Skip to content

Sakramentna ontologija i ženidbena nerazrješivost

Giotto, Marijine zaruke


1. Ponovo otkriti metodu


Ustanova ženidbe izložena je „oluji” kakvu povijest još nije vidjela. Služeći se jezikom genetike Pierpaolo Donati pokazuje da u tom preokretu nije riječ samo o morfogenetičkim mutacijama (promjenama u stvaranju oblika), nego da se mijenja i genom[1] same ženidbe.[2]

Biskupska sinoda ne će moći, sučelice toj dvojbi, izbjeći zauzeti stajalište: je li način na koji se razvija ustanova ženidbe i obitelji dobitnički za ljude, međuljudske odnose i društvo? Ili je, naprotiv, propadanje osobā, njihovih odnosa i društva?

Crkva ne može misliti da je to što se događa (mladi koji se ne vjenčavaju, a žive zajedno; uvođenje takozvanoga homoseksualnoga braka u pravni poredak; rastave braka koje se dosuđuju lakše nego ikada) povijesni slijed koji treba jednostavno primiti na znanje i stoga mu se bivsteno (supstancijalno) prilagoditi. Ipak, najvažnije je da Sinoda otkrije i odabere pravi put da se svijetu naviješta evanđelje (radosna vijest) o ženidbi i obitelji. Odlučujuće je pri tom pitanje načina postupanja, metode.

I u Isusovo se vrijeme raspravljalo o „ženidbenom pitanju“. Točnije, u rabinskim su se školama sporili o uzrocima koji bi ozakonili rastavu braka. Isusa su pitali koje uvjete smatra opravdanima radi rastave braka; hoće li se svrstati sa „strogima“ ili „popustljivima“. Dopustivost rastave braka kao takve među Židovima nitko nije dovodio u pitanje (usp. Matej 19, 3–9). Isus uopće ne ulazi u kazuističnu[3] problematiku. Odbija kazuističan pristup pitanju i pokazuje u kojem bi smjeru trebalo gledati da se shvati što su uistinu ženidba i njezina nerazrješivost; kako bi se izbjeglo zlosilje mišljenjā različnih rabinskih škola. Treba gledati na „Početak“ (počelo, izvorište, iskon, polazište, načelo).

Isusov odgovor korjenita je prekretnica u ljudskom pristupu ženidbenim pitanjima. Zahtijeva istinsko vlastito obraćenje. Postoje kateheze sv. Ivana Pavla II. da nam pokažu put toga obraćenja.[4]

„Počelo“ na koje Isus podsjeća „nikad ne postaje nešto a priori (unaprijed) što se nameće ljudskoj osobnosti koja je potom pozvana naporno raščlaniti sebe pomoću toga polazišta u zamornu posredovanju između prvenstva, kojemu na neki način prethodi, i potrebā vlastite živahnosti (dinamičnosti) samospoznaje i samoodređenja“.[5]

„Početak“ na koji nas Isus vraća ne treba promišljati kao općenito valjan ćudoredni zakon nerazrješivosti. Upravo je to bio farizejski vidik: postoji zakon od kojega je još Mojsije dao iznimku. Farizeji su pitali dokle – prema Njegovu mišljenju – seže mojsijevska iznimka. Zdrava pamet (logika) kazuje da se postupanje (metoda) sastoji u primjeni sveopćega (zakona nerazrješivosti) na pojedinačno, posebno i vlastito (bračno stanje).

„Počelo“ na koje Isus upućuje jest istina o ženidbi i njezinoj nerazrješivosti koja je stvaralačkim Božjim činom upisana u osobu kao tijelo i u tijelo kao osobu muškarca i žene. Počélo je takvo i očituje vlastitu mjerodavnost jer je čimbenik koji supružnici razumiju kao prirođenu istinu o svojoj osobi, kao korijen koji hrani njihovo ženidbeno iskustvo: „Napokon! Ovo je kost od mojih kostiju, meso od mojega mesa!“ (Postanak 2, 23).

Govorio sam o metodološkom obraćenju. Ako gledamo na „Početak“ kao što Isus od nas traži, tada se muškarac i žena koji se vjenčavaju ne suočavaju na prvom mjestu sa zakonom i stoga, da bi razriješili svoje velike poteškoće, ne provjeravaju ispunjavaju li uvjete u kojima se može učiniti iznimka od zakona nerazrješivosti.

„Početak“ je ono s čim su suočeni, to jest dublja istina njihova postojanja čovjekom, odnosno ženom; opseg uzajamnoga darivanja čiji je izraz njihovo tijelo u svoj izvornoj istini muškosti i ženskosti.

