Crkva, svećeništvo, svećenici
Unošenje modernističkih ideja u život Katoličke Crkve nije od jučer, nego traje desetljećima, pa i stoljećima. U svijetu tako poodavna, a u našem hrvatskom narodu kojih zadnjih 50-tak godina. Uspavanost i episkopata i prezbiterata i ostalih vjernika na takva zbivanja dovelo je do ubrzane i sveprisutne protestantizacije Katoličke Crkve, čije razmjere tek naslućujemo, a posebno je vidljiva u zanemarivanju svih sakramenata, od kojih najviše euharistije, krsta, pomirenja i svetoga reda.
Tako, namjesto nepresušne vrijednosti vazmenoga otajstva i zahvale Presvetom Trojstvu na daru otkupljenja, u prvi plan stupa želja za zadovoljenjem osobnih emocionalnih potreba i duhovnih ugoda; namjesto djelatnog sudjelovanja u euharistiji u prvi plan sve češće dolazi do tek izvanjskog promatranja i čašćenja Presvetoga Oltarskog Sakramenta; namjesto ispovijedanja žive vjere u uskrsloga Krista koji nas je spasio svojom mukom i smrću na križu u prvi plan dolazi tek Isus čudotvorac koji oslobađa i liječi, i to mimo sakramenata ispovijedi i bolesničkog pomazanja; namjesto kroz stoljećima izgrađivanog liturgijskog pjevanja u kojem se ocrtava dvotisućljetna teologija i vjera Crkve u prvi plan dolaze tek prepjevi protestantskih duhovnih pjesama u kojima je naglasak na sreći i ispunjenju pojedinca; namjesto snage i poslanja svetoga reda u prvi plan dolazi iskorištavanje i krivo tumačenje sakramenta krsta i posljedično uzimanje ovlasti od strane laika za ono što im ne pripada; namjesto istinskih djela kršćanskoga milosrđa i ljubavi za bližnjega u prvi plan stupa tek humanistički moral; namjesto teologije koljena, pokore i posta u prvi plan stupa religioznost “punih lonaca i dubokih džepova”; namjesto stoljećima izgrađivanih i od Crkve odobrenih molitava, napose molitve krunice i časoslova, u prvi plan stupaju ekstatični zazivi onih koji radije u rukama drže mikrofon i gitaru nego raspelo; namjesto pouzdanja u zagovor i posredništvo Blažene Djevice Marije i svetaca Katoliče Crkve u prvi plan stupa osobna oholost i želja za neposrednim i bezuvjetnim izravnim pristupom Bogu, itd.
Ti i takvi sve rašireniji oblici koji se uočavaju unutar Katoličke Crkve, posebno u eksponiranijim djelovanjima pojedinaca i skupina, nažalost i mnogih svećenika i vjeroučitelja, ne mogu donijeti dobro Katoličkoj Crkvi, kao što nisu donijeli dobro ni protestantskim zajednicama, odakle vuku svoje korijene. Mogu tek voditi, nakon početnih neprirodnih i neuralgičnih emocionalnih ekstaza i duhovnih naslada, ohladnjenju, a posljedično razdjeljenju i posvjetovnjačenju.
Stoga je važno neprestano upozoravati na ljepotu i uzvišenost Poklada Katoličke Crkve, na sve one bogoštovne i bogoslužne blagodati koje baštinimo od apostola do danas, te se po njima ustrajno ravnati, a ponizno ispravljati ono što treba popraviti.
Iz tog razloga odlučili smo širu javnost upoznati s tekstovima svećenika Čedomila Čekade, jednog od stupova pravovjernosti, poniznosti i ustrajnosti u prenošenju vjere Katoličke Crkve, svojevremenog urednika Katoličkoga tjednika i neumornog pisca za dobro Crkve i društva, sa željom da njegovi tekstovi potaknu sve nas na promišljanje, na osnaženje vjere u Presveto Trojstvo, na djelatno prihvaćanje vrijednosti i snage sakramenata, na istinsku pobožnost i kršćansku ljubav, kao i tješnje sljubljivanje uz Majku Crkvu.
