Skip to content

Pismo o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi

4


 Zbor za učenje vjere,[1] Pismo Annus internationalis familiae biskupima Katoličke Crkve o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi (14. rujna 1994.) [2]


Prečasna Preuzvišenosti,

1. Međunarodna godina obitelji osobito je važna prigoda da se ponovo otkriju svjedočanstva ljubavi i skrbi Crkve za obitelj[3] i, istodobno, da se izlažu neprocjenjiva bogatstva kršćanske ženidbe koja tvori temelj obitelji.

2. U tom osobitu pozornost zavrjeđuju poteškoće i tjeskobe onih vjernika koji se nalaze u neurednim bračnim okolnostima.[4] Pastiri moraju učiniti da oni opaze Kristovu ljubav i majčinsku blizinu Crkve; trebaju ih s ljubavlju prihvaćati, poticati ih da se pouzdaju u Božje milosrđe, razborito i s poštovanjem upućivati ih na pojedinačne putove obraćenja i sudjelovanja u životu crkvene zajednice.[5]

3. Svjesni pak da istinsko shvaćanje i izvorno milosrđe nikad nisu odijeljeni od istine,[6] pastiri su dužni upozoravati te vjernike na crkvenu nauku o slavljenju sakramenata i osobito o primanju Euharistije. O toj su stvari zadnjih godina u različnim krajevima predložena različita dušobrižna rješenja, prema kojima, iako se vjernici koji su nakon rastave braka sklopili drugi brak općenito ne bi mogli pripuštati svetoj Pričesti, ipak bi njoj mogli pristupiti u određenim slučajevima, kad bi po sudu vlastite savjesti smatrali da to mogu učiniti. To bi se, primjerice, moglo zbiti kad je riječ o onima koji su sasvim nepravedno ostavljeni premda su se iskreno trudili spasiti prethodnu ženidbu, ili onima koji bi bili uvjereni u ništavost prethodne ženidbe makar to ne mogu dokazati na vanjskom sudištu, ili nakon što su prošli dugi put razmišljanja i pokore, ili isto tako kad iz ćudoredno valjanih razloga ne bi mogli zadovoljiti obvezi odvajanja [od novoga druga].

Prema nekim mišljenjima, radi nepristranoga ispitivanja svojega stvarnoga stanja, rastavom raziđeni koji su se ponovo vjenčali trebali bi razgovarati s razboritim i iskusnim prezbiterom. Taj bi pak svećenik trebao poštovati možebitnu odluku njihove savjesti da pristupe Euharistiji, makar to ne bi značilo službeno pripuštanje.

U tim i sličnim slučajevima bila bi riječ o snošljivom i dobrohotnom dušobrižnom rješenju kojim bi se vodilo računa o različitim prilikama u kojima se nalaze rastavom razdvojeni koji su se ponovo vjenčali.

4. Premda je poznato da su slična dušobrižna rješenja bili predložili neki crkveni otci i da su se čak i primjenjivala, ipak ta rješenja nikad nisu dobila pristanak otaca, te nikako nisu sazdala zajedničko učenje Crkve niti odredila njezinu stegu. Samo sveopćemu Učiteljstvu, u vjernosti prema Svetomu Pismu i Predaji, pripada naučavati i vjerodostojno tumačiti poklad vjere.[7]

Stoga ovaj Zbor, imajući pred očima nove, gore spomenute dušobrižne prijedloge, smatra da mu je dužnost ponovo prizvati u pamet crkvenu nauku i stegu o toj stvari. Crkva, naime, zbog vjernosti prema riječi Isusa Krista[8] potvrđuje da ne može valjanim priznati novi brak, ako je prethodna ženidba bila valjana. Ako su rastavom razdvojeni ušli u novi građanski brak, nalaze se u stanju koje objektivno proturječi Božjemu zakonu. Zbog toga ne smiju pristupati svetoj Pričesti dok god traje takvo stanje.[9]

Ta odredba uopće nije kazna ili diskriminacija prema onima o kojima je riječ, nego upravo iskazuje objektivno stanje koje po svojoj naravi onemogućuje pristup svetoj Pričesti: „Oni sami sprječavaju da ih se pripusti jer se svojim stanjem i životnim položajem objektivno udaljuju od veze ljubavi između Krista i Crkve koju Euharistija označava i ostvaruje. Preostaje, osim toga, još jedan osobit dušobrižni razlog: ako bi se ti ljudi pripustili Euharistiji, vjernici bi bili dovedeni u zabludu i zabunu o tom što Crkva uči o ženidbenoj nerazrješivosti“.[10]

Vjernicima koji se nalaze u takvom bračnom stanju pristup svetoj Pričesti otvara se jedino po sakramentnom odrješenju, a ono se može dati „samo onima koji su, pokajavši se što su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu, iskreno spremni prihvatiti oblik života koji više nije u suprotnosti s nerastavljivošću ženidbe. To doista zahtijeva da muškarac i žena, kad iz ozbiljnih razloga – primjerice radi odgoja djece – ne mogu ispuniti obvezu rastave, ‘preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima’“.[11] Tada mogu pristupiti svetoj Pričesti, no ipak im ostaje obveza izbjegavati sablazan.

