“Crkva Boga živoga”

Nijedna možda od zabluda savremenog neomodernizma u katoličkoj teologiji nije, u praktičnom životu katoličkog kršćanstva, izazvala toliko tragičnih posljedica kao, — nazovimo je tako, — korozija skripturističkog i tradicionalnog pojma, koncepta, Crkve. Ni direktno dogmatičke zablude nijesu, s te strane, u krilu katoličkog kršćanstva, djelovale tako destruktivno i tako fatalno. Pogodilo nas je to rastakanje Crkve u srce. Pokušali su njim, da presijeku žilu kucavicu u nadnaravnom krvotoku otajstvenog, milosnog, organizma Tijela Kristova, na koje smo svi mi kršćani nacijepljeni: da iz njega iskopčaju glavni motor, koji u nj tjera sokove božanskog života.

A vidimo svi, kako su to učinili i kako to čine.

Oborili su se, s jednom fanatičnom mržnjom, na “institucionalnu” Crkvu, na njezine “strukture”, na njezinu vanjsku hijerarhijsku, organizaciju; na sve, što u Crkvi predstavlja formu, red, dogmu, zakon, zapovijed, pravilo, juridički, “juridistički”, elemenat. Tvrde, da ničega od toga nije bilo u “Kraljevstvu Božjemu”, koje je propovijedao Krist. Po njima bi to bilo “kraljevstvo” same spontanosti, neomeđene slobode, posvemašnje, pune, neodgovornosti bilo kome osim vlastitoj savjesti pojedinca i neposrednoj, “karizmatičkoj”, inspiraciji Duha Svetoga. Kontakt je s Bogom, vele, uvijek individualan: bez posrednika. I samo je jedan “zakon” u kršćanstvu: ljubav. Još više ljubav k čovjeku, nego ljubav k Bogu. A ni briga ih nije, što je sve to u otvorenom protuslovlju s evanđeoskom naukom Gospodinovom, koja je, od njegove propovijedi na gori, pa sve do Posljednje večere i do zadnje Isusove besjede apostolima na gori Uzašašća, puna zapovijedi i zakona, puna kolektivnosti i zajedništva, puna vidljivosti i reprezentativnosti. Pravo kraljevstvo Božje na zemlji: poslano u svijet, među ljude, a naoružano osobnim, božanskim, auktoritetom Kristovim (Mat. 28, 18.) i s vlašću, da suvereno “veže i razrješuje” (Mat. 16, 18. 19.; 18, 18.; Luk. 10, 16.): moraju ga slušati svi ljudi i “svi narodi” (Mat. 28, 18. — 20.). A sve je to u otvorenom protuslovlju i sa konkretnom slikom Crkve, kako ona izlazi pred nas još u apostolsko doba. Još od jeruzalemskih dana okuplja Crkva sve, koji su, na apostolsku propovijed, povjerovali u Krista, u jedinstvenu općinu “svetih”: u zatvorenu zajednicu, različitu od svih drugih, i obvezuje ih na sasvim određene i specifične dužnosti. Zar već “učenje apostola”, “doctrina apostolorum”, na kojoj je kršćanima valjalo ustrajati, i njihovo “zajedničko lomljenje kruha” (Dj. Ap. 2, 42.) nije pravilo? Zar već apostolski sabor u Jeruzalemu nije institucija? Zar već apostolske poslanice prvim kršćanskim općinama nijesu, velikim dijelom, upute, zapovijedi, zakoni? A to je onda tako išlo u Crkvi neprestano dalje, u 1., u 2., u 3. vijeku, pa sve do danas: sve šire i sve dosljednije, u jednom očitom, neprekinutom, kontinuitetu. Samo kao vidljiva zajednica i predstavljala se je Crkva, uvijek, ostalom svijetu i pred njim legitimirala, ali i od njega distingvirala. Njezino duhovno poslanje i njezin duhovni sadržaj uvijek se je nerazdvojno povezivao s njezinim hijerarhijskim uređenjem i bio u nj intimno okviren. Bez te svoje vanjske i institucionalne konstitucije kršćanska je Crkva naprosto nezamisliva. I pojmovno i historijski. Ne bi je bez toga ni bilo. Davno bi se već bila pretvorila u amorfnu masu “vjernika” i “škola” i sašla sa historijske pozornice.

