11. nedjelja kroz godinu (B)

1


Mk 4,26-34


Evanđeoska nam prispodoba postavlja zanimljiv kontrast: s jedne strane sijač je ovdje u središtu interesa pripovjedača, ali s druge jasno je proglašena njegova nemoć da nakon sjetve utječe na daljnji razvoj događaja! Nakon što je sjeme posijano, ključno za njegov rast i razvoj nije ono što sijač radi, nego ono o čemu on ne zna niti može što učiniti! Sijač se ne bavi onim što se događa u tlu. Njegovo je noću ići u krevet i jutrom ustajati. Suprotnost njegovoj neaktivnosti su aktivnost sjemena koje raste, razvija se i klija te aktivnost tla koje omogućuje napredak sjemena. Ključna riječ jest da zemlja, gledano iz perspektive čovjeka-sijača, donosi plod sama od sebe (grč. automatê).

Isus se, kao prvi navjestitelj Kraljevstva, našao u situaciji da mora dati odgovor o tome što se oko Njega događa: kako može doći punina Kraljevstva ako se Njemu prijeti smrću i što se uopće može učiniti kad se djelo naviještanja nađe u trendu za kojeg se prije čini da je silazni negoli uzlazni? Što, dakle? Djelovati drugačije ili poduzeti nešto novo? Ne! – odgovara Isus. Upravo je to način na koji dolazi Kraljevstvo i tu se ne može ništa učiniti. Poput sjemena koje, povjereno zemlji, raste samo od sebe, bez obzira bdio sijač ili ne, da li je dan ili je noć. Kraljevstvo nije djelo čovjeka nego je djelo Božje; svaki bi daljnji čovjekov napor bio suvišan. Sijaču ne preostaje drugo da bude strpljiv i da pun pouzdanja čeka žetvu koja će sigurno doći. Ako bi se sada vratio na usjev, što bi mogao učiniti? Gaziti i satirati posijano sjemenje? Čupati korov i zajedno s njime iščupati i pšenicu?

Pouka je ove prispodobe tako jednostavna a za usvojiti tako tegobna: ona potvrđuje apsolutno Božje prvenstvo i poziva na napuštanje svih oblika religioznog eficijentizma, grozničavog oslanjanja čovjeka na svoja postignuća, koji bi najradije učinio da dolazak Kraljevstva bude proizvod vlastitog aktivizma, i to uglavnom prema kriterijima koji diktiranju suvremeno poimanje rada i produktivnosti. Poslije pripreme tla i sijanja, sijaču preostaje samo čekati. Sv. Ignacije Loyolski kaže: djeluj kao da sve ovisi o tebi, znajući da u stvari sve ovisi o Bogu. Ne treba se dakle brinuti tjeskobno ni za potrebe tijela niti za rast Kraljevstva. Kad uradimo ono što smo bili dužni uraditi, treba reći: sluge smo beskorisne.  Jer ono glavno dolazi od Njega, baš kao tijekom izlaska Izraela iz Egipta kad je čuo riječ: budite mirni, makar se osjećao pritiješnjen egipatskim kolima i Crvenim morem.

Rijetko gdje u Sv. Pismu spasenje biva takvom odlučnošću i isključivošću položeno u Gospodina kao u ovoj prispodobi. I Pavao je ustvrdio da je Evanđelje snaga Božja na spasenje svakomu. Ipak, možda nam se samo čini da je to rijetko izrečeno. Možda to ovisi i o načinu na koji čitamo npr. Stari zavjet. Možda nam u svjetlu ove istine počnu drugačije zvučiti riječi: pazi da ne zaboraviš Gospodina koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Paziti da ne zaboravimo da je On taj koji je izveo, izvodi i izvest će jer Gospodin je jedan i jedini Bog! Ne zaboraviti i ne misliti da bi uspostava Njegovog Kraljevstva ovisila o nama koji zapravo u nj, bez Njegove milosti, ne možemo niti ući!

Težak je ovo govor. A kad se k tomu još doda da će to oko čega se sijač ne treba truditi izrasti u iznenađujuće veliko stablo! Teško je ovo za shvatiti, za živjeti a onda i za propovijedati. Za nas koji gotovo neprestano živimo u kompromisima između čiste religije, u kojoj nas Gospodin Isus spašava (nadjenut ćeš mu ime Isus jer će on spasiti narod svoj..) i između sklonosti ka uznositosti (otvorit će vam se oči i bit ćete kao bogovi..) ova prispodoba je veoma teška. Manjka nam jednostavnosti i radosti, trebamo se učiti molitvi Bartimeja, slijepog prosjaka: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se. Nju su prva kršćanska stoljeća tako rado izgovarala. Nikako se ne možemo suživjeti s činjenicom da nas Bog spašava samo svojom slavom, samo svojom ljubavlju – spavali mi ili bdjeli! Umjesto da mjerimo svoj uloženi trud i napor – jer tada mjerimo zapravo svoju oholost – trebamo se pitati za smisao naše slobode. Iako slijepi, šteta je što uz to nismo i prosjaci: samo prihvaćajući spasenje koje Bog daje u Isusu (a koje ne možemo nikako proizvesti-izraditi), možemo postati nositelji tog spasenja.

U biti, ove Isusove riječi izriču nešto što je definitivno. One u potpunosti predusreću duh uskrsnuća iz kojeg izrasta zajednica vjernika: u „zemlji“ (ili na Zemlji) već je na definitivan način prisutan Uskrsli Krist! On je u utrobi stvarnosti kao sjeme koje je položeno u zemlju. Mnogi Ga ne primjećuju, no za Njega znade Otac i oni koji vjeruju. On je tu. Tu je uza sve naše poraze, žalosti, napasti i gorčine ili unatoč njima. Isus je u svijetu kao sjeme Riječi i Euharistije, u otajstvima Crkve. I zato možemo gledati na svijet i na povijest mirna oka, sretni poput sijača koji gleda svoju zasijanu zemlju. Bez obzira što se na njoj još ne vidi da je išta niklo. Treba se prepustiti radosti kontemplacije. Iz njezinih dubina rodit će se u nama nova snaga koja ne dolazi od naše sigurnosti i sposobnosti obrađivati zemlju, nego iz svijesti da je u Kristu dobro već izvojevalo pobjedu – On je pobijedio svijet! I upravo u mjeri u kojoj takva vjera nadahnjuje naše djelovanje, događat će se preko nas obećano spasenje. Prepoznat ćemo se aktivnim protagonistima Isusove pobjede u svijetu – dolaska Kraljevstva.