5. Crkvena nauka i stega o ovoj stvari u razdoblju nakon Sabora opširno je izložena u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio. Pobudnica, među ostalim, podsjeća pastire da su iz ljubavi prema istini dužni dobro razlikovati različite okolnosti. Potiče ih da one koji su se nakon rastave ponovo vjenčali, ohrabruju na sudjelovanje u različitim događajima crkvenoga života. Istodobno potvrđuje trajan i sveopći običaj, „zasnovan na samom Svetom Pismu, prema kojem se svetoj Pričesti ne može pripustiti vjernike koji su nakon rastave stupili u novi brak“[12] i navodi razloge za to. Ustroj teksta pobudnice i njezine riječi jasno razlažu kako se taj običaj, za koji se pokazuje da ima obvezujuću snagu, ne može mijenjati zbog promijenjenih okolnosti.

6. Vjernik koji uobičajeno „na bračni način“ živi s osobom koja mu nije zakonita žena, odnosno zakoniti muž, ne može pristupati svetoj Pričesti. Ako bi takav vjernik smatrao da to ipak može činiti, tada su pastiri i ispovjednici – zbog doista ozbiljne stvari, a radi duhovnoga dobra osobe[13] kao i zajedničkoga dobra Crkve – strogo dužni upozoriti ga da takav sud savjesti otvoreno proturječi crkvenomu učenju.[14] Osim toga dužni su na tu nauku podsjećati, kad poučavaju, sve vjernike koji su im povjereni.

To ne znači da Crkvi nisu na srcu prilike u kojima žive ti vjernici, koji se, uostalom, ni najmanje ne isključuju iz crkvenoga zajedništva. Crkva se vodi skrblju da ih prati dušobrižnim djelovanjem i poziva ih da sudjeluju u crkvenom životu u mjeri koliko se može u skladu s odredbama božanskoga prava od kojega Crkva uopće nema vlast osloboditi.[15] Nužno je osim toga prosvijetlili vjernike o kojima je riječ da ne smatraju kako se njihovo sudjelovanje u crkvenom životu svodi isključivo na pitanje primanja Euharistije. Vjernicima treba pomagati da sve više shvaćaju vrijednost sudjelovanja u Kristovoj misnoj žrtvi, duhovne pričesti,[16] molitve, razmatranja božanske riječi, djela dobrotvornosti i pravednosti.[17]

7. Pogrješno uvjerenje, snagom kojega netko nakon rastave i novoga vjenčanja misli da može pristupiti euharistijskomu stolu, obično pretpostavlja da se osobnoj savjesti dodjeljuje moć donošenja konačne odluke – na osnovi vlastitoga uvjerenja[18] – o postojanju ili nepostojanju prethodne ženidbe i vrijednosti nove zajednice. A takvo se pridavanje nikako ne može dopustiti.[19] Ženidba je, naime, po svojoj naravi javna stvarnost, jer je slika zaručničkoga jedinstva između Krista i njegove Crkve, ali dakako i prvotna jezgra i važan čimbenik života građanskoga društva.

8. Doista je točno da sud o vlastitoj prikladnosti da se pristupi Pričesti treba donositi ćudoredno ispravno oblikovana savjest. No, isto je tako točno da privola[20] koja tvori ženidbu nije tek privatna odluka, budući da u svakom od supružnika i u oboma stvara vrstnoznačno crkveno i društveno stanje. Stoga se sud savjesti o vlastitom ženidbenom stanju ne odnosi samo na neposredan odnos između čovjeka i Boga, kao da bi se moglo izostaviti crkveno posredovanje, a ono uključuje kanonske zakone koji obvezuju savjest. Ne priznati taj bitan vid isto je što i nijekati činjenicu da ženidba zbilja postoji kao crkvena zbilja, to jest kao sakrament.

9. Uostalom, kad poziva pastire da dobro razlikuju različite prilike u kojima se nalaze rastavljeni-pa-ponovovjenčani, pobudnica Familiaris consortio spominje i stanje onih koji su u dubini savjesti sigurni da njihova prethodna ženidba, već nepopravljivo razorena, nikad nije bila valjana.[21] U svakom slučaju putem vanjskoga sudišta, uspostavljenoga od Crkve, treba razabrati postoji li objektivna ništavost takve ženidbe. Crkvena stega, dok potvrđuje isključivu mjerodavnost crkvenih sudišta u ispitivanju valjanosti ženidbe među katolicima, nudi i nove putove za dokazivanje ništavosti prethodne zajednice, kako bi se – koliko je god moguće – isključila svaka suprotnost između istine koja se u postupku može ustvrditi i objektivne istine kako je spoznaje ispravna savjest.[22]

Prihvaćanje crkvene presude, kakva god bila, i obdržavanje vrjedeće stege o obveznosti kanonskoga oblika, jer je on nužan za valjanost katoličkih brakova, jest ono što istinski pomaže duhovnomu dobru vjernika o čijim je parnicama riječ. Crkva je, naime, Kristovo Tijelo, a živjeti u crkvenom zajedništvu znači živjeti u Kristovu Tijelu i hraniti se Njegovim Tijelom. U primanju svetootajstva Euharistije, zajedništvo s Kristom Glavom nikako se ne može rastaviti od zajedništva s njegovim udovima, to jest s njegovom Crkvom. Stoga je svetootajstvo našega sjedinjenja s Kristom i sakrament crkvenoga jedinstva. Primanje svete Pričesti suprotno propisima crkvenoga zajedništva, dakle, nešto je što se u sebi ne slaže. Sakramentno zajedništvo s Kristom uključuje i pretpostavlja obdržavanje, premda ponekad teško, poretka crkvenoga zajedništva te ne može biti ispravno i plodonosno ako vjernik, želeći se izravno približiti Kristu, ne poštuje taj red.