Zanijekali su joj, Crkvi, svaki nadnaravni karakler i svaki nadzemaljski auktoritet. Otvoreno tvrde, da Crkva, kako danas postoji, nije više autentična Kristova Crkva. Upila je, vele, u sebe, mnoge neevanđeoske elemente, uzurpirala sebi božanska prava, tiranski podjarmila ljudske savjesti, krivo, uvijek krivlje, interpretirala Kristovu misao, pa s vremenom posve izgubila svoj prvotni identitet i pretvorila se u nešto, što je sušta protivnost Kristovu duhu i njegovim idejama, demokratskim i slobodarskim. Odriču joj stoga pravo, da ih uči, ne smatraju se vezanima na njezino naučavanje ni na njezine direktive, i formalno joj odriču posluh. Proriču nam i obećaju “novu” Crkvu budućnosti: bez “Vjerovanja” i dogmi, bez zapovijedi i zakona, bez hijerarhije i svećeništva. A zaboravljaju, da tim, koliko je do njih, likvidiraju Crkvu u principu, a Krista direktno demontiraju. Šta je onda ostalo od Kristovih obećanja, da će ostati sa svojom Crkvom “u sve dane, do svršetka svijeta” (Mat. 28, 20.), da će njegova Crkva uvijek biti u posjedu pune njegove istine (Iv. 16, 13.) pred svijetom (Iv. 17, 17. — 21.) i da je vrata paklena nikada ne će nadvladati (Mat. 16, 18.)? Nema onda nikoga, tko bi, u Kristovo ime, auktoritativno, ljude vodio k Bogu i u koga bi se mogli pouzdati. Sve je onda i u kršćanstvu relativizirano. Ljudi su prepušteni sami sebi: svatko ima pravo, da traži i nalazi Boga, kako hoće. Nema onda objave. Nema ni Krista, koji je uvijek isti: “jučer, i danas, i dovijeka” (Hebr. 13, 8.).

Začudnom površnošću osporavaju joj, Crkvi, njezine historijske zasluge za čovječanstvo i za kulturu. Kulturu duha prije svega. Pronalaze, s pravim sadističkim uživanjem, u njezinoj povijesti samo negativnosti, samo krive poteze, samo nerazumijevanje za velike i interese i tečevine čovječanstva. Vuku je na sud kao krivca za većinu tragičnih situacija u povijesti zapadnog svijeta, pa i u povijesti misija. Redovito je kasnila; nikada nije znala čitati znakova vremena: skoro se je uvijek krivo i nazadno opredjeljivala. Najodgovornija je za tolike, fatalne, stoljetne, nesporazume između nje i svijeta. A ne vide, — u svom bolesnom duhovnom sljepilu i kratkovidnosti, — da je baš Crkva, kroz sva kršćanska stoljeća, bila, zapravo, jedini dosljedni branitelj i ispravnih moralnih načela i svih tih, etičkih i kulturnih, svetinja, kojima se Evropa i danas toliko diči, i da je, praktično ona jedina, uz njih, uvijek i svuda ostajala. I onda, kad su ih svi drugi napuštali. I uz univerzalizam, i uz humanizam, i uz neotuđiva ljudska prava života i osobe, i uz jednakost svih ljudi, naroda i rasa, i uz slobodu savjesti, i uz ideale pravde, mira i čovječnosti. Pravili su dakako mnogi, i od njezine djece, i od njezinih hijerarha, kompromise na račun tih velikih načela. Ali ona, Božja Crkva, nije. Njezin moral je uvijek bio apsolutan i beskompromisan. Teoretski beziznimno. Neovisno od svega, što su, možda, pojedinci u njoj radili, s njezinih se je oltara uvijek propovijedala i hvalila samo krepost i pravda, samo požrtvovnost i nesebičnost, samo ljubav i milosrđe. Ali i onaj praktični: — na svima onima, koji su lojalno slušali i vršili njezinu poruku. Ljudi, koje je ona stavljala svojim vjernicima za uzor i proglašavala ih svojim svecima, bili su, — svi bez iznimke, — ljudi najpunije i najdosljednije moralne savršenosti: ideali i ljudstva, i karaktera, i vjere.

