“Apologetika” samopopljuvavanja
Među žalosnim paradoksima ovoga vremena pometnje u savremenom kršćanstvu, — pometnje intelektualne i disciplinarne, — jedan je od najžalosnijih i najtragičnijih čudna spremnost mnogih današnjih katoličkih ljudi, pa i sa prominentnih mjesta, da bez smilovanja udaraju po svojoj vlastitoj Crkvi i da neštedice otkrivaju i žigošu tamne točke u njezinoj historiji. Sve njezine krive poteze i korake; sve njezine nedosljednosti; sve njezine propuste; sve njezine promašene inicijative. Svaku nepravdu, koju je nekome učinila. Svaku šansu, koju nije iskoristila. Svaki anahronizam, koji se je u njoj održao. Svako zaostajanje za vremenom. Svaku zlorabu crkvene vlasti i ugleda u sebične svrhe. Svako presizanje na svjetovno polje i na kompetencije, koje nijesu bile njezine. Svaku kratkovidnost i krutost u stanovištima i postupcima. Svaku, i najmanju, pasivu u odnosu s drugim vjerama i s drugim filozofijama ili ideologijama. Pasivu stvarnu ili fiktivnu. Sve je, što čini moderni svijet oko nas, dobro: sve je, što mi radimo, zlo: nazadno, neznanstveno, nerealno, naivno. Kao da ti ljudi uživaju u tome, da svoju Crkvu što više ogole, ponize, poprskaju blatom, privežu na sramotni stup. Što više, to bolje. I kao da osjećaju neki poseban ponos, kad tako rade: kad joj sude, kad joj dijele lekcije, kad joj daju negativne ocjene pred forumom savremenog svijeta.
Ima taj hiperkriticizam i svoju nutarnju, psihološku, motivaciju. Ljudi, katolici i svećenici, koji to čine, hoće da budu „objektivni”. Misle, da to od njih traži pravda: ta slijepa božica. Uživljuju se u ulogu fanatičnih prijatelja i svjedoka istine. “Ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga velikoga!” “Amicus Socrates, amicus Plato, magis amica veritas!”
To je, kažu oni, jedina ispravna metoda, kojom Crkvu možemo rehabilitirati u očima njezinih protivnika i kritičara. Valja da se udaramo u prsa. Valja da govorimo: “Mea culpa!” Valja da radikalno lomimo sa svim onim, što u povijesti katoličkog kršćanstva nije bilo dobro. A puno toga nije bilo dobro, tvrde oni. U stvari je to, indirektna, apologija Crkve; faktično je to apostolat. Najprije valja stvoriti “tabulam rasam”, da mognemo započeti iznova: novim, boljim, metodama. Najprije valja potrti sve predrasude, koje su se u crkvenom organizmu uvriježile. Najprije valja saći među druge, pa im kazati, da ni mi nijesmo ništa bolji od njih. Svi smo jednako krivi. I svi jednako griješimo. Istom onda ćemo moći k drugima pristupiti: s njima graditi novu, bolju, zajedničku kuću. Ekumenski je pokret nemoguć sa pozicija bule Bonifacija VIII.: “Unam sanctam”. On traži skrajnju poniznost, širinu, autokritičnost, nesebičnost, iskrenost. U široki se svijet čovječanstva ne ulazi osim kroz vrata pune jednakosti. Moramo i mi pred Canossu; mora i Crkva posuti glavu pepelom.
Ima nešto kapciozno, pa i fascinantno, u ovom načinu rezoniranja. Izgleda to logika skrajnje istinoljubivosti i pravde. Izgleda to apostolat, koji je posve zaboravio na sebe i na svoju čast.
A ipak, nije to ni logika ni apostolat. To je manjak logike i objektivnosti. To je upadanje u afekat i u sentimentalizam bez kriterija. A apostolat jedne vrsti jest, ali apostolat očito promašen. Ne služi stvarno istini. Ne misli dovoljno na nadnaravne elemente u kršćanstvu: na Božje i Kristovo mjesto u Crkvi. Nije nikako u stilu Gospodinova nastupanja u Evanđelju.
Krist se nikada ne da staviti na istu razinu s drugim, ljudskim, učiteljima. On svoj, nadljudski, božanski, auktoritet brani sa svom rezolutnošću. I na njemu emfatično insistira. „A evo, ovdje je veći od Jone! — A evo, ovdje je veći od Salamona!” (Mat 12,”41. 42.; Luk 11, 31. 32.; Iv 14, 6.). A taj svoj, nadljudski, božanski, auktoritet prenosi on i na svoju Crkvu. Učinio ju je profesionalnom nositeljicom i učiteljicom istine svijetu (Iv 14, 17.; 15, 26.; 16, 13.; 17, 17. 19.). Životvorne, osloboditeljske, istine (Iv 8, 32.). Zahtijeva od sviju, da k njoj pristupaju sa povjerenjem i respektom (Luk 10, 16.; Mat 16, 18. 19.; 18, 17.; 28, 19. 20 ). Jasno ističe njezino povlašteno mjesto u posjedu objave (Mat 11, 25.; Luk 10, 21.). Ne može ona biti “Crkva Boga živoga, stup i tvrđa istine” (1 Tim 3, 15.), ako nije ništa bolja od drugih religija i ako isto tako često griješi i silazi sa pravoga puta kao i one. Manjka joj onda biljeg nepogrješivosti i svetosti. Gubi onda i nimbus odabranja i legitimaciju, po kojoj je mogu razaznati ljudi, koji traže Boga.