10. U skladu s onim što je dosad izloženo, treba potpuno ostvariti želju koju je izrazila Biskupska sinoda, svojom učinio Sveti Otac Ivan Pavao II., a zauzetim i pohvalnim pothvatima prihvatili biskupi, svećenici, redovnici i vjernici svjetovnjaci. Riječ je o tom da se brižnom ljubavlju čini sve što se može da se vjernici koji se nalaze u neurednim bračnim prilikama utvrde u ljubavi Krista i Crkve. Samo će im tako biti moguće potpuno prihvaćati poruku kršćanske ženidbe i u vjeri izdržati tjeskobe svojega stanja. U dušobrižništvu treba poduzeti sve napore da ljudi pravilno razumiju kako nije riječ ni o kakvoj diskriminaciji, nego samo o potpunoj vjernosti Kristovoj volji, a On nam je opet dao i iznova povjerio ženidbenu nerazrješivost kao Stvoriteljev dar. Bit će potrebno da pastiri i vjernička zajednica sudjeluju s tim osobama u patnji i u ljubavi, kako bi i u njihovu bremenu mogli prepoznati Isusov slatki jaram i lako breme.[23] Njihovo breme nije ni slatko ni lako kao da bi bilo malo i beznačajno, ali postaje lakim jer ga Gospodin – i s Njim cijela Crkva – nosi zajedno s njima. Odlika je dušobrižne gorljivosti kad se obavlja u potpunoj predanosti da pruža pomoć koja istodobno počiva na istini i ljubavi.

Povezan s Tobom u kolegijalnoj službi da istina Isusa Krista prosine u životu i djelovanju Crkve, ostajem prečasnoj Tvojoj preuzvišenosti u Gospodinu odani

Joseph kard. Ratzinger

predstojnik

+ Alberto Bovone

naslovni nadbiskup Cezareje Numidijske,

tajnik

Ovo Pismo, utvrđeno na redovitoj sjednici ovoga Zbora, odobrio je Vrhovni Svećenik Ivan Pavao II. u primanju udijeljenomu kardinalu predstojniku te je naložio da se objelodani.

U Rimu, iz sjedišta Zbora za učenje vjere, dana 14. rujna 1994., na blagdan Uzvišenja svetoga Križa.

M. P.

Joseph kard. Ratzinger


s latinskoga preveo Petar Marija Radelj


Izvornik: latinski, ujedno jedini službeni tekst Pisma:

Congregatio pro Doctrina Fidei, Epistula Annus internationalis familiæ ad Catholicæ Ecclesiæ episcopos de receptione Communionis Eucharisticæ a fidelibus qui post divortium novas inierunt nuptias – die 14 Septembris 1994 [24]

Excellentia Reverendissima,

1. Annus internationalis familiæ peculiaris momenti occasionem præbet, ut testificationes denuo retegantur caritatis curæque Ecclesiæ in familiam,[25] et simul rursus proponantur inæstimabiles divitiæ matrimonii christiani, quod familiæ fundamentum constituit.

2. In præsentibus rerum adiunctis specialem animi attentionem postulant difficultates et angores eorum fidelium, qui in abnormibus matrimonii condicionibus versantur.[26] Pastores efficere debent, ut Christi caritas et proxima Ecclesiæ maternitas animadvertantur; illos ergo cum amore excipiant atque hortentur ut in Dei misericordia fiduciam reponant, prudenterque et cum respectu eis suggerentes concreta itinera conversionis et participationis vitæ in communitate ecclesiali.[27]

3. Cum vero conscii sint veram comprehensionem germanamque misericordiam numquam seiungi a veritate,[28] pastores officio obstringuntur hos fideles commonendi de Ecclesiæ doctrina quæ ad sacramentorum celebrationem, peculiarique modo ad Eucharistiæ receptionem attinet. Hac in re, postremis his in annis, in variis regionibus diversæ solutiones pastorales propositæ sunt, secundum quas fideles, qui post divortium novas nuptias inierunt, quamvis generali ratione profecto ad Communionem Eucharisticam admittendi non sunt, ad ipsam tamen accedere queunt quibusdam in casibus, cum scilicet secundum iudicium suæ ipsorum conscientiæ putent se hoc facere posse. Quod quidem evenire potest, verbi gratia, cum prorsus iniuste deserti fuerint, quamvis prius matrimonium salvum facere sincere conati sint, vel cum persuasi sint de nullitate prioris matrimonii, quæ tamen probari non possit in foro externo, vel cum iam longum reflexionis et pænitentiæ iter emensi sint, vel etiam cum ob rationes moraliter validas iidem separationis obligationi satisfacere non possint.

Iuxta quasdam opiniones, ad veram suam condicionem obiective examinandam, divortio digressis, qui novas inierunt nuptias, colloquium ineundum esset cum presbytero prudenti ac experto. Idem sacerdos tamen observet oportet eorum adventiciam decisionem conscientiæ accedendi ad Eucharistiam, quin hoc significet admissionem ex parte auctoritatis.

His et similibus in casibus ageretur de toleranti ac benevola solutione pastorali, ut ratio inducatur diversarum condicionum divortio digressorum, qui novas nuptias inierunt.

4. Etsi notum sit similes solutiones pastorales a quibusdam Ecclesiæ Patribus propositas easdemque etiam in praxim deductas fuisse, hæ tamen numquam consensum Patrum obtinuerunt nulloque modo doctrinam communem Ecclesiæ constituerunt nec eius disciplinam determina runt. Spectat ad ipsius Magisterium universale, fidelitate servata erga S. Scripturam et Traditionem, docere et authentice interpretari depositum fidei.

