Bez laskanja i zdravičarstva
Isus nikada i nikomu nije laskao. Pohvalio jest mnoge, kad bi zaslužili. I Petra, i Magdalenu, i Zaheja, i ženu bolesnu od krvotoka, i zahvalnog grbavca iz Samarije. Ali i tada bi njegova pohvala uvijek bila trijezna. Nije Gospodin volio superlativa. A kadio nije uopće nikome. Pogotovu nije u lice. Samo nekoliko puta udario je Krist u žice formalnog elogija. Ali to su onda bili ljudi, koji su tako visoku hvalu u potpunosti i zasluživali. Morali su učiniti nešto herojsko. Kao stotnik iz Kafarnauma (Mat 8, 10.; Luk 7, 9.). Kao žena Kananejka (Mat 15, 28.; Mark 7, 29.). Kao veliki sv. Ivan. Za Ivana je Isus, odista, jednom, našao riječi, koje su zvonile superlativima i plemenitim patosom. Samo, — značajno, — ni njih nije izrekao pred Ivanom. Pa ni pred Ivanovim učenicima i poslanicima. Pričekao je, da oni odu (Mat 11, 7.); onda je istom Ivanu ispjevao himnu: kao hrastu, isposniku, proroku, mučeniku (Mat 11, 7—11.).
Možda bismo i mi svećenici od ove Isusove manire mogli štogod naučiti. Pa da budemo malo suzdržljiviji, kad jedan drugoga hvalimo. I da uopće što manje, glasno i javno, hvalimo. Sebe nikada, a druge, kad treba, ozbiljno i odmjereno. Da se uopće čuvamo tamjana, fraziranja i svake kićene rječitosti, kad su u pitanju ljudi. Da rječitost i tamjan pričuvamo samo za Boga. Da se u tom pogledu i mi nadahnemo duhom Crkve, kojoj smo svećenici i glasnici. Samo Bogu pjeva ona prefacije. Samo njemu govori: »Tu solus Sanctus. Tu solus Dominus. Tu solus Altissimus, lesu Christe!«
Na sreću, pritisnuti strahovima, mukom i prečim brigama, ali i pod društvenom presijom vremena, koje za fraze i za titule pokazuje sve manje smisla, u zadnje smo doba ipak u tom puno škrtiji nego generacije prije nas. Više u dijecezanskim glasilima ne čitamo zdravica sa svečanih ručaka ni »klasičnih« pozdrava sa službenih čestitanja, koji su, kao pred pedeset godina, počinjali — mogu vam za to uvijek citirati vrelo, auktora, tekst, godinu i broj časopisa, — intitulacijom visokom slavljeniku, sve istoj osobi: »Presvijetli gospodine biskupe! Prečasni gospodine veliki prepopošte! Veleučeni gospodine doktore svetoga bogoslovlja!« A ni župnici ne razbijaju više sebi glave, kad valja da se, na krizmenom ručku, dignu i zazovu u pomoć svoju pjesničku muzu: prije pečenke ili »iza pečenke«.
Zdravičarstvo je nekada bilo prava kulturna pošast, prava društvena i socijalna bolest: osobito u našim stranama, a napose baš za svećeničkim stolom i u svećeničkim krugovima. Živjeli smo tada još u sjeni feudalizma i njegovih tipičnih manira. Nije čovjek mogao mirno ni ručati, — ni ručati ni večerati, — od bezbrojnih, a dosadnih i šupljih, tirada i zdravica. Svaka je nova čašica vina donijela nekomu od prisutnika »sto pet let« i »lijepo ime«. Svatko, tko je sjedio za stolom, bio je velika duša, dobrotvor i heroj, Božji miljenik, muž pun jake ljubavi prema Bogu i narodu.
A sistem zdravičarstva i kađenja prenio se je onda, — da i ne govorimo o jubilarnim propovijedima i nadgrobnim slovima, — i u katoličku štampu. Pokoji »dopis« u njoj nije ni bio drugo do, direktno ili indirektno, veličanje pojedinih katoličkih ličnosti i njihovih zasluga. A, dakako, svećenici su bili glavni favoriti u tim panegiricima, u tim plitkim i neukusnim slavopojkama. Svaka se je sitnica reklamirala i izdizala do neba. Sva je katolička javnost širom domovine morala znati za našu novu sliku, za naš novi Križni put, za naše novo zvono. I morala je pročitati sve glavne pasuse iz zanosnih govora, koji su se na župskoj slavi izrekli. I sve komplimente, koje je dopisnik, i kapom i šakom, dijelio »našemu revnom i uzornom župniku«, a kojiput i »uzorni župnik» sam sebi. Uz fotografiju ili bez fotografije, kako kada.
