb, 1893.; II, Zagreb, 1901.; Edo Lovrić, Konfesionalna ženidba, Zagreb, 1905.; Eugen Sladović, Ženidbeno pravo, Zagreb, 1925.; Ivan Angelo Ruspini, Crkveno pravo, Zagreb, 1929., Karl Gross, Udžbenik crkvenoga prava Katoličke Crkve, preveo Milan Novak, Zagreb, 1930.; Edo Lovrić, Pravo Katoličke Crkve, Zagreb, 1933.; Vitomir Jeličić, Kanonsko ženidbeno pravo Katoličke Crkve, Sarajevo: Hrvatska tiskara, 1930. i 1942.; Ante Crnica, Priručnik kanonskoga prava Katoličke Crkve, Zagreb, 1945., str. 220–221; Ivan Rogić, Ženidbeno pravo Katoličke Crkve, Đakovo, 1956.; Franjo Cvetan, Crkveno pravo (de matrimonio), Zagreb, 1960. i 1977.; Matija Berljak, Ženidbeno pravo Katoličke Crkve, Đakovo, 1979.; Stanko Kos, Ženidbeno pravo Katoličke Crkve, Zagreb, 1980.; Suvremena katolička enciklopedija, prir. Michael Glazier i Monika K. Hellwig, Split: Laus, 1998., str. 813–814 (prevoditeljska napomena).

[6] V. Franjo Herman, Postupak za razrješenje neizvršene ženidbe, Bogoslovska smotra (Zagreb), 29 (1941.), 5, str. 435–436; Sveta kongregacija sakramenata, Naputak Dispensationis matrimonii o postupku traženja oprosta od sklopljene, a neizvršene ženidbe, Vjesnik Đakovačke biskupije, XXV (IC), (1972.) 7–8, str. 130–132; M. Desdouits, Razrješenje neizvršene ženidbe, Vjesnik Đakovačke biskupije, XXVI (CI) (1973.), 2, str. 35–37; Nikola Škalabrin, Postupak za oprost od tvrde a neizvršene ženidbe, u: Posebni sudski postupci i postupanja, ur. Josip Šalković, Zagreb, 2010., str. 57–88 (prevoditeljska napomena).

[7] Pavlovska povlastica je iznimka od načela ženidbene nerazrješivosti, zasnovana na Prvoj Korinćanima 7, 12-15; uređuju je kanoni 1143.–1147.; primjenjuje se na valjano zakonito sklopljenu ženidba dvoje nekrštenih kad nakon krštenja jednoga od njih, nekrštena strana ne želi živjeti s krštenim ženidbenim drugom ili ne želi živjeti s njim u miru, bez vrijeđanja Stvoritelja. U tom se slučaju ta ženidba razrješuje pavlovskom povlasticom u korist vjere stranke koja je primila krštenje, tj. omogućuje se da se ta osoba, ako je nedužna, nanovo vjenča. V. Ante Crnica, Priručnik kanonskoga prava Katoličke Crkve, Zagreb, 1945., str. 218–219; Matija Berljak, Razrješenje ženidbe pavlovskom povlasticom, Bogoslovska smotra (Zagreb), 64 (1995.), 1, str. 346–453; Suvremena katolička enciklopedija, prir. Michael Glazier i Monika K. Hellwig, Split: Laus, 1998., str. 814–815; Nikola Škalabrin, Ženidba: pravno-pastoralni priručnik, Đakovo–Osijek, 1995.; Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 768–769, 777–779, 1988, 2580–2585, 2817–2820; Velimir Blažević, Ženidbeno pravo Katoličke Crkve, Zagreb, 2004.; Libero Gerosa, Crkveno pravo, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007. (prevoditeljska napomena).

