Bolje krenuti ispočetka
Svijet koji više ne može potvrditi što je lijepo, dobro i istinito pokopao je istinu. Da, računala su možda mogla proizvesti točne brojke bez grješaka, ali iz njih više ne možete izvlačiti nikakve zaključke. Ili barem više nikoga ne zanimaju. Istina je izgubila svoj sjaj (veritatis splendor). Ništa više nije istina za sve, svatko ima svoju istinu. Evo recepta za krajnju prazninu. Od mentora srednjoškolaca redovito čujem da njihovi učenici pate od turobnosti, potištenosti, praznine, bezvoljnosti i besperspektivnosti. Žao mi ih je.
U nedostatku smisla i svrhe sve što ostaje jest dužnost, ali to je beskoristan osjećaj dužnosti. Jer čemu on vodi? Nije mi čudno da mladi skaču iz jednoga ispada u drugi. Opijanje više nije dovoljno snažno. Jedini lijek koji svjetovne vlasti mogu smisliti jest: više pravila, provjera i kazni. Da, to je potrebno, ali ništa ne rješava. Ne mijenja bilo što. Tradicija je ipak znala „pravu mjeru“. Štitila je od nagona i žudnji koji su bili prejaki. Ali „tko si ti da mi govoriš što da činim“, novo je geslo. I što znače neograničene želje? Neograničeno nogometno igralište – bez bočnih i stražnjih crta – onemogućuje igranje nogometa. Žudnje koje se ne mogu obuzdati – neostvarive su. Ugodno je popiti piće. Pretjerano pijenje neizbježno će dovesti do mamurluka ili još gorega. Odvlačenje pozornosti ispunjava vrijeme, ali ne i prazninu.
Mlada Crkva utabala je izglede za budućnost, pokazala je perspektivu. Nisu htjeli imati pritisak nad životom, život pod nadzorom, ali Netko ih je zgrabio: osoba Isus iz Nazareta, koga su susreli u živome tijelu. Kad su drugi vidjeli kako se ponašaju jedni prema drugima, ali i prema potpunim strancima – zašto bi vas bilo briga za strance? – oni to nisu razumjeli, ali su ipak bili očarani time. Mlada Crkva nije imala strateški plan, ni dobro uhodanu strukturu, a ipak je bila uspješna. Crkva nije rasla kao posljedica promišljena političkoga plana, nego kao posljedica činjenice da je vjera bila uvjerljivo vidljiva u životu kršćana i crkvene zajednice. Ono što su naviještali bilo je u skladu s njihovim držanjem i ponašanjem. To je jedini način na koji Duh Sveti može djelovati. Nikoga ne zanima vjera koja se proklamira samo kao uzvišeni ideal. To je čisto apstraktno. To je poput uputa za uporabu bez pratećega uređaja. Obično su svetci ti koji su donosili preokret. Pokazivali su kako je ono što su proglašavali moguće i istinito.
Suvremeni čovjek vidi samo sebe kao izvor znanja i razumijevanja. Od kraja 1960-ih Crkva se snažno prilagodila svjetovnomu svijetu, potkopavajući time vlastitu vjerodostojnost i promičući svoju suvišnost. Pogledajte sinodni tijek koji se sada odvija u Njemačkoj. Tko još govori o spasenju duša? Jedan ateist, ništa manje, ukazao mi je koliko je to neljubazno: „Zar vi ne vjerujete u put koji vodi do vječne sreće i put koji vodi do vječnoga uništenja? Zašto nitko ne govori o tome? Kako nevjerojatno neljubazno!“ Naš ateistički prijatelj posve je u pravu. On je razumio.
Koja je svrha okružnice kao što je Fratelli tutti ako se protiv toga žele boriti u samom Vatikanu? Koliko je to vjerodostojno? Kakva je svrha prijave ako je glavni zaključak da niste krivi? Je li uopće čudno što je Crkva na Zapadu u velikom padu? Je li to loše? Da, ali ipak, Crkva kakva je sada za mene se ne može dovoljno brzo ugasiti. Bolje krenuti ispočetka kao što je nekoć činila mlada Crkva, nego beskrajno petljati do, da, do čega?
Budućnost Crkve ovisi o svetcima. Uvijek je tako bilo. Crkva će na kraju preživjeti. Uvijek je tako bilo. Bit će mala. Bit će to Crkva temeljena na osobnoj odluci. Ona će vratiti sveto u središte. Ne okoliš, ne svjetsko gospodarstvo, nego Isusa Krista. Ne, ne zagovaram isključivu Crkvu, nego povratak osnovama. Sviđa mi se Benediktova opcija Roda Drehera: privremeno povlačenje kako bi se napunio i zatim se vratio iznutra ojačan. To će pomoći vjerodostojnosti.
