Bezimeni sveci
Mnogo smo se puta, mi svećenici, napola u šali, a napola i ozbiljno, potužili na jednu »anomaliju« posebne vrsti u crkvenom životu. Pola su, ako izuzmemo mučenike, kanoniziranih svetaca u Crkvi ili biskupi, u starijoj periodi, ili redovnici i redovnice, u mlađoj. Nižih je svećenika, osobito iz svijeta i sa župa, malo. A svatko vidi, da to nije realan omjer. Ne odgovara stvarnom, objektivnom, stanju. Uvjetovana je ta činjenica, očito, ljudskim i slučajnim momentima. Plod je praktičnog privilegovanja nekih staleških skupina u Crkvi. Oni na višim položajima i sa širim djelokrugom, biskupi i prelati, udaraju svijetu jače u oči, kad su dobri i uzorni, od onih malih, po selima i župama. Na njih se koncentrira pažnja. O njima se više čuje, govori, priča. Njihova se djela registriraju, bilježe, komentiraju, hvale. Ušli su u kroniku historije: makar one regionalne. A za redovničke svece i svetice zainteresovani su opet njihovi redovi i družbe: oni se s njima identificiraju. Svaki svetac ili svetica u njihovu zboru podiže im svima auktoritet. Pa ne daju, da njihovi uzorni članovi, — a pogotovo utemeljitelji, — panu u zaborav. Sustavno propagiraju njihovu famu i njihov kult. Forsiraju njihovu beatifikaciju ili kanonizaciju. Organizuju, na vrijeme i bez zatezanja, sve predradnje; pribiru činjenice i materijale; financiraju publikacije i procese. Za njima stoji skupina, veća ili manja: njih nosi organizacija, kolektiv.
Sve su to notorne stvari. Nema kraja ni naroda, gdje i po župama, i na skromnim položajima, ne žive i ne umiru svećenici na glasu svetosti: i ako, sigurno, ne u tolikoj mjeri kao u samostanskom staležu savršenosti. I za života se i iza smrti pričaju o njima legende, o pokojemu se od njih napiše i životopis, ali — na oltar ne dođu. Ne uđu ni u martirologij, ni u albume svetaca. Veliki svijet, pa ni onaj crkveni, ne dozna za njih nikada. Pokrije ih brzo prašina vremena. Baš ovih dana izišla je, u katoličkim novinama, jedna s te strane tipična bilješka. Nabrojeni su u njoj kandidati za beatifikaciju, koji se ove godine nalaze pred Svetom Kongregacijom obreda. Jedan je od njih svjetovnjak, trojica su svećeniti-redovnici, jedan je brat-redovnik, četiri su redovnice.
Tako je uvijek dosada bilo kroz crkvenu povijest: tako će, sva je prilika, i biti i odsada. I to je jedan od, vječnih, ljudskih elemenata u Crkvi: jedna od neminovnih posljedica društvenih i psiholoških zakonitosti, koje o nama ne ovise i koje tvore široko područje relativnosti i subjektivnosti u zemaljskoj pravdi: i onoj svetoj. Savršeno će se to, kao i bezbroj drugih stvari, objektivizirati istom u vječnosti. Vidljivo, razumije se. Nevidljivo je to već i danas savršeno objektivizirano, — u očima Božjim. Bog vodi o svima nama, pa i o svecima između nas, svoje »osobne«, »povjerljive«, »bilješke«, »knjige«, »kataloge«, »evidencije«, sa biografskim podacima i sa »karakteristikama«, apsolutno tečnima i pouzdanima. U njih mora gledati, na njih mora apelirati, svatko, tko nije zadovoljan službenim zemaljskim ocjenama. Evanđelje je s te strane problem davno riješilo. »I Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, platit će ti!« (Mat 6. 4. 6.). »Ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova. Djela, koja mi je Otac dao da činim, — svjedoče za mene!” (Tv 5, 36.). Bog će i ovdje, ako ne korigirati i revidirati, a ono dopuniti sve ljudske ocjene i pravorijeke: i one u Crkvi.
Samo, kad smo već mi, svećenici i župnici iz svijeta i iz pastve, stali kod toga problema, zašto ne bismo pošli i malo dalje od svoje kuće? Ima u tom pogledu i gore zapostavljenih, i gore prikraćenih, od nas.
Lajici su to. Sveci iz puka. One, nebrojene, herojske duše, što i Boga, i bližnjega, i svako dobro, ljube čitavim srcem (5 Mojs 6, 5.; Mat 22, 36—40.; Mark 12, 28—31.; Luk 10, 25—28.), pa stoga i ispunjaju sve uvjete, da budu kanonizirani, a za njih ne zna pravo ni njihovo selo, a kamoli njihova biskupska kurija ili Sveta Kongregacija obreda. Sveci su, — katkada i veliki sveci, — a ljudima su, — i onima crkvenima, — potpuno nepoznati.
Mi smo svećenici, koji ih ispovijedamo, njihovi jedini, ljudski, svjedoci. Ali svjedoci vrlo nemarni i škrti u pohvalama.