[8] Zove se petrovska jer je pridržana Petrovoj stolici, a povlastica jer je iznimka od načela ženidbene nerazrješivosti. Prema njoj Papa može razriješiti ženidbu ako je jedan od supružnika nekršten cijelo vrijeme bračnoga života ili sve dok ženidba nije izvršena nakon što oba supružnika prime krštenje. Uvjeti su da nema nikakve mogućnosti da se obnovi zajedništvo bračnoga života, da onaj tko moli razrješenje nije isključivi ili pretežiti krivac brodoloma bračnoga suživota te da katolička strana s kojom treba sklopiti ili utvrditi novi brak nije izazvala rastavu supružnika. V. Congregatio pro doctrina fidei, Instructio Ut notum est pro solutione matrimonii in favorem fidei (6. XII. 1973.): Instrukcija o razrješavanju braka u korist vjere, Nova et vetera (Sarajevo), XXIX (1979.), 1, str. 268-272; Razrješenje braka u korist vjere, u: Šeper Građa za životopis, 2, prir. Đuro Pukec i Vladimir Stanković, Zagreb, 1983., str. 242–253; Suvremena katolička enciklopedija, prir. Michael Glazier i Monika K. Hellwig, Split: Laus, 1998., str. 815; Congregatio pro doctrina fidei, Normae Potestas Ecclesiae de conficiendo processu pro solutione vinculi matrimonialis in favorem fidei (30. IV. 2001.); Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 1497 i 1983; Viktor Papež, Razrješenje nesakramentalne ženidbene veze „in favorem fidei“, u: Magister interpresque legis Ecclesiae, ur. Marko Karamatić, Miron Sikirić i Ivan Šarčević, Sarajevo, 2006., str. 53-65; Velimir Blažević, Razrješavanje ženidbe apostolskom povlasticom, Vrhbosnensia (Sarajevo), XV (2011.), 1, str. 129–140; Ratko Perić, Ratzingerov samoispravak, Crkva na kamenu (Mostar), 36 (2015.), br. 8, str. 4–5 (prevoditeljska napomena).

[9] V. Alojzije Curinaldi, Priručnik parbenog postupka kod crkvenih ženidbenih sudova, Split, 1930.; Franjo Cvetan, Postupovno pravo u ženidbenim parnicama, Zagreb, 1971.; Đuro Pukec, Postupak za proglašenje ženidaba nevaljanima, Bogoslovska smotra, 54 (1984.) 2–3, str. 414–419; Nikola Škalabrin, Postupci, Đakovo, 2000., str. 245–261; Pero Pranjić, Narav postupka proglašenja ništavosti ženidbe, u: Ništavost ženidbe: procesne i supstantivne teme, ur. Josip Šalković, Zagreb, 2009., str. 13–35; Posebni sudski postupci i postupanja, ur. Josip Šalković, Zagreb, 2010.; Papinsko vijeće za zakonske tekstove, Dostojanstvo ženidbe [Dignitas connubii, 25. I. 2005.]. Uputa koju treba obdržavati na biskupijskim i međubiskupijskim sudovima u vođenju parnica ništavosti ženidbe, Zagreb: Glas Koncila, 2010.; Raymond Leo Burke, Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje istine, Vjeraidjela.com, 21. listopada 2015. (prevoditeljska napomena).

[10] Codex Theodosianus [Teodozijev zakonik], 3, 16, 1.

[11] Codex Theodosianus, 3, 16, 2.

[12] Codex Iustinianus [Justinijanov zakonik], 5, 17, 8.

[13] Usp. Luigi Bressan, Il divorzio nelle Chiese orientali: ricerca storica sull’atteggiamento cattolico [Rastava braka u istočnim Crkvama: povijesno istraživanje o katoličkom stajalištu], Bologna: Edizione Dehoniane, 1976., str. 22–23.

[14] Sv. Jeronim, Epistula 77, 3 [77. pismo, Oceanu] (Patrologia latina, 22, stupac 691): „Ne može biti da ženu preljubnicu treba otpustiti, a nevjernoga muža zadržati. Ako ‘koji uz bludnicu prione, jedno je tijelo’ (Prva Korinćanima 6, 16), onda je i ona koja se s bludnikom i gnusobom združi, jedno tijelo s njim. Jedno su carski zakoni, a drugo Kristovi; drukčije zapovijeda Papinijan, a drukčije naš Pavao. U njih [poganā] među muškarcima uzda stidljivosti se pušta te se jedino silovanje i preljub tu i tamo osuđuju, a kurvišta i ljubavništva slobodno dopuštaju, razuzdanost se čini kao da je dostojanstvo, a ne razbluda. U nas [kršćanā], što nije dopušteno ženama, jednako tako nije dopušteno muškarcima i svaka se pokornost procjenjuje pod jednakim uvjetima.“ („Neque enim adultera uxor dimittenda est et vir moechus tenendus. Si ‘qui meretrici iungitur, unum corpus facit,’ ergo et, quae scortatori inpuroque sociatur, unum cum eo corpus efficitur. Aliae sunt leges Caesarum, aliae Christi; aliud Papinianus, aliud Paulus noster praecipit. Apud illos in viris pudicitiae frena laxantur et solo stupro atque adulterio condemnato passim per lupanaria et ancillulas libido permittitur, quasi culpam dignitas faciat, non voluptas. Apud nos, quod non licet feminis, aeque non licet viris et eadem servitus pari condicione censetur“).

