Crkva siromaha
Nije Krist bio socijalni revolucionar. Nije on bio ni socijalni reformator. Po profesiji, dakako. Po programu. Po bitnim ciljevima svoga mesijanskog poslanja. Nikada Krist nije u socijalnim reformama gledao svoje glavne zadaće. Nikada on o tom »ex professo« ne govori. Naprotiv; izrijekom se od toga ograđuje. Nije to njegova služba. »Čovječe, tko je mene postavio sucem ili djeliteljem nad vama?« (Luk 12, 13.). Ne polazi Krist nikada u svojim idejama ni koncepcijama od zemaljskog blagostanja, ni kao od pretpostavke, ni kao od ideala. Baš obratno! On sve svoje poglede izgrađuje na iskonskoj tragici ljudskog života na zemlji; on u ljudskoj boli, u nepravdama i protuslovljima društva, u tjelesnom i materijalnom stradanju, gleda neuklonivu činjenicu, vječnu kategoriju; on ne samo što priznaje, nego još i emfatično ističe apsurd vidljivog i vremenitog bivovanja, ako je ono odsječeno od vječnosti (Mat 16, 26.; Mark 8, 36. 37.; Luk 12, 20. 21.), Ali zato on tome životnom apsurdu parira, nalazi mu odgonetku i rješenje, s jedne strane u duhovnoj, nutarnjoj, moralnoj veličini čovjeka, koja je svakome dostupna, — i patniku, i siromahu, — a s druge u boljem, prekogrobnom, životu kod Boga, koji će biti nagrada toj duhovnoj veličini čovjeka, — njegovoj vjeri i pravdi, — i utjeha svakoj plemenitoj ljudskoj patnji podnesenoj u ljubavi i odanosti Bogu. »Blago siromašnima, — Blago onima, koji plaču, — Blago onima, koji gladuju i žeđaju, — Blago onima, koji trpe« (Mat 5, 3 — 10.), to su njegove maksime. Njegov je životni put put križa i put odricanja. »Tko hoće za mnom, neka se odreče sebe i neka uzme križ svoj na sebe svaki dan« (Mat 16, 24.; Luk 9, 23.). »Ako hoćeš da budeš savršen, idi, prodaj, što imaš!« (Mat 19, 21.). Njegovo je kraljevstvo nebesko kraljevstvo, a nije kraljevstvo od ovoga svijeta (Iv 18, 36. 37.). Njegova su obećanja obećanja budućnosti, povezana uz smrt, uz sud, uz njegov drugi dolazak, uz uskrsnuće pravednika (Luk 14, 14.).
Nije ni Evanđelje nikakav kodeks socijalne pravde; socijalna je pravda u njemu samo konsekvencija, logičan zahtjev, jedne druge, više, pravde: čestitosti srca, općeljudske dobrote i ljubavi, ispunjivanja volje Božje, vječnoga zakona savjesti. Konsekvencija, a ne ni temelj ni cilj. »Budite milosrdni, kao i Otac vaš što je milosrdan!« (Luk 6, 36.). Evanđelje nije formuliralo ni sistematiziralo socijalnih dužnosti, nije ni fiksiralo državno-civilnog i internacionalnog prava; eno je čovječanstvu te dužnosti i ta prava samo nametnulo svojom višom religiozno-moralnom logikom; ono im je udarilo temelje i dalo efektivnu sankciju. Evanđelje je navještaj, propovijed, blagovijest jedne duhovne veličine, iz koje se sama od sebe rađa socijalna pravda. Evanđelje ne govori o ekonomici, baš kao što ne govori ni o politici, ni o diplomaciji. Njegova je problematika bitno viša: ona je sva u rješavanju problema duše; male ljudske brige, svagdanje, prolazne, vrijednosti, ono ostavlja pred svojim vratima.
Nije ni Crkva Božja, po svojoj ideji, nikakva socijalna institucija. Svi njezini najveći ljudi i najautentičniji predstavnici, od apostola i sv. Pavla pa dalje, brižljivo su bježali od svakoga socijalno-ekonomskog profesionalizma i povlačili se, kolikogod su više mogli, od službe »stolovima«, da se mognu nesmetano i slobodno posvetiti »službi riječi« i duša (Dj Ap 6, 2—4.). Svi su oni skrupulozno štovali načelnu radnu autonomiju svjetskoga društva, jednako na ekonomskom polju kao i na onom političkom. I kad se je radilo o izrazito elementarnoj karitativnosti, pretpostavljali su oni uvijek lajičku, — posvećenu, redovničku, ali i neposvećenu, — inicijativu direktnom angažovanju službenih, hijerarhijskih, predstavnika Crkve. I u svakom pokušaju, pa i subjektivno najdobronamjernijem, da se vjera i kršćanstvo poistovjetuju sa socijalnim radom ih, barem, njim uvjetuju i protumače kao temeljem i bitnim preduslovom, gledali su oni naturalizam i virtualnu negaciju Evanđelja. Eno i u ove, naše, dane, u poznatim događajima u Francuskoj!