Ukratko, dramu pojedinačne osobe ne tvori mogućnost da se postane izniman „slučaj“ koji zakon predviđa ili pak ne prepoznaje. Naprotiv, potresnost je sadržana u činjenici da sloboda svojim izborima može ostvariti ili zanijekati istinu o osobi. Stoga postupak koji bi trebalo primijeniti nije u tom da se nauči prelaziti s općega (načelo nerazrješivosti) na pojedinačno (ženidbeno stanje), nego da se osobu odgoji da bude slobodna, to jest podložna istini o dobru.[6]

Da bi imali oči sposobne vidjeti „od Početka“ i osloboditi se zlosilja suprotstavljenih mišljenja, vjernici su obdareni nadnaravnim osjećajem vjere (sensus fidei). On, pak, „nije samo ili nužno pristanak vjernikā. Crkva, nasljedujući Krista, traži istinu koja se uvijek ne podudara s mišljenjem većine ljudi. Ona sluša savjest, a ne moć, i u ovoj stvari brani siromašne i prezrene. Crkva može visoko cijeniti sociološka i statistička istraživanja, ako su korisna u shvaćanju povijesnih i vremenskih sklopova u kojima se mora obavljati dušobrižno djelovanje i da bi bolje spoznala istinu; no, sama se takva istraživanja ne mogu odmah držati glasnicima osjećaja vjere“.[7]

Metodološko upućivanje koje pruža Familiaris consortio posebno je važno, sada čak i više nego kad je bilo objavljeno. To kažem imajući na umu dva čimbenika. Jedan je moć, prodornost velikih sredstava priopćavanja, prava snaga koja prožima i proizvodi opće mišljenje. Drugi je promišljanje – tipično za poslijemodernizam[8] – istine kao beskorisnoga pojma i posljedične nadmoći „osjećaja“ nad intelligĕre [čitanje iznutra, uviđanje istine, misaono sabiranje različitih stvari, spoznaja umom, shvaćanje, poimanje]“.[9]

Iz toga se osjećaja izvodi iskustvo stvarnosti shvaćene da je uvijek podložna našoj umjetnoj tvorbi, stavljena pod naše osmišljavanje. Posljedica toga je da se ljudski par na Zapadu smatra privatiziranim oblikom osjećajnosti, bez ikakve društvene važnosti.

Sinoda je mjerodavna da nas ponovo pozove na veliko „obraćenje uma“, da na „pravovidan (ortoptičan)“ način gledamo na ženidbu i ne svodimo je na par, kako se to čini u postmodernističkoj zapadnoj misli.


2. Svetootajstveni dar nerazrješivosti


Isus, odgovarajući farizejima, govori o „tvrdoći srca” (Matej 19, 8) koja ih sprječava da razumiju Počelo, kako bijaše „od početka“.

Dva velika proroka, Jeremija (31, 33–34) i Ezekiel (36, 26–27), predvidjela su Novi Savez i to kao zamjenu „kamenoga srca” naravnim, „srcem od mesa” (Ezekiel 36, 26). A Isus je, ustanovljujući sakrament Euharistije, objavio da prolijevanje Njegove krvi ustanovljuje Novi i Vječni Savez (Luka 22, 20; Hebrejima 13, 20).

Posredstvom Kristove žrtve, koja je po Euharistiji uvijek nazočna u Crkvi, muškarac i žena ponovo se vraćaju dostojanstvu „Početka“, oslobođeni nesposobnosti da se obostrano darivaju sobom „u sve dane života svoga”.

Tek se u tom smislu može razumjeti prava narav ženidbene nerazrješivosti. Ona nije poglavito ćudoredna i/ili pravna obveza. To je dar koji bitno (ontološki) suobličuje supružničku osobu zato jer oni jedno s drugim postaju združeni ženidbenim vȇzom; sljubljenošću koja je stvaran znak da Crkva pripada Kristu i Krist Crkvi. Taj zbiljski simbol nije samo znak koji jednostavno podsjeća na stvarnost (săcrāmentum tantum, sȁmo svetootajstvo); nego je prije zbilja nazočna u znaku (rēs et săcrāmentum, stvar i svetootajstvo).

Svako svetootajstvo čin je Otca koji Kristovim posredništvom ostvaruje spasenje osobe; u ženidbi je božansko djelovanje koje sjedinjuje dvoje. To se združivanje ne odnosi samo na osobu u njezinu duhovnom obujmu, nego isto tako i u njezinu tjelesnom opsegu. Otčevo djelovanje sjedinjuje dvije osobe–tijelo ili dva tijela–osobe. Jedno se drugomu daruje, a istodobno se u to međusobno pripadanje upisuje Otajstvo: jedinstvo Krista i Crkve. Rătĭo săcrāmenti (smisao svetootajstva) prebiva u nerazrješivosti veza koga božanski čin stavlja u postojanje.

Unatoč raznovrsnosti bogoslovne misli velikih crkvenih naučitelja, oni su u tom pogledu jednodušni.