[15] Usp. Bressan, Il divorzio, str. 28.

[16] Pietro Dacquino, Storia del matrimonio cristiano alla luce della Bibbia. 2. Inseparabilità e monogamia [Povijest kršćanske ženidbe u svjetlu Biblije. 2. Nerastavljivost i jednobračnost], Leumann: Elle Di Ci, 1988., str. 298–299. {U pravoslavlju je privola tvorac zaruka, a bitni dio vjenčanja je svećenički blagoslov zaručnika. Usp. Nikodim Milaš, Pravoslavno crkveno pravo, § 182, Mostar, ²1902., str. 622–623; Nikodim Milaš, Das Kirchenrecht der morgenländischen Kirche [Crkveno pravo istočnjačke Crkve], Mostar, 1905., str. 588–589: „Slobodu rimskoga prava, da se može po volji odustati od obećanja pri zarukama, Crkva je ograničila te je svojim blagoslovom zarukama dala moralno-obvezni značaj sličan onomu kakav je imao sam brak. U 69. kanonu Bazilija Velikoga ističe se da zaruke moraju biti strogo čuvane i obvezne za svakoga koji ih učini. A Trulski sabor 98. kanonom propisuje kaznu preljuba svakomu koji se vjenča nekom zaručenom s drugim, a zaručnik je još živ […] Koji je zaručen bio po crkvenom obredu, ako bi mu umrla zaručnica, pa se poslije oženi drugom, smatra se drugobračnim, kao da je s prvom zaručnicom u braku bio […] Usvojivši za crkveni život zaruke rimskoga prava, Crkva je u tim zarukama dala svoj blagoslov onom obećanju, koje rimsko pravo spominje u određenju zaruka [„uzajamno obećanje budućega vjenčanja“], te je takvim blagoslovom to obećanje postajalo svetim, i kao pred Bogom položenim i od Boga primljenim. U takvom smislu zaruke su početak samoga braka, jer u njima već postoji onaj nužni uvjet koji čini bit samoga braka, uzajamna privola na zajednički život jednoga muškoga i jedne ženske.“}

[17] Usp. Pierre L’Huillier, L’indissolubilité du mariage dans le droit et la pratique orthodoxes [Ženidbena nerazrješivost u pravoslavnom pravu i praksi], u: Studia Canonica, 21 (1987.), str. 251.

[18] U onom što slijedi glede prakse u Ruskoj i Grčkoj Pravoslavnoj Crkvi oslanjamo se jako na djelo Jiříja Dvořáčeka, Il divorzio del vincolo matrimoniale nelle Chiese ortodosse e le sue conseguenze giuridiche per la Chiesa cattolica [Rastava ženidbenoga veza u pravoslavnim Crkvama i njezine pravne posljedice za Katoličku Crkvu], u: Rodina, konflikt a možnosti mediace, prir. Slávka Michančová i Lenka Pavlová, Křtiny: Evropský smírčí institut, 2011., str. 25–67. Članak je bio izvorno dio doktorskoga rada, obranjenoga na Papinskom orijentalnom zavodu u Rimu.

[19] Usp. Ustav velikago knaza Jaroslava, prostranaja vostočnoruskaja redakcia, čl. 12., navedeno u: Vladimir Nikolajevič Beneševič, Sbornik pamjatnikov po istorij cerkovnogo prava, preimuščestveno ruskogo, končaja vremenem Petra Velikago, Petrograd, 1914., str. 80.

[20] Usp. Ustav velikago knaza Jaroslava, vostočnoruskaja redakcia, čl. 55., navedeno u: Beneševič, Sbornik, str. 85–86.

[21] Usp. Ivan Žužek, DI, Kormčaja kniga: Studies on the Chief Code of Russian Canon Law [Kormilarska knjiga: Rasprave o glavnom zborniku ruskoga kanonskoga prava], Roma: Pontificium Institutum orientalium studiorum, 1964., str. 249.

