Bolesnici u župi
Mi smo svećenici čitavim svojim pozivom povezani s bolesnicima. I da nas nije Isus, izrijekom, k njima poslao i naredio nam, da ih pohađamo i pomažemo, njegov bi nas božanski primjer morao na to uputiti i za to oduševiti. Cijeli je svoj javni život bio njima okružen; dobar dio i svoga mesijanskog vremena i svoje mesijanske pažnje njima je posvećivao. A nije, sigurno, ni u Nazaretu bio zadnji, kad je trebalo, s Gospom, obilaziti po kućama i tješiti i podvoravati Nazarećane, bogate i siromašne, koje je bolest bila prikovala uz postelju. Devedeset posto Isusovih čudesa bila su čudesa na bolesnicima. Njima se je najviše bavio; s njima najčešće razgovarao; njih je najviše tješio. Pred njega su istrčavali na puteve (Mat 9, 28.; 20, 30.; Mark 10, 46.; Luk 17, 12.; 18, 35.). Po ulicama su ih, kuda bi prolazio, redali (Mark 6, 56.). Donosili su mu ih na nosilima (Mat 9, 2.; Mark 6, 55.); krovove su i stropove razvaljivali, da ih pred njega postave (Mark 2, 4.); vodili su ga u kuće, da im pomogne (Mat 9, 18.; Mark 5, 23.; Luk 7, 3. 4. 6.; Iv 4, 47. 49.). Evanđelje je puno bolesnika i puno Isusove brige za njih i nježnosti prema njima. Kadgod evanđelisti hoće da dadnu totalan i tipičan osvrt na Isusovo djelovanje, uvijek, kao jednu od njegovih glavnih karakteristika, spomenu i njegovu dobrostivost, i njegova čudesa na bolesnicima (Mat 4, 23. 24.; 8, 16. 17.; 9, 35.; 11, 4. 5.; 12, 15.; 14, 35. 36.; 15, 30. 31.; 21, 14. 15.; Mark 1, 32—34.; 3, 10.; 6, 55. 56.; Luk 4, 40.; 7, 21—23.; Iv 10, 25. 38.; 11, 47; 15, 24.). Radi njih se je najviše zamjerao farizejima i izazivao na sebe njihov bijes i njihovu osvetu (Mark 3, 2—6.; Luk 6, 7—11.; 13, 14—17.; 14, 1—6.; Iv 5, 10. 16. 18.; 7, 20—24.; 9, 15. 16.; 11, 47. 48. 53.).
I da nas nije, Isus, izrijekom, k njima poslao, morali bismo bolesnike voljeti i pomagati. Učitelj nam je. Gospodin nam je. Moramo ga u svemu nasljedovati; moramo raditi po njegovu primjeru. I ovdje. Primjer nam je dao (Iv 13, 15.). A »nije sluga veći od svoga gospodara, niti je poslanik veći od onoga, koji ga ja poslao!« (Iv 13, 13. 16.).
Ali Gospodin nas je i izrijekom k njima poslao. Kadgod daje putni i radni nalog, bilo apostolima, bilo učenicima, kad ih god »šalje« u svijet, na propovijed Evanđelja, uvijek je, kod svih evanđelista, u tom nalogu i nalog: »Curate infirmos — Iscjeljujte bolesnike!« (Mat 10, 8.; Luk 10, 9.), uvijek je tu i ovlast iscjeljivanja bolesti (Mark 3, 15.; 6, 13.; Luk 9, 2.). A nije to poslanje bilo samo osobno ni privremeno. Nije bilo ograničeno samo na doba života Isusova ni samo na prve apostole i prve učenike. To je bilo poslanstvo Crkve; opće poslanstvo, koje će vrijediti za sav svijet, za sva vremena i za sve naraštaje. Na Maslinskoj ga je gori, pred Uzašašće, Isus izrijekom ponovio, u najuniverzalnijoj formi, i povezao ga sa samom evanđeoskom misijom Crkve i svećeništva. »Na bolesnike polagat će ruke, i ozdravljat će!« (Mark 16, 18.).
Poslani smo k bolesnicima. Po svojoj svećeničkoj službi k njima poslani. Da se nad njima molimo i da na njih polažemo ruke (Mark 16, 18.). Da ih mažemo uljem (Mark 6, 13.). Da ih iscjeljujemo.
