Blažene Drinske mučenice
S. M. Berchmana Johanna Leidenix. Rođena 28. studenoga 1865. u Enzersdorfu u Austriji. Krštena do dva dana na ime Karoline Anna. Stupila u novicijat 1882., obukla redovničko odijelo i prozvana s. M. Berchmana Johanna. Prvi zavjeti 1883. Doživotni 1892. u Beču.
Došla u Bosnu 1883. i ovdje djelovala kao učiteljica, učiteljica novakinja, vjeroučiteljica i kućna predstojnica. God. 1933. slavila Zlatni jubilej zavjeta. Izjavila: „Za dvoje sam Bogu beskrajno zahvalna: da sam rođena i odgojena u katoličkoj vjeri i da sam postala redovnica“. Redovničke postaje: Beč, Tuzla, Breške, Sarajevo – Zavod sv. Josipa, Višegrad, Pale, Sjetlina, Praćanska šuma.
– Imala je rođenu sestru Mathildu (1868.-1951.), u ovoj Družbi pod imenom s. M. Bernarda, 1888.-1951., koja je više od 30 godina provela u Bosni, odakle je otišla 1922. Obje ustrajale u zvanju.
S. M. Krizina Bojanc. Rođena 14. svibnja 1885. u župi Šmarjeta u Sloveniji. Krštena istoga dana na ime Jozefa. U Družbu stupila u 36. godini života, 1921. U novicijat 1922. i uzela ime s. M. Krizina. Prve zavjete položila 1923. Doživotne 1925. Sestarske postaje: Tuzla, Sarajevo, Breške, Josipovac, Betanija, Pale, Goražde.
– Imala je rođenu sestru Angelu (1886.-1981.), u ovoj Družbi s redovničkim imenom s. M. Alfonza, 1924.-1981. Da je imala pravo zvanje, kao i sestra joj Krizina, i da se nije s njime poigravala, znak je po tome što je ostala vjerna zavjetima do smrti.
S. Jula Ivanišević. Rođena 25. studenoga 1893. u Godinjaku u Starom Selu u Hrvatskoj. Krštena sutradan na ime Kata. Ona se 1914. uputila u samostan u Sarajevo. Ušla u novicijat 1915. uzevši redovničko ime s. M. Jula. Prve zavjete položila 1916. u Beču, a doživotne 1923. u Sarajevu. Samostanske postaje: Sarajevo, Beč, Breške, Antunovac na Ilidži, Sarajevo, Josipovac kod Tuzle, Josipovac u Zagrebu, Betanija, Pale, Goražde. Zapisan je njezin odlučan skok s prozora goraždanske vojarne s usklikom: Isuse, spasi nas!
– Za njom je 1918. pošla u samostan i rođena joj sestra Mara, koja je uzela redovničko ime s. M. Agneza, 1921.-1930. Sve tri ove sestre mučenice imale su dakle i svoje mlađe sestre u samostanu. Kao u Apostolskom zboru: Andrija i Petar – sinovi Jonini; Jakov i Ivan – sinovi Zebedejevi; Matej i Jakov mlađi – sinovi Alfejevi. Čudesni su putovi Božji.
S. M. Antonija Fabjan. Rođena 23. siječnja 1907. u Malom Lipju u Sloveniji. Krštena sutradan s imenom Jožefa u župnoj crkvi u Hinji. U Sarajevu ušla u samostan 1929., u novicijat 1930. i uzela ime s. M. Antonija. Prve zavjete položila 1932., doživotne 1937. Postaje: Sarajevo, Pale, Goražde.
S. Bernadeta Banja, Mađarica iz Hrvatske. Rođena 17. lipnja 1912. u Velikom Grđevcu kod Bjelovara. Obitelj doselila iz Mađarske. U Sarajevu ušla u novicijat 1930. Prve zavjete dala 1932., doživotne 1938. Postaje: Sarajevo, Pale, Goražde.
