Skip to content

Benedikt XVI. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima

Diraju poniznost, pozornost, oštroumnost, ljudska toplina i dostojanstvo pape Benedikta XVI. Njegove poruke valja proučiti, prihvatiti i provoditi. Snimio Piotr Spalek 17. studenoga 2010.

Apostolska poslijesinodna pobudnica Sacramentum caritatis Vrhovnoga Svećenika Pape Benedikta XVI. biskupima, svećenicima, posvećenicima, posvećenicama i kršćanskim vjernicima svjetovnjacima: o Euharistiji, izvoru i vrhuncu crkvenoga života i poslanja (22. veljače 2007.) [1]


Euharistija, zaručničko svetootajstvo

  1. Euharistija, svetootajstvo ljubavi,[2] pokazuje posebno tijesnu vezu s ljubavlju između čovjeka i žene, združenih ženidbom. Nadasve je našemu dobu dublje spoznati tu vezu.[3] Vrhovni Svećenik Ivan Pavao II. u više je prigoda običavao potvrđivati prirođeno svojstvo Euharistije i njezinu osobito tijesnu vezu sa svetootajstvom ženidbe: „Euharistija je sakrament našega otkupljenja. Ona je svetootajstvo Zaručnika i Zaručnice“.[4] Uostalom, „čitav kršćanski život nosi znak zaručničke ljubavi Krista i Crkve. Već je krštenje, ulazak u Božji puk, svadbeno otajstvo: ono je kao svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji“.[5] Neiscrpljivim smislom Euharistija krijepi jedinstvo i ljubav koji su nerazdvojivi od svake kršćanske ženidbe. U njoj je, snagom sakramenta, ženidbeni vez iznutra povezan s euharistijskim jedinstvom između Krista Zaručnika i Crkve Zaručnice (usp. Efežanima 5, 31–32). Uzajamna privola koju muž i žena između sebe razmjenjuju u Kristu i koja od njih stvara zajednicu života i ljubavi, ima i euharistijsku stranu. Doista, u Pavlovoj teologiji zaručnička je ljubav sakramentni znak Kristove ljubavi prema njegovoj Crkvi, ljubavi koja se kao do vrha penje na Križ, dokaz njegova vjenčanja s čovječanstvom i, istodobno, izvor i vrhunac Euharistije. Crkva stoga očituje osobitu duhovnu blizinu svima onima koji su svoju obitelj utemeljili na sakramentu ženidbe.[6] Obitelj – kućna Crkva[7] – glavno je okruženje crkvenoga života, osobito zbog silno potrebne zadaće odgoja djece u kršćanskom nauku.[8] Sinoda je u tom sklopu potaknula da se prepozna jedinstveno poslanje žene u obitelji i društvu, poslanje koje treba braniti, čuvati i promicati.[9] Stvarnost da je zaručnica i majka ne može se zatrti niti se ikad smije izgubiti.

Euharistija i ženidbena jednost

  1. Baš u svjetlu te unutarnje povezanosti između ženidbe, obitelji i Euharistije, mogu se razmotriti neka dušobrižnička pitanja. Trajan, nerazrješiv i isključiv vez koji Krista združuje s Crkvom, i koji nalazi sakramentni pojam u Euharistiji, ide zajedno s negdašnjom čovjekoslovnom datošću prema kojoj se muškarac treba konačno sjediniti samo s jednom ženom i obrnuto (usp. Postanak 2, 24; Matej 19, 5). Imajući to na umu, Biskupska sinoda raspravila je temu dušobrižnoga običaja prema onima koji se susreću s navještajem Evanđelja, a potječu iz kultura u kojima postoji višebračnost. Onima koji se nalaze u takvom stanju i otvaraju se kršćanskoj vjeri, treba pomoći da u svoje ljudsko promišljanje ugrade korjenitu Kristovu novost. Tijekom katekumenata Krist ih dotiče u njihovu osobitom položaju te ih zove na punu istinu ljubavi prolaskom kroz nužna odricanja dok upiru pogled k savršenomu crkvenomu zajedništvu. Crkva ih prati pastirskim djelovanjem, istodobno punim ugode i čvrstoće,[10] pokazujući im posebno svjetlo koje se iz kršćanskih otajstava odražava na narav i ljudske težnje.