[22] Brakorastavni razlozi u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi bili su: 1. preljub: zakon ne govori o mogućnosti da se krivac nakon toga po drugi put vjenča, ali u praksi se to dopuštalo; 2. dvobračnost (bigamija); 3. spolna nemoć prije ženidbe (ne i naknadno nastala, impotentia superveniens): zahtjev za rastavu braka u tom se slučaju mogao predati tek tri godine nakon vjenčanja; 4. osuda jednoga od supružnikā na prisilan rad ili izgon uz gubitak svih građanskih prava: rastavu braka u tom je slučaju mogao zatražiti nedužni supružnik koji nije htio slijediti osuđenoga supružnika u izgon i koji se želio ponovo vjenčati (međutim, to se pravo moglo iskoristiti jedino odmah nakon osude krivca); 5. nestanak jednoga od supružnikā: rastava braka u tom se slučaju mogla zatražiti tek nakon što bi prošlo pet godina od nestanka; 6. u mješovitom braku, želja supružnika koji nije bio vjernik da se rastavi od supružnika koji se obratio na pravoslavnu vjeru, kao i nevjernikov otpor obvezi da se djeca odgajaju u pravoslavnoj vjeri; 7. polaganje redovničkih zavjeta oboje supružnikā i stoga bez mogućnosti ponovnoga vjenčanja: inače nije bilo dopušteno da ijedan supružnik pođe u samostan dok su oboje živi.

[23] Usp. Nikolaj Semenovič Suvorov, Učebnik cerkovnogo prava, 4. izdanie, Moskva: Jakovlev, 1912., str. 390.

[24] Usp. Dvořáček, Il divorzio, str. 40–41. Izvor su mu odluke Svete Sinode Ruske Pravoslavne Crkve od 19. veljače (prema julijanskom kalendaru), odnosno 4. ožujka (prema grgurovskom) 1918. koji je objavio Svjaščenyj Sobor Pravoslavnoj Rosijskoj Cerkvi, u: Dejanija Sobranie opredelenij i postanovlenij, 2. svezak, 2. dio, Moskva: Izd. Sobornogo Soveta, 1918., str. 21 i dalje.

[25] Ti su razlozi: 1. otpadništvo od pravoslavlja; 2. preljub ili protunaravna postupanja (primjerice sodomija, tj. homoseksualni čini): zahtjev za rastavu može podnijeti nedužna strana u roku od tri godine od saznanja o preljubu drugoga ženidbenoga druga, a najdulje unutar deset godina; 3. spolna nemoć: mora biti trajna i prethoditi ženidbi, u tom se slučaju zahtjev za rastavu može predati najranije dvije godine nakon vjenčanja; 4. guba ili sifilis; 5. nedostupnost jednoga od supružnikā tri susljedne godine, ili samo dvije zbog rata ili nesreće; 6. osuda zbog zločina na kaznu čija je posljedica gubitak građanskih prava: ženidba se ipak ne razrješuje ako je bračni život trajao i nakon te osude; 7. ugroza života drugoga ženidbenoga druga ili djece; 8. rodoskvrnuće (spolni odnos s pokćeri, pȁstōrkōm ili punicom, odnosno posinkom, pȁstōrkom ili svekrom), podvođenje i iskorištavanje supružnikova stanja nužde; 9. dvobračnost (sklapanje druge ženidbe). Tim je razlozima Sveta Sinoda odlukom od 20. kolovoza / 2. rujna 1918. dodala još dva: 10. neizlječivo ludilo jednoga od supružnikā koje ne dopušta nastavak suživota; 11. napuštanje drugoga supružnika. Usp. Dvořáček, Il divorzio, str. 41, br. 43 i 44; [Stjepan Bakšić, Nerazrješivost ženidbe u Svetom Pismu N.Z., Zagreb, 1931., str. 12].

[26] Epitimía na grčkom znači kazna, karanje, ukoravanje. Riječ bilježi apostol Pavao u Drugoj Korinćanima 2, 6 („Ako me tko ražalostio, nije ražalostio mene, nego u neku ruku – da ne pretjeram – sve vas. Dosta je takvu ona kazna /epitimía/ od većine pa ga vi radije pomilujte i utješite da ga pretjerana žalost ne shrva.“). U pravoslavlju epitimija označava pokoru koju svećenik u svetootajstvu pokajanja (ispovijedi) nalaže obaviti vjerniku u svrhu duhovnoga ozdravljenja, ovisno o težini i vrsti grijeha. Može biti: dodatni post ili molitve, pohodi svetim mjestima, činjenje djela milosrđa, no najčešća i najteža epitimija je zabrana svete Pričesti na neko vrijeme, što onda odgovara pojmu zabrane bogoslužja (interdictio) kao vrsti kaznene mjere katoličkoga kanonskoga prava (prevoditeljska napomena).

