»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

Arma Christi – oruđa Kristova


Arma Christi je zajednički naziv za predmete, sprave i simbole vezane uz Kristovu muku. Nazivaju se još i oruđa Kristova ili instrumenti muke. Značajni su u umjetnosti, ikonografiji, kršćanskoj simbolici i pobožnosti, a posebno su veliku vrijednost imali u srednjem vijeku. Svrha im je bila pobuditi osjećaj zahvalnosti prema Kristu za dar otkupljenja.

U uskom smislu riječi, arma Christi se odnose na desetak takvih predmeta, ali sa širenjem pobožnosti križnoga puta i čašćenja Kristove muke, broj tih predmeta je kadšto dosezao i do dvadesetak, pa i više. Štoviše, pojam nije isključivo vezan samo na predmete, nego se ponekad proširuje i na scene i osobe, a uz to se odnosi i na posebne križeve, krunice i druge nabožne predmete, na kojima bi, bez nekoga posebnoga reda, bili pričvršćeni predmeti Isusove muke. Svojevremeno su u tom smislu naročito bili značajni križevi koji su se koristili u pobožnosti križnoga puta, a na sličan su način bili postavljani i križevi na poljskim putovima. Svima im je bila svrha dodatno potaknuti ganuće prema Kristu patniku i prisjetiti se Njegove pobjede nad Sotonom.

Ovisno o vremenskom razdoblju i teološkim naglascima koji su bili tada na snazi, arma Christi su dobivali i svoje dodatno značenje i tumačenje, a koje danas možda nismo u stanju dovoljno vrednovati i cijeniti. Ponekad će u takvim kompozicijama, posebice kada je riječ o slikama, ti instrumenti Kristove muke biti raspoređeni oko izmučenog Kristova lika, ponekad samo oko križa, a ponekad će se prikazivati i tako da se u sredini nalazi Isus kao dijete, i to tako da spava na dvjema ukriž postavljenim daskama i sanja predmete svoje muke, koje mu donose anđeli.

Iako se mogu naći i vrhunska umjetnička djela koja na takav način prikazuju oruđa Kristova, ipak je češće riječ o amaterskom stvaralaštvu u kojem su se mnogi okušali, a time su više ostavili svjedočanstvo pobožnosti svoga vremena, nego što su imali umijeće pokazati duboke teološke naglaske.

Kada je riječ o predmetima i simbolima koji su vezani uz Kristovu muku, onda su obično oko križa ili oko izmučenog Krista raspoređeni čekić, čavli, kliješta, trnova kruna, koplje, ljestve, bičevi, stup za bičevanje, vrč, spužva, Veronikin rubac itd. Ponekad se znaju uz Isusov križ prikazivati i križevi dvojice razbojnika, a znaju se pridodavati i drugi predmeti i scene, npr. trska, skrletna haljina, Isusova nešivena haljina, natpis INRI, kalež, posude za žuč i ocat, posuda za mirtu, platno za zamatanje mrtvoga tijela, trideset srebrnjaka, mač, fenjer, baklje, ruka (koja udara ili upire prstom), lice koje pljuje, pijetao, likovi Kajfe, Pilata, Jude, Petra itd.

Većina navedenih predmeta Isusove muke ima svoju povijest štovanja, a posebno je takva pobožnost razvijena u srednjem vijeku, kada se javlja veliki interes za nadnaravno, ukazanja i relikvije. U tom svjetlu, iako je tu često bila riječ o praznovjerju i iskorištavanju lakovjerja, mnoge su se crkve i svetišta diljem svijeta dičili posjedovanjem različitih relikvija, pa tako i relikvija vezanih uz Kristovu muku. Vrijeme je to nastanka mnogih legendi kojima se nastojala opravdati autentičnost tih svetih ostataka. Želja za njihovim posjedovanjem posebno se javlja s razvojem kulta svete Jelene, majke kralja Konstantina Velikoga, a kojoj se pripisuje da je na svom putu u Svetu zemlju (326.-328. god.) pronašla križ na kojem je Isus bio razapet. Također, prema nekim izvorima, tada je pronašla i križeve dvojice razbojnika, natpis koji je bio na vrhu Isusova križa, te čavle kojima je Krist bio prikovan na križ.

Iako povjesničar i biskup Euzebije Cezarejski (265.-339.), koji je živio u vrijeme cara Konstantina i svete Jelene i koji je napisao djelo Život Konstantinov (Vita Constantini), ne spominje pronalazak pravoga križa, taj podatak navode povjesničari koji su živjeli nešto poslije. Prvi tako legendu o pronalasku svetoga križa, natpisa iznad Isusove glave, čavala i križeva dvojice razbojnika spominje Sokrat Skolastik (oko 380.-450.) u svojoj Crkvenoj povijesti, a onda od njega to preuzimaju Sozomen (400.-450.), Teodoret Cirski (393.-457.) i drugi. U 5. st. u Jeruzalemu već postoji i blagdan Uzvišenja svetoga križa, a koji se slavio 14. rujna, jer se vjerovalo da je toga dana 335. god. (prema nekim izvorima) sveta Jelena pronašla Isusov križ. Danas se ostacima pravoga križa diče mnoge crkve diljem svijeta, a na sličan se način mnoge diče i posjedovanjem nekih drugih svetih predmeta Isusove muke.