Evo samo jedan navod koji je posebno poticajan. Sveti Bonaventura (1221.–1274.) uspoređuje ženidbu s krstom. U krstu postoji neprekidna zbilja, zvana biljeg (čija je posljedica pripadnost Kristu i Crkvi), i prolazna stvarnost, koja se sastoji u pranju (koje se obavlja na krštenju). Nalik tomu u ženidbi imamo nešto što traje i zove se „ženidbeni vez“ (čija je posljedica bračnost, oženjenost, udanost) i nestalnu stvarnost koja obuhvaća privolu (što se daje na vjenčanju).[10] Istinska je bȋt [bivstvo, bitnost, srž, suština] ženidbe u ženidbenom vezu.[11]

Svetootajstvenost ženidbe osobito je u skladu s nerazrješivošću ženidbenoga veza: „Poglavito iz razloga svoje nerazrješivosti, ženidba trajno sadržava smisao svetootajstva i svetoga (nepovrjedivoga) znaka“.[12] Stoga nerazrješivost ne počinje postojati isključivo ili prije svega po uzajamnoj obvezi preuzetoj privolom dvoje zaručnika, nego od djelovanja Boga koji upisuje sakramentno obilježje: „Iskonski uzrok je božanska ustanova, a bliži uzrok je ljudska pogodba“.[13]

Bog nikad ne djeluje protiv, previđajući slobodu osobe ili ne osvrćući se na nju. Jedino privola omogućuje Božje djelovanje. No, ona ne tvori nerazrješivost nego samo privoljeva na dar nezarješivosti od Gospodina: „Privola čini ženidbu samo utoliko koliko pretpostavlja božansku ustanovu; božanska pak ustanova gleda na primjereno značenje“.[14] Tako stoji u mislima Serafskoga Naučitelja.

Proučavanje znakovlja (simbologija) koje određuje svetootajstvenost ženidbe podudara se s nerazrješivošću: sakrament (znak svete stvari) jest jer je nerazrješiv, a nerazrješiv je jer je sakrament.

Sažetak. Ženidbenom privolom zbiva se događaj koji uključuje dvoje koje sklapa ženidbu, ali ih i nadrasta. Njihova privola neopozivo ih ukorjenjuje u Otajstvo, a ključ („zaporka“) toga ukorjenjenja jest nerazješivost. Što Bog dariva, ostaje zauvijek: On se ne kaje zbog svojih darova.

Da bi smisao svetootajstva mogao trajno što dublje prodirati u osobu supružnikā, Duh Sveti daruje supružnicima dobrostivu ženidbenu ljubav (caritas coniugalis). Ona ima dvostruko obličje: usavršava erotsku ljubav (ne niječe je, niti ukraćuje) i iscjeljuje nesposobnost muškarca i žene da se zauvijek ljube.

Iz svega što je dosad rečeno slijedi osobit odnos između ženidbe i Euharistije. Međutim, on se može razumjeti jedino ako se o ženidbi misli u odnosu prema Kristu i Crkvi, a ne samo, jednostavno kao o svetom znaku – čisto oblikovnoj slici koja predočava otajstvo što ostaje izvan nje. Ženidba dvoje krštenih, naprotiv, jest „u stvarnom, bitnom, unutarnjem odnosu s otajstvom jedinstva Krista i njegove Crkve; stoga i ona sudjeluje u naravi i otajstvenom značaju Crkve. Ženidba nije jednostavno znak toga otajstva ili izvan Crkve stojeći pralik (Vorbild), nego je paslika (Nachbild) koja raste iz sjedinjenja Krista s Crkvom koja je podupire i prožima“.[15]

Euharistija je spomen Kristove žrtve u kojoj se On oženio svojom Crkvom, sjedinio je sa svojim Tijelom i postao s njom „jedno tijelo“ (Postanak 2, 24; Matej 19, 5–6; Marko 10, 8; Efežanima 5, 31).

„Euharistija je sakrament našega otkupljenja. Ona je svetootajstvo Zaručnika i Zaručnice. Euharistija, naime, uprisutnjuje i – na svetootajstven način – ponovno ostvaruje Kristov otkupljujući čin, koji ‘stvara’ Crkvu, Njegovo tijelo. S tim se ‘tijelom’ Krist združuje kao zaručnik sa zaručnicom. U ‘velikom otajstvu’ Krista i Crkve uvodi se vječno ‘sjedinjenje dvoje’, ustanovljeno još od ‘početka’, dakako između čovjeka i žene“.[16]

Ženidba je stoga duboko usađena u euharistijsko Otajstvo. Odatle slavljenička stvarnost, iz kakve ženidba izbija. Prisna otajstvena narav svetootajstvenosti bračne zajednice utemeljuje pak plodnu djelotvornost svojstvenu ženidbenoj svetootajstvenosti: dobrostivu ženidbenu ljubav čije je ishodište u euharistijski nazočnom Otajstvu.

Nije sada teško primijetiti istinsko, nepristrano proturječje između onoga što Euharistija slavi – euharistijsko Otajstvo – i životnoga stanja u kojem se nalazi onaj tko napada ženidbeni vez živeći kao muž sa ženom koja njemu nije supruga, odnosno kao žena s muškarcem koji njoj nije suprug.