[27] Osnovy social’noj koncepcii Ruskoj Pravoslavnoj Cerkvi [Osnove društvenoga poimanja Ruske Pravoslavne Crkve], Moskva: Izdatel’stvo Moskovskoj Patriarchii, 2000. Vidi osobito poglavlje 10: Voprosy ličnoj, semenoj i obšestvenoj nravstvenosti, paragraf 3.

[28] Vladislav Aleksandrovič Cypin, Cerkovnoje pravo [Crkveno pravo], Moskva: Izdatel’stvo Moskovskogo universiteta, 1996., str. 386.

[29] To se pokazuje suprotnim teoriji pravoslavnoga kanonskoga prava: „Da se izreče rastava braka na osnovi uzroka priznatoga pravoslavnim crkvenim pravom, i crkvenim i građanskim zakonodavstvom propisano je postupati vrlo oprezno i ne prenagljivati s odlukom, nego podrobno i marljivo ispitivati sve okolnosti, i više puta pokušavati da se zavađeni supružnici pomire i dobrostivo jedno drugomu oproste nanesenu uvrjedu; i tek kad su svi ti pokušaji ostali bez uspjeha i kad je do očiglednosti dokazano postojanje uzroka za rastavu braka, tada tek treba sudac izreći rastavu braka“ (Milaš, Pravoslavno crkveno pravo, § 201, str. 679; Milaš, Das Kirchenrecht, str. 639). „Prema raznolikosti uzroka na osnovi kojih se traži rastava braka, različita su i sredstva kojima se crkveni sud (konzistorij) služi da se osvjedoči o istini predmeta. Za postupak općenito vrijede pravila sudskoga postupanja u građanskim parnicama“ (isto, § 147, 1902., str. 514; 1905., str. 486). „Težnja je suda uvijek da se uščuva bračni vez pa zato razlog naveden za rastavu braka mora biti potpuno dokazan, a suglasno priznanje muža i žene nema snagu dokaza“ (isto, 1902., str. 516; 1905., str. 487). „Posebno sudac treba […] na takav način potpuno razjasniti odlučujuće činjenične okolnosti da se razlozi navedeni za rastavu braka sasvim iznesu na vidjelo, a onda ih i strogo prosuditi načelno štiteći brak protiv svake samovoljne povrjede. I uopće, sudac mora voditi raspravu tako da se, bez obzira na izjave stranaka, jasno pokažu i očito vide razlozi, na kojima će se temeljiti odluka“ (isto, 1902., str. 516; 1905., str. 488). Pisac tih redaka školovan je na najstarijem učilištu Ruske Pravoslavne Crkve, Kijevskoj duhovnoj akademiji 1867.–1871., a doktorat teologije stekao je na Pravoslavnom fakultetu Sveučilišta u Černjivcima 1872. radom o Focijevu Nomokanonu (prevoditeljska napomena).

[30] Usp. nedavnu studiju Eduarda Šestaka, Divorce and Remarriage in the Orthodox Churches of the Tradition of Kiev [Rastava braka i ponovno vjenčanje u pravoslavnim Crkvama kijevske predaje], Užhorod: Lira, 2011., str. 260–261. Tekst odredaba na str. 280–285.

[31] Usp. Pierre L’Huillier, L’indissolubilité, str. 252. O rastavama braka u kasnom bizantskom razdoblju detaljna rasprava može se naći u članku Patricka Viscusa, Late Byzantine Canonical Views on the Dissolution of Marriage [Kasnobizantski kanonski pogledi na razrješenje ženidbe], Greek Orthodox Theological Review, 44 (1999.), 1–4, str. 273–290.

[32] Usp. Jean Dauvillier i Carlo de Clerq, Le mariage en droit canonique oriental [Ženidba u istočnom kanonskom pravu], Paris: Sirey, 1936., str. 91–92.