Drukčije valja shvatiti socijalnost Krista, Evanđelja, Crkve. Izvor je toj socijalnosti ljubav. Krist je Bog ljubavi (Tit 3, 4.). Evanđelje je propovijed ljubavi (Iv 13, 34.; 15, 12.). Crkva je Crkva ljubavi (Rim 13, 10.; 1. Iv 3, 11.). I Krist, i Evanđelje, i Crkva, vole čovjeka. Ljudski ga vole. Ljudska ljubav prelazi u božansku ljubav; milost nade vezuje na narav i na ljudsku dušu. A koga se voli, s njim se suosjeća. Ljubav je uvijek neposredna i prirodna. Ona ne može a da ne plače nad svakom ljudskom nevoljom. Nadnaravnom, ali i naravnom, duševnom, ali i tjelesnom, vječnom, ali i vremenitom. Ona pomaže i tješi, i kad joj to nije profesija. Sve je na njoj i obilježeno i obojeno dobrotom i milosrđem. Ni spasenja, ni apostolata nema bez samilosti i saučešća.
Odatle svi ti, prividni, paradoksi u kršćanstvu. I paradoksom, da Krist, i ako neće da bude ni liječnik, ni djelitelj, ni kralj, i ako je sav u onome drugome svijetu, opet, svaki dan, prekida svoje mesijanske propovijedi, pa iscjeljuje bolesnike, hrani gladni narod u pustinji, plače, toliko puta, nad ovozemaljskim ljudskim tragedijama, individualnima i kolektivnima (Iv 11, 35.; Luk 19, 41.). Odatle i paradokson, da je Evanđelje Kraljevstva nebeskog u isto vrijeme puno velikih riječi o djelima pravde i milosrđa, o kruhu siromaha, o milostinji, a puno i strogih, ozbiljnih prijetnji farizejskim škrcima, izrabljivačima udovica, nepravednom i bešćutnom bogatstvu bez srca. Odatle i paradokson, da su i apostolska, i mučenička, i srednjovjekovna, i moderna Crkva, — Crkva Duha, molitve i vječnosti, — uvijek, stopu u stopu, bile praćene bezbrojnim akcijama socijalne skrbi i karitativnosti, mirotvorstvom, humanizacijom žvota. Ništa se dosljednije ne provlači kroz svu njezinu historiju od te njezine, vječne, socijalne stigme. Ona je, — priznavala joj to ljudska historija ili ne priznavala, — uvijek bila Crkva siromaha i Crkva maloga čovjeka.
I za nas je, svećenike Crkve, to velika pouka. Nijesmo mi, po svojoj profesiji, ni nacionalni ekonomi, ni socijalni radnici. Moramo se čuvati, da to ni ne budemo. Dosta nas se je, jer smo na to premalo pazili, lajiciziralo i duhom ishlapilo. Obljutavila je u nama apostolska i božanska so. Danas nam ni ne daju, da to budemo. Na veliku našu sreću. Diže to s nas nepotrebne odgovornosti i veliki riziko. Potiskuje nas to na naše, beskrajno važnije, radno polje. Čini nas to u jednom puno eminentnijem smislu »socijalnim radnicima«. Oplemenjujući duše mi činimo čitav svijet socijalnim. Naša se socijalnost stostruči kroz bezbroj srca, koja smo učinili dobrima, kroz nebrojene ruke, koje su po nama postale milosrdne.
Nijesmo mi, po svojoj direktnoj i specifičnoj profesiji, ni socijalni ekonomi ni socijalni radnici. Ali praktičari socijalnosti jesmo i moramo biti; kao i naš Gospodin, i svi njegovi sveti. Praktičari one najintimnije, lične, socijalnosti, koja nije diktovana zakonom ni pravdom, već, prije svega, ljubavlju.
Nijesmo pravi svećenici, ako nijesmo, više od sviju drugih, samilosni, čovjekoljubivi, plemeniti. Svećenik mora imati i otvoreno oko i toplo srce za svaku ljudsku nevolju. Svećenik mora biti svakom pravu branitelj i svakoj nepravdi sudac. I prvi mora biti svagdje, gdje valja tješiti i pomagati. On mora prvi reagirati na ljudsku bijedu. Na nama je inicijativa i mobilizacija. Na oltaru, i vani, među ljudima. Zaboravili smo, tko smo i koga predstavljamo, čim nas itko drugi preteče u milosrđu i dobrotvornosti. Izrodili smo se odmah, ako su nas naši svagdanji susreti s bolešću, smrti i grobljem učinili bešćutnima. I naša seoska mala crkva mora biti »crkva siromaha«, baš kao i ona velika Crkva, uime koje govorimo i nastupamo. Podignut će to, i jednoj i drugoj, ugled u očima ljudi. Otvorit će mnoga srca milosti. Nervoza je na svećeniku uvijek grijeh, ali nervoza pred ljudskom patnjom, to je nešto kao svetogrđe, kao izdaja Evanđelja.
Ne ulazimo u detalje. Praksu će nam diktirati srce. I pogled na Učitelja, što govori: »Žao mi je naroda!« (Mat 15, 32.; Mark 8, 2.)!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 7-8/1960., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 32-35. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