Čedomil Čekada rođen je 6. studenoga 1896. godine u Posušju, a umro je 26. rujna 1981. god. u Dubrovniku. Studirao je teologiju u Sarajevu, a doktorirao u Innsbrucku. Osim što je služio kao vjeroučitelj i duhovnik više crkvenih organizacija, bio je i žrtva komunističkoga režima, odnosno na temelju montiranog procesa osuđen je i zatvoren u KP domu Zenica, gdje je proveo 12 godina, od 1945. do 1957.
Njegovo je pisanje najvećim dijelom išlo za uzdizanjem svijesti o ljepoti Katoličke Crkve, kao i za otrježnjenjem i svećenika i vjernika pred nadolazećim modernističkim idejama koje su sve više nadirale i prijetile jedinstvu i pravovjernosti, te se u tom smislu pokazao kao vizionar koji je jasno vidio da Crkva srlja u protestantizacijske okove, a čega još i danas mnogi uopće nisu svjesni.
Riječ je o nekoliko njegovih knjiga, napisanih između 1967. i 1975. god., koje upravo iz navedene aktualnosti želimo ponuditi čitateljima na promišljanje. Prva knjiga nosi naziv Crkva, svećeništvo, svećenici, objavljena je u dva dijela (1967. i 1968.), a sastoji se od sabranih tekstova koje je Čedomil Čekada postupno, počevši od 1960. god., objavljivao u tadašnjem Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije. Knjige su izašle zahvaljujući materijalnim i duhovnim poticajima skupine svećenika, najvećim dijelom hercegovačkih, tiskane su u Đakovu, s dopuštenjem Biskupskog ordinarijata Đakovo, a izdavač i odgovorna osoba je bio don Stjepan Batinović, župnik u Donjem Hrasnom.
Osim navedene knjige, nastojat ćemo postupno objavljivati i još dvije Čekadine knjige: Kuća na kamenu. Pokoncilski problemi Crkve, izdane 1970. god. kod istog izdavača, kao i Za Crkvu; Za papu! Protiv modernizma i kontestacije, koja je izdana 1975. god.
U ovom uvodnom dijelu donosimo predgovor autora s početka prvog dijela knjige Crkva, svećeništvo, svećenici, a svi će se tekstovi slagati u istoimenom izborniku: Crkva, svećeništvo, svećenici.
Crkva, svećeništvo, svećenici
Riječ pisca
Više puta predlagali su mi neki naši svećenici, i iz domovine i iz inozemstva, da izdam, u posebnoj knjizi, članke, koje sam posljednjih godina pisao po našim svećeničkim časopisima.
Nijesam dosada nikada na to ozbiljno pomišljao. Nijesam za to imao materijalnih mogućnosti, a nije mi izgledalo ni potrebno. Članci su već jednom bili svećenicima u rukama: polučili su tim svoju glavnu svrhu. A jesu li toliko vrijedni, da bi ih trebalo, skupljene i nanovo otiskane, prenijeti i novim svećeničkim pokoljenjima. o tomu je, mislio sam, bolje da prepustim sud drugima, objektivnijima: učini li im se to, danas, sutra, uputnim, lako ih je pretiskati iz časopisa, u kojima su izlazili. Da sam imao sredstava, ja bih radije bio izdao koju zbirku svojih propovijedi; — dobar ih je dio već priređen za tisak. Njih šira javnost nije još dobila u ruke, a valjda bi joj dobro došle: pokojem svećeniku kao pomoćna propovjednička literatura; redovnicama po samostanima i pobožnijim vjernicima kao duhovno štivo ili neke vrsti priručnik za razmatranje po Evanđelju.