Zapravo je sve ono, što je u današnjem “kršćanskom svijetu” ostalo veliko i lijepo, ona jedina odnjegovala i očuvala. Ne samo na nadnaravnom području, nego i na onomu naravnom. Pravi su umnici to, uvijek, s divljenjem, opažali i isticali. Jedan Chateaubriand. Jedan De Maistre. Pa i jedan Dante. Pa i jedan Pastor, povjesnik papa. Svi su oni u Crkvi nailazili na ono ljudsko, ali su nailazili i na ono božansko i pred tim, pred “genijem kršćanstva”, padali na koljena. Neinteligentan je, tko to ne vidi, pa makar to bio i teolog od reputacije. Sitni su duhom svi ti samozvani historici i kritičari Crkve, koji su se specijalizirali samo za traženje i otkrivanje slabosti na njoj: svejedno, da li u njezinoj prošlosti ili u njezinoj sadašnjosti. Ne znaju biti objektivni, nemaju intuicije, ne umiju se izdignuti nad strasti, predrasude, modne sudove. Pa ne vide velikoga, sjajnoga, Božjega svjetionika, što ga je on, u Kristu, postavio za “znak narodima” (Iz. 11,10.; 42, 6.; 49, 6.; 62, 10.).

Desakralizirali su je, Crkvu, i posvjetovnjačili. Traže od nje, da sađe s neba na zemlju: da se izjednači sa svim drugim, isključivo ljudskim i prirodnim, faktorima života, pa da, kao i oni, aktivno i profesionalno, uđe u socijalni i politički život svijeta. I označuju joj to kao glavnu i bitnu zadaću. Hoće da je učine socijalnim pokretom: u službi zemaljskoga progresa i materijalnog blagostanja ljudi. Svrstavaju je u kategoriju ljudskoga stvaralaštva i nameću joj ljudsku mudrost za jedini zakon. Ne priznaju je više glasnicom vječnosti ni propovjednicom jedne više i nadzemaljske istine odozgor: kraljevstva, koje dolazi istom iza smrti tijela i iza rasapa materijalne stvarnosti, kao “novo nebo i nova zemlja” (2. Petr. 3, 10. — 13.; Filip. 3, 20.; Hebr. 12, 25. — 28.). Ne znači za njih ništa Kristova programatska deklaracija pred Pilatom: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta!” (Iv. 18, 36.), ni njegovo, uporno i neprestano, ukazivanje na nebesko blago i nebesku plaću pravde (Mat. 6, 20.; 19, 21.; 22, 30.; Mark. 12,25.; Luk. 10, 20.; 12, 33.; 14, 14.; 20, 35. 36.) i na život vječni (Iv. 10, 28.) kao na konačni smisao i svrhu Kraljevstva Božjega. Ne znači za njih ništa ni apokaliptička vizija Božjega grada na nebu, koji će naslijediti i zamijeniti svu zemaljsku stvarnost, kad ona zauvijek prođe (Otkr. 12, 10.; 21, 1. — 22, 7.).

Strgli su joj, Crkvi, s čela i aureolu, nimbus, njezine svetosti. Ne imponira im više njezin moral ni njezina askeza: u biti uvijek jednaka od apostolskih i starokršćanskih vremena do danas. Uče nas novoj. Svaki teolog i svaki novinar smatra, da je njegov moralni osjećaj zdraviji i ispravniji od njezina: svaki hoće da revidira njezina moralna načela i njezin asketski sistem. A to po svojoj ljudskoj pameti i, još više, po savremenoj i modernoj, evolutivnoj, savjesti svijeta, koja ne voli ni govoriti ni slušati o samozataji, odricanju, križu. Nijesu im više uzori ni sveci Crkve: desavuiraju ih na svakom koraku. Napravili su od njih čudake i fanatike. Ismijavaju njihove asketske principe, njihove asketske manire, njihovu asketsku praksu. Smatraju ih, više manje, falzifikatorima autentičnog evanđeoskog duha. Prelaze, eto, i u tom pogledu, potpuno na pozicije i na stranu svijeta, a afrontiraju Crkvi. Nijesu ni svjesni, kako tim uklanjaju iz svijeta njegove najveće idealiste, a prepuštaju ga poplavi običnjaka i mediokriteta.