Mi, današnji svećenici, svećenici 20. vijeka, ne iscjeljujemo više bolesnika, kako su to činili apostoli i učenici i, za njima, naše karizmatičarske kolege iz prvog i drugog stoljeća. Baš kao što više ni ne izgonimo đavola i ne prkosimo otrovu (Mark 16, 17. 18.). Je li to zato, što nam je Bog oduzeo tu vlast, jer više, pobjedničkoj, Crkvi nije bila potrebna, kako nam to tumače naši teološki sveznadari, koji nijesu ostavili neriješene nijedne tajne ni na nebu ni na zemlji; — ako je tako, mogli bismo danas, kad smo opet usred kompaktnog poganstva, očekivati, da će nam se vratiti; — ili smo je mi i naši prethodnici sami sebi oduzeli, mlitavošću svoje vjere i mlakošću svoje molitve i ljubavi (Mat 17, 19.; 21, 21.; Mark 11, 22.; Luk 17, 5. 6.), teško je reći. Prije će biti ovo zadnje. Jer, arški župnik, Don Bosco i Pijo X., pa i naš Leopold Mandić, ozdravljali su ih i u naše vrijeme. I bez pomoći »Kućnog liječnika« i priručne apoteke, kojom mi to pokušavamo nadoknaditi, i ako se, od straha pred kanonima, nijesmo svrstali među svećenike-»doktore« i vrače, kao pokoji naš originalni subrat iz prošlih decenija. Mi liječenje i ozdravljivanje prepuštamo danas našim »župskim« i nežupskim časnim sestrama-bolničarkama.
Uostalom, bilo s tim, fizičkim i neposrednim, iscjeljivanjem, kako bilo, ostala je na nama, »in omni rigore«, obveza molitve i polaganja ruku i mazanja uljem. Ostalo je na nama moralno i milosno ozdravljivanje bolesnika. A ostalo je i ono, indirektno, fizičko iscjeljivanje: molitvom, žrtvama i specifičnim sakramentalnim učinkom 5. sakramenta. Od toga nas Crkva nije oslobodila. I ne može nas osloboditi, jer je to viši nalog Gospodinov, njoj kao i nama. To se duhovno ozdravljanje ne može zlorabiti. Ono ne može ugroziti ničijega zdravlja ni života. I ničijega morala. Ono može samo koristiti. I mora koristiti: jer za njim stoji ili sakramentalna milost ili Gospodinov nalog i obećanje. Kanoni nas duže na pohađanje bolesnika. Ne samo, kad valja podijeliti bolesničko ulje, u slučaju teške i fatalne bolesti, nego i uvijek, kad je netko od naših vjernika bolestan. U svakom je obredniku jedan od najduljih odsjeka onaj: »De communione infirmorum«, »De sacramento extremae unctionis«, »De cura infirmorum«. Praksa je svih svetih svećenika bila taka.
Udovoljavamo li, mi svećenici, uvijek lojalno ovoj svojoj obvezi? U koliko se pod »communio infirmorum« razumijeva samo ona zadnja, vijatička, i u koliko se radi o posljednjem pomazanju, udovoljavamo. To nam je, možda, od sviju najhitnija pastirska dužnost, a to je, uz misu, krštavanje, ispovijedanje, pričešćivanje, vjenčavanje, propovijed, i najapsolutniji minimum, koji od nas traži pastoralna savjest. Samo, ni u jednom kanonu, i ni u jednom, obredniku, nije »communio infirmorum«, a ni »cura infirmorum«, ni zamišljena ni formulirana kao jedna: jedino kao »viaticum«. Uvijek svi crkveni dokumenti jasno pretpostavljaju, da je briga za bolesnike kontinuirana, periodična, stalna, djelatnost duhovnih pastira. Bolesnike nije dosta samo »opremiti« za put na drugi svijet, za put k Bogu; bolesnike valja i pohađati, i tješiti, i učiti, i posvećivati, i čuvati. Tko to ne čini, nije učinio svoje dužnosti; nije odgovorio nalogu Gospodinovu i namjerama Crkve.