Euharistija i ženidbena nerazrješivost

  1. Ako Euharistija izražava neopozivost Božje ljubavi u Kristu za njegovu Crkvu, tada je razumljivo zašto ona za svetootajstvo ženidbe traži tu nerazrješivost za kojom svaka prava ljubav ne može ne čeznuti.[11] Sasvim se opravdanom čini dušobrižna pozornost koju je Sinoda usmjerila na one gorke okolnosti u kojima se nalazi nemali broj vjernika koji su, nakon što su proslavili ženidbeno svetootajstvo, počinili rastavu i ponovo se vjenčali. Riječ je o mučnom i složenom dušobrižnom problemu, o istinskoj pošasti današnjega društvenoga sklopa koja se sve više širi i u samim katoličkim krajevima. Pastiri su, iz ljubavi prema istini, obvezani brižljivo razlučivati situacije kako bi na prikladan način duhovno pomogli uključenim vjernicima.[12] Biskupska je sinoda potvrdila na Svetom Pismu (usp. Marko 10, 2–12) utemeljenu praksu Crkve da ne pripušta svetootajstvima rastavljene i još jednim brakom združene jer njihovo stanje i njihove životne prilike objektivno proturječe sjedinjenju Krista i Crkve koje je označeno i ostvareno u Euharistiji. Pa ipak, rastavom razdruženi i drugim brakom spojeni, unatoč tomu stanju, nastavljaju pripadati Crkvi koja ih prati posebnom skrbi u želji da, koliko god je to moguće, njeguju kršćanski način života sudjelovanjem na svetoj Misi iako bez primanja Pričesti, slušanjem božanske Riječi, euharistijskim klanjanjem, molitvom, sudjelovanjem u životu zajednice, razgovorima punim povjerenja sa svećenikom ili duhovnikom, posvećivanjem djelatnoj ljubavi, djelima pokore i službi odgoja djece.

Gdje se pojave zakonite dvojbe o valjanosti sakramentnoga ženidbenoga ugovora, potrebno je poduzeti što je nužno za dokazivanje valjanosti braka. Osim toga, treba se, u potpunosti obdržavajući kanonsko pravo,[13] pobrinuti da u svakom kraju budu dostupna crkvena sudišta, dakako njihova dušobrižna sposobnost, pravilna radišnost i žurno djelovanje.[14] Silno je potrebno da u svakoj biskupiji bude dovoljan broj osoba osposobljenih za zauzeto djelovanje crkvenih sudišta. Podsjećamo da je „ozbiljna obveza vjernicima uvijek približavati institucionalnu djelatnost Crkve na crkvenim sudištima“.[15] Ipak, prijeko je potrebno kloniti se shvaćanja da je dušobrižni trud u suprotnosti s pravom. Radije se mora poći od pretpostavke da je temeljna točka susreta prava i dušobrižničkoga rada ljubav prema istini. Istina nikad nije nešto posve odvojeno, nego „se spaja u cjelinu s ljudskim i kršćanskim putom svakoga vjernika“.[16] Konačno, gdje se ne prepozna ništavost ženidbenoga veza, a objektivne okolnosti čine nemogućim da se prekine zajedničko stanovanje, Crkva sokoli te vjernike da nastoje živjeti svoju tijesnu vezu prema zahtjevima Božjega zakona, kao prijatelji, kao brat i sestra. Na taj će način moći pristupati euharistijskomu stolu uz naznačena pravila odobrene crkvene prakse. Da bi se takav hod mogao ostvariti i donositi plodove, moraju ga podupirati pomoć pastirā i prikladni crkveni pothvati. Neka se ipak izbjegava blagoslov takvih odnosa, da među vjernicima ne bi nastala zbrka o vrjednovanju ženidbe.[17]

