20. nedjelja kroz godinu A

20. nedjelja kroz godinu A


 

Iz 56, 1.6-7

Ovaj dio knjige proroka Izaije (tzv. Trito-Izaija) nastao je najvjerojatnije u razdoblju nakon povratka iz babilonskog sužanjstva. Tada se, nakon početnog optimizma, židovska zajednica suočava s tegobnom stvarnošću: teškoće na socijalnom planu i u vođenju zajednice, religijski sinkretizam, bolni odnosi povratnika s onima koji su ostali u domovini, ali i s onima iz dijaspore itd.

Temeljem iskustva u Babilonu, neki su počeli gajiti simpatije prema čestitim strancima dok se drugi, mahom pripadnici Izraelove religiozne i društvene elite, tome izričito protive. Prorok u Bogu vidi temelj unutarnje i vanjske obnove te poručuje kako nema mjesta razočaranju i malodušnosti nego se treba radovati započetoj izgradnji zajednice koja će živjeti autentičan odnos s Bogom. U tom smislu značajan element predstavlja upravo otvorenost strancima, za razliku od nekih ranijih proroka. Posebice je upečatljiva u usporedbi s Knjigama Ezrinom i Nehemijinom. Trito-Izaija podvlači na dvostruk način (spominjući strance i eunuhe) kako će do tada isključeni iz hramskog bogoštovlja i svećeničkog staleža postati dio naroda Božjeg jer Njegov dom je kuća molitve za sve narode. Osnovni preduvjet jest ljubiti Gospodina, što se očituje življenjem pravednosti (proročki zahtjev) i obdržavanjem subote (vjernost Savezu). Time se teološki obzor vraća na izvornu poziciju: sinovi Izraelovi trebaju biti na blagoslov svim plemenima na zemlji.

Rim 11,13-15.29-32

Prošle nedjelje Pavao je u odlomku iz Poslanice Rimljanima najavio spasenje cijeloga Izraela. Danas govori o procesu kojim će se to ostvariti. Božji naum, iako se odnosi na cijelo čovječanstvo, za sada zahvaća pogane, a potom što će i otvrdnuli Izrael. Dakle, Bog nije odbacio Izrael. Kao što i grane pitome masline mogu biti ponovno ucijepljene na stablo, tako i otpad velikog dijela Izraela od vjere u Krista nije konačan nego samo privremen. Odbijanje Izraela da prihvati Evanđelje ponukalo vjerovjesnike propovijedati vjeru poganima. Stoga Izraelova neposlušnost prema Božjemu naumu omogućuje obraćenje pogana. U povratku, vjera pogana će izazvati židovsku ljubomoru: Izrael će biti nevjeran sve dok svi pogani ne povjeruju. Nakon toga će i sav Izrael biti spašen. Unatoč svojoj nevjernosti, Izrael ostaje sveti narod jer su se obratile njegove prvine i jer su Izraelovi patrijarsi sveti korijen u koji su ucijepljeni pogani. No, i njegovo spasenje, kao i ono koje sada ostvaruju kršćani iz poganstva, prolazi kroz neposluh. Otajstvo Božjega spasenja svima oduzima razloge za hvalu: Bog je sve zatvorio u neposlušnost da svima iskaže milosrđe. Na taj način Božja Mudrost omogućuje spasenje svima na isti način i pod istim uvjetima.

Mt 15,21-28

Moj profesor Sv. pisma znao je reći da bi neke biblijske tekstove trebalo tumačiti naopako. Tako je i s današnjim Evanđeljem. Ono bi se moglo jednostavno svesti na sržnu temu: Bog voli i strance,

                    ili: Bog ne gleda na razlike među ljudima kao ljudi,

                    ili: žena je vjerom prekoračila granice i otvorila vrata Božjem milosrđu.

Tako mnogi i čine tumačeći ovo Evanđelje, međutim tada ostaje otvoreno pitanje zašto Isus ne odgovara odmah čim je čuo ženin vapaj? Što je čekao ne uzvrativši joj ni riječi? Čak i kad Ga apostoli mole, On ne želi – poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova! Ponovno Ga žena moli, a On opet neće. Zašto se, ako voli strance, odmah ne smiluje? Gleda li ili ne gleda na razlike? Dakle, jednostavno tumačenje je u najmanju ruku problematično…

Ovdje bi se trebalo sjetiti Abrahama kako odvraća Boga da ne uništi Sodomu. Nakon što mu je Bog otkrio namjeru da je uništi, Abraham pet puta intervenira: Gospodine, ako je u gradu 50 pravednika…? Pa onda, ako je ovoliko, onoliko…, sve do 10! Što je to? Tržnica? Vašar s Bogom? Nije. Je li Abraham učio Boga pravdi? Nije, nego Bog dopušta da se Abraham vježba u pameti i pravednosti pred Bogom. I napreduje on u Božjoj školi. Bog je ponizan i spreman je ispasti kao da Ga čovjek podučava pravdi i istini samo da bi čovjek napredovao!