Izbacili su je, Crkvu, — a to je, za praksu, još od svega najfatalnije, — sa njezina centralnog posredničkog mjesta u navješćivanju Božje objave i primjenjivanju Božjega spasenja ljudima. Prihvatili su, — ako ne uvijek izrijekom, a ono šutke, — protestantsku tezu, da je Biblija jedini izvor objave. A onda tu Bibliju nemilice kljaštre i mrcvare, kako im se svidi. Ni Evanđelja ne puštaju na miru; ni apostolskih poslanica. Mijenjaju im po volji auktore, ispuštaju iz njih ili u njima premeću čitava poglavlja i odsjeke, datiraju ih u kasnije kršćanske vjekove. Čiste, samovoljno, tekstove svetih knjiga od “mitova”, “legendi”, “interpolacija”. Određuju, “proprio marte”, što je u njima autentični tekst, a što nije: što su samo umeci, falzifikati, glose; što Isus nije rekao, nego su mu samo evanđelisti turili u usta. A ipak je, po svakoj teološkoj logici, i odviše jasno, da je Krist poklad svoje objave, integralan i cjelovit, predao jedino Crkvi i u njoj ga pohranio, — preko njezina starješinstva; preko svojih apostola i njihovih nasljednika, — i da su mu stoga oni jedini auktoritativni i legitimni tumači. I Bibliji, u kojoj je, — naknadno, kasnije, — zapisana i zabilježena ta izvorna Kristova objava Crkvi: opet pod kontrolom Crkve i apostola. Ono je nauka Biblije, što je nauka Crkve: ono, kako Crkva Bibliju legitimira, razumijeva, izlaže i tumači. Auktoritet Bibliji dolazi preko Crkve i njezine tradicije Ako u Bibliji i ima nejasnosti, pred Crkvom ih, u bitnim stvarima, nema. Samo u koliko ih crkveno starješinstvo legitimira, mogu bibličari govoriti s auktoritetom: bez toga nikada. I Biblija i sve drugo u kršćanskom životu i naučavanju bez Crkve se nužno subjektivizira i relativizira. Bez Crkve ne bi uopće bilo kontinuiteta u učenju i životu kršćanstva: ne bi u njemu bilo ni direktne veze s Kristom.

Iskrivili su nam, eto, ti modernistički teolozi, tradicionalni pojam Crkve. I sve, što govore i pišu o Crkvi, posijali kontradikcijama. U isto vrijeme, dok od Crkve tako grlato i provokativno traže, barem na riječi, savršenu duhovnost i autentičnost, izmiču ispod nje jedini osnov — i njezine duhovnosti i njezine autentičnosti: njezinu organsku vezu s Kristom i sve garancije svetosti i nepogrješivosti, koje joj je on dao; njegovo trajno mistično prisustvo u Crkvi. Pa tako u kontradikciju i u pometnju uvode i sve one, koji ih, u Crkvi, slušaju i slijede. Iščupali su im iz srca povjerenje i pouzdanje u njihovu duhovnu Majku, potrgali njihove kontakte i suradnju s njom, razbili posluh i disciplinu u njezinim redovima, uzdrmali monolitnost i kompaktnost njezine organizacije, posijali na sve strane sumnju u njezine asketske i apostolske ideale i ambicije, podrovali njezin moralni auktoritet u očima i vjernika i nevjernika, sveli na goli deklarativni dokumenat i sve ono veliko, što je i II. vatikanski sabor, u skladu s čitavom dosadašnjom katoličkom tradicijom, rekao o objavi i Crkvi, u svojim dogmatičkim konstitucijama “Dei verbum” i “Lumen gentium”.

