Utorak, 17 svibnja

5. korizmena nedjelja (C)

Marko Ivan Rupnik, Isus i preljubnica


Iv 8,1-11


Ozračje ove evanđeoske zgode jest Isusovo dnevno naučavanje u hramu. On je uspješan učitelj koji sjedeći, s autoritetom poučava a narod hrli k Njemu. Preljub je bio kršenje volje Božje izražene u sedmoj zapovijedi Božjoj. No, praksa – kao što je vidljivo i u ovom evanđeoskom odlomku – bila je obilježena dvostrukim standardima: kažnjavane su samo žene. Ova zgoda tempirana je protiv Isusa: pravi optuženik je on protiv kojega se traži razlog za osudu pa i pomoću žene uhvaćene u preljubu. Njegovi protivnici misle da su ga stavili u bezizlaznu poziciju: ili mora prekršiti Mojsijev zakon ili se zamjeriti rimskoj vlasti (jer smrtnu kaznu u okupiranom Izraelu može proglasiti samo rimska vlast). Ako je nad uzetim na ribnjaku afirmirao čovjekovo oslobođenje u odnosu na Zakon, kako će sada osloboditi ovu grešnicu a da ne prekrši nijednu odredbu?

Nema jasnog razloga zašto je Isus pisao po tlu. Crkveni oci u tome vide aluziju na redak iz proroka Jeremije: koji se odmetnu od tebe, bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode. Ako je tako, bilo bi to neizravno podsjećanje na krivnju onih koji tuže preljubnicu. Svakako, već sam čin pisanja prvi je gest oslobođenja za ženu jer Isus pogled s nje svraća na sebe i podiže napetost okupljenih u očekivanju odgovora. Dok se oko njega diže oluja, on je potpuno miran. Kao i kod sinoptika, Isus ovdje ne ide za kršenjem propisa Zakona nego kritizira one koji ga primjenjuju mehanički. Zakon mora biti tumačen u svjetlu Božjeg milosrđa prema grešnicima. Riječima tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen Isus podsjeća da ako dotični nisu bez grijeha, onda su i oni prekršili Zakon te, dok kreću nad ženom izvršiti kaznu, i sam su pred kaznom! Tužitelji svojim iščeznućem potvrđuju upravo to – i sami su se ogriješili o Zakon! Relicti sunt duo, misera et misericordia, ostadoše dvoje, bijednica i milosrđe (sv. Augustin). Miseri + cor-dia – srce koje se daje dirnuti mizerijom!

Žena stoji i čeka riječ osude, ali neće je dočekati. Bog ne osuđuje. Osuđivati može samo čovjek! I njima koji ne bi dali oproštenje i osuđuju, potrebno je oproštenje. I mizerija onih koji mu namještaju zamku obuhvaćena je Njegovim milosrđem, ali to još ne znaju!  Isus ženi jasno kaže da može slobodno poći, ali ne smije više griješiti. Iz toga se može zaključiti kako je ovim Isusovim riječima prethodilo ženino pokajanje. Gospodin pokazuje brigu za spasenjem grešnika čije biće ne vapi za kaznom nego za promjenom i ulaskom u puninu života. Zato prema ženi nastupa skladnim i ljekovitim spojem istine i ljubavi. U biti, on ženu pred sobom prihvaća kao ljudsko biće koje jest degradirano grijehom, ali zbog toga ne zaslužuje manje poštovanja. Štoviše, upravo zbog toga zaslužuje više pažnje i brige. A za njegove protivnike, ona je bila samo zgodna prilika da poraze Isusa, prigodan „objekt“ kojeg će ubaciti u borbu ne bi li u Njegovu postupku pronašli nešto za osudu.

Prije Isusove intervencije na pozornici su bili „dobri“ i „loši“. Svojom rječju razmaskirao je „dobre“ i pokazao da pred visokim zahtjevima Zakona nitko od „dobrih“ nije bez grijeha. Ironično je što su se pravili „dobrima“ a zapravo su čak i Zakon uzeli kao oružje samo da bi porazili Isusa – dakle, ne samo žena nego su i Zakon i „dobrota“ za njih puka sredstva pomoću kojeg treba potući Isusa! Time pokazuju da im ništa nije sveto, ništa za njih nema u sebi vrijednost koju će oni poštovati nego se svime služe kao objektima za postizanje svojih ciljeva. Time su do tragikomedije doveli „dobrotu“ koju su za sebe prisvajali i razotkrili svoju laž. Ni njih Isus ne osuđuje – i njima i ženi pruža priliku upoznati istinu o vlastitoj grešnosti te shvatiti da postoji mogućnost drugačijeg puta (idi i ne griješi više). Daje im priliku upoznati vlastito dostojanstvo kojeg su se odrekli, priznaje im ga i želi ih u nj vratiti. Njima oprašta više negoli preljubnici: oprašta i njihove potajne grijehe, a i ovaj javni. Nisu svjesni koliko ljubavi i oproštenja primaju, koliko im je potrebno da bi živjeli. Ako je evanđeoski odlomak o povratku izgubljenog sina prošle nedjelje govorio da Otac oprašta a da je čovjek spreman stisnuti srce poput starijeg brata, današnji ide korak dalje. Bog, sa svoje strane oprašta svima! Idi i ne griješi više – to je sve. Oproštenje je izvor života. A čovjek, ako ne poznaje oproštenja, ne poznaje ljubavi i stoga ide prema onom ne dati oproštenja tj. ne dati živjeti drugome – ubiti drugoga. U konačnici to znači zapriječiti oproštenje vlastitih grijeha – ubijati sebe. Zbog toga Isus uči razmišljati i moliti: otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!

Tema oproštenja grijeha, jedna od temeljnih tema u Bibliji, u Isusu dostiže svoj puni izražaj. Čovjek običava misliti da mu Bog oprašta zato što se pokajao i obratio. No, stvari ipak stoje drugačije: čovjek se može obratiti samo zato što mu Bog oprašta uvijek i usprkos svemu! Bog se čovjeku ne približava zato što se on odlučio približiti njemu. Ne! On se uvijek prvi „obraća“ čovjeku da bi se čovjek mogao obratiti njemu. Osjeća bol i žaljenje jer ljubi, jer jedino On vidi koliko je veliko zlo grijeh. Tako će i Isusov križ, koji se u ovoj fazi Evanđelja počinje ocrtavati na horizontu, biti znak Božjeg „obraćanja“ – približavanja čovjeku. Njegov sud nad grijehom sastoji se u tome da prihvaća sȃm biti osuđen – da bi nas opravdao! Prihvaća grijeh i osudu da bi pružio – život, u izobilju.