Zašto je preskočen Matej 18, 11

Jedanaesti redak 18. glave Evanđelja po Mateju dio je pologa koji su primile i pomno čuvale i Latinska i Grčka Crkva. Sastavni je dio hrvatske svetopisamske baštine. Ipak, u posljednjem polustoljeću nekoliko prijevoda ga otkazuje, briše, preskače. Je li redak Matej 18, 11 bio Božja riječ, pa je prestao biti? Prisvajaju li noviji prireditelji Svetoga Pisma pravo odlučivati ​​što je Božja riječ, a što nije?

Evo potvrda njegove kanonske opstojnosti:

„ἦλθεν γὰρ ὁ υἱὸς τοῦ ἀνθρώπου σῶσαι τὸ ἀπολωλός / ē̃lthen gàr ho hyiòs tū͂ anthrṓpū sō̃sai tò apolōlós“ (Textus receptus, 1550.; Novi Zavjet Ekumenskoga Patrijarhata u Carigradu, 1904.; Bizantski većinski tekst, 2005.; Merk[1]);
„Venit enim Filius hominis salvare quod perierat“ (Vulgata);
„Došao je bo Sin človiečanski spasti što bieše poginulo“ (Bartol Kašić);
„Dojde bo sin čovika saranit što poginulo biše“ (Petar Katančić);
„Ar došel je Sin Človečji zveličiti, kaj poginulo je bilo“ (Ivan Rupert Gusić);
„Došao bo je sin čovičanski da shrani što bijaše poginulo“ (Ivan Matij Skarić);
„Sin čovječji dođe da spase što bi izgubljeno“ (Josip Stadler);
„Jer Sin čovječji dođe da spase, što je izgubljeno“ (Franjo Zagoda);
„Jer je Sin čovječji došao da spasi, što je bilo izgubljeno“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„Sin je Čovječji došao spasiti, što je propalo!“ (Ljudevit Rupčić, 1961.);
„Ta Sin čovječji je došao, da spasi, što je izgubljeno“ (Bonaventura Duda, 1962.[2]);
„Sin je čovječji došao spasiti, što je propalo“ (Gracijan Raspudić);
„Jer je Sin čovječji došao spasiti izgubljeno“ (Branko Djaković);
„Jer Sin čovječji je došao spasiti ono što je izgubljeno“ (Ivan Vrtarić);
„Jer je Sin čovječji došao spasiti ono što je izgubljeno“ (Rajko Telebar).

Biblija hrvatski standardni prijevod Hrvatskoga biblijskoga društva i partnera (1. izdanje, 2025.) na mjestu Mateja 18, 11 ima samo znak *, a u bilješci:

„Nekad je u prijevodima ovdje stajao redak 11 kojeg nema u najstarijim izvorima, zbog čega se danas ispušta, a isti je kao Lk 19,10.“

Luka 19, 10 u istom prijevodi glasi: „Sin Čovjeka je došao potražiti i spasiti izgubljeno.“ Time se pokazuje da je tvrdnja „isti je“ iz bilješke netočna, jer je u Luki 19, 10 uvijek stajalo „potražiti i spasiti“, a u Mateja 18, 11 postoji samo jedan glagol – „spasiti“, pa redak jest sličan, ali nije „isti“.

Da je pisar htio u Mateja unijeti Luku 19, 10, onda bi ga bio prepisao u cijelosti, a ne bi izostavio riječi „potražiti i“. U Mateja 18, 11 nedostaje Lukin διζητῆσαι/dizētē̃sai (potražiti). Stoga, teško da je riječ o pravom usklađivanju s Lukom. Obrazac prema kojem Matej na drugim mjestima krati ili prilagođava ono što donosi i Luka ukazuje na autorsko, a ne prepisivačko djelovanje.

Razlog za ispuštanje toga retka koji navode prireditelji Nestle-Alanda jest da se on ne nalazi u grčkim rukopisima iz IV. stoljeća Codex Vaticanus i Codex Sinaiticus. Ali iz toga istoga stoljeća imamo svjedočanstvo sv. Jeronima koji ga je našao u njemu dostupnim svitcima i rukopisima te ga uvrstio u Vulgatu. Redak donosi Codex Bezae (V. stoljeće) na grčkom i latinskom, a prije njega imaju ga starolatinski, sirijski, koptski, gotski, armenski i gruzijski prijevodi. Odakle, ako ga „nema u najstarijim izvorima“? Zar ne bismo trebali biti snošljiviji, jer su i jedni i drugi u Crkvi, ugledni autoriteti? I da jedni druge ne stavljaju u podrubne bilješke?