I današnje Evanđelje je dobrim dijelom usredotočeno na one koji uče, tj. na Isusove učenike. Kad su čuli da žena viče i zapomaže a Isus šuti, oni pristupaju – udovolji joj jer viče! Govore li to zato što su milosrdni ili im para uši? Vidjet će se uskoro. Puno puta čovjek sebi umišlja da je milosrdan, da posjeduje ovu ili onu kvalitetu i čak kreće Boga poučavati o tim stvarima. Tako i oni. Međutim, kad je Isus odvratio poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, oni zašutješe.

Žena još viče, a oni sad šute. Ona treba smilovanja, traži milosrđe a oni šute jer ne smiju preko Učiteljeve riječi. Dok je Isus šutio, oni su se „igrali“ milosrđa, a kad je On povukao crtu, oni šute. Gdje im je sad milosrđe, dobrota? Tako se brzo sve potrošilo? Nakon što se Isus obratio ženi i rekao ne priliči se uzeti kruh djeci i baciti ga psićima, od učenika više ni traga ni glasa. Nestaše. Kako je tanko njihovo milosrđe, kako kratka njihova pomoć!

No, sad žena ide dalje sama. Sama pred Božjom šutnjom. Ne predaje se. Vjeruje i bori se. I uspijeva. O, ženo, velika je vjera tvoja! Isus je zadivljen nad njezinom vjerom. I daje joj spasenje, uslišava ju. Ovdje je kritičan trenutak za čitatelje. Sad se može činiti da je Isus prihvaća i da je pridružuje narodu spasenika. Ne, nikamo je On ne privlači. Ona ostaje gdje je i bila. I nije izgubljena. Zašto? Pa svi su ljudi Božji (Ps 24, 1). Svi su njegov narod. Kod Njega granica ide drugačije – granica je vjera, milosrđe – granica je srce. Prošle nedjelje je učenicima rekao da su malovjerni.

Učenici su se i u današnjem Evanđelju pokazali nedoraslim, nisu položili ispit. Nisu u svojem „milosrđu i dobroti“ uspjeli prijeći granicu svoje grupe i klana. Misle da je Bog onakav kakvog su si oni skrojili. A On je veći od svih granica koje mi možemo zamisliti. Svi su Njegovi, na sve On gleda i pazi. Oni bi ga najradije ograničili na mjeru svoje ograničenosti.

I mi smo okruženi najrazličitijim granicama. Mnoge smo naslijedili a mnoge samo dodatno betoniramo i tako uvijek iznova potpisujemo, potvrđujemo svoju ograničenost. Ovo nas Evanđelje poziva na širenje granica koje su nam u glavi, jer svi smo Božji. Tolike vjere ne nađoh ni u Izraelu, kliknuo je Isus Izraelac nad vjerom poganina rimskog satnika. Radovao se što je pripadnik drugog naroda uspio naći svjetlo i dobrotu Božju.

I današnje Evanđelje trebamo tumačiti naopačke: nije da Bog voli i prihvaća i strance nego kod Njega nema stranaca – svi su Njegovi. Kod njega postoje samo izgubljeni, bili od doma Izraelova ili od kojeg drugog ognjišta.

U današnjem Evanđelju izgubljeni su – Isusovi učenici. Oni ne primjećuju kako Isus gleda, oni ne vide vjeru u ženi i boje se za nju zauzeti. Oni su stranci jer Isus i žena se razumiju, a učenici ne uspijevaju proniknuti ni nju ni Njega. Između Isusa i žene nastaje jedna veza, struji vjera i milosrđe, bljesnulo je spasenje, a oni ništa ne shvaćaju.

Ovo je opasan tekst. U njemu nam Mt govori da toliko toga ima u svijetu oko nas što vapije Isusu, što želi njegovo svjetlo. A mi stojimo i ne krećemo, ne poduzimamo ništa. Zašto? Jer su u našim glavama granice – ti koji žele humanost, bratstvo, jednakost – tko zna oko čega, ne vape i ne trude se! – oni nisu naši. Što mi imamo s njima? Ne pripadaju nama. Koliko puta je Crkva potom gledala da su ti daleki uspjeli unijeti Božje svjetlo u ovaj svijet, da je Bog blagoslovio njihove napore – oni su ispali „njegovi“ a mi ostali po strani? Nije čudo što je papa Ivan Pavao II. u ime cijele Crkve kazao mea culpa! Bilo bi čudo da svetac to ne kaže!

Ovaj sveti tekst napisan je nama za pouku da budemo mudri kad naiđemo na granice, dok svrstavamo i dijelimo ljude, dok sudimo i osuđujemo da ne bismo i mi na koncu od onih koji su Bogu blizu postali stranci u domu svog Oca. Da ne bismo, dok drugi proživljavaju i u sebi gaje ono što je bitno, mi povlačili neke granice koje u Božjim očima ne postoje i tako zapravo ocrtali svoju izgubljenost, omeđili mjesto na kojem se nalazi njegov zalutali sin.