Quare hæc Congregatio, præ oculis habens novas superius memoratas propositiones pastorales, suum officium esse ducit in memoriam revocare doctrinam et disciplinam Ecclesiæ hac in re. Ipsa enim, propter fidelitatem erga Iesu Christi verbum,[29] affirmat se non posse validum agnoscere novum coniugium, si prius matrimonium validum fuit. Divortio digressi, si ad alias nuptias civiliter transierunt, in condicione versantur obiective legi Dei contraria. Idcirco, quoad hæc durat condicio, ad Eucharisticam Communionem accedere iis non licet.[30]

Quæ norma minime habet indolem pœnalem vel utcumque discriminantem erga eos de quibus agimus, sed potius obiectivam condicionem exprimit, quæ suapte natura impedit accessionem ad Communionem Eucharisticam. „Ipsi namque impediunt ne admittantur, cum status eorum et condicio vitæ obiective dissideant ab illa amoris coniunctione inter Christum et Ecclesiam, quæ Eucharistia significatur et peragitur. Restat præterea alia peculiaris ratio pastoralis: si homines illi ad Eucharistiam admitterentur, in errorem turbationemque inducerentur fideles de Ecclesiæ doctrina super indissolubilitate matrimonii“.[31]

Fidelibus, qui in tali condicione matrimoniali versantur, accessio ad Communionem Eucharisticam patet unice per absolutionem sacramentalem, quæ dari potest „tantum illis qui, dolentes quod signum violaverint Fœderis et fidelitatis Christi, sincere parati sunt vitæ formam iam non amplius adversam indissolubilitati suscipere. Hoc poscit revera ut, quoties vir ac mulier gravibus de causis – verbi gratia, ob liberorum educationem – non valeant necessitati separationis satisfacere, ‘officium in se suscipiant omnino continenter vivendi, scilicet se abstinendi ab actibus, qui solis coniugibus competunt’“.[32] Tunc ad Communionem Eucharisticam accedere possunt, salva tamen obligatione vitandi scandalum.

5. Ecclesiæ doctrina et disciplina hac de re fuse expositæ sunt, tempore post Concilium, in Adhortatione Apostolica Familiaris consortio. Adhortatio, præter alia, in memoriam revocat pastores, ob amorem veritatis, officio adstringi recte distinguendi varias condiciones, atque eos hortatur ut animum addant iis qui post divortium novas nuptias inierunt ut varia vitæ Ecclesiæ momenta participent. Simul confirmat consuetudinem constantem et universalem „in Sacris ipsis Litteris innixam, non admittendi ad Eucharisticam Communionem fideles qui post divortium novas nuptias inierunt“,[33] atque huius rei rationes adducit. Structura textus Adhortationis et ipsa verba clare demonstrant huiusmodi consuetudinem, quæ exhibetur obligandi vi prædita, immutari non posse ob differentes condiciones.

6. Fidelis qui ex consuetudine convivit „more uxorio“ cum persona quæ neque legitima est uxor neque legitimus vir, non potest accedere ad Communionem Eucharisticam. Quod si ille hoc fieri posse existimet, tunc pastores et confessores, propter gravitatem materiæ nec non ob exigentias boni spiritualis personæ[34] et boni communis Ecclesiæ, gravi obstringuntur officio eundem commonendi huiusmodi conscientiæ iudicium aperte contradicere doctrinæ Ecclesiæ.[35] Debent insuper memoriam facere huius doctrinæ, cum omnes fideles sibi commissos instituunt.

Hoc non significat Ecclesiæ cordi non esse condicionem horum fidelium, qui, ceterum, minime excluduntur a communione ecclesiali. Ipsa sollicitudine ducitur eos pastorali actione prosequendi eosque invitandi ad vitam ecclesialem participandam, quantum fieri potest, salvis præscriptis iuris divini, a quibus Ecclesia nullam habet dispensandi potestatem.[36] Necesse alioquin est illuminare fideles, quorum interest, ne censeant suam vitæ Ecclesiæ participationem exclusive reduci ad quæstionem de Eucharistiæ receptione. Fideles adiuventur oportet, ut magis magisque comprehendant valorem participandi sacrificium Christi in Missa, communionis spiritualis,[37] orationis, meditationis verbi divini, operum caritatis et iustitiæ.[38]

7. Errata persuasio, vi cuius aliquis post divortium et novas initas nuptias putat se posse accedere ad Communionem Eucharisticam, plerumque supponit conscientiæ personali tribui facultatem ultimatim decidendi – ratione habita propriæ persuasionis[39] – de existentia vel minus prioris matrimonii deque alterius unionis valore. At talis attributio admitti nollo modo potest.[40] Matrimonium enim, quatenus imago unionis sponsalis inter Christum et eius Ecclesiam atque nucleus primarius et elementum magni momenti in vita societatis civilis, est sua ipsius natura realitas publica.

8. Verum quidem est iudicium de propriis dispositionibus pro accessione ad Eucharistiam a conscientia morali recte formata procedere debere. At verum pariter est consensum, quo matrimonium constituitur, non esse decisionem mere privatam, quia tum unicuique coniugi tum utrique statum gignit specifice ecclesialem et socialem. Quare iudicium conscientiæ de proprio statu matrimoniali non respicit dumtaxat relationem immediatam inter hominem et Deum, quasi necessaria non sit ecclesialis illa mediatio quæ etiam leges canonicas conscientiam obligantes includit. Non agnoscere hunc essentialem aspectum idem est ac negare revera matrimonium existere veluti Ecclesiæ realitatem, hoc est veluti sacramentum.