Drevne inačice i prijevodi

Kako ističe portal Bible Hub, svi starolatinski rukopisi imaju taj redak. Sveti Jeronim ga je zadržao u Vulgati. Sirijski prijevodi Pešita (II. st.) i Harklean (VII. st.) donose taj redak kao i palestinski sirijski krug čitanja. Sahidski koptski rukopisi često ga zadržavaju, kao i bohairski koptski. Gotski ga prijevod (IV. st.) ima. Imaju ga i armenski (V. st.) i gruzijski rukopisi (V. st.). Redak je tako nadišao jezične, zemljopisne i crkvene granice do početka V. stoljeća.

Otački navodi

Tacijanov Diatesaron (oko godine 170.) navodi tu rečenicu dva puta, jednom kao Matejevu (u 27. poglavlju), a drugi put kao Lukinu (u 31. poglavlju), tako da u Matejevu tekstu nema riječi „potražiti“. Taj je dokaz puno stariji od rukopisa iz IV. stoljeća koji su uzeti kao mjerilo za kritičko izdanje.

Origen u Tumačenju Mateja XIII. (III. st.) navodi redak u svojoj egzegezi 18. glave Matejeva evanđelja.

Didim Slijepac u Tumačenju Psalma 88 (IV. st.) navodi ga doslovce.

Sveti Ivan Zlatousti u Homiliji LIX. o Mateju 18 (oko godine 390.) tumači rečenicu „Jer Sin Čovječji dođe spasiti izgubljeno.“

Sveti Augustin u 18. govoru o evanđeljima navodi rečenicu kao Matejevu.

Sveti Ambrozije u Izlaganju 7. glave Lukina evanđelja, sveti Jeronim u Contra Pelagianos II. i Teodoret u Tumačenju Mateja – svi navode taj redak.

Dakle, otačka poraba od sredine III. stoljeća sve do kraja srednjega vijeka svjedoči da je to rečenica Matejeva evanđelja, potvrđujući kako je ona vjerodostojno uvrštena u kanonski tekst.

Srednjovjekovne grčke katene (primjerice Oekumenius iz X. st.) čuvaju kontinuirani komentar koji pretpostavlja prisutnost retka; nema rasprave o njegovoj vjerodostojnosti, što pokazuje sveopće prihvaćanje na bizantskom Istoku.

Podudaranje Mateja iznutra

Redci 10.–14. tvore čvrstu književnu cjelinu sadržajno izgrađenu oko „izgubljene ovce“ (redci 12.–13.). Redak 11. pruža tematsku okosnicu: izjavu o poslanju koja tumači zašto Pastir traži. Izostavljanje bi ostavilo logičan jaz između anđeoskoga zastupanja najmanjih (redak 10.) i prispodobe o izguljenoj ovci koja počinje 12. retkom.

Stilska usklađenost

Matej često unosi kristološke sažetke (usp. 9, 13: „Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grješnike“; 20, 28: „Sin Čovječji nije došao biti služen, nego služiti i život svoj dati kao otkupninu za mnoge“). Uobličenje 11. retka odgovara Matejevoj uredničkoj navici kraćenja Lukine dvoglagolske rečenice („tražiti i spasiti“, Luka 19, 10) na jedan glagol σῶσαι/sō̃sai, što je u skladu s Matejevim sažimanjem.

Vjerojatnost slučajnoga izostavljanja

Prireditelji Novoga Zavjeta na grčkom u inačicama Nestle-Alanda smatraju kako „aleksandrijsko izostavljanje toga retka dokazuje da on izvorno nije dio Mateja“. No, time se ne obuhvaća cjelina i ne razjašnjava kako onda taj redak sadržavaju višestruke porodice rukopisa (zapadni, cezarejski, bizantski) koje su neovisne jedne o drugima.

Osim toga, drevni aleksandrijski pisari često su ispuštali izjave u jednom retku koje su se nalazile između sličnih završetaka (homoeoteleuton).[3] A u 18. glavi Mateja nekoliko slogova pri kraju 10. retka i na prijelazu 11. u 12. redak zvuče dosta slično:

¹⁰ … tū͂ Patrós mū tū͂ en ūranoĩs ¹¹ ē̃lthe gàr ho huiòs tū͂ anthrṓpū sō̃sai
tò apolōlós ¹² Tí hymĩn dokeĩ? eàn génētaí tini anthrṓpōͅ hekatòn…

Stoga je moguće da je pisar, nakon što je prepisao 10. redak, gledajući što će zatim pročitati i prepisati, prešao na kraj 11. i početak 12. retka i tako preskočio 11.