Budući da je upleten kulturni sklop u kojem se Crkva nalazi u mnogim narodima, Sinoda je nadalje nametnula najveću dušobrižnu skrb oko priprave zaručnika za vjenčanje i prethodnoga ispitivanja njihovih uvjerenja o obvezama kojih se u cijelosti trebaju trajno držati za valjanost svetootajstva ženidbe. Valjana sigurna slobodna ocjena o toj stvari može izbjeći da nagon osjećajā ili površni razlozi navedu dvoje mladih na preuzimanje odgovornosti koju onda ne mogu obdržavati.[18] Dobro koje Crkva i cijelo društvo očekuju od ženidbe i na njoj utemeljene obitelji toliko je važno da bi svatko trebao raditi na ovom osobito dušobrižnom polju. Ženidba i obitelj su ustanove koje se moraju promicati i štititi otklanjajući svaku dvosmislenost o njihovoj istinitosti, jer baš je svaka nepravda njima nanesena – udarac koji se zadaje zajedničkomu ljudskomu životu kao takvom.


s latinskoga preveo Petar Marija Radelj


Izvornik: latinski, ujedno jedini službeni tekst Pobudnice:

Benedicti PP. XVI Summi Pontificis Adhortatio apostolica postsynodalis Sacramentum caritatis ad episcopos, sacerdotes, consecratos consecratasque necnon Christifideles laicos: de Eucharistia vitæ missionisque Ecclesiæ fonte et culmine – die XXII mensis Februarii anno MMVII [19]

Eucharistia, sacramentum sponsale

  1. Eucharistia, caritatis sacramentum, peculiarem demonstrat necessitudinem cum amore inter hominem et feminam, matrimonio coniunctos. Penitus hunc nexum cognoscere nostræ omnino est ætatis.[20] Ioannes Paulus II Pontifex Maximus pluries occasione usus est ut sponsalem adfirmaret indolem Eucharistiæ eiusque peculiarem necessitudinem cum sacramento Matrimonii: “Nostræ sacramentum est Eucharistia redemptionis. Sponsi sacramentum est Sponsæque”.[21] Ceterum “tota vita christiana signum amoris sponsalis fert Christi et Ecclesiæ. Iam Baptismus, in populum Dei ingressus, mysterium est nuptiale: est quasi nuptiarum lavacrum quod nuptiarum præcedit convivium, Eucharistiam”.[22] Eucharistia ratione inexhausta unitatem amoremque indissolubiles cuiusque Matrimonii christiani corroborat. In eo, vi sacramenti, vinculum coniugale intrinsece cum unitate conectitur eucharistica inter Christum sponsum et Ecclesiam sponsam (cfr. Eph. 5, 31–32). Mutuus consensus quem maritus et uxor inter se in Christo commutant, et qui ex iis communitatem vitæ amorisque constituit, indolem etiam habet eucharisticam. Revera, in Pauli theologia, amor sponsalis signum est sacramentale amoris Christi erga Ecclesiam eius, amoris qui tamquam in summum evadit ad Crucem, documentum eius cum humanitate nuptiarum et, eodem tempore, origo et culmen Eucharistiæ. Hanc ob rem Ecclesia peculiarem manifestat spiritalem necessitudinem cum omnibus qui suas familias in matrimonii sacramento fundaverunt.[23] Familia – ecclesia domestica[24] – ambitus est primarius vitæ Ecclesiæ, præsertim ob necessarium munus filios christiana disciplina educandi.[25] Hoc in rerum contextu Synodus ut agnosceretur peculiaris mulieris in familia societateque missio monuit, quæ missio defendenda est, servanda atque promovenda.[26] Eo quod sponsa est et mater, id rem efficit inexstinguibilem, quæ numquam suam vim amittere debet.

