Božić 2019.
Vani na trgu pred crkvom grade se jaslice u živopisnom slogu. S Marijom i Josipom. Uokolo šeću ovce i magarci. Tu je i anđeo. Državni službenik došao je samo pogledati. Kaže graditeljima jaslica:
– Taj anđeo je problem. Takav je anđeo vjerski simbol i to je ovih dana malo osjetljivo. A budući da morate podnijeti zahtjev za dozvolu za ovu staju, morate nešto učiniti u vezi s tim. Sve to malo previše sliči na onu biblijsku božićnu priču. Ne smijemo vrijeđati nevjernike.
– Nȕ, misle graditelji, ako pored vola i magarca stavimo nekoliko sobova, riješit ćemo taj problem.
– To bi pomoglo, kaže vladin službenik, ali da budemo sigurni, dodat ćemo i nekoliko vilenjaka i snjegovića.
– Graditelji jaslica pitaju se kakve veze snjegović ima s rođenjem Djeteta Isusa, ali o tome šute.
– A ima još nešto, kaže posjetitelj. Ti kipovi Marije i Josipa ne bi trebali izgledati sretno. Ne, oni bi trebali zračiti nešto od razočaranja i tupe bezvoljnosti beskućnika u zasićenom, tvrdom, ravnodušnom društvu.
– Ali Marija i Josip uopće nisu bili beskućnici, kaže još jedan graditelj jaslica. Gostionica je jednostavno bila puna.
Zatim dolazi žena. Ona smatra da je umatanje djeteta u povoj oblik zlostavljanja djece. Samo ako se ovim zauzimate za samohrane majke na socijalnoj pomoći, onda se s tim mogu složiti.
– Ali Marija uopće nije bila samohrana majka na socijalnoj pomoći.
Tada se skupini pridružio netko iz Stranke životinja. Želio je znati jesu li životinje bile omamljene.
– Ne, kaže Willy, naše su životinje samo lijepe, tihe životinje. Ali Stranka životinja nije htjela znati ništa o tome, a k tome su vjerovali da je poraba jasala kao posteljice za bebu kršenje prava životinja. Ovdje je prevelika gužva: svi ljudi moraju napustiti štalu!
– I vilenjaci?, cinično pita Toon.
Opet je netko došao. Što sada, misle graditelji. Mislite li da bi ovi pastiri trebali otići jer drže ovce u zatočeništvu?
– Ne, kaže žena. Došla sam vam javiti da su stigla tri kralja.
– Vrlo tipično, kaže žena koja još stoji tamo. Naravno tri muškarca. Zašto nema žena. Osim toga, da su bile tri žene, stigle bi puno prije. Jednostavno bi tijekom dana bile pitale da ih usmjere.
– Miran glas kaže: Sagradili ste prekrasnu štalicu, doista prekrasan biblijski prizor Djeteta koji će promijeniti svijet.
– Napokon normalna osoba, misli skupina.
– Ali ima jedna stvar, kaže čovjek, vjerski blagdani su važni, ali još je važnije da ih možemo slaviti zajedno sa svima. Zar taj anđeo umjesto „Gloria in Excelsis Deo“ (Slava Bogu na visini), ne može pjevati „Jingle Bells“ (Zvončići)?
Zašto ne dopustimo da božićna priča bude božićna priča? Zašto ne dopustimo da biblijska priča bude biblijska priča? Zar božićna priča nije sama uvjerljiva? Koliko je konkretna ova biblijska božićna priča? Koliko je zamislivo da Bog dođe k nama? I da se sve dogodilo baš kako nam Luka priča. Jako je teško prihvatiti da Bog dolazi ovako, bez ikakvih dodataka. Jer da, što se toliko promijenilo od njegova dolaska na zemlju? Svijet se nije temeljito promijenio zbog Isusova dolaska. Možemo to osjetiti. I danas još ima toliko noći i tame koja se ne raspršuje. Blizu i daleko. Ljudi koji su osobito usamljeni za Božić, sami sa sjećanjima na životnoga druga koji je umro. Ljudi u strahovitoj, napetoj tišini, jer telefon ne zvoni, jer pismo ne stiže, jer glas više ne zbori ili jer liječnikovo lice govori mnogo. Ljudi s tragičnim sjećanjima na svoju mladost zbog djela Božjih službenika koji nisu dostojni toga imena. Mračni kutci našega postojanja, gdje su naši životi stali. Kako tamo može postati svijetlo? Što Dijete Krist može učiniti oko toga, premda je božansko dijete?
Sada je više od 2000 godina kasnije.
Božić je 2019. Bog poziva anđela Mihovila i vraga Lucifera k Sebi i kaže:
– Kako je čovječanstvo? Da, želim znati. Što se promijenilo otkad je moj Sin na zemlji? Šaljem vas obojoicu dolje da istražite i izvijestite me. Ovo je samo uzorak, idite na mjesto koje nije mnogo veće od Betlehema. Idite danas. Skoro će Badnja večer. To mi se čini dobra prilika.
