Četvrtak, 20 siječnja

17. nedjelja kroz godinu (B)

Isus hrani 5000 ljudi


2Kr 4,42-44


Epizoda s prorokom Elizejem događa se za vrijeme strašne gladi tijekom koje su Izraelci jeli korijenje biljaka, čak i onih otrovnih. U takvoj gladi čovjek dolazi pred proroka i donosi mu prvine svog ječmenog kruha – ne želi uzeti sebi dragocjenost nego želi s drugima podijeliti dar kojeg je dobio od Boga! Ni Elizej neće dar za sebe nego zapovijeda da se podijeli gladnim ljudima. Obojica slijede Božju riječ: podijeliti kruh s gladnima. Obojica ulaze u čudo Božje riječi, unose ono što imaju čekajući Njegov blagoslov. I on stiže… Ako je glad koju su trpjeli bila kazna za grijeh i pohlepu Izraelaca, čudo dijeljenja ječmenog kruha predstavlja zaokret u smjeru pokajanja i života. Tek kada je podijeljen kruh prestaje biti povod borbi i postaje znak ljubavi i bratstva…Zbog toga je gozba po svojoj prirodi znak pomirenja i mira (F. Armellini). Zato je Gospodin prihvaća i blagoslivlja. Ljudski resursi, koliko god maleni izgledali, ako se otvore Božjem blagoslovu dostajat će za preobrazbu svijeta. Zar nam ekonomisti i danas ne tvrde da bi se boljom podjelom mogla suzbiti glad i neimaština na svjetskoj razini?


Ef 4,1-6


U drugom čitanju pratimo početak pobudnog dijela Poslanice Efežanima. Iako poniznost nije u grčko-rimskom svijetu bila na cijeni, Pavao svoje čitatelje upućuje upravo na nju jer ono na što su pozvani vrijedno je svake čovjekove pažnje i predanosti. A pozvani su na jedinstvo. Sedam puta (što je broj savršenstva) različitim terminima pred oči im stavlja jedinstvo, ne kao gotovu činjenicu (postoji jedan Bog) nego kao proces koji je u tijeku: Bog je onaj koji ujedinjuje cijelu stvarnost oko sebe. Biti spašen znači ulaziti u ovo ujedinjenje, biti Božji znači svom snagom raditi na njemu. Zato za istinskog učenika vrjednije od raznih postignuća na osobnom planu jest koliko je uspio graditi ovo jedinstvo svega i svih u Kristu? Njega se prepoznaje po predanosti kojom čuva jedinstvo Duha svezom mira! Umjesto globalnih bezglavih propinjanja ka egocentrično postavljenim ciljevima koji razdiru civilizaciju, Isusov učenik će svojim pozivom smatrati tkati je strpljivo pod vodstvom Duha ujedinitelja – da Bog bude sve u svemu!


Iv 6, 1-15


Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? Odakle može doći kruh za sve? S obzirom da su u pustom kraju običan, zdrav ljudski um ne može dati pozitivan odgovor.. Ono što čovjek ne može, Isus može. Sad će svojim učenicima pokazati da postoji kruh kojeg oni ne poznaju, kao što ni Samarijanka nije znala odakle dolazi voda, Nikodem odakle dolazi vjetar, ravnatelj stola odakle dolazi vino.

Čovjek se od životinje razlikuje po tome što može čitati simbolično značenje pojedinih sastavnica stvarnosti. Kruh, kao i seksualnost i druge stvarnosti ima svoju doslovnu, ali i onu drugu dimenziju. Na prvoj, doslovnoj razini, kruh služi za održanje života i vrste. No, on je puno više. On ne služi samo za primanje nego i za davanje života – roditelj jede kruh da bi živio, ali ga daje djetetu da bi mu pružio život. Time pruža goli život, no u isto vrijeme u tom kruhu pruža i ljubav. Kruh tako postaje izraz ljubavi tj. izraz odnosa koje ljudi žive. Čovjek pojedine sastavnice stvarnosti koristi ne samo za održanje vlastitog golog života, nego pomoću njih stupa u odnos s drugima – s čovjekom, svijetom, Bogom… Čak bismo mogli reći da je čovjek upravo onoliko koliko to čini – time potvrđuje svoje čovještvo u odnosu na životinju s kojom dijeli zemlju i hranu. Ovo stupanje u odnos, zajedništvovanje s drugima – s čovjekom, svijetom i Bogom – kruh je čovještva, kruh čovjekovog života. Međutim, čovjek može stupiti u odnos s drugima samo ako dijeli svoj  kruh s njim, ako dijeli svoje vrijeme, snagu…ako dijeli svoj život s njim. Dijeliti svoj život s drugim/živjeti za drugog jest najviša mogućnost koju čovjek može živjeti. No, neće li onda ugroziti svoj život? Neće li onda njemu ostati manje života? Da li da ide naprijed ili nazad, da li da dijeli svoj život ili ga čuva za sebe da mu ne uzmanjka? Kao potpora ovoj dilemi, Isus umnaža kruh i tumači njegovo značenje. Čovjek je doista stavljen u misterij: spašava svoj život ako ga razdaje, a gubi ga ako ga ne dijeli.

Kad Isus dozna da kane zakraljiti ga, povuče se u goru posve sam. Narod je doživio čudesno umnoženje kruhova i zaključio što bi sada bilo za nj najbolje. Ako ovaj Gospodin iz Nazareta može i hoće takve stvari raditi, zašto mi to ne bismo iskoristili? Evo zdrave, naravne čovjekove logike! Svidjelo im se čudo i ono što čudo donosi – mnogo kruha bez rada i brige! Isus je htio da ovo čudo ne bude samo čudo umnoženja kruha nego da bude znamenje – znak druge stvarnosti koja je čovjeku dostupna i koja mu je kruh života. No, narod to ne zanima, njima treba mnogo sigurnog i što jeftinijeg kruha i onda su riješili svoj životni problem. Spremni su Ga i zakraljiti samo da osiguraju ono što je sada započelo. Isusu se prijedlog ne sviđa. Odlazi od njih. Da, Isus se čudno ponaša, nije dobar onako kako bi to ljudi htjeli. Niti je htio izliječiti sve njihove bolesnike, niti će ih hraniti bez kruha i motike. Važnije je Evanđelje i novi život koji ono daje od liječenja i zdravlja. Važnije je provesti noć krvave muke u Getsemaniju i važnije je ići na križ nego jeftino triumfirati… Važnije je čovjeku pružiti istinski život nego njegovo ugodno, ali kratkotrajno naličje… Koliko je srdaca koja ne mogu prihvatiti Isusove kriterije? Ima ih i među učenicima. Itekako ih ima.