Bez obzira na njihove osobne razloge, riječ je o stvarnoj proturječnosti između njihova stanja i zajedništva Krista i Crkve, koju Euharistija označava i ostvaruje.[17]


3. Kada sakrament postane drama


Postmodernizam je pred obitelj postavio pogibeljan izazov, jer je naumio bitno preinačiti suodnosnu (relacijsku) narav ženidbe na kojoj se temelji obitelj.

Crkva ima samo jedan jedini primjeren odgovor na taj izazov: naviještati Radosnu vijest ženidbe.

U ovom zadnjem odjeljku htio bih odgovoriti samo na jedno pitanje: uključuje li navještaj Evanđelja o ženidbi pripuštanje rastavljenih-pa-ponovovjenčanih primanju Euharistije?

Da bi se moje promišljanje preuredilo s pojmovnoga gledišta, uzet ću u obzir isključivo objektivno stanje onih koji su rastavljeni-pa-ponovovjenčani, njihovo stanje kako ga obilježavaju dva počela: 1. pravovaljanost prijašnje ženidbe (tvrde [ratum, kao sakrament sklopljene] i izvršene [consummatum]) i 2. pokušani građanski brak[18] i/ili zajednički život more uxorio (na supružnički način) s nekim tko nije supružnik.

Okolnosti u kojima se ta dva počela ostvaruju vrlo se razlikuju od slučaja do slučaja pa „pastiri, iz ljubavi prema istini, […] moraju dobro prosuđivati različita stanja“.[19] Ipak, moramo se pitati sprječava li pristup Euharistiji čista i jednostavna činjenica bivanja u tom stanju?

Moj je odgovor potvrdan: sprječava, u osnovi zbog triju razloga.

Prvi razlog. Predaja je Crkve, utemeljena na Pismima (usp. Prva Korinćanima 11, 28), da zajedništvo s Gospodinovim Tijelom i Krvlju traži od onih koji se pričešćuju da ne budu u suprotnosti s onim što primaju. No, kao što sam pokušao objasniti na kraju prethodnoga odjeljka, stanje rastavljenih-pa-ponovovjenčanih u stvarnoj je suprotnosti s tim vezom ljubavi koji sjedinjuje Krista i Crkvu, a koji Euharistija označava i ostvaruje.

Razlog se temelji na svetootajstvenoj rasporedbi (sakramentnoj „ekonomiji”) koja ontološki oblikuje i preobražava ljudsku osobu. Osoba je u braku bitno (ontološki) – u svojem bitku (postojanju, štostvu) – posvećena Kristu, suobličena Njemu. Po privoli dvoje supružnika sȃm Bog stavio je ženidbeni vez u bitak. Zapravo se jedino božanskim činom u vȇz može upisati Otajstvo sjedinjenja Krista i Crkve.

Supružnik ostaje unesen u takvo Otajstvo, čak i ako naknadnom odlukom napada sakramentni vez stupanjem u životno stanje koje tomu proturječi. Kako osoba u tom stanju može primati Euharistiju, koja je sakrament [što prvotno znači: predujam, jamčevina, zalog, polog] te zajednice, a ženidbeni vez joj je stvarna oznaka (simbol)?

Kad Crkva govori o nerazrješivosti tvrde i izvršene ženidbe, govori o vezu koji nije prvenstveno ćudoredne naravi (pacta sunt servanda, nagodbe treba obdržavati), čak i ako se smatra – kao što i treba – coram Deo (pred Bogom) danim obećanjem. Ženidba je Kristovo djelo u Crkvi i stoga besprigovorno, kako od samih supružnika, tako i od svake građanske i crkvene vlasti. Pristup Euharistiji rastavljenih-pa-ponovovjenčanih postao bi prihvatljiv jedino kad bi se svetootajstvena rasporedba svela na ćudoredan poredak.

Drugi razlog posljedica je prvoga. Ako bi Crkva pripuštala Euharistiji rastavljenoga-pa-ponovovjenčanoga, samim time bi priznala kako je ćudoredno zakonito (legitimno) živjeti more coniugali (kao muž i žena) s osobom koja nije pravi supružnik. To onda proturječi onomu što je ista Crkva uvijek naučavala, na temelju Svetoga Pisma, da je uporaba spolnosti dostojna ljudske osobe samo u bračnom životu.

Treba dobro paziti: ćudoredni zakon nije jednostavno nametanje više volje, pa bila to i Božja volja. Upravo je razorna nominalistička kriza uvela u kršćansku misao to viđenje ćudorednoga zakona.

Srž normativnih rečenica ćudoređa nalazi se u istini o dobru koju sadržavaju. Unutarnja zloća preljubničkoga čina sastoji se u činjenici da preljubnikova sloboda poriče istinu o ljudskoj spolnosti.