9. Ceterum Adhortatio Familiaris consortio, cum pastores invitat ad bene distinguendas varias condiciones eorum qui post divortium novam inierunt unionem, mentionem etiam facit condicionis eorum qui certi sua in intima conscientia sunt superius matrimonium iam irreparabiliter disruptum numquam validum fuisse.[41] Discernendum utique est, num per viam fori externi ab Ecclesia statutam huiusmodi matrimonii nullitas obiective existat. Disciplina Ecclesiæ, dum in examine de validitate matrimoniorum catholicorum confirmat competentiam exclusivam tribunalium ecclesiasticorum vias etiam novas ad probandam nullitatem unionis præcedentis offert hac mente, ut omne discrimen – inquantum fieri potest – inter veritatem in processu accessibilem et veritatem obiectivam, a recta conscientia cognitam, excludatur.[42]

Adhærere utcumque Ecclesiæ iudicio et observare vigentem disciplinam circa obligationem formæ canonicæ utpote necessariæ pro validitate matrimoniorum catholicorum, est quod vere prodest spirituali bono fidelium quorum causa agitur. Ecclesia enim est Corpus Christi atque vivere in communione ecclesiali est vivere in Corpore Christi et pasci eius Corpore. In Eucharistiæ sacramento recipiendo communio cum Christo capite nullo modo a communione cum eius membris, i.e. cum eius Ecclesia separari potest. Qua de causa sacramentum nostræ cum Christo unionis etiam sacramentum unitatis Ecclesiæ est. Sumere Communionem Eucharisticam, dispositionibus communionis ecclesialis non servatis, est ergo res in se repugnans. Communio sacramentalis cum Christo implicat et supponit observantiam, interdum quidem difficilem, ordinis communionis ecclesialis, nec fieri potest recte et fructuose per modum agendi quo fidelis desiderans immediate accedere ad Christum, hunc ordinem non servat.

10. Secundum ea quæ hucusque exposita sunt, plene est amplectendum votum a Synodo Episcoporum expressum, proprium a Beatissimo Patre Ioanne Paulo II factum, et ad rem deductum studio laudabilibusque inceptis ab Episcopis, sacerdotibus, religiosis et fidelibus laicis: hoc est, sollicita cum caritate summopere adniti ut fideles, qui in condicione matrimoniali abnormi versantur, in Christi et Ecclesiæ caritate roborentur. Hoc tantum modo eis licebit plene recipere matrimonii christiani nuntium atque sustinere in fide angores condicionis suæ. In actione pastorali omni ope adnitendum est, ut recte intellegatur non agi hic de discrimine, sed solummodo de fidelitate absoluta erga Christi voluntatem, qui rursus nobis dedit et noviter concredidit matrimonii indissolubilitatem veluti Creatoris donum. Necesse erit ut pastores atque communitas fidelium patiantur atque diligant una simul cum iis ad quos pertinet, ut conspicere valeant etiam in onere obœdientiæ iugum suave atque onus leve Iesu.[43] Eorum onus non est dulce et leve quatenus parvum vel inane, sed fit leve quia Dominus – atque cum eo omnis Ecclesia – id participat. Proprium est pastoralis navitatis integra deditione exercendæ præbere eiusmodi auxilium, veritate simulque amore innixum.

Tecum coniunctus in munere collegiali ut Iesu Christi veritas in Ecclesiæ vita et consuetudine splendescat, me profiteri gaudeo Excellentiæ Tuæ Reverendissimæ in Domino

Joseph Card. Ratzinger

Præfectus

+ Albertus Bovone

Archiepiscopus Tit. Cæsariensis in Numidia

Secretarius

Hanc Epistulam in sessione ordinaria huius Congregationis deliberatam, Summus Pontifex Ioannes Paulus II, in Audientia Cardinali Præfecto concessa, adprobavit et publici iuris fieri iussit.

Romæ, ex ædibus Congregationis pro Doctrina Fidei, die 14 Septembris 1994, in festo Exaltationis Sanctæ Crucis.