Teološka usklađenost

Ta Isusova rečenica sažima evanđeosku poruku koja se proteže od Postanka 3, 15 do Izaije 53, 11 i dosiže vrhunac uskrsnućem (Prva Korinćanima 15, 3–4). Njezino uklanjanje otupljuje kristološki vrhunac 18. glave Matejeva evanđelja koji je Crkva revno čuvala. S pisarskim poštovanjem svih riječî koje je Krist Gospodin izrekao sukladno je samo to što su ih pisari čuvali i prenosili, a ne da bi ih sami išli smišljati i dodavati.

Zaključak

Prevaga grčkih svjedoka, široka i drevna posvjedočenost u nizu jezičnih inačica, stalno otačko navođenje od trećega stoljeća nadalje, snažna unutarnja povezanost i nevjerojatnost slučajnoga ili namjernoga dodavanja zajedno povijesno potvrđuju izvornost Mateja 18, 11. Dokazi opravdavaju zadržavanje retka kao izvorno svetopisamskoga.

[1] Novum Testamentum Graece et Latine, edidit Augustinus Merk, Romae: Pontificium institutum biblicum, ¹¹1992.

[2] Evanđelje riječima četvorice evanđelista, preveo Bonaventura Duda, Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1962., str. 151.

[3] Grčki ὁμοιοτέλευτον/homoiotéleuton znači sličan završetak. Homoeoteleuton je ponavljanje završetaka u riječima. U paleografiji i tekstovnoj kritici homoeoteleuton označava oblik prepisivačke pogrješke koja se dogodi u drevnim tekstovima. Prije izuma tiska knjige su se prepisivale ručno. Pisar bi prepisivao novi primjerak neke knjige. Dok pisar pomiče pogled između predloška i svoga prijepisa, u djelu po kojem prepisuje može se zaustaviti na posljednjoj riječi koju je prepisao, ali može se dogoditi da pronađe tu istu riječ u kasnijem retku, a zatim zanemari redak ili dva u prepisivanju. Izraz homeoteleuton u tom slučaju označava da je zastao na istom završetku. Kada se daljnji prijepisi izrađuju od prepisivačeva neispravnoga primjerka, a ne po izvorniku, pogrješke se prenose na potomstvo.

Primjer za to je početak 11. glave Prve knjige o Samuelu. Izraelski grad Jabeš bio je pod opsadom Amonaca, a amonski kralj Nahaš želi pokoriti ljude tamo osljepljujući ih. Prethodni odlomci ne objašnjavaju Nahašovu želju da oslijepi Izraelce, a učenjaci nisu mogli objasniti tu kaznu u biblijskom okružju. U prijevodu Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva prva dva retka te glave glase:

Došao je Amonac Nahaš i utaborio se kod Gileadskog Jabeša. Svi stanovnici Gileadskoga Jabeša rekli su Nahašu: »Sklopi s nama savez pa ćemo ti služiti.« Amonac Nahaš im je odgovorio: »Pod ovim ću uvjetom s vama sklopiti savez: Svakome ću od vas iskopati desno oko i tako osramotiti cijeli Izrael.«

Jedna od pretpostavljenih mogućnosti bila je da je pogrješka pisara izostavila početak. Svitak 4QSam, nađen na Mrtvome moru, daje nedostajući početak te glave:

Nahaš, kralj Amonaca, silom je tlačio pleme Gadovo i pleme Rubenovo. Svakomu bi iskopao desno oko. Ne bijaše spasitelja za Izrael. I ne osta ni jedan čovjek među sinovima Izraelovim s onu stranu Jordana komu Nahaš, kralj amonski, nije iskopao desno oko. Međutim, sedam tisuća ljudi pobježe od ruke Amonaca i dođe u Jabeš u Gileadu. Otprilike mjesec dana kasnije…

Dakle, moguće je da je pisar vidio וַיַּ֗עַל נָחָשׁ֙ הָֽעַמֹּונִ֔י / viay‘el Nāḥāš hā ‘Ammōnî na mjestu koje je očuvano na svitku 4QSam i, ne prepisavši ga, preskočio na iste riječi koje su sada Prva Samuelova 11, 1.

Svitak s Mrtvoga mora, premda može izvrsno protumačiti to mjesto, ne pripada kanonskomu tekstu, jer ga Predaja Crkve nije očuvala ni predala. Stoga ni naknadno ne može postati dio Svetoga Pisma. Jednako tako, redci koje je Crkva primila i predala ne mogu u XXI. stoljeću izgubiti položaj kanonskoga teksta zato jer skupina znanstvenika nekoga sveučilišnoga zavoda tako zaključi.