Anđeo i vrag silaze na zemlju. I eto ih: Mihovil i Lucifer neopazice šeću gradom. Gledaju što se zbiva na Zemlji. Hodaju trgovačkom ulicom i gledaju prepune trgovine.
– „Vidi, sve je to moje djelo“, kaže Lucifer: „raskoš, požuda, pretjerivanje, ljudi su toliko ludi da više ne znaju što bi kupili. Nudim im rastresenost, zloporabu, zadovoljstvo i još mnogo toga. Nudim im život na zemlji bez Boga.” Lucifer vidljivo uživa.
Mihovil pogleda i ugleda Bibliju kako stoji u knjižari. „Je li i to tvoj posao?“ pita.
Lucifer se na trenutak opušteno osvrće oko sebe. „Da, naravno. Ovo je tako lijepo izdanje da samo stoji na polici. Na taj način ljudi misle da imaju Bibliju, ali je nikad ne čitaju. Osiguravam obilje reklamnoga materijala i romana, dajem poplavu televizijskih programa i časopisa, koje je puno ugodnije čitati.“
Hodaju dalje i prolaze pokraj crkve.
– „Naše je djelo“, kaže anđeo Mihovil, „da ove crkve stoje, da se u njima pjeva hvale Bogu, čita Biblija, djeca krste, slavi Euharistija.“
– „Ma, što god… pusti me da radim još malo“, kaže Lucifer. „Za nekoliko godina pretvorit ću je u športsku dvoranu. Zdravlje, status, to su njihovi novi bogovi. I tako sam ja njihov novi bog.“
Prolaze pokraj škole. „Vidiš li to“, kaže Mihovil, gimnazija sv. Ivana (St. Janslyceum), katolička škola. A vidiš li ovdje imena ulica; sve imena svetaca. To je naš posao, te škole i ulice nose imena svetaca kao izvor nadahnuća.“
– „Oh, nemoj me nasmijavati“, kaže Lucifer. „Što je u imenu? Misliš li da mladi još uvijek poznaju te svetce? Daj mi još deset godina i ta će imena nestati.“
Vide staricu sa skuterom.
– „Gledaj“, kaže Michael, „to je vrlo lijepo postignuto, više neovisnosti za starije osobe, da mogu ostati živahni i nastaviti biti dio društva. Sve lijepi kršćanski razlozi. Ljudi se brinu jedni za druge.“
– „Oh, što god“, kaže Lucifer. Nekad su svi bili braća i časne sestre. Onda su došli volonteri, ali sada to rade za novac. Ako negdje drugdje mogu zaraditi više, trebao bi vidjeti je li više ikomu stalo.“
Badnja je večer. Stižu u katedralu. Gledaju jaslice, kipove Djeteta Isusa, Marije i Josipa te magarca i ovce. „Vidi, to je moj dobri prijatelj Gabriel“, Mihovil će ponosno. „Vidiš li tu punu crkvu, roditelje, djecu, bake i djedove, sve za Isusa, Božjega Sina?“
– „Ma, što“, kaže vrag Lucifer. „To je osjećajnost, to sam znao dignuti, slatki osjećaji, ali doma se jede i pije i svađa. Snaga je nestala, oni više ne znaju ništa o Isusu, apsolutno ništa, slave stranca i ja to nastavljam činiti. Uskoro će ostati samo onaj hohoho-blejavi Djed Božićnjak. Tada je Bog stvarno nestao. To je moja pobjeda. Vidiš, ja imam više uspjeha od tebe.“
Moraju se vratiti gore i ponovo se pojaviti pred Božjim prijestoljem. „Kako je čovječanstvo?“ pita Bog. „Što Mi svjetujete u vezi s čovječanstvom?“
– „Daj mi još deset godina“, kaže Lucifer, „i sve je moje.“
– „Ne tražim vrijeme“, kaže Mihovil. „Vidim što vidim, tijekom stoljeća. Svijet se nije promijenio. Ali zahvaljujući Djetetu u jaslicama mnogi su se ljudi promijenili. I to se još uvijek događa.“
„Znam dovoljno“, kaže Bog.
Katkada, katkada se bojim da Isus ne će uspjeti u ovom svijetu. Katkada se bojim da će Bog reći: „Trebao sam znati bolje, učiti ljude istini je ludost. A povjeriti svoju Crkvu ljudima znači traži nevolju.“ Pa ipak. Vidim ljude koji žive u Božjem duhu, vidim ljude koji idu Isusovim stopama i šire svjetlo. Osim drznika i zlikovaca, postoje i oni. Oni ne dolaze u vijesti jer su poput skrivena sjemena. Djed Božićnjak, snjegović ili vilenjak ne mogu ovo učiniti. Dijete u jaslama može.