Eucaristia et matrimonii unitas

  1. Hac revera sub luce istius interioris necessitudinis inter matrimonium, familiam et Eucharistiam considerari possunt quædam pastorales quæstiones. Fidele vinculum, indissolubile et exclusivum quod Christum coniungit cum Ecclesia, quodque notionem invenit sacramentalem in Eucharistia, cum pristino congreditur anthropologico elemento, ex quo definitum in modum vir coniungatur oportet una cum femina et vicissim (cfr. Gn. 2, 24; Mt. 19, 5). Hoc in cogitationum prospectu, Synodus Episcoporum argumentum tractavit pastoralis consuetudinis erga illum qui nuntium experitur Evangelii quique ex cultura provenit in qua polygamia exsistit. Ii, qui in eiusmodi versantur condicione atque se ad fidem aperiunt christianam, oportet adiuventur ut consilium suum humanum in præcipua integrent novitate Christi. In catechumenorum curriculo, Christus eos attingit in eorum peculiari condicione eosque ad plenam vocat veritatem amoris per abnegationes transeuntes necessarias, perfectam prospicientes communionem ecclesialem. Ecclesia illos comitatur per pastoralem actionem, dulcedine simul et firmitate plenam,[27] demonstrans eis lucem præsertim quæ ex mysteriis christianis in naturam repercutitur et humanos affectus.

Eucharistia et matrimonii indissolubilitas

  1. Si Eucharistia irreversibilitatem exprimit amoris Dei in Christo pro eius Ecclesia, intellegitur cur ea postulet, pro Matrimonii sacramento, hanc indissolubilitatem, ad quam omnis verus amor haud tendere non potest.[28] Omnino iusta videtur pastoralis cura quam Synodus ad acerbas condiciones destinavit, in quibus non pauci versantur fideles qui, sacramento Matrimonii celebrato, divortium fecerunt atque novas inierunt nuptias. Agitur de quæstione pastorali ardua et complicata, vera quadam plaga hodierni contextus socialis, quæ ipsas provincias catholicas crescente transgreditur modo. Pastores, propter amorem veritatis, ad recte discernendas tenentur rerum condiciones, ut implicatos fideles aptis modis spiritaliter adiuvent.[29] Synodus Episcoporum Ecclesiæ usum confirmavit, Sacris Scripturis innixum (cfr. Mc. 10, 2–12), non ammittendi ad Sacramenta divortiatos iterum matrimonio iunctos, quia eorum status eorumque vitæ condicio obiective unioni contradicunt amoris inter Christum et Ecclesiam, quæ in Eucharistia significato et efficitur. Divortio seiuncti et iterum matrimonio coniuncti, tamen, præter hunc statum, ad Ecclesiam pergunt pertinere, quæ eos peculiari cura prosequitur, desiderans ut illi, quantum fieri potest, christianum colant vivendi modum per sanctam Missam participandam, licet Communionem non recipiant, divini Verbi auscultationem, eucharisticam Adorationem, orationem, vitæ communitatis participationem, dialogum fidentem cum sacerdote vel spiritali moderatore, deditionem actæ caritati, pænitentiæ opera, munus educationis erga filios.

Ubi dubia de Matrimonii sacramentalis contracti validitate legitime oriuntur, id suscipiendum est quod ad probandam coniugii validitatem est necessarium. Oportet præterea curetur ut, iure canonico prorsus servato,[30] in territorio tribunalia ecclesiastica adsint, videlicet eorum pastoralis indoles eorumque recta promptaque operositas.[31] Necesse est ut in unaquaque diœcesi numerus sit sufficiens personarum ad sollicitam tribunalium ecclesiasticorum actuositatem paratarum. Recordamur “munus grave esse istud opus institutionale reddendi Ecclesiæ apud tribunalia ecclesiastica semper ad fideles propius”.[32] Opus est tamen vitare ne illa pastoralis opera contraria iuri habeatur. Ab hac potius condicione sumendum est initium: ius et opus pastorale in veritatis amorem convenire debent. Hæc revera numquam a rebus abstrahitur, sed cum humano consociatur et christiano cuiusque fidelis itinere.[33] Postremo ubi nullitas vinculi matrimonialis non agnoscitur atque condiciones dantur obiectivæ quæ convictum reddunt irreversibilem, Ecclesia illos adhortatur fideles ut se implicent ad suam vivendam necessitudinem secundum legis Dei postulata, veluti amici, veluti frater et soror; hoc modo ad mensam eucharisticam accedere possunt, cum regulis significatis a comprobato usu ecclesiali. Eiusmodi iter, ut possibile efficiatur atque fructus adferat, sustineri debet pastorum adiumento atque aptis inceptis ecclesialibus; vitetur tamen benedictio harum relationum, ne confusio de Matrimonii æstimatione oriatur inter fideles.[34]