Međutim, pred nekoliko mjeseci jedna je skupina svećenika iz pastve, — većinom Hercegovaca, iz mostarske i trebinjske biskupije, — posve spontano, — već decenijima ja nijesam ni s jednim od njih podržavao nikakvih veza, — opet preda me izašla s tim prijedlogom i vrlo ga energično urgirala. Ponudili su se, da bi oni te članke izdali u svojoj režiji i o svome trošku.
Malo sam se skanjivao, no na koncu sam pristao i prepustio im, — dakako, sa punim povjerenjem i iskrenom zahvalnošću, — svu dalju inicijativu i odgovornost.
Zdogovorili smo se, da najprije, u dvije knjige, izdamo seriju članaka, koji su od g. 1960. pa dalje, osam godina, izlazili u đakovačkom “Vjesniku” (ili ibili za “Vjesnik” napisani), pod zajedničkim naslovom: “Riječi Gospodinove”. Svi ti članci, i po tematici i po stilu, čine i onako zaokruženu i jedinstvenu cjelinu, pa posve naravno spadaju skupa. A kako će knjiga, — prva, a valjda i druga, izaći baš u godini Petrovskoga jubileja i u »godini vjere«, dali smo joj za naslovni motto veliku riječ, kojom je Petar ispovjedio svoju, — i našu, — vjeru u Kristovo božanstvo i priznao Gospodina jedinim Učiteljem istine, što nam ga, svima, valja slijediti: »Gospodine, komu da idemo? U tebe su riječi života vječnog« (Iv 6, 69.).
Članci u ovoj knjizi poredani su kronološkim redom, — onako, kako su izlazili u »Vjesniku«, — a tiskani su, u cjelini, po neizmijenjenom prvotnom tekstu, bez ikakvih ispravaka ili dodataka. To ovoj vrsti literature najbolje odgovara. Knjiga će tako biti ne samo neke vrsti smotra određenih ideoloških pogleda na crkveni i svećenički život uopće, nego i dokumenat, pa i kronika, vremena, u koje su članci izlazili. Vremena, očito prijelomnog i historijskog za kršćanstvo i za Crkvu, i u svijetu i kod nas. I nosit će na sebi biljeg praktičnosti i neposrednosti.
Sa idejno-sadržajne strane članci odmah na prvi mah odaju namjeru, koja me je vodila, dok sam ih pisao. Nijesu »literatura«, ona »velika«, — i ne oslanjaju se na literaturu. Ni na katoličku literaturu. A pogotovu ne na onu »modernu« i danas popularnu. Jedina im je dokumentacija Evanđelje. Oslanjaju se na »riječi Gospodinove«: njih navode, glosiraju, komentiraju, apliciraju. »Staro Evanđelje«: ne ono novo, koje je prošlo ispod noža »biblijske kritike« i bilo stavljano na Prokrustovu postelju »demitologizacije«. Evanđelje, kako su ga, od početka, u njegovu literarnom značenju, razumijevali i prihvaćali njegovi auktori, apostoli i evanđelisti, a za njima onda prvi kršćani, apostolski oci, sveci, crkveni sabori, propovijed Crkve kroz sva dosadašnja kršćanska stoljeća.
Nekima će se, — onima, koji su, po mom mišljenju, i previše pod duhovnom hipnozom »novoga«, — učiniti ideje i shvaćanja iz ovih članaka odveć konzervativna, tradicionalistična, staromodna.
Neka mi bude, s tim u vezi, dopušteno istaknuti, da ja nikada nijesam bio apriorni »konformista«! Ne želim to biti ni danas. Pred rat, dok sam pisao u »Katoličkom Tjedniku«, nijesu me smatrali konzervativcem: više sam se puta bio usmjelio kritizirati mnogo štošta staro i ljudsko u crkvenom životu prošlosti. Bio sam zato kojiput i kritikovan, pa i pozivan na odgovomst: morao sam se jednom i povući od pisanja. Ali, kritikovao sam i tada s dokumentacijom Evanđelja u ruci. Mislim, da nijesam nedosljedan, kada, s tom istom dokumentacijom u ruci, i danas kritikujem mnoge nove i ljudske ideje, u crkvenom i katoličkom životu sadašnjice. Ideje, koje se, za razliku od onih starih, — baš jer su nove, — ne mogu pozivati ni na kakvu preskripciju ni presumpciju: valja da se afirmiraju i brane samo razlozima; nijesu imune od kritike.