* * *
Paradoksalan je podatak da nijedna od pet Paljanskih djevica – Kćeri Božje Ljubavi – nije nikla iz bosanskoga tla. Dvije bijahu Slovenke, jedna Austrijanka, jedna Hrvatica i jedna hrvatska Mađarica. Sve Božjom providnošću i misijskim poletom u Bosnu dospjele da kao sestre svim sinovima one zemlje, braći svojoj, dokažu da su doista kćeri jedne Božje Ljubavi, koja jednako daje da sunce grije i da kiša lije i nad Hrvatima i Srbima, Židovima i Turcima, kršćanima i muslimanima. Zavod Kraljice sv. Krunice na Banjskom Brijegu sa školom sv. Augustina u Sarajevu, Emaus u Breškama, Josipovac u Slavinićima, Antunovac na Ilidži, škola u Tuzli, bolnica u Višegradu, Marijin dom na Palama radovali su se i obogaćivali nacijama i jezicima koji su se u njima čuli. I Crkva će se, duhovski široka, duboka i visoka, uvijek radovati s bogatstva kulturne raznolikosti svojih sinova i kćeri. I ne će u svom krilu dopustiti da dužno poštovanje prema pojedinim nacionalnim identitetima prekipi u oholost nacionalizma, kamoli u bunilo nacizma. Nisu ove naše svjedokinje iz Bosne ponikle, ali jesu Bosnu dobrotom svojom zalile, Drinu njezinu mučeništvom zacrvenile i svoj djevičanski Zavjet krvlju zapečatile. Sudbina izmišljeno legendarne Ilinkine djece, Ostoje i Stoje, u Andrićevu romanu Na Drini ćuprija, koja su navodno ugrađena u glasoviti višegradski most da bi se mogao ozidati i opstati, nema ništa s našim legendarno zbiljskim paljanskim časnim sestrama: Berchmanom, Antonijom, Krizinom, Bernadetom i predstojnicom Julom koje su: prva, čini se, 23. prosinca, a druge četiri sigurno 15. prosinca 1941. ugradile svoje nevine živote u vrletne Romanije i krivudave Drine, u snjegove i čudesnu sudbinu Bosne na svjestan, svojstven i jedinstven način zapečativši krvlju djevičanskom i mučeničkom evanđeoski savjet čistoće srca i tijela. Eto tako da im žrtva pred Bogom bude što uzvišenija i čistija, a ljudima neprotumačivija.
Spomenutih pet mudrih djevica, članica bečke redovničke Družbe “Kćeri Božje ljubavi” Provincije Providnosti Božje sa sjedištem u Sarajevu, zanosno dođoše u Bosnu i u njoj proživješe kako koja: Berchmana 59 godina, Jula 27, Krizina 19, Bernadeta 12 godina, Antonija 11 godina, do dana smrti. Svojim životom nastojahu dokazati da je ljubav jača od mržnje, križ od noža, molitva od razvrata. Ne imadoše druge nakane osim da upale nešto evanđeoskog svjetla u onom dijelu vilajeta, poznatog samo iz nevjerojatnih priča. A stari zmaj, inače lažac i ubojica od početka, uortačio se s četom divljana bez ikakva obraza i imena, i udario na pet odabranih kćeriju, koje Bog uze u svoju zaštitu. I razgnjevi se zmaj na posvećene žene i nasta rat veliki u Sjetlini/Praćanskoj šumi i na Drini s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo. I kada je izgledalo da će đavolska sila nadjačati, Bog dade kćerima svoje ljubavi, predstojnici Juli na čelu, velika krila orlujska da s prozora kasarne odlete u pustinju. I još jednom u pustinji na neizbježnoj kušnji Božja snaga u ljudskome tijelu, po zavjetu djevičanske čistoće, nadjača napasnika pobješnjele pohote. Žrtvovane sestre poštovanjem Božjega dostojanstva u sebi nadmudriše i nebeski nadvisiše svoje usmrtitelje.
Alkoholizirane bestijalne požude goraždanske horde brzo će se i same ukrotiti i izbezumiti pred odlučnim izletom katoličkih redovnica iz vojnoga zvjerinjaka. One će, svjedočki vjerne svomu Zaručniku, radije raspuknuti na dvorištu kasarne nego doživjeti silovanje bahatih nasilnika. Svjesne su i pune vjere da će ta njihova četiri čista pšenična tijela, bačena iz ruke božanskoga Sijača na tlo četničkoga pločnika, i potom zalivena prosinačkom Drinom, isklijati u plodovita tridesetostruka, šezdesetostruka i strostruka zrnja duhovnih zvanja, i to upravo u toj izmučenoj zemlji Bosni. A nezadovoljeni razvratnici iz gaženja Šeste Božje zapovijedi nasrnuše na Petu da je do kraja smrskaju. I doista noževima isprobadaše i dokusuriše i posljednji dah zemaljskoga disanja onih koje su disale evanđeoskim samarijanstvom upravo prema četničkim kćerima na Palama. A one u svome kvalitativnom skoku zacijelo ne imadoše ni truni mržnje, jer su vazda, pa i tada, bile kadre oprostiti svojim ubojicama kako ih je učio njihov božanski Učitelj. Pa po tom suobličenju Kristu Gospodinu i jesu vrijedne svakoga poštovanja i čašćenja i javnoga priznanja Crkve u činu beatifikacije u Sarajevu 24. rujna 2011. godine.
I dok bude komadićka Bosne na ovome svijetu, spominjat će se ovih pet radosnih, žalosnih i slavnih otajstava Paljanskih djevica koje znojem svojih dlanova nakvasiše Bosnu i krvlju svoga srca orosiše Drinu. I uvijek će biti onih koji će tu krv prezirati i od nje zazirati, kao što će vazda biti i onih koji će je cijeniti i štovati tražeći njezin zagovor kod božanskog Izvora. I zato se nijedan katolik nikada ne će moći odreći Drine koja je postala živi spomenik vode kojom plove mučeničke palme u ocean vječnoga smiraja.
Preuzeto i sažeto iz osvrta: „Junakinje neznanih grobova“, u: Mir i jedinstvo, Mostar, 1997., str. 267-276. Nakon beatifikacije Drinskih mučenica, 2011. ovdje ponešto dopunjeno.