U tom smislu, iako se danas gotovo redovito stavlja u pitanje njihova autentičnost, ipak valja napomenuti da su ti sveti predmeti vrlo često izvor istraživanja velikog broja različitih znanstvenika, a solidan broj među njima za neke od tih predmeta tvrde da su doista bili predmeti Isusove muke. Među njima je posebno značajno tzv. Torinsko platno, odnosno platno za koje neki tvrde da je njime bilo omotano Kristovo tijelo nakon raspeća, a čuva se u katedrali u Torinu. Postojanje platna zasvjedočeno je 1389. ili 1390. god., a tada je lokalni biskup zapisao da je neimenovani umjetnik priznao da je riječ o krivotvorini. Ipak, istraživanja narednih stoljeća podijelila su znanstvenike na one koji smatraju da je platno autentično i one koji drže da je riječ o krivotvorini, a koliko je ono pobudilo interes svjedoči i činjenica da postoji i čitava znanost koja se bavi tim pitanjem i naziva se sindonologija (tal. sindone – pokrov)

Iako Katolička Crkva nikada nije zauzela službeni stav oko Torinskoga platna, nego je provjeru autentičnosti prepustila znanstvenicima, a vjeru u sveto platno osobnoj odluci vjernika, ipak valja primijetiti kako su pape zadnjih desetljeća znali iskazivati posebno udivljenje pred Torinskim platnom i izražavati uvjerenje kako ono nije moglo nastati ljudskim interventom. Slično se može primijeniti i na neke druge svete predmete ili slike, posebno na tzv. acheiropoieta.

Acheiropoieta je naziv za slike za koje se vjeruje da nisu nastale čovjekovom rukom, nego imaju nadnaravno podrijetlo. Najstarija je slika iz Edese ili Mandilion, a riječ je o komadu platna za koji se vjeruje da je u njemu utisnuto Isusovo lice. Neki drže da je slika iz Edese zapravo Torinsko platno, a koje je bilo presavijeno, tako da se tada vidjelo samo lice. U skupinu acheiropoieta spada i Veronikin rubac, relikvija kojom se diči kapucinski samostan u talijanskom mjestu Manoppellu, ili npr. sudarij iz Ovieda, odnosno komad platna kojim je bila omotana Isusova glava nakon skidanja s križa, a danas se čuva u katedrali grada Oviedo u Španjolskoj. Koliko je svojevremeno bilo rašireno vjerovanje u autentičnost tih slika, svjedoči i podatak da je bila živo razvijena pobožnost svetom Isusovom Licu, a nije ni zanemariv podatak da neki znanstvenici tvrde da je npr. lice utisnuto u Veronikin rubac isto ono koje se ocrtava na Torinskom platnu.

S obzirom na to, svakako se može reći: Bogu je sve moguće, pa tako i ostaviti svoje otiske na takav nadnaravan način, ali ipak valja imati u vidu i činjenicu kako mnoge zloupotrebe, praznovjerna zastranjenja i upitnost različitih privatnih objava pozivaju na veliki oprez, kao i na važnost prvenstva vjere ispred samih čudesa. Koliko su ta zastranjenja bila velika i opasna za zdravu vjeru, vidljivo je i iz činjenice da je bilo i onih koji su tvrdili da posjeduju npr. Isusov prepucij i razvijali pobožnost na temelju toga. Iako možda nije toliko degutantno štovanje nekih od gore navedenih oruđa Kristovih, ipak valja imati u vidu da je tu često riječ o praznovjerjima i krivotvorinama, odnosno o onome što može vjernicima više štetiti nego koristiti. 

Sve u svemu, možemo zaključiti da su arma Christi s jedne strane vezana uz umjetnost i kršćansku simboliku, ali su s druge strane bila i svojevrstan poticaj u razvijanju gore navedene pobožnosti prema svetim relikvijama, a kao takva posebni su svjedoci pobožnosti prošlih vremena i mogu se iščitavati i u pozitivnom i u negativnom svjetlu. Tako se u pozitivnom svjetlu može istaknuti njihova pedagoška vrijednost i poticanje vjernika na dublju pobožnost, bilo da je riječ o razmatranju nad Kristovom mukom i razvijanju zahvalnosti za djelo otkupljenja, bilo da je riječ o pobožnosti koja se razvila iz štovanja svetih relikvija, a s obzirom na negativnosti može se posebno istaknuti opasnost od emocionalizma, pretjerane želje za čudesima i razvijanje praznovjernih elemenata. Kao takvi, mogu i nama danas biti orijentir da razlikujemo bitno od nebitnoga.