Potresan događaj nije u poteškoći ljudskoga življenja povijesnoga događaja ili slučaja, nečega što je po određenju slučajno i neponovljivo, sukladno zakonu sveopćosti. Čovjekova drama počiva u mogućnosti upisanoj u osobnu slobodu – a pošto je stvorena i ona je ranjena grijehom – da svojim izborima poriče istinu o dobru svoje osobe, istinu razabranu razumom i/ili po božanskoj Objavi.

Neprikladno je u ovom slučaju prizivati dušobrižnu razboritost. Razboritost se odnosi na ostvarenje dobra, kojemu su ćudoredne krjeposti usmjerene. Ono što je u sebi i po sebi iznutra nedopušteno nikad ne može biti predmetom razboritoga suda. Ukratko: ne može postojati razborit preljubnik i nerazborit preljub. Temeljno značenje Isusova upućivanja na „Početak“ jest poziv na istinu o odnosu muškarca i žene, koji ne postoji silom nametanja nego jednostavno snagom njihova bivanja muškom i ženskom ljudskom osobom.

Jednako je tako neutemeljeno pozivanje na epikeju. Razlog za nju jest činjenica da se zbog ograničenja ljudskoga zakonodavca ne može donijeti zakon koji uzima u obzir sve moguće slučajeve. Međutim, ako je zakonodavac sȃm Bog, primijeniti epikeju na božanske zakone značilo bi Bogu pridavati nesposobnost svojstvenu ljudskomu zakonodavcu. Epikeja se kao krjepost primjenjuje jedino u području ljudskih zakona.[20]

Ozakonjenje, s crkvene strane, života koji se živi more coniugali (na ženidbeni način) s osobom koja nije zakoniti supružnik, poziva na raspravu ne samo o spolnoj etici, nego i o samoj antropologiji spolnosti (seksualnosti).

Netko bi mogao prigovoriti: „Pa onda je preljub neoprostiv grijeh. A to je sigurno protivno Evanđelju.” Ističem da ne govorim jednostavno o preljubu kao činu, nego o preljubu kao životnom stanju i smatram kako je nauka vjere da su i jedan i drugi oprostivi po Božjem milosrđu. Pa ipak, Crkva uči da je sadržaj vjere u pogledu božanskoga oprosta duboko ukorijenjen u „simfoniju istine”: Bog ne oprašta onomu tko se nije pokajao jer želi obnoviti odnos istinskoga prijateljstva u slobodi. Tridentski sabor jasno određuje pokajanje kao „bol duše i zgražanje nad počinjenim grijehom, zajedno s odlučnošću da se više ne griješi”, a isto je učenje preuzeto u Katekizam Katoličke Crkve.[21]

Počinjeni grijeh jest što se pokušalo napasti sakramentni ženidbeni vez, čineći tako životno stanje stvarno (objektivno) preljubničkim, u kojem su svi ženidbeni odnosi predmetno (objektivno) preljubnički. Čvrsta odluka (propositum) da se više ne griješi stoga uključuje namjeru da se živi načinom života koji više nije u proturječju sa ženidbenom nerazrješivošću.[22]

Potresno je i proturječno govoriti o putu pokore koja ne zahtijeva tu odluku: nakon obavljene pokore ovlašten sam ostati u istom životnom stanju za koje se kajem i zbog čega sam činio pokoru!?! Ako bi tko pomislio da postoje stanja u kojima je propositum nonpeccandi de caetero (čvrsta odluka da se od sada pa nadalje ne griješi) u preciznom, gore navedenom smislu – nemoguć, taj bi zapravo tvrdio da je ljudska zloća jača od Kristove otkupiteljske milosti, od Božjega milosrđa koje bi se moralo svesti na „prilagodbu okolnostima na najbolji mogući način“.

Sveti je Toma odredio proprium (vlastitost, svojstvenost) Božjega milosrđa ovako: „osloboditi od jada, misleći pod jadom bilo koju vrstu nedostatka”.[23]

Treći razlog ima posljedičan značaj. Pripuštanje Euharistiji rastavljenih-pa-ponovovjenačnih, izazvalo bi ne samo među vjernicima, nego i u svakoj pozornoj osobi, uvjerenje da u osnovi ne postoji ni jedna apsolutno nerazrješiva ženidba te da je „zauvijek“, čemu teži svaka prava ljubav – puka tlapnja. Nema dvojbe da je to suprotno Isusovim riječima o ženidbi.

Konačno, govoriti o „drugoj“ kao o ženidbi koja u nesavršenom stupnju sudjeluje u ratio coniugii (smislu ženidbe) jednostavno je ozbiljan logični prijestup.


