Prostitucija se ne može nazvati potrebnom ni korisnom

Čitao sam u nekoj reviji[1] da su mnogi crkveni umovi smatrali meretricij ili prostituciju korisnom i nužnom. Pisac članka u toj reviji naziva svaki pokušaj i svako nastojanje da se prostitucija dokine (abolicionizam) naivnom utopijom. Je li i sv. Toma mislio da se prostitucija može dopustiti[2] ili barem slobodno trpjeti[3]? Može li se sa socijalnoga gledišta prostitucija smatrati korisnom i nužnom? Smijemo li legalizaciju prostitucije ubrajati u pozitivne, dosljedno nedozvoljene načine sudjelovanja u zlu? Smije li se, barem iznimno, tolerirati?

Odgovor

Temeljno je pitanje ovo: mora li se prostitucija kvalificirati kao čin koji je po svom sadržaju, po materiji ili po objektu (u odnosu prema razumnoj ljudskoj naravi i prema volji Božjoj), kao vrijedan osude od razuma i od vjere? Zanima nas pitanje s moralnoga gledišta. Ključ rješenja fenomena prostitucije nije prvotno u higijenskim mjerama predostrožnosti, nego u snazi čovječje slobodne volje, moralnoga odgoja i moralne svijesti.

Prostitucija uključuje zloupotrebu roditeljsko-stvaralačke spolne čovječje sposobnosti. Bilo da se spolni odnos vrši u vidu zadovoljenja požude, bilo da ga ženska osoba smatra kao sredstvo zarade – nered je isti. Spolni nagon u prostituciji ne služi svojoj prirodnoj svrsi prema nakani Stvoriteljevoj: rađanju djece u zakonitu braku. Još više: prostitucija je pojava javne naravi pa otvara vrata sablazni i zavođenju. Prostitutkinja je žrtva zle navike te ne napušta lako svoj način življenja. Da i ne govorimo o tome kako se u prostituciji degradira dostojanstvo ženske osobe, koja se pretvara u „sredstvo“, kako se duševno iscrpljuje, duhovno upropašćuje, lišava uzvišenih osjećaja materinstva, izlaže životnoj nesigurnosti, bolestima, osamljenosti itd.

Nije, dakle, prostitucija zla navika, zao čin prvotno zbog toga što se protivi Šestoj zapovijedi nego prije svega zbog toga što je zla u sebi. Bludni čin nije dozvoljen nikada, nikomu, nigdje. Red objektivnoga morala traži da prostituiranje nitko ne smije htjeti. Tko bi ga prethodno usmjerio prema nekomu tobožnjemu dobru ili bi ga pozitivnim aktom dopustio, ogriješio bi se o naravni i Božji moralni zakon. Razumljivo da stojimo na stanovištu da je naravni moralni zakon iznad pozitivnih zakona. Tko bi prostituciju naredio, savjetovao, hvalio, zaštićivao, pomagao i slično, postao bi suuzročnikom u njezinoj zloći. Dopustiti prostituciju značilo bi uzurpirati vlast koju nitko nema niti je itko može imati. Nikakve socijalne, higijenske, psihološke indikacije ne mogu učiniti dopuštenim pozitivno sudjelovanje u prostituciji, jer cilj ne posvećuje sredstvo. Dosljedno „legalizirati“ prostituciju (ovlastiti, izdavati iskaznice, ceduljice liječničke sigurnosti itd.) značilo bi pozitivno sudjelovanje u zlu,[4] što nikada nije dopušteno.

To ne znači da se moraju upotrebljavati prisilna sredstva proti prostituciji. Krist predviđa i peć i privremenu toleranciju (Mt 13,30) – Može se, kako moralka uči, negativno držati prema zlu činu drugoga, a da se ne postane njegovim sukrivcem. „Tolerirati“ znači ne sprječavati silom, nego privremeno trpjeti da se spriječe veća zla. Danas je pitanje tolerancije i na području moralne prakse od velike važnosti osobito radi miješanja raznih naroda.[5]

Aristotel je zastupao mišljenje da je bolje tolerirati prostituciju nego dati povoda perverzijama kao što su sodomija, bestijalni grijeh itd.[6] Na bazi slične nauke kod sv. Augustina i sv. Tome tolerancija je prostitucije bila ušla u praksu u srednjem vijeku a i danas je na snazi kod nekih naroda. Ne zaboravimo, međutim, da okolnosti igraju veliku ulogu u kvalifikaciji moralnosti nekoga čina. Razlikuj pogansku od kršćanske ere. Ne prosuđuj jednakim mjerilom „privremeno“ i „trajno“.

Ne nazivaj prostituciju korisnom kad je u sebi zla i kad postaje izvorom tolikih zala i zlih plodova. Niti je nazivaj nužnom, nego radije reci da se mora nužno izbjegavati, jer ovisi o slobodnoj ljudskoj volji. Normalna ženska osoba može odoljeti seksualnom nagonu kao i normalna muška osoba. Oboje su i dužni odolijevati porivima požude i to u ime razuma i u ime vjere.

Ako prostituciju gledamo kao činjenično pitanje („quaestio facti“) stvar je teža. Upravna razboritost zakonodavca mora odrediti kada se verificiraju uvjeti da se prostitucija tolerira u izvjesnim povijesnim, narodnim ili vremenskim prilikama. Dva su načela u pitanju legalne prostitucije od osobite važnosti: „Niti se moraju, niti se mogu sva zla silom spriječiti“ i: „U nekim je slučajevima uputno tolerirati zlo ako je to uvjet da se spriječe veća zla“. Pozitivno nije dozvoljeno u njemu sudjelovati.

Zaključak

Prostitucija je s moralnoga gledišta zla praksa, neuredno upotrebljavanje spolnoga nagona. Nitko ne smije pozitivnim sudioništvom postati sukrivcem u njezinoj zloći. U iznimnim slučajevima civilna vlast može tu pojavu tolerirati, tj. ne boriti se protiv nje prisilnim sredstvima zabrane. S moralnoga gledišta niti je nazivamo korisnom ni nužnom, nego štetnom i zabranjenom. Niti jednostavno govorimo da se može slobodno trpjeti, nego moraju opstojati vrlo važni, teški razlozi radi kojih se prostitucija može iznimno tolerirati. Pri tome treba imati pred očima pameti sve okolnosti. Za rješenje problema prostitucije najvažnija je ljudska volja. Ispravan moralni odgoj, vjerska i moralna svijest najuspješnije će riješiti to pitanje.

Jordan Kuničić

Bogoslovska smotra (Zagreb), XXXIII (1963.), br. 2, str. 76–77.

[1] Vidi u reviji Perfice munus, br. 12 (1957.), str. 711.

[2] Josef Aertnys, Theologia moralis juxta doctrinam S. Alphonsi Mariae de Ligorio, sv. I, br. 603.

[3] Andrija Živković, Katoličko moralno bogoslovlje, sv. III, Zagreb, 1946., str. 318.

[4] Ludovicus Fanfani, Manuale theologiae moralis, III, str. 304, br. 209; Hieronymus Noldin, De sexto praecepto de usu matrimonii, br. 18.

[5] Pio XII. u govoru 6. XI. 1953.; Jordan Kuničić, La prudenza del governo e il problema della tolleranza, Sapienza (Roma), XII (1959.) 1, str. 1–25.

[6] Sv. Toma, Suma teologije, II–II, q. 64, a. 2, ad 1; opširnije u djelu De regimine principum, knjiga IV, poglavlje 14. Ovo poglavlje pripisuje se Ptolomeju de Luca, ali smisao se potpuno podudara s tekstom u Sumi teologije.