A ako je govor o modernosti ili nemodernosti nečijih ideja, ja uopće nemam ambicije da budem moderan. Nije to preporuka za čovjeka od principa, a pogotovu ako stoji na pozicijama objave. Što je moderno, to je uvijek od jučer, relativno, prolazno, hirovito. A istina nije ni relativna, ni prolazna, ni hirovita. A najmanje je to religiozna i moralna istina. I istina božanske, pa zato i apsolutističke, objave. »Veritas Domini manet in aeternum!« (Ps 116, 2.).
Uvijek sam smatrao i naivnim i sramotnim, kada su i ljudi, koji su sebe smatrali katoličkim misliocima, Evanđelje i Crkvu stavljali u ulogu učenika i duhovnih prosjaka pred tuđim vratima. A pripada im samo uloga Učitelja. Svijet treba da uči od Evanđelja i od Crkve, a ne Crkva od svijeta: od njegove »znanstvene« pameti i od njegovih efemernih intelektualnih i kulturno-socijalnih moda.
Svatko ima svoj djelokrug i kompetenciju. Ima ih i profana, pozitivna, znanost. I profana psihologija. I profana pedagogija i sociologija. Samo, moral i religija, očito, nijesu stvar njihove kompetencije. Moral i religija kompetencija su Gospodara života i vječnog zakonoše, Boga. Utjelovljenoga Boga, koji govori kroz Evanđelje i kroz Crkvu. Krista, koji je »Put, Istina i Život« (Iv 14, 6.) i čiji glas mora poslušati »svatko, tko je od istine« (Iv 18, 37.). Krista, koji je »isti jučer, i danas, i navijeke« (Hebr 13, 8.).
Njemu će jednom morati dati satisfakciju i modemi svijet. Samo, Bože, daj, da to ne bude tragična satisfakcija katastrofe! Neka to radije bude satisfakcija pokajanja i obraćenja: čupanja svega onoga u nama i oko nas, što nije posadio Otac (Mat 15, 13.)! Svakoga duhovnoga kukolja s njiva (Mat 13. 24—30. 36—43.), najprije Crkve Božje, a onda i svijeta. Demontiranje i detronizacija »svakoga, tko ljubi i čini laž« (Otkr. 22, 15.).
A takav je duhovni kukolj, takav je ljubitelj i širitelj laži, i savremeni »neomodemizam« u Crkvi, sa svojim pokušajima, da kršćanstvo naturalizira i da ga pomiri sa duhom i mudrošću od tijela i od ovoga svijeta, »neprijateljicom Božjom« (Rim 8, 7.; Jak 4, 4.). Jasnije od svega pokazuju to praktični plodovi, kojima ta nova mudrost rađa svagdje ondje, gdje je uhvatila korijena. »Po plodovima njihovim poznat ćete ih!« (Mat 7, 16. 20.).
Uostalom, Duh Sveti i danas u Crkvi živi i vodi je. Kroz Petra. Kroz Papu. A Papa danas otvoreno govori. Svaki dan otvorenije.
Nadam se, da u ovim mojim člancima nema ničega, što bi pogađale njegove osude i njegovi protesti. A da ima puno ponavljanja njegovih misli i direktiva. I njegove, — i koncilske, — novine.
Tako, sigurno, misle i svećenici, koji izdaju ovu knjigu. I još puno njih iz redova našega svećenstva. Starijih, ali i mlađih!
Dubrovnik, u srpnju g. 1967.
Dr. Čedomil Čekada, Crkva, svećeništvo, svećenici. Članci na riječi Gospodinove iz Evađelja, prvi niz, Đakovo 1967., str. 5-8.
