30. nedjelja kroz godinu (B)

30. nedjelja kroz godinu (B)

Eustache Le Sueur, Isus ozdravlja Bartimeja


Jr 31,7-9


Današnje starozavjetno čitanje uzeto je iz knjige Jeremijine i to iz njegove tzv. Knjigeutjehe. U tih četiri poglavlja ton je zamjetno drugačiji nego u većini ostalih dionica Jeremijinih proroštava. Ove riječi Jeremija je izgovorio u vrijeme mladog kralja Jošije koji je, za razliku od svog strica Manašea i njegove gotovo pedesetogodišnje bezbožne vladavine, započeo Izrael voditi pravim putem. Poštovao je Zakon Gospodnji, otpočeo duboke reforme na religioznom, političkom i socijalnom planu. Jeremija, koji je do tada bio u „ratu“ sa cijelom zemljom, pozitivno reagira na ove poteze mladog kralja. Riječi prvoga čitanja i radost koju prorok izražava odnose se na navještaje povratka Izraelaca koje su Asirci deportirali u Ninivu po osvojenju Samarije (konac 8.st.pr.Kr). Kralj Jošija, naime, započeo je i osvajanje Samarije kako bi je povratio iz ruku Asiraca. Povratak sužanja sa sjevera tj. iz Ninive jasan je znak da je Gospodin ponovno uz svoj narod. Samo Njegova nazočnost i djelatna pomoć omogućuje daslijepi, hromi, trudnice i rodilje idu naprijed, da napreduju putem koji nije lagan za putovanje niti zdravima. Iako su navedene kategorije posebno osjetljive i problematične za zbrinuti pri bilo kojem većem naporu, u ovom o kojem govori prorok Jeremija oni postaju povlašteni – o njima brine sȃm Gospodin pa će njihovo dospijeće na cilj biti poseban pokazatelj Božje blizine i zaštite. Na višoj razini ova slika govori o svima koji su se udaljili od Božjeg naroda, koji su otišli ispred Božjeg pogleda slijedeći tko zna kakva životna usmjerenja – svi oni mogu računati na Božju brigu i vodstvo. Iako se, poput ovih iz Ninive, ne mogu sami vratiti niti putovati, Gospodin će brinuti o njima! On je zauvijek Goel-Bog Osloboditelj! Kao što je izveo svoj narod iz Egipta – čak ga i u pustinji pojeći vodom! – tako će i asirske, kasnije babilonske i sužnje svih drugih sila vratiti ako oni to budu htjeli. Težak put povratka On će olakšati oazama osvježenja koje život krijepe i podižu.


Mk 10,46-52


Evanđeoski odlomak zaključuje središnji dio Evanđelja po Marku u kojemu je Isus učenicima tumačio narav i cilj svoga puta te izlagao zahtjeve onima koji žele ići njime. Sa učenicima je prohodio s jednog kraja domovine na drugi i sada je 27 km od Jeruzalema. Sa povijesne točke gledišta razumljivo je to što je Isus okružen mnoštvom: mnogi su poput Njega išli u Jeruzalem proslaviti Pashu. S druge strane, poznat je kao čudotvorac i Učitelj pa se mnogi rado žele naći u Njegovoj blizini ne bi li štogod doživjeli i čuli. Zapravo je čudno to što se oko Isusa okupljaju toliki nakon što je sa velikom jasnoćom obznanio što Ga čeka u Jeruzalemu i da onaj koji Ga slijedi treba očekivati isti udes, jer nije učenik nad Učiteljem. Oni koji Ga slijede ili nisu dobro razumjeli što im govori, ili nisu htjeli razumjeti. Ilustracija njihova stanja jest prethodni odlomak u kojem vidimo kako učenici navodno Isusa slijede i dijele Njegov put križa, a zapravo se bore za prva mjesta. Prvi su uz Njega a u sebi uzgajaju iluzije i ne pristaju uz Njegovu riječ.

Uz put sjedi prosjak Bartimej; sada mu je sezona jer mnogi hodočasnici prolaze i rado daju sitniš. Živjeti znači biti u pokretu, graditi, stvarati. Bartimej ništa od toga ne može jer ne vidi. Preostaje mu samo sjediti uvijek na istom mjestu i ponavljati iste riječi, isto pruženu ruku… Da li se pomirio s takvim životom? Ipak, njegova profesija ga je naučila nečem dobrom. Nije sam sebi dovoljan. Da bi živio, treba druge – od drugoga dobiva za svoj život. Tu je njegova prednost čak i pred Isusovim učenicima: oni kao vide, kao hode Isusovim putem a zapravo ne vide i ne hode. Bartimej, iako još ne može hoditi, barem već vidi! I stoga kaže: Gospodine, smiluj mi se! I tu sve počinje! Jer samo onaj tko shvati i sebi prizna da vodi život koji nema smisla i koji je neprihvatljiv, samo će takav početi tražiti izlaz iz svoje situacije. Drugi će tražiti način prilagoditi se onome što ima i zadovoljiti se jer tada ne mora ulagati napor i riskirati; može uživati komfor lijenog tavorenja.

Bartimej, kad se Isus približio, čini ono što je uvijek činio: traži pomoć. No, sad traži žarče no ikad jer svjestan je da Sin Davidov može dati ono što drugi ljudi ne mogu. Pobijedivši prepreke u sebi, pobijedit će i sve ostale. Jer mnogi će ga ušutkivati. Koliki će ušutkivati bilo koga tko nešto započne! Ono što je posebno drastično jest da to čine oni najbliži oko Isusa! To je jedna od nesavršenosti Crkve do dana današnjega. Takvom je čine ljudi u njoj, oni koji kao vide i kao hode za Isusom a zapravo nisu prihvatili Njegovu riječ i ne žive po njoj nego po svojoj pameti. Oni ušutkavaju onog koji zaista hoće k Isusu.

Ipak, među onima koji su oko Isusa ima i takvih koji će pomoći Bartimeju da dođe do Isusa. Čak mu kažu: hrabro samo, ustani… Tu se vidi razlika: pravi je onaj tko je osjetljiv na vapaj za svjetlom jer i sam je jednoć vapio i tražio i zato mu sada nije teško pomoći. Onaj tko nije vapio, tražio ni pronašao, takav je neosjetljiv; vidi i čuje samo sebe. Bartimej,  odbacivši ogrtač, odbacuje ono u što je do sada polagao milostinju – ostavlja svoj prijašnji način života i hrabro ide pred Isusa. On koji je prije sjedio i ipak imao koliko-toliko siguran temelj egzistencije ostavlja sve i kreće u nepoznato. Iz ruku ispušta stari da bi mogao primiti novi život. Svjesno! Jer zna odgovor na Isusovo pitanje: što želiš da ti učinim?