Zaključak


Volio bih zaključiti čudesnim ulomkom Karola Wojtyłe (sv. Ivana Pavla II.): „Ne postoji ništa nepoznatije ili tajanstvenije od ljubavi. Neslaganje između onoga što netko nalazi na površini i onoga što otajstvo ljubavi zapravo jest, izvor je drame. To je jedna od najvećih drama ljudskoga postojanja“.[24]

A Crkva ima poslanje voditi čovjeka, odgajati ga da prevlada „neslaganje između onoga što netko nalazi na površini i onoga što otajstvo ljubavi zapravo jest”. Poslana je naviještati radosnu vijest o ženidbi. Pa i radosnu vijest – ističem Evanđelje – nerazrješivosti, istinskoga blaga koje Crkva čuva u glinenim posudama. To je žurno poslanje, ima prednost nad ostalima i neizbježno je.


kardinal Carlo Caffarra [25]


s talijanskoga preveo Petar Marija Radelj


Prevedeno iz: Permanere nella verità di Cristo. Matrimonio e comunione nella Chiesa cattolica, a cura di Robert Dodaro, O.S.A., Siena: Cantagalli, 2014., str. 155–167 (Ontologia sacramentale e indissolubilità del matrimonio).


O rastavljenima-pa-ponovovjenčanima i njihovu pristupu svetoj Pričesti v. još:

Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi: Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini (Robert Dodaro, OSA)

Gospodinovo učenje o rastavi ženidbe i drugom braku: Biblijski podatci (Paul Mankowski, DI)

Rastava ženidbe i ponovno vjenčanje u prvotnoj Crkvi: Neka povijesna i kulturna razmišljanja (John M. Rist)

Rastava supružnika, rastava braka, razrješenje veza i druga ženidba: Teološki i praktični pristupi pravoslavnih Crkava (nadbiskup Cyril Vasiľ, DI)

Jednost i nerazrješivost ženidbe: Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora (kardinal Walter Brandmüller)

Svjedočanstvo moći milosti: O nerazrješivosti ženidbe i raspravi o građanski ponovovjenčanima te sakramentima (kardinal Gerhard Ludwig Müller)

Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euharistije i pokore (kardinal Velasio De Paolis, CS)

Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje istine (kardinal Raymond Leo Burke)

Drugi vatikanski sabor o ženidbi (1965.)

Sv. Ivan Pavao II. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima (1981.)

Katekizam Katoličke Crkve o ženidbenoj ljubavi i rastavi braka (1992.)

Pismo o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi (Zbor za učenje vjere, 1994.)

O pristupljivosti svetoj Pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovo vjenčani (Papinsko vijeće za zakonske tekstove, 2000.)

Benedikt XVI. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima (2007.)

Učiteljstvo o osjećaju vjere (1964.–2013.)


[1] Gènōm je sveukupnost gena u haploidnom kromosomskom sustavu jedne stanične jezgre; svi nasljedni podatci organizma kodirani u deoksiribonukleinskoj kiselini (DNK) ili, kod nekih virusa, u ribonukleinskoj kiselini. Prenosi se kao cjelina od roditelja na potomstvo (zbog toga se na slovenskom zove dednína, „djedstvo“). Genomom su obuhvaćeni kako geni tako i ne-kodni sljedovi DNK. Izraz je 1920. godine skovao njemački botaničar Hans Winkler od riječi gen i kromosom (od grčkoga chrṓma boja + sōma tijelo: struktura u staničnoj jezgri koja „daje boju“ /nasljedna svojstva/) (prevoditeljska napomena).

[2] Pierpaolo Donati, La famiglia. Il genoma che fa vivere la società [Obitelj – genom koji daje život društvu], Soveria Mannelli: Rubbettino, 2013.

[3] Kazuistika (eng. casuistry, njem. Kasuistik) je primjena općih etičkih načela na pojedinačne slučajeve savjesti ili ponašanja; utvrđivanje što je pravo, a što krivo u pitanjima ponašanja ili savjesti raščlambom slučajeva koji predočuju opća etička pravila; rješavanje određenih ćudorednih dvojbi, osobito onih koje proizlaze iz suprotstavljenih općih ćudorednih pravila, pozornim razlikovanjem slučajeva na koja se ta pravila primjenjuju; grana etike ili teologije koja proučava odnos općih etičkih načela u pojedinim slučajevima ponašanja ili savjesti (prevoditeljska napomena).

[4] Skupljene su u: Giovanni Paolo II, Uomo e donna lo creò [Muško i žensko stvori ih], Roma, Città Nuova, 1985.; [Ivan Pavao II., Muško i žensko stvori ih: kateheze o ljudskoj ljubavi: cjelovita teologija tijela, I-II, preveo Branko Jozić, Split: Verbum, 2012.–2013.].

[5] Gilfredo Marengo, L’antropologia adeguata nelle catechesi sull’amore umano. Linee di riflessione [Primjereno čovjekoslovlje u katehezama o ljudskoj ljubavi. Crtice promišljanja], u: Amare l’amore umano. L’eredità di Giovanni Paolo II sul matrimonio e la famiglia, prir. Livio Melina i Stanisław Grygiel, Siena: Cantagalli, 2007., str. 158.