Ako je ikad čovjek, vjernik, potreban duhovne pomoći, i ako je ikada u idealnoj dispoziciji za stvari od onoga svijeta, na bolesničkoj je postelji. Ako ijedna svećenička funkcija, efektivno i konačno, spasava duše Bogu, spasava ih ova. Odluka o vječnosti, sa svim svojim konsekvencijama, — i onima sporednima, ali s vječnim djelovanjem, — pada na zadnjoj postelji. Tu se bije posljednji boj za dušu između Boga i đavla. Ništa tu nije nevažno. Sve valja pokušati. A u našim je, svećeničkim, rukama njezina oprema. Mi moramo duši dati zadnje ideje i zadnje poticaje, impulze; mi joj moramo pružiti i duhovno oružje za boj i svadbeno ruho za vječni zaručnički susret sa Gospodinom. I osim »viaticum«-a i pomazanja. Poukom, utjehom, molitvom, ispovijeđu, Euharistijom. Češće, uvijek nanovo, dok god traje taj fatalni proces. Ljudi, bolesnici, bit će nam zahvalni: i na zemlji i u nebu. A ni nama ne će biti, s nadnaravne strane, badava. Gospodin će nam platiti vjernost i milosrđe. Najdražu njemu vjernost. Najljepše i najviše djelo milosrđa. Stoplit će nam se srce na patnji braće. Bit će to najljepše samosvladavanje i žrtva. I najljepša pokora. I najljepše nadahnuće. Ne će nam bratova bolest i smrt dati da zaboravimo ni na svoju smrt. Uozbiljit ćemo se gledajući svaki dan vječnosti u oči. Svijet će sa svojom taštinom neprestano pred nama umirati. A s pastoralne strane ovaj će nam »kućni posjet« više od svakoga drugoga otvoriti i domove i srca. Dovest će nas, u psihološki najzahvalnijem i milosno najplodnijem času, u kontakt s mnogima, koji nam inače nikada ne bi pristupili.
Pohod bolesnika. Češći pohod bolesnika. Pomalo smo ga zanemarili. Odemo im, — koji put i gunđajući, — kad nas pozovu, ali draže nam je, da nas puno ne zovu, ako su već »previđeni«. Narav se i tu u nama, lukavo i tjeskobno, uklanja onome, što nas i odviše podsjeća na umiranje i grob. Nijesu bolesnički pohodi, po ljudsku, nimalo zabavni. Nije uživanje ulaziti u sobe, koje zaudaraju znojem i zaparom. Prirodni čovjek, — osobito, ako je, kao mi danas, pun respekta pred teorijom zaraza, bacila i virusa, — instinktivno bježi od fatalnih rizika. Ima naša svećenička savjest dosta izlika, da zažmiri i »zaboravi«.
Neka je, ako je zaspala, Gospodinova riječ: »Curate infirmos« danas opet probudi i raznježi! Posjet bolesnika, i onaj češći, u granicama moralne mogućnosti, nije savjet; on je svećenička dužnost. On je nalog Crkve. On je poslanje, koje nam je izrijekom doznačio Gospodin.
Nije davno, što je jedan biskup pričao o župniku u svojoj metropoli, kako, čini mi se, svake nedjelje obiđe sve bolesnike u župi, a svakoga mjeseca one u bolnici (ili obratno). A govorili su, neki dan, u svećeničkom društvu, i za jednoga mladoga pastoralnog »demagoga«, koji je na juriš osvojio župu i pravio po njoj »furore«, a seosku crkvu ostavio iza sebe punu ruha i darova, da mu je glavni »majstorski potez« bio: odmah bi, preko svojih »povjerenika« u selu, doznao, kad bi se tko razbolio, i prvi bi bio, koji bi se našao bolesniku uz uzglavlje. Prije susjeda i prije sela. Ne će se to, sigurno, moći svagdje doslovce imitirati, osobito na većim župama. Ali svagdje će biti dobro na to pomisliti. Osobito kad se župnik ili kapelan »dugočase«. I kad se spremaju na izlet. Možda bi se mnogi svećenički izlet mogao, vrlo korisno, zamijeniti — bolesničkim pohodom. I bolesnički je pohod, često, izlet ili, barem, šetnja. I za bolesnički pohod valja, često, uzjašiti na konja ili na motor!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 114-118. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