[33] Usp. Jean-Baptiste-Marie Mayaud, L’indissolubilité du mariage, étude historicocanonique [Ženidbena nerazrješivost: povijesnokanonska prouka], Strasbourg/Paris: F.-X. Le Roux, 1952., str. 74, br. 96.

[34] Usp. L’Huillier, L’indissolubilité, str. 254.

[35] Usp. The Rudder (Pedalion) of the Metaphorical Ship of the One Holy Catholic and Apostolic Church of the Orthodox Christians, or All the Sacred and Divine Canons [Kormilo (Pēdálion) u prenesenom smislu broda jedne svete katoličke i apostolske Crkve pravoslavnih kršćana, ili Svi sveti i božanski kanoni], na engleski preveo Denver Cummings, Chicago: Orthodox Christian Educational Society, 1957., str. 76–80.

[36] Usp. L’Huillier, L’indissolubilité, str. 254–255.

[37] Heksábiblos (šestoknjižje) drugo je ime za Prókheiros nómos (priručni zakon), zbirku novela i građanskih zakona u šest knjiga makedonskih careva od Bazilija I. do XIV. stoljeća. U XIV. stoljeću sastavio ga je grčki kanonski pravnik Konstantin Harmenopoulos. Usp. Andréa Belliger, Die wiederverheirateten Geschiedenen. Eine ökumenische Studie im Blick auf die römisch-katholische und griechisch-orthodoxe (Rechts-)Tradition der Unauflöslichkeit der Ehe [Rastavljeni-pa-ponovovjenčani. Ekumenska prouka s obzirom na rimokatoličku i grčkopravoslavnu pravnu predaju nerazrješivosti braka], Essen: Ludgerus Verlag, 2000., str. 160–161 i bilješka 187 (s bibliografijom).

[38] Usp. Belliger, Die wiederverheirateten Geschiedenen, str. 160–161 i 195–196.

[39] Prvoj su skupini pripadali: 1. preljub; 2. pokušaj ubojstva supružnika; 3. pobačaj; 4. kumstvo vlastitomu djetetu. U drugoj su skupini (razlozi bona gratia) bili: 1. spolna nemoć; 2. napuštanje supružnika; 3. ludilo; 4. otpadništvo od pravoslavne vjere; 5. redovnički zavjeti; 6. odbijanje žene da slijedi muža u neko drugo prebivalište. [Razlozi rastave braka koje potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća navodi dalmatinsko-istarski biskup Srpske Pravoslavne Crkve bliži su onima Grčke nego Ruske Pravoslavne Crkve. Prema Milašu (Pravoslavno crkveno pravo, § 200, str. 674–678) kanonski brakorastavni uzroci su: 1. preljub, 2. kad muž ili žena rade jedno drugomu o glavi, 3. kad žena hotimično ubija u sebi začeti plod, 4. kad žena u prijestupnoj namjeri uživa u jelu i piću s tuđim ljudima, 5. kad žena bez opravdana razloga i bez znanja svoga muža provodi noći u tuđim kućama; 6. kad žena protiv muževe volje pohađa javna mjesta neprilična poštenoj ženskoj, 7. kad muž navodi ženu na blud s drugim ljudima, 8. kad muž javno i nepravedno okrivljuje ženu za preljub, 9. kad muž javno ili tajno, u kući ili izvan svoje kuće, živi s tuđom ženom, 10. otpadništvo od kršćanske vjere, 11. kumovanje rođenomu djetetu, 12. rukopolaganje za biskupa, 13. stupanje u redovništvo muža ili žene. Brakorastavnim uzrocima koje su ustanovile građanske vlasti, a koje Crkve takvima prima su: 14. urota protiv državne vlasti, 15. nestanak muža, 16. zlobno ostavljanje supružnika, 17. muževa spolna nemoć i nakon triju godina braka. Milaš ističe da Pravoslavna Crkva ne priznaje građanske brakorastavne uzroke: 1. ludilo, 2. zarazna bolest kao guba, 3. dugogodišnja robija, 4. neodoljiva odvratnost ili mržnja među supružnicima. Jovan Nikolić /Razvod braka u Pravoslavnoj Crkvi, Bogoslovska smotra, 49 (1979.), 1–2, str. 181-185/ navodi devet razloga. Usp. Juraj Kolarić, Ekumenska trilogija, Zagreb, 2005., str. 307–308; Ante Mateljan, Sakrament ženidbe u pravoslavlju, Crkva u svijetu (Split), 43 (2008.) 1, str. 64].