A u toj pretpostavci baš je ljubav k istini ono, što Crkvu izdiže pred historijom. Ista ljubav k istini i k pravdi, koja od nas traži, da lojalno i ponizno priznamo sve, ljudske, sjene na njezinu licu i liku, sili nas i da prema njoj budemo pravedni, kad je promatramo u njezinoj cjelini i u kompletnoj historijskoj perspektivi. Ne smijemo je degradirati protiv svjedočanstva činjenica, za volju diplomaciji i taktičkim ciljevima. To bi bio grijeh protiv istine: grijeh protiv Duha Svetoga. To bi bilo ignoriranje Božje prisutnosti i Božje intervencije u svijetu. Zanijekali bismo tim sam princip objave.
A takav postupak izaziva. Sa religioznog stanovišta, ali ništa manje i sa onog kulturnog. Vrijeđa to i zdrav ukus, i osjećaj za mjeru, i, prije svega, obveze, što ih svaki mislilac ima prema svojoj intelektualnoj savjesti. Čovjek govori i piše ono, u što ni sam ne vjeruje: on glumi. Od palestre istine pravi teatar. Prodaje se. Trguje s činjenicama. Gubi auktoritet i u očima onih s druge strane, koje hoće da predobije. Ne uvjerava ih. Tura im pred oči krivo ogledalo. Postaje u njihovim očima agitator i propagandista, mjesto da bude, skupa s njima, tražitelj i svjedok jedne, velike i božanske, istine.
Nije to, sigurno, prava metoda. Ne čini časti ni Crkvi ni onima, koji je prakticiraju. Nijesu se njom nimalo proslavile te naše katoličke “apologete” novoga tipa: “teolozi” i “ekumeničari”.
Način, na koji su poneki od njih tretirali načelne sporne točke između katoličke Crkve s jedne strane i one pravoslavne i protestantske s druge strane, samo je sablažnjivao vjernike, — i školovane i neškolovane, — i izazivao među njima pometnju. I samo je škodio sjedinjenju i konverzijama. Izgledalo je, — po onomu, kako su oni govorili, — da smo i raskolu i reformaciji mi katolici bili jedini, ili barem glavni, krivci. A to je krupna historijska neistina. I teološko-ekleziološki analfabetizam.
Davno je, i na katoličkoj strani, utvrđeno, što treba knjižiti na račun kratkovidnosti ili uskoće pogleda i duša u našemu taboru. Svi širi duhovi među nama spremno su to priznali i lojalno žalili, pa i okajavali. I pape. Ali ne vidjeti, da se je u doba reformacije radilo o „biti ili ne biti“ pozitivnog i historijsko-apostolskog kršćanstva, ili da je lom sa Rimom istočnu Crkvu bacio u tešku, stoljetnu, religioznu krizu, nepokretnost, letargiju, svakako i krivnjom bolesnog partikularizma, nezdravih ambicija i političko-nacionalnih osjetljivosti u Carigradu i u grčkome svijetu, — više je nego neozbiljno. Baš kao što je i totalan manjak intuicije ne opažati očite prednosti katoličke Crkve nad drugim kršćanskim konfesijama: njezinu beskompromisnu vjernost apostolskom i starokršćanskom učenju, — vjernost sve do mučeništva, — njezin duboki osjećaj kršćanskog univerzalizma, njezinu upravo čudesnu otpornost, vitalnost, prilagodljivost u svim historijskim situacijama, njezino vječno nutarnje obnavljanje, sa kulminacijom u celibatu njezina klera i u prodornosti i ekspanzivnosti njezina redovništva, njezin konsekventni moralni integralizam, i u teoriji i u praksi, njezinu, samo njoj svojstvenu, svijest duhovnog suvereniteta i neovisnosti o svim svjetskim i političkim faktorima, njezinu upornu apostolsko-misionarsku aktivnost kroz sva stoljeća, njezin principijelni pacifizam i njezinu do kraja dosljednu borbu za ravnopravnost i jednakost sviju ljudi, naroda i rasa pred Bogom, njezinu kulturnu, znanstvenu, umjetničku i socijalnu plodnost, iz koje stvarno vuče korijenje sve, što je u današnjoj civilizaciji pozitivno i veliko; — sve stvari naprosto neprotumačive bez jedne više intervencije, bez jedne božanske stigme na njezinu biću; sve stvari, kojima se dive i inovjerci, i bezvjerci; sve stvari, koje su uvijek najviše imponirale konvertitama, kad su se obraćali na katolicizam.
Apologetika, koja na Crkvi sve veliča i sve brani, sigurno je vrlo loša apologetika. Ali “apologetika” samopopljuvavanja još je puno lošija. Još je dalje od istine. I od istine i od Evanđelja. Ponizuje Crkvu. I Krista u njoj (Ef 5, 22—30.). Onoga — većega od Salomona!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 9/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 116-119. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