Odalečili su nas, koliko je bilo do njih, od Crkve, pa su nas odalečili i od Boga, i od Krista, i od Križa. Ostajemo sve više bez Isusove istine, snage, milosti i ljubavi. Slabi naše kršćanstvo, gubi vitalnost, prodornost, privlačnost, gubi, sve više, i auktoritet, pa i u očima ljudi dobre volje. Puno smo manje, nadnaravno, produktivni i pomodni nego prije. Sve smo manje, duhovno, dobri, sveti i pobožni. Sve manje samosvjesni, borbeni, jedinstveni. Drukčije ne može ni biti. Začepljuju nam glavni kanal, koji nas je, preko Crkve, vezao s njezinom i našom božanskom Glavom.

Boljim ćemo se danima za katoličko kršćanstvo moći nadati, samo ako se što prije, i u teoriji i u praksi, vratimo k jedino ispravnoj, tradicionalnoj, koncepciji Crkve. Ako kršćanstvo opet stanemo učiti i primati od Crkve, a ne da ga mi Crkvi namećemo, po svome ljudskom ukusu i željama. Odmah će tada nestati pometnje, nereda, razdora, u katoličkom vjersko-crkvenom životu; odmah će među nas opet ući mir, jedinstvo i sloga. Imat ćemo samo jednoga vođu i jedan program.

Mjesto da kritiziramo Crkvu i da u njoj gledamo samo jednu od defektibilnih ljudskih institucija, valja da na nju opet pogledamo Kristovim, apostolskim, svetačkim očima: očima vjere. Mjesto da joj na silu, — a obično i nekritično, — iznalazimo mane i da se prkosno otimamo ispod njezine ruke, valja da je opet počnemo ljubiti kao najveći Božji dar s neba otkupljenome čovječanstvu i da je opet, — sigurni u njezine božanske prerogative, — stanemo, zahvalno i ponizno, slušati. Moramo opet postati duboko svjesni, da su u njezinim ustima “riječi života vječnoga” (Iv. 6, 69.) i da je ona, po Apostolovoj riječi: “Crkva Boga živoga, stup i tvrđa istine” (1. Tim. 3, 15.).

Ništa su sve ove ljudske bijede, s kojima se susrećemo na njezinim poglavarima i na njezinim članovima, pred velikom Božjom istinom, za koju ona uvijek, dosljedno, svjedoči, i pred božanskim darovima spasenja, koje nam ona uvijek, podatno i s materinskom ljubavlju, nudi i dijeli. Krist je u njoj. A Krist je Crkva. I sve ono, što od Krista i po Kristu u njoj živi. A nijesu Crkva naši grijesi ni naše ludosti. Njih Isus s lika svoje božanske Zaručnice, sa svoga mističnoga Tijela, uvijek ustrajno, ali uvijek strpljivo briše. Zbacit će ona sa sebe jednom, — u Kristov i svoj veliki dan, — te svoje proste putne haljine; strest će ona sa sebe svu tu prašinu zemaljštine i progonstva (2. Kor. 5, 6.—8.;. Dok i ona i mi ne uđemo u Gospodinovu slavu, “sveti i neokaljani” (Ef. 5, 23. — 29.). Sve, što je u Crkvi ljudsko, pod rukom je i kontrolom onoga, što je u njoj božansko.

Vjerujemo u Crkvu! Ponosimo se njom! Pouzdajemo se u nju! S punim se povjerenjem predajimo njezinu materinskom vodstvu! U svemu! Povjerenje u Crkvu bila je uvijek dosada prva značajka katoličkog kršćanstva. Nikada se dosada nije ono razočaralo u svojoj svetoj “Majci Crkvi”: u “Crkvi Boga živoga”. Ne će ni danas.

Vjera će nas u Crkvu spasiti. I nas. I naš narod. I čovječanstvo. Nema ni danas za nas, djecu Crkve, aktualnije molitve od one, što su je, vjekovima, Gospodinu upravljali naši oci: “Da se dostojiš svoju svetu Crkvu voditi i čuvati, molimo te, usliši nas!”

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1973., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 71-77. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.