[40] Bezuvjetni su razlozi bili: 1. preljub; 2. dvobračnost; 3, pokušaj ubojstva supružnika; 4. napuštanje supružnika na više od tri godine. Raison d’être (razlog postojanja) uvjetnih razloga bila je činjenica da je krivnjom jednoga ženidbenoga druga bio ugrožen život drugoga supružnika pa im je postajalo nemoguće ostati vjenčanima (članak 5. Zakona br. 2228/1920). U stvarnosti, to se odnosilo na ludilo i nestanak.

[41] Skrivljeni razlozi bili su: 1. preljub; 2. dvobračnost; 3. pokušaj ubojstva supružnika; 4. napuštanje supružnika; 5. prekid ženidbenoga života. Neskrivljeni razlozi bili su: 1. duševna bolest; 2. guba; 3. produljena izočnost; 4. spolna nemoć. Usp. Belliger, Die wiederverheirateten Geschiedenen, str. 200–201.

[42] Usp. Elie Melia, Le lien matrimonial à la lumiére de la théologie sacramentale et de la théologie morale de lʼÉglise orthodoxe [Ženidbeni vez u svjetlu sakramentnoga i ćudorednoga bogoslovlja Pravoslavne Crkve], Revue de Droit Canonique, 21 (1971.), str. 189–190; usp. također Dimitrios Salachas, Matrimonio e divorzio nel diritto canonico orientale. Spunti e riflessioni [Ženidba i rastava braka u istočnom kanonskom pravu. Napomene i promišljanja], Nicolaus, I (1973.), str. 64–65; [Milaš, Pravoslavno crkveno pravo, § 188, I, 8, str. 635, i § 203, str. 682; Milaš, Das Kirchenrecht, str. 599–600 i 643].

[43] Usp. Salachas, Matrimonio e divorzio, str. 65–66; Belliger, Die wiederverheirateten Geschiedenen, str. 202–204.

[44] Usp. Charalambos Papastathis, Staat und Kirche in Griechenland [Država i Crkva u Grčkoj], Staat und Kirche in der Europäischen Union, prir. Gerhard Robbers, Baden-Baden: Nomos, 1995., str. 125–150; Vidi također Eleftherios J. Kastrissios, Landerbericht Griechenland, u: Internationales Ehe- und Kindschaftsrecht mit Staatsangehörigkeitsrecht, prir. Alexander Bergmann, Murad Ferid i Dieter Henrich, 6. izd., Frankfurt/Berlin: Verlag für Standesamtswesen, 2001., str. 39–62.

[45] Usp. Melia, Le lien, str. 188.

[46] Izvadak je tisak kao: Joseph Said Saad, La dissolution matrimoniale dans les communautés orthodoxes au Liban, Romae : Pontificio Istituto Orientale, 2002., 95 str.

[47] Osobno stanje općenito je pravni položaj osobe po kojem se, sukladno zakonskoj odredbi, ravna njezina pravna sposobnost. Pravila koja se odnose na obitelj u islamskom su poimanju sastavni dio religijskoga prava (arapski šarīʿa) i po svojoj naravi nisu uključena u građanske zakonike nego su predmet zakonā i zakonikā općenito zvanih el-ahval el-šaẖṣija (الأحوال الشخصية, engl. al-ahwal al-shakhsiyya, fran. elahwel ech’chakhsiya, osobno stanje); izraz se prvi put pojavio u Egiptu 1875., a prema zakonskom određenju iz 1949. obuhvaća: „prijepore i pitanja koja se odnose na: stanja osobā i njihovu poslovnu sposobnost; uređenje obitelji kako je zahtijeva ženidba; uzajamna prava i obveze ženidbenih drugova; miraz; imovinske odnose ženidbenih drugova; otpust i rastavu supružnikā; rastavu braka; posinjenje; priznanje ili nijekanje očinstva; odnos potomaka i predaka; obvezu uzdržavanja u korist rodbine i svojte; potvrdu krvnoga srodstva; posvojenje; tutorstvo; službu oporučnoga skrbnika i tutora; čuvanje, zabranu i ovlast upravljanja imovinom; odsutnost i smatranje nestale osobe umrlom; nasljeđivanje; zapis i djela darežljivosti koja treba učiniti nakon ostaviteljeve smrti“ (Agostino Cilardo, La comunità islamica [Islamska zajednica], u: L’islam oggi, Bologna, 1993., str. 23–24) (prevoditeljska napomena).