[6] Vidi sv. Augustin, De libero arbitrio [O slobodnoj volji], 2, 13, 37; [Srednjovjekovna filozofija, prir. Stjepan Kušar, Zagreb: Školska knjiga, 1996., str. 162: „Ovo je naša sloboda kad se podredimo toj istini; to je sȃm naš Bog koji nas oslobađa od smrti, to jest od stanja grijeha. Doista i sama Istina razgovarajući kao čovjek s ljudima reče onima koji joj povjerovaše: ‘Ako budete ostali u Mojoj riječi, doista ste Moji učenici, i upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi’ (Ivan 8, 31–32). Ni u čem naša duša ne uživa sa slobodom ako ne uživa sa sigurnošću.“].

[7] Sv. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (22. studenoga 1981.), br. 5.

[8] Poslijemodernizam (eng. postmodernism) europski je smjer u kulturi, umjetnosti, filozofiji, glazbi i arhitekturi s kraja XX. stoljeća. Osnovna mu je sastavnica mnogostranost mišljenja. To je eklektički pokret koji niječe pojam bezuvjetne, jedine istine i zagovara alternativni pristup svijetu. Pod snažnim je utjecajem fenomenologije, strukturalizma i egzistencijalizma; često se povezuje s dekonstrukcijom i poststrukturalizmom. Protudjelovanje je na težnju modernizma za napretkom, objektivnošću i razumnošću. Prihvaća postavku da svijetom prevladavaju masovni mediji koji provode masovnu manipulaciju i kojima nedostaje izvornost, što uzrokuje satiričan način izražavanja. Smatra da je sve relativno i subjektivno (iskustvo, ćudoređe i kultura). Promiče sumnjičavost vrlo sličnu relativizmu i nihilizmu. Dvoji o stalnosti, ljubavi, ženidbi, metafizici i čovječnosti, stjecanju znanja prema neznanju; društvenom napretku prema nazatku. Označava prilike i stanje u kojima nestaju zamisli prosvjetiteljstva, idealizma i marksizma koji su nastojali dati jedinstveno tumačenje stvarnosti i provesti čovjekovo opće osamostaljivanje (prevoditeljska napomena).

[9] Maurizio Ferraris, Manifesto del nuovo realismo [Manifest novoga realizma], Rome: Laterza, 2012., str. XI.

[10] Ženidbena je privola „čin volje kojim muškarac i žena neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu“ (kanon 1057. § 2. iz 1983. i kanon 817. § 1. iz 1990.); slobodna, neprisiljena odluka volje muškarca i žene da uđu u trajno zajedništvo života i ljubavi; uobličenje međusobnoga bračnoga dogovora. Ljubav navodi par da se vjenčaju, privole na ženidbeni savez, a iz te privole izravno nastaje ženidbeni vez. Prema rimskom pravu: Consensus, non concubitus, facit nuptias; privola, a ne sulog (zajednička postelja) čini ženidbu. Privola je tvorbeno počelo braka: „Ženidba nastaje zakonito očitovanom privolom pravno sposobnih stranaka“ (kanon 1057. § 1. iz 1983.); „muškarac i žena između sebe uspostavljaju ženidbeni savez neopozivom osobnom privolom“ (kanon 776. § 1. iz 1990.); „Ako nema privole, nema ni ženidbe“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1626: „Si consensus deest, matrimonium non habetur“). Riječi privole su oblikovnica svetootajstva ženidbe (forma sacramenti matrimonii). Prȉvola je za ženidbu prikladniji izraz od pristanka ili suglasnosti jer je prìstanak čin uma, a privola čin volje, i jer je pristanak prihvat nečijega prijedloga ili ponude, a ne i vlastito samopredanje. Privola je bolji izraz i od sùglasnōsti, koja je onda izraz sklada, sukladnosti na već oblikovanu ponudu, a ne sudjelovanje u samom odnosu, i jer suglasnost daje netko izvan odnosa, u pravilu nadređeni, a ne sam sudionik zbivanja i njegov ravnopravni nositelj. U hrvatskom građanskom pravu od 1811. do 1946. zvala se privoljénje (prevoditeljska napomena).

[11] Usp. sv. Bonaventura, In IV Sententiarum [Izlaganje četiriju knjiga Mislȋ Petra Lombarđanina], XXVII. distinkcija, 1. članak, 1. pitanje.

[12] Sv. Bonaventura, In IV Sententiarum, XXVI. distinkcija, 1. članak, 2. pitanje, odgovor na 4. razlog: „ex ratione illius indissolubilitatis praecipue matrimonium tenet rationem sacramenti et signi sacri“.

[13] Sv. Bonaventura, In IV Sententiarum, XXVII. distinkcija, 2. članak, 1. pitanje: „causa prima est divina institutio, causa proxima est humana pactio“.

[14] Sv. Bonaventura, In IV Sententiarum, XXVIII. distinkcija, jedini članak, 2. pitanje: „consensus non facit matrimonium nisi eatenus, quatenus praesupponit divinam institutionem; divina autem institutio respicit congruam significationem“.