L. S.

Iosephus card. Ratzinger


[1] Congrĕgātĭo se na hrvatski ustaljeno prevodilo kao zbȍr (Ferdinand Belaj, Katoličko crkveno pravo, I, Zagreb, 1893., str. 38 i 239; Zakonik crkvenog prava, preveo Josip Pazman, Zagreb, 1919. i 2014., kanoni 242.–257., str. 59–64; Kodeks kanonskog prava, preveo Franjo Herman, Zagreb, 2007., kanoni 242.–257., str. 147–163; Ante Crnica, Priručnik kanonskoga prava Katoličke Crkve, 1945., str. 58–62; AKSA, br. 36/695/, od 9.9.1983., Prilog, str. 1 i 4; Sveti zbor za nauk vjere, Uputa o nekim aspektima „Teologije oslobođenja“, Zagreb, 1985. (Dokumenti, 71); Zbor za nauk vjere, Naputak o kršćanskoj slobodi i oslobođenju, Zagreb, 1986. (Dokumenti, 81); Zbor za nauk vjere, Donum vitae, Zagreb, 1987. i 1997. (Dokumenti, 88); Zakonik kanonskog prava, Zagreb, 1988., kanoni 360. i 1362., str. 159 i 601; Zbor za nauk vjere, Donum veritatis, Split, 1997.). Zbor Rimske kurije koji se od 1965. godine zove Congregatio pro doctrina fidei, prevodim kao Zbor za učenje vjere. Naime, netočno ga je na hrvatski prevoditi kao Zbor za nauk vjere jer je doctrīna (grčki didaskalía, njemački Lehre, engleski doctrine i teaching, francuski doctrine i enseignement, češki nauka) – nauka, a ne nauk (grčki didakhḗ, latinski disciplīna, engleski learning, instruction, education, schooling, training, francuski action d’apprendre, de s’instruire, njemački Belehrung, češki poučení). Budući da uvijek i svima nije lako objasniti razliku između nauka i nauke i da riječ učenje jednim dijelom znači isto što i nauka, odlučio sam se za Zbor za učenje vjere. Tako je uostalom ustaljeno na njemačkom (Kongregation für die Glaubenslehre), nizozemskom i norveškom. Osim toga, nauka u sebi ima neki prizvuk autoritativnosti, dok je učenje pojam koji je svima bliži (ono što tko uči, sustav mišljenja o čemu) i jednostavniji; nudi ponajprije sadržaj, zdravu i istinitu nauku, a to je i svrha toga tijela. Naziv je zaživio u teološkoj literaturi: Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 12, 29, 32, 189, 190, 191, 206, 24, 198, 216, 218, 225, 228, 229, 235–239, 257, 281, 283, 285, 286–289, 293, 294, 328, 340–347, 352, 355, 369, 659, 687, 694 i 695; Jerolim Lenkić, Eutanazija u moralno–teološkoj prosudbi, Varaždinske Toplice, 2011., str. 69–72, 73, 79, 86, 176, 180; Benedikt XVI., Ljubljena Crkvo u Hrvata, Varaždinske Toplice, 2011., str. 10 i 13 (prevoditeljska napomena).

[2] Ovdje ponovo prevedeno s latinskoga izvornika iz Acta Apostolicae Sedis, 86 (1994.), str. 974–979. Prethodni hrvatski prijevod objavljen je u: biltenu IKA (Zagreb), br. 41/94 od 19. listopada 1994., str. 19–20; Službenom vjesniku Nadbiskupije zagrebačke (Zagreb), LXXXI (1994.) 6, str. 180–182 i Službenom vjesniku biskupija Splitske metropolije (Split), V (1995.) 1, str. 11–12 (prevoditeljska napomena).

[3] Usp. Ivan Pavao II., Pismo obiteljima Gratissimam sane (2. veljače 1994.), br. 3.

[4] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (22. studenoga 1981.), br. 79–84: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 180–186.

[5] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, br. 84: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 185; Pismo obiteljima Gratissimam sane, br. 5; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1651.

[6] Usp. Pavao VI., Okružnica Humanae vitae (25. srpnja 1968.), br. 29: Acta Apostolicae Sedis, 60 (1968.), str. 501 [„Ni u čem ne umanjivati spasonosnu Kristovu nauku, izvstan je oblik ljubavi prema dušama. Ali to uvijek valja združiti sa snošljivošću i ljubavlju o čemu nam je sȃm Otkupitelj ostavio primjere razgovarajući i postupajući s ljudima. Budući da nije došao osuditi svijet, nego da se svijet spasi po njemu (usp. Ivan 3, 17), On je bio strogo nepopustljiv prema zlu, ali strpljiv i milosrdan s ljudima.“]; Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Reconciliatio et paenitentia (2. prosinca 1984.), br. 34: Acta Apostolicae Sedis, 77 (1985.), str. 272 [„Dva načela istodobno postoje i uzajamno djeluju na osobna stanja kršćana koja su nesukladna obvezama što su ih slobodno preuzeli pred Bogom i Crkvom. Prvo je načelo suosjećanja i milosrđa kojim Crkva, nastavljajući Kristovo djelo, ne želeći grješnikovu smrti, nego da se obrati i živi (usp. Ezekiel 18, 23), brižna da ne slomije zgaženu trsku i da ne utrne stijenj što tek tinja (usp. Izaija 42, 3; Matej 12, 20), uvijek nastoji, koliko je moguće, pokazati put povratka k Bogu i pomirenja s Njim. Drugo je načelo istine i dosljednosti, po kojem Crkva ne pristaje dobro nazivati zlim, ni zlo dobrim. Sukladno ta dva, međusobno upotpunjujuća načela, Crkva ne može nego poticati svoju djecu koja se nalaze u tim bolnim stanjima da pristupe božanskomu milosrđu drugim načinima, a ne putom svetootajstava, osobito pokore i Euharistije, dok ne postignu propisano raspoloženje duše.“]; Okružnica Veritatis splendor (6. kolovoza 1993.), br. 95: Acta Apostolicae Sedis, 85 (1993.), str. 1208 [„Nauka Crkve, a poglavito njezina odlučnost da brani sveopću i trajnu valjanost propisa koji zabranjuju u sebi zle čine, nerijetko se prosuđuje kao znak nepodnošljive krutosti, osobito u iznimno složenim i sukobima punim prilikama ćudorednoga života čovjeka i našega doba. Ta je nepomirljivost navodno u sukobu s majčinskim smislom Crkve. Crkvi, kaže se, nedostaje razumijevanja i sućuti. Ali zapravo majčinstvo Crkve nikada se ne može odijeliti od njezina poslanja da poučava, koje ona mora stalno provoditi kao vjerna Zaručnica Krista, Istine same. Kao Učiteljica ona neumorno proglašava ćudoredno pravilo. Crkva nipošto nije autor ni propisivač tog pravila. Poslušna prema istini, koja je Krist, čija se slika ogleda u naravi i u dostojanstvu ljudske osobe, Crkva tumači ćudoredno pravilo i postavlja ga pred sve ljude dobre volje, ne krijući zahtjeve za radikalnošću i za savršenošću. Zapravo, pravo razumijevanje i snažna sućut moraju značiti ljubav prema osobi, prema njezinu pravom dobru, prema njezinoj istinskoj slobodi. A to se, dakako, ne zbiva krijući ili slabeći ćudorednu istinu, nego pružajući je u njezinu najdubljem značenju zračenja vječne Mudrosti Božje, koja je do nas stigla u Kristu, te služenja čovjeku, rasta njegove slobode i težnje za njegovom srećom. Istodobno, jasno i krjepko predočavanje ćudoredne istine nikada ne može zanemariti duboko i iskreno štovanje, što ga vodi strpljiva ljubav puna povjerenja, koja je čovjeku uvijek potrebna na njegovu ćudorednu putu koji često tegobnim čine poteškoće, slabosti i bolne situacije. Crkva nikada ne može odustati od načela istine i dosljednosti, zbog čega ne pristaje dobrom nazivati zlo, a zlom dobro; mora uvijek paziti da ne prelomi napuklu trsku i ne utrne stijenj što još tinja (usp. Izaija 42, 3)“].