[48] Pierre L’Huillier, L’attitude de l’Église orthodoxe vis-à-vis du remariage des divorcés [Stajalište Pravoslavne Crkve prema ponovnom vjenčanju rastavljenih], Revue de Droit Canonique, 29 (1979.), str. 57.

[49] Usp. Bressan, Il divorzio, str. 39–46.

[50] Alexander Schmemann, The Indissolubility of Marriage: The Theological Tradition of the East [Ženidbena nerazrješivost: Teološka predaja Istoka], u: The Bond of the Marriage. An Ecumenical and Interdisciplinary Study, prir. William W. Basset, Notre Dame: University of Notre Dame Press, 1968., str. 97–112.

[51] Usp. Bressan, Il divorzio, str. 40. Vidi također Luis Glinka, Indisolubilidad y divorcio en las Iglesias Ortodoxas: una contribución al diálogo ecuménico [Nerazrješivost i rastava u pravoslavnim Crkvama. Prilog ekumenskom dijalogu], Teologia (Buenos Aires), 51 (1988.), str. 67.

[52] Panagiotis N. Trembelas, Dogmatique de l’Église orthodoxe catholique [Dogmatike sveopće Pravoslavne Crkve], svezak 3, Chevetogne-Bruges: Desclée de Brouwer, 1968., str. 358–359.

[53] Angelo Altan, Indissolubilità ed oikonomia nella teologia e nella disciplina orientale del matrimonio [Nerazrješivost i oikonomía u istočnom bogoslovlju i stezi ženidbe], Sacra Doctrina, 49 (1968.), str. 87–112.

[54] John Meyendorff, Il Matrimonio e l’Eucaristia [Ženidba i Euharistija], Russia Cristiana, 120 (1970.), str. 23–24.

[55] Paul Evdokimov [Pavel Nikolajevič Jevdokimov], La grâce du sacrement de mariage selon la tradition orthodoxe [Milost svetootajstva ženidbe prema pravoslavnoj predaji], Parole et Pain, 35–36 (1969.), str. 382–394.

[56] Milaš, Das Kirchenrecht, str. 629–641; [Milaš, Pravoslavno crkveno pravo, § 200–202, str. 668-681. Na str. 669 ističe: „raskinuti bračni vez između dvoje njih, koji su zakonito vjenčani, može ili smrt, ili kakav uzrok, koji nadjačava crkvenu ideju o nerastavljivosti braka i koji ruši moralnu ili religioznu osnovu njegovu, a koji je također smrt, samo u drugom obliku. Sama smrt dakle, bila ona fizička, bila moralna ili religiozna, može raskinuti bračni vez“].

[57] Hamilcar Spiridonus Alivisatos, Marriage and Divorce in Accordance with the Canon Law of the Orthodox Church [Ženidba i rastava braka u skladu s kanonskim pravom Pravoslavne Crkve], London: Faith Press, 1948., str. 12.

[58] Usp. L’Huillier, L’attitude, str. 57.

[59] Usp. Alvian Smirensky, The Evolution of the Present Rite of Matrimony and Parallel Canonical Developments [Postanak današnjega obreda vjenčanja i usporedni kanonski razvoji], St. Vladimir’s Seminary Quarterly, 8 (1964.) 1, str. 45.

[60] Sin slovačkoga grkokatoličkoga svećenika, rođen je 10. travnja 1965. u Košicama u Slovačkoj. Križevački biskup Slavomir Miklovš (1934.–2011.) rukopoložio ga je 14. lipnja 1987. za svećenika u Prešovu, a 14. lipnja 2009. za biskupa u bazilici Svete Marije Velike u Rimu. Zbog bijega iz Čehoslovačke 1987. godine, tamošnji ga je režim u odsutnosti osudio na dvije godine zatvora. U Rimu je studirao kanonsko pravo i 1990. godine stupio u isusovce (član Družbe Isusove: DI). Bio je dekan Fakulteta istočnoga kanonskoga prava u Rimu od 2002. i rektor Papinskoga orijentalnoga zavoda od 2007., a od 2009. grkokatolički je nadbiskup i tajnik Zbora za istočne Crkve (prevoditeljska napomena).