Na sreću, i toga je danas manje. Malo je časopisa, pa uredništva štede prostor za važnije i pametnije stvari. A i mentalitet publike postaje ipak pomalo ozbiljniji i kritičniji. I svećeničke publike!
O tom se mentalitetu, na koncu, jedino i radi. Nije to samo sujet za kozerije i satire; to je i problem naše duhovne, asketske, pa i pastoralne, zrelosti.
Što ljudi negdje više jedan drugome kade, to uvijek manje jedan od drugoga očekuju i zahtijevaju. Mjerila se moralne vrijednosti i zasluge sve više snizuju. I gdje se god ljudima puno laska, malo se misli na Boga. Ljudi su se tada zabavili svojom slavom i svojim ambicijama. A na Božje su ideale zaboravili.
Možemo toj istoj misli dati i drugu verziju. U velikim se vremenima ne pjevaju i ne pišu ode. »Inter arma silent musae!« A kršćanska su vremena uvijek velika. I onda, kad nijesu vremena prijeloma, krvi i grča, kao ova naša današnja. Uvijek su to vremena Kraljevstva Božjega i Božjega dolaska u svijet. Nijesu ona za zdravice i fraze; ona su za rad, za žrtve, za apostolat. »Kraljevstvo nebesko silu trpi!« (Mat 11, 12.). Po njima je pala sjena vječnosti, u kojoj će kotirati samo stvarne veličine i istinske zasluge; gdje će velik biti samo Bog.
Na svaki način, stil Evanđelja nije stil zdravičarstva i ljudske hvale. Evanđeoskim shvaćanjima dao je Krist, jedanput zauvijek, drukčiju intonaciju. »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar do li jedini Bog!« (Mark 10, 18.; Mat 19, 17.; Luk 18. 19.). I zatvorio je zauvijek vrata vjere i Kraljevstva Božjega svima onima, koji su primali slavu jedini od drugih i jedni je drugima zaji- mali, da im je oni vrate (Luk 14, 7. 12.). »Kako vi možete vjerovati, kad primate slavu jedan od drugoga, a slave, koja je od jedinoga Boga, ne tražite?« (Iv 5, 44.; 12, 43.), govorio je farizejskim slavohlepnicima. On je za se ni od koga nije ni tražio ni primao. On ju je svu davao Ocu i jedino ju je od njega očekivao. »Ja ne tražim svoje slave; ima, koji traži i sudi!« (Iv 8, 50.).
Nijesmo mi svećenici advokati, da očekujemo aplauz od publike, ni da osiguravamo svojoj parničkoj stvari, svojoj klijenteli, »captatio benevolentiae« pred sucima. Mi smo »sluge Božje«; naša je jedina ambicija, da nas Gospodin pronađe vjernima (1 Kor 4, 1—5.; 2 Kor 6, 4.; Ef 5, 6—8.). Za nas vrijedi kao zakon i uputa ono njegovo: »Kad ste učinili sve, što vam je zapovjeđeno, recite: sluge smo nekorisne: učinismo, što smo bili dužni učiniti!« (Luk 17, 10.). Njegov nam je Apostol pokazao primjer: »Non quasi hominibus placentes, sed Deo, qui probat corda nostra. Neque enim aliquando fuimus in sermone adulationis, — nec quaerentes ab hominibus gloriam, neque a vobis, neque ab aliis!« (1 Sol 2, 4—6.).
Što manje među nama svećenicima bude gozbi, futilnih ćaskanja i šupljeg zdravičarstva, to će više među nama biti Božjega duha i apostolske ozbiljnosti. I u govoru, i u akciji. A ako koga već treba pohvaliti, pohvalimo ga u Gospodinu! »Qui autem gloriatur, in Domino glorietur! Non enim, qui seipsum commendat, ille probatus est: sed quem Deus oommendat!« (2 Kor 10, 17. 18.; 1 Kor 1, 31.). A kanonizirati nemojmo uopće nikoga! Nijesmo kompetentni; nemamo na to prava. »Omnes, peccaverunt et egent gloria Dei!« (Rim 3, 23). »Qui — iudicat me. Dominus est!« (1 Kor 4, 4. 5.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 11/1963., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 181-184. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
