Utorak, 18 siječnja

2. nedjelja došašća (C)

2


Bar 5,1-9


U prvom čitanju Baruh likom žene oslikava položaj Jeruzalema. U starijim kulturama, a kod nas izraženije u seoskim sredinama, žena kada izgubi muža ili sina započinje veoma izražen proces žalovanja. Promjene uključuju način odijevanja (uzima crninu), komunikacije (ozbiljni razgovori) i općenito način života (nema uljepšavanja, glazbe) itd. Jeruzalem je za Baruha majka koja je izgubila svoju djecu jer njegovim padom znatan dio i to strateški važnog dijela naroda odveden je u ropstvo. Poražena, osramoćena i bačena u žalost… No, Gospodin-vjerni saveznik neće je ostaviti u crnini! Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće! Umjesto crnog vela – vijenac slave! Nikada se još nije vidjelo da se uvenula starica podmladila i postala lijepom, privlačnom djevojkom (F. Armellini) – upravo to je Gospodin pripremio Jeruzalemu. Jer dat će joj da se odjene Njegovom slavom. To je sjaj Njegove ljubavi kojom ovija i podiže život. Jer slava Božja jest živ čovjek (sv. Irenej). Jeruzalemova proslava bit će vidljiva svemu pod nebom. No, da promjena neće biti samo izvanjska nego će uključiti i nutrinu svetog grada, vidi se po novim imenima. Ime mir pravednosti – jer ono označava nutarnju istinu nekog bića – govori da će postati mjesto u kojem vlada mir, ne bilo kakav prividni nego onaj koji je plod pravednosti; to je mir koji ima biti znak da je Izrael ostvario Božji projekt sa čovjekom. Jeruzalem će se zvati i slava bogoljubnosti jer njegova slava ne dolazi od uspjeha na političkom ili vojnom planu nego od njegove vjernosti Gospodinu, od ostvarivanja ponude mira koju mu je ponudio. Baruhova vizija poentira veličanstvenim pozivom: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru od istoka do zapada… Počelo je! Gospodin je ovdje i djeluje, već ostvaruje obećanje! Izrael počinje doživljavati još jedno od Božjih čuda. No, ona nisu samo za njih – ona su i za kršćanina svih vjekova jer Gospodin je i danas sa svojim narodom, nadahnjujući ga svojim Duhom i hraneći ga Tijelom i Krvlju Jaganjca bez mane kako bi u ovom uskomešanom svijetu bio spreman biti predvodnicom novog izlaska.


Lk 3,1-6


Ivan Krstitelj posljednji je u nizu proroka koji su obećavali dolazak Spasitelja. U njemu vidimo temeljnu crtu Izraelove duhovnosti: iščekivanje. On je zato model čovjeka koji se pripremio da stane pred lice Božje. U njemu se jasno nazire apsolutna vjera u Obećanje. Upravo takva vjera je obavezan preduvjet ispunjenja Obećanja. Manja, slabija vjera onemogućila bi ga. Zašto? Bog je „odugovlačio“ – čak tri stotina godina Božje šutnje! – sa ispunjenjem Obećanja jer čekao da Ga netko konačno počne zaista iščekivati. Jer ako Ga nitko istinski ne očekuje, nema smisla da dođe. Kad bi i došao, nitko Ga ne bi primijetio i sve bi ostalo isto kao i ranije. Ivan je čovjek koji će među mnogima prepoznati i pokazati Sina Božjega: evo Jaganjca Božjeg!

On je čovjek sav protegnut prema Božjem sutra i poziva ljude da napuste svoje ekvilibrije, svoje ravnoteže koje si trude urediti. Zato je sav ekscentričan, njegov centar je izvan njega samog, težište njegova srca jest u Obećanju Božjem. Ovakva neuravnoteženost odlika je čovjeka koji traži svoje izgubljeno lice. Stvoren na sliku Božju, čovjek je u svojoj želji prevelik da bi bio dovoljan sam sebi, a isto tako premali da bi mogao ispuniti ovu svoju želju. Njegov centar, njegov original jest u Bogu na čiju sliku je stvoren. Zato samo u Njemu može naći sebe i biti spašen.

Kamo dolazi riječ Gospodnja? Ne u palače velikana spomenutih u odlomku evanđelja (Tiberija, Poncija Pilata…) nego u tišinu pustinje. Tek u tišini čovjek susreće istinu o sebi i Bogu. Samo u njoj može Božja riječ dobro odzvanjati. Život u pustinji zahtijeva neke važne kvalitete. U pustinji ljudi dijele istu hranu. Tamo nitko ne posjeduje više od drugoga, nužno su svi jednaki, bez suvišnih tereta na leđima. U pustinji svi imaju jednako vrelo tlo pod nogama i zajedničku želju izići što prije odavde. Hodi se prema onom što sve ujedinjuje i nema razloga za podjele jer sve osim cilja izlaska jest drugotno i beznačajno. Zato iščekivanje u pustinji sazrijeva!

Ljudima koji uđu u takvu pustinju doći će riječ Božja. U nju su ušli Ivan i mnogi s njim. A nisu morali. Ili? Ne, morali su! Njihov ulazak u pustinju jest slika: oni su shvatili da – žele li primiti riječ Božju – trebaju živjeti kao da su u pustinji. To su ljudi koji su sebi konačno priznali da je njihov život i do sada bio pustinja, pustoš. Sada su to prihvatili i počeli hoditi životom kao pustinjom, u novim kvalitetama zajedništva i solidarnosti, u iščekivanju i nadanju. I zaista im je došla Božja Riječ.

Današnje Evanđelje poziva stati pred sebe i svoj život i dobro ga odvagnuti. Čovjek može ili ne htjeti priznati da njegov život zapravo jest pustinja i nastavit će od njega praviti savršeno prebivalište (koje još nitko nije uspio ostvariti) i prestati tražiti izlaz iz nje, ili prepoznati ga pustinjom i tako se početi ponašati, iščekujući riječ Božju i zajednički hodeći prema izlasku. Stoga priznati i prihvatiti pustinju kao svoj životni status jest početak akcije, izlaska a ne izraz odustajanja. Ne priznati je značilo bi nastaviti zidati babilonsku kulu koja nikada neće profunkcionirati i u kojoj se još nitko nije skrasio. I zato istinsko kršćanstvo nije sedativ protiv bolova života, nego Radosna vijest da u pustinju dolazi Božja riječ i poziva na novi hod, na put života i izlaska.