Neki dan sam o tom razgovarao s jednim crkvenim čovjekom, koji je sav život prosjedio u ispovjedaonici, — i po samostanima, i u crkvi, — pa može, sigurno, više nego kompetentno govoriti o ovoj temi. Konstatirali smo, složno i spontano, da smo obojica, dosta puta kroz život, ispovjedili i ispovijedali prave svece i svetice. A skoro uvijek bezimene. Među malim svijetom iz grada i sa sela još, razmjerno, puno više nego po samostanima i među svećenstvom, gdje kao da, uglavnom, prevladava tip »korektnosti« i »srednje linije«. Čovjek se naprosto nađe pred misterijem milosti. Učitelj je u Izraelu (Iv 3, 10.), a u znanosti svetaca, »in scientia sanctorum«, mogao bi lijepo biti učenik onome ili onoj, koje ispovijeda. Samo pred tebe odnekle, — iz nekog apsolutnog inkognita, — ispane velika duša: svetac ili svetica; Simeon ili Ana (Luk 2, 25—38 ). Ženica na primjer, seoka, služavka. Nema uopće materije za ispovijed. Nema nikakva, ni maloga, grijeha. Patnica je, — često i velika patnica, — a nikada se nije, ne samo pobunila, nego ni potužila, na svoju patnju, ni na Boga, koji joj ju je poslao. Najteže je udarce podnijela u životu, posve nevina, a nikada nije zbog toga promrmljala, ni zatražila za sebe »pravdu«. Savršeno razumije misterij Križa. Svaki je dan vrijeđaju, okrutno je progone, zlorabe njezinu strpljivost, — muž joj je pijanica i »razbojnik«, — a ona svima prašta, sve ljubi, za sve moli: i za svoje progonitelje. Nikada se nije ni razljutila, a kamoli proklela. Nikada nikoga ne ogovara; nikada nikome ne sudi. A Boga u sebi i oko sebe naprosto gleda i pipa: kontemplativno; pravom nadnaravnom intuicijom. I razumije ga. I njegovo srce, i njegove osnove. Shvaća dobro vrijednost pokore i dragovoljnog trpljenja. Moli se i žrtvuje svaki dan: da Boga umilostivi i razveseli. Bolje poznaje nakane Božje i nakane Svete Crkve od svakoga profesora teologije. Moli i za Crkvu, i za Papu, i za svećenike, i za grješnike, i za omladinu, i za duše u čistilištu, i za milosrđe svijetu. Uživa duboki nutarnji mir i radost u Bogu.
Tko ju je tome naučio? Od ljudi nitko. Nije uopće išla u školu. Sustavna duhovnog vodstva nije nikada ni imala. Ispovijedali su je mehanički i šablonski. Ali, u crkvu je išla. I u njoj joj je sam Bog govorio: onako, kako samo on zna. I preko najobičnijih riječi iz propovijedi i molitava. 1 bez ikakvih riječi. Iz svoje, šutljive, vječne svudašnjosti.
Tkogod je od nas svećenika dulje djelovao kao praktičan ispovjednik, a ima makar malo duha, namjerio se je, — u masi brbljavih i radoznalih »bogomoljki« i »revnih pričesnica«, što kod kuće marljivo kunu i svakoga živa nemilice sude i ogovaraju, — i na takve Božje duše; i na takve, prave, svece. A još više svetice: žene kao da Bog, u nadnaravnom životu, preferira muškarcima; valjda, jer su poniznije i »manje« u ljudskim očima (Mat. 5, 3.; 11, 25 ; Luk 10, 21.; Iv 9, 39.; 1 Kor 1, 17—31). Pomalo ih se čovjek i prepane: postidi se u njima blizine Božje. I zadivi im se. Izađe mu, samo od sebe, na usta ono Isusovo: »Ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere!« (Luli 7, 9.; Mat 3, 10.).
Eto, sve su to, zapravo, sveci i svetice u najstrožem smislu te riječi. Sveci i svetice za kanonizaciju: i ako o njima nitko ne će ni retka napisati u knjigu: »Svetost Crkve u 20. stoljeću«, a kamoli ih kanonizirati. U pokoju, možda, u njezinu mjestu još i gledaju kao u sveticu, ali samo, dok živi njezina generacija: odmah u sljedećoj past će i ona u punu historijsku bezimenost. No zato će sve njih kanonizirati dragi Bog: na dan velikoga suda; u nebu.
Pred nama je mistika, — kojiput i karizmatička mistika, — isred života; isred lajikata: mistika više, ekstatične, molitve. Bog se javlja u masi i iz mase vjernika. Ispunjaju se proroštva: »Est scriptum in Prophetis: Et erunt omnes docibiles Del!« (Iv 6, 45.). »Hoc est, quod dictum est per prophetam Joel: — Et quidem super servos meos, et super ancillas meas in diebus illis effundam de Spiritu meo, et prophetabunt —« (Joel 2, 28—32.; Dj Ap 2, 16—21.).
U toj je mistici odgonetka svetosti Crkve. A u njoj je odgonetka i naših pastoralnih uspjeha: kako smo naivni, kad ih sebi pripisujemo! U njoj je i odgonetka Božjega milosrđa sa svijetom. Radi tih svojih izabranih duša Bog štedi i otpadničko čovječanstvo naših dana: i od potopa i od atomske smrti (Post 18, 20—32.). U njoj je, možda, prva nada Crkve i svijeta u ova, pomalo apokaliptička, vremena, što nas sa svih strana plaše nemirom, strahom i sumnjama.
I za nas svećenike kriju se u ovoj činjenici dvije dragocjene pouke. Moramo biti puno ponizniji, nego što smo. Previše učiteljujemo i advokatimo u pastoralnim i ispovjednim kontaktima sa svjetovnjacima. A premalo od njih učimo i premalo ih nasljedujemo. Uzajamnost i reciprocitet najdublji je životni zakon mističnog Kristova tijela (1 Kor 12, 4—31.). I, moramo biti sveti, da budemo dostojni voditi svece. I surađivati sa svecima. I na svece se oslanjati. U molitvenom, nadnaravnom, milosnom, smislu prije svega!
I to je, čini se, jedan od zahtjeva, koji na nas svećenike stavlja današnja rehabilitacija lajikata u katoličkoj Crkvi. I, rehabilitacija žene!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 10/1965., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 62-66. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