Cum implicatus sit culturalis contextus in quo Ecclesia versatur in multis Nationibus, Synodus maximam porro inculcavit sollicitudinem pastoralem in formandis nuptias inituris atque in prævia probatione eorum opinationum de oneribus omnino tenendis ad validitatem sacramenti Matrimonii. Solida quædam discretio de hac re vitare poterit ne emotionum impulsus vel leves rationes duos iuvenes inducant ad assumendam responsalitatem, quam deinde servare non valeant.[35] Maius est bonum, quod Ecclesia atque tota societas a matrimonio exspectant familiaque in eo fundata, quam ut in hoc peculiari ambitu pastorali quis non laboret. Matrimonium et familia sunt instituta quæ promoveri defendique debent, omnibus ambiguitatibus de ipsarum veritate amotis, quandoquidem omnis iniuria illis illata vulnus est quod hominum convictui ut tali affertur.


[1] Ovdje ponovo prevedeno s latinskoga izvornika iz Acta Apostolicae Sedis, 99 (2007.), str. 127–130. Pobudnica je objavljena na hrvatskom kao: Benedikt XVI., Sacramentum caritatis : Sakrament ljubavi (Dokumenti, 146), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008., 144 str., a na stranici 2 naznačeno je da je prevedena s talijanskoga prijevoda (prevoditeljska napomena).

[2] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, III, 73. pitanje, 3. članak, Odgovor na 3. razlog: „Krštenje je svetootajstvo Kristove smrti i muke jer se čovjek u Kristu nanovo rađa snagom Njegove muke. No, Euharistija je svetootajstvo Kristove muke jer se čovjek usavršuje sjedinjen s Kristom u muci. Stoga, kao što se krštenje naziva ‘svetootajstvom vjere’ (Augustin, Ispovijesti, VII, 10, 16), koja je temelj duhovnoga života, tako se Euharistija naziva ‘svetootajstvom ljubavi’ [sacramentum caritatis], koja je ‘sveza savršenstva’, kako se kaže u Poslanici Kološanima 3, 14“ (Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb: Globus, 2005., str. 710) (prevoditeljska napomena).

[3] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska poslijesinodna pobudnica Familiaris consortio (22. studenoga 1981.), br. 57: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 149–150; [Ivan Pavao II., Obiteljska zajednica Familiaris consortio (Dokumenti, 64), Zagreb, 1981., br. 57, str. 76–77].

[4] Apostolsko pismo Mulieris dignitatem (15. kolovoza 1988.), br. 26: Acta Apostolicae Sedis, 80 (1988.), str. 1715–1716; [Ivan Pavao II., O dostojanstvu i pozivu žene (Dokumenti, 91), Zagreb, 1989., br. 26; Denzinger–Hünermann, Zbirka sažetaka, Đakovo, 2002., br. 4840, str. 973–974].

[5] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1617.

[6] Usp. XI. redovita opća skupština Biskupske sinode (listopad 2005.), Propositio, 8.

[7] Usp. Sveopći drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi (21. studenoga 1964.), br. 11; [Denzinger–Hünermann, Zbirka sažetaka, Đakovo, 2002., br. 4128, str. 796].

[8] Usp. Propositio, 8.

[9] Usp. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Mulieris dignitatem (15. kolovoza 1988.): Acta Apostolicae Sedis, 80 (1988.), str. 1653–1729; Zbor za učenje vjere, Poslanica biskupima Katoličke Crkve o međusobnim odnosima između muškaraca i žena u Crkvi i svijetu (31. svibnja 2004.): Acta Apostolicae Sedis, 96 (2004.), str. 671–687.

[10] Usp. Propositio, 9.

[11] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1640.