[15] Matthias Joseph Scheeben, Die Mysterien des Christentums [Otajstva kršćanstva], Freiburg, 1941., § 85, str. 496; The Mysteries of Christianity, preveo Cyril O. Vollert, St. Louis: B. Herder, 1947.; I misteri del cristianesimo: essenza, significato e sintesi [Otajstva kršćanstva: bȋt, značenje i sinteza], Brescia: Morcelliana, 1960., str. 594.

[16] Sv. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Mulieris dignitatem (15. kolovoza 1988.), br. 26.

[17] Usp. Benedikt XVI., Poslijesinodna apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, 22. veljače 2007., br. 29.

[18] Brak sklopljen prema građanskom pravu koji se ne priznaje u kanonskom pravu zbog postojanja neke ženidbene zaprjeke ili razloga ništavosti (prevoditeljska napomena).

[19] Sv. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (22. studenoga 1981.), br. 84.

[20] Sv. Toma Akvinski govori o moći ljudskoga zakona i epikeije osobito u Sumi teologije, I–II, 96. pitanje, 6. članak [Toma Akvinski, Država, preveo Tomo Vereš, OP, Zagreb: Globus, 1990., str. 195–197; Toma Akvinski, Izabrano djelo, preveo Tomo Vereš, OP, Zagreb: Globus, 2005., str. 510-511; Toma Akvinski, Izbor iz djela, 2, preveo Josip Barbarić, Zagreb: Naprijed, 1990., str. 682–684] i II–II, 120. pitanje (de epieikeia).

[21] Denzinger-Hünermann, Enchiridion Symbolorum, br. 1676: „animi dolor atque detestatio de peccato commisso, cum proposito non peccandi de caetero”; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1451.

[22] Sv. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, br. 84.

[23] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I. dio, 21. pitanje, 3. članak, Odgovaram [„Njemu najviše dolikuje suzbiti bijedu drugoga, koji nedostatak bio koji pod tim razumijemo“; „Repellere miseriam alterius, hoc maxime ei competit, ut per miseriam quemcumque defectum intelligamus.]; Odgovor na 2. razlog [„Bog djeluje milosrdno, ne čineći čak protiv Svoje pravednosti, nego radeći nešto više od pravednosti. Kao što onomu komu duguje stotinu denara netko od svojega daje njih dvjesto. Time ipak ne čini ništa protiv pravednosti, nego djeluje slobodno ili milosrdno. Slično je kad netko oprašta uvrjedu koja mu je nanesena. Tko naime drugomu oprašta, na neki ga način obdaruje. Stoga Apostol opraštanje naziva darivanjem: ‘Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti’ (Efežanima 4, 32). Zbog toga je jasno da milosrđe ne dokida pravednost, nego je neka punina pravednosti. Zato je rečeno: ‘milosrđe likuje nad sudom’ (Jakovljeva 2, 13)“. „Deus misericorditer agit, non quidem contra iustitiam suam faciendo, sed aliquid supra iustitiam operando, sicut si alicui cui debentur centum denarii, aliquis ducentos det de suo, tamen non contra iustitiam facit, sed liberaliter vel misericorditer operatur. Et similiter si aliquis offensam in se commissam remittat. Qui enim aliquid remittit, quodammodo donat illud, unde apostolus remissionem donationem vocat, Ephes. V, donate invicem, sicut et Christus vobis donavit. Ex quo patet quod misericordia non tollit iustitiam, sed est quaedam iustitiae plenitudo. Unde dicitur Iac. II, quod misericordia superexaltat iudicium“]. Vidi čudesan tekst sv. Augustina, Komentar na Evanđelje po Ivanu 12, 13, o spletu Božjega milosrđa i „detestatio de peccato commisso” (mržnje na učinjeni grijeh).

[24] Karol Wojtyła, Tutte le opere letterarie, Milano: Bompiani, 2001., str. 821.

[25] Rođen 1. lipnja 1938. u Bussetu (Parma, Emilia-Romagna) u Italiji, katolički svećenik od 1961., kanonist i moralni teolog, predavao je o ženidbi i bioetici ljudske prokreacije na bogoslovijama u Parmi i Firenci i na milanskom Katoličkom sveučilištu, nadbiskup Ferrare-Comacchie od 1995., bolonjski nadbiskup od 2003., kardinal od 2006. Član je Vrhovnoga sudišta Apostolske signature, Papinskoga vijeća za obitelj i Papinske akademije za život (prevoditeljska napomena).

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini „Budući da je zadaća apostolskoga služenja pobrinuti se da Crkva ostane u Kristovoj istini i ...
Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...
Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euha... Uvodna napomena Govorimo o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima, ali rasprava u bitnom vrijedi za sve koji žive u neurednim obiteljskim stanjima. Od...
Svjedočanstvo moći milosti  O ženidbenoj nerazrješivosti i raspravi o građanski ponovovjenčanima te sakramentima Razmatranje problematike vjernikā koji su nakon r...
Jednost i nerazrješivost ženidbe Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora Kad se u četvrtom i petom stoljeću Zapadna Crkva sa sredozemnoga područja proširila...