23. nedjelja kroz godinu (B)

23. nedjelja kroz godinu (B)


Iz 35,4-7a


Prorok Izaija obraća se Izraelovim izgnanicima u Babilonu. Neposredno pred početak odlomka današnjeg prvog čitanja obećava im da ćeuzradovati pustinja, zemlja sasušena, klicati stepa… Time najavljuje predstojeći Božji zahvat u prilog svome narodu. Izraelova nevjernost uzrokuje razna zla i za sobom povlači kazne. No, prorok je uvjeren da kazna – iako će uništiti oholost – ipak neće prouzročiti nestanak cijelog naroda: spasit će se Ostatak; oni koji nisu svoje pouzdanje stavili u idole moći i blagostanja nego u Boga. Posvemašnjost Božjeg zahvata Izaija dočarava sa dva niza antitetičkih motiva. Oni u prvom nizu uzeti su iz prirode: u pustinji provreti će vode, u stepi potoci, žedna zemlja pretvorit će se u izvore… U drugom nizu nakon navedenih poremećaja tjelesnih funkcija slijedi njihova obnova: sljepačke oči progledaju, uših gluhih čuju, hromi skaču a njemak kliče. Obnova prirode, uvijek vezane za čovjekov usud, slijedit će obnovu Božjega naroda. Uz doslovne defekte tijela, navedeni motivi u Svetom pismu nerijetko upućuju na ograničenost u koju čovjek sam sebe dovodi zatvaranjem za Božju riječ i nadahnuće kojim želi povesti Izraela u ostvarenje svoga projekta. Izaija uvjerava svoje slušatelje da će Gospodin intervenirati kako bi svoj narod oslobodio ove autistične ograničenosti Izraelaca na same sebe. Tako se razvilo očekivanje da će Mesija svojim dolaskom ispuniti ovo obećanje.


Jak 2,1-5


Da ovo otvaranje Božjem svjetlu nije teklo bez poteškoća, svjedoči odlomak iz Jakovljeve poslanice. Umjesto da budu svjetionik svojoj sredini, čini se da su kršćani kojima se obraća njezin autor mjerili jedni druge po mjerilima ovoga svijeta. Umjesto favoriziranja bogatih i moćnih, crkvena zajednica treba biti mjesto očovječenja za sve: u njoj moćnici trebaju biti spušteni na doličnu razinu – rame uz rame sa siromasima. Brat uz brata pred licem zajedničkog Oca! Iako je diskriminacija o kojima govori Jakovljeva poslanica pod liturgijskim slavljima sve manje (pa utoliko više bodu oči!), ipak je upitno mogu li kršćani sebi dati prolaznu ocjenu. Diskriminacije nisu prestale u svakodnevnim životnim situacijama a u njima sudjelujemo opet mi – kršćani! Dijagnoza: razdvajanje na ponašanje pridržano sakralnom prostoru i na drugoj strani svim ostalim situacijama u kojima smo spontani, u kojima ćemo lako! Kršćani na liturgijskim slavljima ne slave ono što već jesu nego ono što tek trebaju postati (F. Armellini).


Mk 7,31-37


Čudni smo mi ljudi. Demosten govori u atenskoj skupštini. Govori o spasu i slobodi ugrožene im domovine. A slušatelji: jedan zijeva, drugi dremucka a treći razgovaraju. On prekine svoj govor i najavi šaljivu priču o magarcu. Odmah nastade tišina: svi su budni, svi naćulili uši! Kao da će šala o magarcu riješiti probleme i pitanje slobode koje je mučilo Atenu. Zaista su čudni ljudi! Rade na stvaranju preduvjeta boljeg života, ali zaboravljaju da se sreća ne može stvoriti – ona se, kao i bolji život, može samo živjeti! Gdje početi? Isus je svakom rekao svoj Effataotvori se, čuj i progledaj! Bilo je to davno, još u času krštenja. Otvori se da primiš Boga! Isus je i danas pokraj svakog od učenika, prebiva u našem srcu i govori mu: otvori se! Kao što je u početku svijeta Božja stvaralačka riječ neodoljivom snagom stvorila ovaj prelijepi svijet i pokazala da joj je duša dobra, i Isusova riječ stvara dobro – tko je primi počinje doživljavati novo Stvaranje. Ona može u čovjeku stvarati dobro, iz njega početi mijenjati svijet. Može nastajati svijet po čovjekovom srcu. Ako prije u nj pusti i Boga i čovjeka, drugačije nego do sada, više nego do sada.

Živjeti jest stoga prolaziti isto iskustvo kao i ovaj gluhi mucavac. Svaki na svoj način ne zna govoriti, ne zna slušati. Ima čvor u grlu, čvor u srcu: sluša, ali bez sudjelovanja; govori, ali poruke bez značenja za onog tko treba riječ života. A sve zbog toga što ne zna slušati. Jer čeka da onaj tko mu se obraća što prije završi jer nema vremena slušati, jer ima za reći važnije stvari. Bonhoeffer je stoga zaključio:Prvo služenje koje dugujemo braći jest slušanje. Tko ne zna slušati svog brata neće znati slušati niti Boga; stalno će brbljati pa i kada stoji pred Gospodinom. U kolikim se obiteljima vodi razgovor među gluhima. I nastaju hrpe, ne smeća – njega čistimo jer smo uredan svijet(!) – nego hrpe šutnje i samotinja. Kolika su djeca i omladina izgubljena a trebalo je samo slušati ih. Tko ne zna slušati ne može imati što za reći jer je daleko od srca slušatelja… Od siromaštva slušanja i govorenja ozdravit će samo onaj tko dopusti da mu Isus dade novo srce; srce koje je u stanju slušati kao što je i ovom gluhom mucavcu dao da čuje. Njegov dar nije vrhunska elokvencija, savršena retorika i slatkorječivost nego nova sposobnost komuniciranja koja potječe od traženja srca. Tko počne tražiti srce svog bližnjeg, naći će i riječi.

E. M. Ronchi opaža kako Isus naređuje da ozdravljenik nikom ništa ne kazuje. Pomaže bez uvjeta. Njemu nije važna zahvalnost. Važnija mu je radost koju sada osjeća. Radost i sreća su važniji od vjernosti. Jer nema vjernosti bez radosti i sreće. Koliki ozdravljenici u Evanđelju nestaju bez javnog zahvaljivanja. No, to ne znači da su utonuli u nezahvalnost i nevjernost. Nisu. Radost koju su doživjeli dovoljna je da pristaju nestati u anonimi: tamo oplođuju šutnju svijeta novim riječima, novim odnosima koji su potekli iz radosti i dalje je pronose.