[7] Poklad vjere (latinski depositum fidei; engleski deposit of faith; njemački Glaubensgut) jest dobro ili polog vjere povjeren Crkvi koji ona mora vjerno čuvati i nezabludivo tumačiti; nije zavezani paket rečenica poruke spasenja koje je Krist posredovao nego ukupnost dobara spasenja (u riječi i daru) koja su Crkvi povjerena da ih učini shvatljivim, vjerodostojnim i plodnim; događa se učenjem, kultom i životom (prevoditeljska napomena)

[8] Marko 10, 11–12: „Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.“

[9] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1650; Tridentski sabor, XXIV. sjednica (11. studenoga 1563.), Učenje i kanoni o svetootajstvu ženidbe: Denzinger–Schönmetzer 1797–1812 [Denzinger–Hünermann, Zbirka sažetaka, Đakovo, 2002., br. 1797–1812, str. 377–379].

[10] Apostolska pobudnica Familiaris consortio, br. 84: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 185–186.

[11] Apostolska pobudnica Familiaris consortio, br. 84: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 186; usp. Ivan Pavao II., Propovijed na završetku VI. Biskupske sinode (25. listopada 1980.), br. 7: Acta Apostolicae Sedis, 72 (1980.), str. 1082

[12] Apostolska pobudnica Familiaris consortio, br. 84: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 185.

[13] Usp. Prva Korinćanima 11, 27–29.

[14] Usp. Zakonik kanonskoga prava, kanon 978. § 2. [„Kao službenik Crkve neka ispovjednik u podjeljivanju svetootajstva vjerno prianja uz nauku Učiteljstva i uz odredbe koje je donijela mjerodavna vlast.“].

[15] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1640 [„Ženidbeni vez uspostavio je sȃm Bog tako da se sklopljena i izvršena ženidba među krštenima nikad ne može razriješiti. Taj vez, koji proizlazi iz slobodnoga ljudskoga čina supružnika i izvršenja ženidbe, neopoziva je stvarnost iz koje proizlazi savez, zajamčen Božjom vjernošću. Crkva nema vlast izjašnjavati se suprotno toj odredbi Božje mudrosti.“].

[16] Usp. Zbor za učenje vjere, Poslanica Sacerdotium ministeriale biskupima Katoličke Crkve o nekim pitanjima koja se tiču služitelja Euharistije (6. kolovoza 1983.), III/4: Acta Apostolicae Sedis, 75 (1983.), str. 1007 [„Kada najiskrenije potaknuti željom za svetootajstvom i molitvom povezani s cijelom Crkvom, zazivaju Gospodina i k Njemu uzdižu svoja srca, oni snagom Duha Svetoga ostvaruju zajedništvo s Crkvom, živim Kristovim Tijelom i sa samim Gospodinom. Oni, dakle, s Crkvom povezani željom za svetootajstvom – premda na vani izgleda da su daleko – imaju zbiljsko i duboko zajedništvo s njom.“ AKSA /Zagreb/, br. 36/695/ od 9.9.1983., Prilog, str. 3; Nova et vetera /Sarajevo/, XXXVI (1986.) 1–2, str. 189]; Sv. Terezija Avilska, Camino de perfección, br. 35, 1; Sv. Alfons Marija Liguori, Visite al SS. Sacramento e a Maria Santissima.

[17] Usp. Apostolska pobudnica Familiaris consortio, br. 84: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 185.

[18] Usp. Okružnica Veritatis splendor (6. kolovoza 1993.), br. 55: Acta Apostolicae Sedis, 85 (1993.), str. 1178.

[19] Usp. Zakonik kanonskoga prava, kanon 1085. § 2. [„Iako je prijašnja ženidba nevaljana ili raspuštena iz bilo kojega razloga, nije stoga dopušteno sklopiti drugu prije nego se zakonito i sigurno ne utvrdi ništavost ili razvezanost prve“].