[12] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska poslijesinodna pobudnica Familiaris consortio (22. studenoga 1981.), br. 84: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 184–186; Zbor za učenje vjere, Pismo Annus internationalis familiae biskupima Katoličke Crkve o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi (14. rujna 1994.): Acta Apostolicae Sedis, 86 (1994.), str. 974–979.

[13] Usp. Papinsko vijeće za zakonske tekstove, Naputak Dignitas connubii koji treba obdržavati na biskupijskim i međubiskupijskim sudištima u vođenju parnica ništavosti ženidbe (25. siječnja 2005.), Città del Vaticano, 2005. [hrvatsko izdanje: Zagreb: Glas Koncila, 2010.].

[14] Usp. Propositio, 40.

[15] Benedikt XVI., Govor Sudištu Rimske Rote u prigodi otvaranja sudbene godine (28. siječnja 2006.): Acta Apostolicae Sedis, 98 (2006.), str. 138.

[16] Usp. Propositio, 40.

[17] Usp. Propositio, 40.

[18] Usp. Propositio, 40.

[19] Acta Apostolicæ Sedis, XCIX (2007.), pp. 127–130.

[20] Cfr. Ioannes Paulus II, Adhort. ap. postsynodalis Familiaris consortio (22 Novembris 1981), 57: AAS, 74 (1982.), pp. 149–150.

[21] Ep. ap. Mulieris dignitatem (15 Augusti 1988), 26: AAS, 80 (1988.), pp. 1715–1716.

[22] Catechismus Catholicæ Ecclesiæ, 1617.

[23] Cfr. Propositio, 8.

[24] Cfr. Conc. Œcum. Vat. II, Const. dogm. de Ecclesia Lumen gentium, 11.

[25] Cfr. Propositio, 8.

[26] Cfr. Ioannes Paulus II, Ep. ap. Mulieris dignitatem (15 Augusti 1988): AAS, 80 (1988.), pp. 1653–1729; Congregatio pro Doctrina Fidei, Epistula de mutuis relationibus inter viros et mulieres (31 Maii 2004): AAS, 96 (2004.), pp. 671–687.

[27] Cfr. Propositio, 9.

[28] Cfr. Catechismus Catholicæ Ecclesiæ, 1640.

[29] Cfr. Ioannes Paulus II, Adhort. ap. postsynodalis Familiaris consortio (22 Novembris 1981), 84: AAS, 74 (1982.), pp. 184–186; Congregatio pro Doctrina Fidei, Epistula ad catholicæ Ecclesiæ episcopos de receptione communionis eucharisticæ a fidelibus qui post divortium novas inierunt nuptias Annus internationalis familiæ (14 Septembris 1994): AAS, 86 (1994.), pp. 974–979.

[30] Cfr. Pontificium Consilium de Legum Textibus, Istruzione sulle norme da osservarsi nei tribunali ecclesiastici nelle cause matrimoniali Dignitas connubii (25 Ianuarii 2005), Città del Vaticano, 2005.

[31] Cfr. Propositio, 40.

[32] Benedictus XVI, Allocutio ad Tribunal Rotæ Romanæ inaugurationis occasione anni iudicialis habita (28 Ianuarii 2006): AAS, 98 (2006.), p. 138.

[33] Cfr. Propositio, 40.

[34] Cfr. Propositio, 40.

[35] Cfr. Propositio, 40.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...
Katekizam Katoličke Crkve o ženidbenoj ljubavi i r... Katekizam Katoličke Crkve, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II. apostolskom konstitucijom Fidei depositum od 11. listopada 1992. J...
Jednost i nerazrješivost ženidbe Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora Kad se u četvrtom i petom stoljeću Zapadna Crkva sa sredozemnoga područja proširila...
Tora, Isus i Pavao o razrješivosti ženidbe 1. Sažetak Prvotni Božji naum jest da je brak supružnicima trajno otkrivanje sama sebe: „Ovo je kost od mojih kostiju, pȕt od moje pȕ...
Temeljni Božji naum o ženidbi Čovjek - vrhunac Prvo poglavlje prve knjige Svetoga Pisma opisuje kako je Vječni stvorio i uredio sve vidljivo i nevidljivo pomoću deset svojih r...