3. nedjelja došašća (A)
Usred teškog stanja poharanosti, prorok Izaija najavljuje procvat (Iz 35, 1-6a.10)! Južno kraljevstvo je imalo dugu povijest sukoba s Edomom. Kulminirala je kada se 586.g. pridružio Babilonu u opsadi Jeruzalema i zapriječio hodočasnicima put kroz svoj teritorij. Izbacujući Edom sa svog teritorija, Juda će dobiti pristup željenom teritoriju i izvorima vode, a hodočasnici će nesmetano u Jeruzalem. Prvo čitanje opisuje nastupanje obrata i procvat kojim priroda pozdravlja blizinu Slave Gospodnje jer je otvoren put ka Jeruzalemu. Pustinja će procvasti kao najšareniji i najbujniji dijelovi one regije – Karmel, Libanon i Šaron. Koliko god začudna bila obećanja ovih redaka, kako bi drugačije mogao na stvari gledati onaj tko je primio obećanje od Stvoritelja? I čovjekove nevolje će iščeznuti. Bolesti, bez obzira koje prirode, zapravo su jenjavanje života i nadiranje smrti. Božja blizina znači novi povratak života i ustuk smrti. Ovaj preokret ne može ne biti praćen radošću i klicanjem. Tamo gdje je zaista Gospodin prisutan, nastaje radost! Božjoj hitnji da spasi Izraelce, odgovara hod hodočasnika: oni će svetim putem u Jeruzalem. To je slika boguusmjerene životne orijentacije novog naraštaja – dok se kažnjeni naraštaj deportiran kretao prema Babilonu, hodočasnici idu u suprotnom pravcu, sve dublje u blizinu Božju. Kako bi živi Bog mogao napustiti one koji za njim čeznu? Kako bi blizina njegove snage mogla ostaviti stvari, pa i tragediju pustoši, nepromijenjenom?
Ovom blizinom Božjom nadahnuta je i odlomak Jakovljeve Poslanice koji susrećemo u drugom čitanju (Jak 5, 7-10). Poziv na strpljenje po uzoru na ratarevo iščekivanje uroda podsjeća na Isusovu prispodobu u Mk 4,26-30, koja je bila usmjerena protiv nastojanja za stvaranjem čiste zajednice, bez onih koji presporo napreduju u kršćanskom životu. Nasuprot onih koji bi odmah presudili drugima, apostol Jakov poziva na strpljenje: kao što ratar nakon što je učinio svoje može mirno čekati vrijeme žetve, tako kršćanin nema potrebe za ishitrenim suđenjem drugima – sudac je blizu! Autor poslanice, iako bespoštedno kritizira bogate i one koji su pristrani u njihovu korist, siromašnima i obespravljenima ne može reći drugo nego: strpite se! Baš kao i ratar! Jer „strpljivost je ono u čovjeku što najviše nalikuje postupku kojeg priroda koristi pri svojim mijenama“ (Balzac). Ona je „sestra nade jer u sebi sadrži pouzdanje da čvorovi mogu biti razriješeni a ne samo presječeni mačem i da ljudi mogu ponovno početi vjerovati jedni drugima i promijeniti se…“ (G. Ravasi) Kao što je period pred izlazak iz Egipta, u kojem je Gospodin čudesima urazumljivao faraona, od Izraelaca iziskivao strpljivo podnošenje teškoća prije konačnog oslobođenja, tako je i za primatelje Jakovljeve poslanice strpljivost znak vjernikovog pouzdanja u Boga. Njegova bliskost s Onim koji je blizu!
Prošle nedjelje Ivan Krstitelj uputio je poziv na obraćenje a danas je pred nama je njegov osobni primjer (Mt 11, 2-11). Prošle nedjelje predstavio se kao odlučan i besprijekoran čovjek: pokreće mase i to ne samo nekim demagoškim krilaticama nego i sebe i druge usmjerava, otvara nečem novom. Predvodi ljude u pohodu u susret novini Kraljevstva Božjega. Znači, on je čovjek otvoren i hrabar. Čak sam Isus prema njemu gaji duboko poštovanje. Ali, ipak ga mora pozvati da preispita svoje mišljenje. Zašto? Odgovor na ovo zašto duboko dira i naš vjernički život. Ivan je zatvoru, spočitavao je nemoralni brak kralja Heroda. Možda je i slutio da iz okova neće izići živ… Kao i ostali, i on iščekuje Pomazanika, Spasitelja koji će uvesti konačnu pravdu, da Bog počne kraljevati. Pravde je bila žedna zemlja, žeđa je i Ivan u okovima, svi iščekuju oslobođenje. A onaj kojeg je on, Ivan, navijestio i krstio, hoda uokolo, druži se sa grešnicima, nikoga ne osuđuje, ne sažiže zlikovce, ne prijeti i ne svrgava okupatore… Ivanu se neizbježno nameće pitanje: jesi li Ti onaj obećani ili nam je drugog čekati? Ono je tim dramatičnije jer onaj kojeg je Ivan iščekivao neće ga osloboditi okova nego će biti pogubljen. A najavljivao je onoga koji će suzbiti grešnike i zlotvore. Tek kasnije, kad i Isusa ubiju, ponešto će postati jasniji Spasiteljev način postupanja: nije Ivana ostavio na cjedilu nego da se zapravo pridružio njegovoj sudbini. Kao i onom razbojniku na križu. Što to znači? To znači da i najveći među ljudima ne može svojim silama, ne može bez dara odozgor prepoznati da je Isus Spasitelj. Bez dara Duha Svetoga ne mogu shvatiti na koji to način Isus spašava! I ako je čovjek po svom karakteru čvrst kao stijena a ne kao trščica, i ako je nepotkupljiv pa ne šetka u finom odijelu po velikaškim dvorovima i ako je u religioznom pogledu prorok, sve to još uvijek nije dovoljno da bi prepoznao ono što Isus zapravo jest. Tek onaj koji je usvoji logiku Kraljevstva, koju je primio darom Duha, tek on to može razumjeti. A Duh dolazi iz novih prostora koje čovjek po sebi ne poznaje – ne zna odakle dolazi i kamo ide…
Da bi ga čuo i doživio, mora biti spreman za nove prostore, za nova obzorja, nove vidike… Znatno drugačije vidike, u kojima se događaju „nemoguće“ stvari – u kojima Bog dolazi u djetinjoj dobroti. Novi, bolji svijet ne može se ugledati bez hoda u nova obzorja. Zato je i najmanji u Kraljevstvu veći od Ivana. Nije slučajno da je prvo što je Bog pokazao čovjeku bio dječji lik. Zato nije čudno da ni u Kraljevstvo neće ući nitko tko od nas tko ne postane kao malo dijete. To je ono što Ivan nije razumio i zato nije shvatio zašto Isus umjesto da kažnjava grešnike, s njima jede i pije, zašto umjesto da obara silnike on postaje kao janje koje će biti odvedeno na klanje. Isus nije Ivanu poslao svoju legitimaciju. Govorio mu je o svojim djelima – ako je tolika dobrota došla među ljude, to znači da je došao Bog. Ona je miris kojim odišu Bog i oni koji su Njegovi. Sve je drugo čovjekova izgubljenost. Tapkanje u starom svijetu i propuštanje novog.