[20] Latinski cōnsēnsus znači privola (volje), pristanak (uma), podudaranje, suglasje, sloga, sklad, jednodušnost, dopuštenje, odobrenje, spremnost. Ženidbena privola (latinski consensus matrimonialis; engleski matrimonial consent; njemački Ehekonsens; ruski брачное согласие [bračnoe soglasie]) je „čin volje kojim muškarac i žena neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu“ (kanon 1057. § 2. iz 1983. i kanon 817. § 1. iz 1990.); slobodna, neprisiljena odluka volje muškarca i žene da uđu u trajno zajedništvo života i ljubavi. Opći građanski zakonik iz 1811. imao je izraz privoljenje (§ 55.–57., 69., 75.–77., 95., 88., 133., 134.). U hrvatskom građanskom obiteljskom pravu odgovara joj pojam pristanak (prevoditeljska napomena).

[21] Usp. Apostolska pobudnica Familiaris consortio, br. 84: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 185.

[22] Usp. Zakonik kanonskoga prava, kanoni 1536. § 2. i 1679. i Zakonik kanonā istočnih Crkava, kanoni 1217. § 2. i 1365. o dokaznoj snazi koju imaju izjave stranaka u takvim postupcima.

[23] Usp. Matej 11, 30.

[24] Acta Apostolicæ Sedis, LXXXVI (1994.), pp. 974–979.

[25] Cfr. Ioannes Paulus II, Epistula familiis data Gratissimam sane (die 2 Februarii 1994), n. 3.

[26] Cfr. Ioannes Paulus II, Adhort. ap. Familiaris consortio, nn. 79–84: AAS, 74 (1982.), pp. 180–186.

[27] Cfr. ibid., n. 84: AAS, 74 (1982.), p. 185; Epistula familiis dana Gratissimam sane, n. 5; Catéchisme de l’Église Catholique, n. 1651.

[28] Cfr. Paulus VI, Litt. encycl. Humanæ vitæ, n. 29: AAS, 60 (1968.), p. 501; Ioannes Paulus II, Adhort. ap. Reconciliatio et pænitentia, n. 34: AAS, 77 (1985.), p. 272; Litt. encycl. Veritatis splendor, n. 95: AAS, 85 (1993.), p. 1208.

[29] Mc. 10, 11–12: „Quicumque dimiserit uxorem suam et aliam duxerit, adulterium committit in eam; et si ipsa dimiserit virum suum et alii nupserit, mœchatur“.

[30] Cfr. Catéchisme de l’Église Catholique, n. 1650; Concilium Tridentinum, sess. XXIV: Denzinger–Schönmetzer 1797–1812

[31] Adhort. ap. Familiaris consortio, n. 84: AAS, 74 (1982.), p. 185–186

[32] Adhort. ap. Familiaris consortio, n. 84: AAS, 74 (1982.), p. 186; cfr. Ioannes Paulus II, Homilia habita in conclusione VI Synodus Episcoporum, n. 7: AAS, 72 (1980.), p. 1082

[33] Adhort. ap. Familiaris consortio, n. 84: AAS, 74 (1982.), p. 185

[34] Cfr. I Cor 11, 27–29.

[35] Cfr. Codex Iuris Canonici, can. 978 § 2.

[36] Cfr. Catéchisme de l’Église Catholique, n. 1640.

[37] Cfr. Congregatio pro Doctrina Fidei, Epistula Sacerdotium ministeriale episcopis Ecclesiæ Catholicæ super aliquas quæstiones respicientes Ministrum Eucharistiæ, III/4: AAS, 75 (1983.), p. 1007; S. Theresia de Avila, Camino de perfección, n. 35, 1; S. Alphonsus M. de’ Liguori, Visite al SS. Sacramento e a Maria Santissima.

[38] Cfr. Adhort. ap. Familiaris consortio, n. 84: AAS, 74 (1982.), p. 185.

[39] Cfr. Litt. encycl. Veritatis splendor, n. 55: AAS, 85 (1993.), p. 1178.

[40] Cfr. Codex Iuris Canonici, can. 1085 § 2.

[41] Cfr. Adhort. ap. Familiaris consortio, n. 84: AAS, 74 (1982.), p. 185.

[42] Cfr. Codex Iuris Canonici, cann. 1536 § 2 et 1679 et Codex Canonum Ecclesiarum Orientalium, cann. 1217 § 2 et 1365 circa vim probantem, quam habent declarationes partium in talibus processibus.

[43] Cfr. Matth. 11, 30.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...
O pristupljivosti svetoj Pričesti vjernika koji su... Julián Herranz Casado, rođen 31. ožujka 1930. u Baeni, u Andaluziji, u pokrajini Córdoba, u južnoj Španjolskoj. U Madridu je završio medicinu, u B...
Katekizam Katoličke Crkve o ženidbenoj ljubavi i r... Katekizam Katoličke Crkve, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II. apostolskom konstitucijom Fidei depositum od 11. listopada 1992. J...
Sv. Ivan Pavao II. o rastavljenima-pa-ponovovjenča... Apostolska poslijesinodna pobudnica Familiaris consortio Vrhovnoga Svećenika Pape Ivana Pavla II. biskupima, svećenicima i Kristovim vjernicim...
Učiteljstvo o osjećaju vjere Sensus fidei je stručni teološki pojam u kojem se prva riječ sēnsus prevodi kao osjećaj, a zapravo znači instinkt, urođena težnja, predosjećaj, intuic...