Crkva, za kojom stoji Bog
Ništa možda nije u, konkretnom, kršćanskom i crkvenom životu teže nego dobro balancirati, držati pravu ravnotežu, s jedne strane između istine i ljubavi, a s druge strane između božanskoga i ljudskoga u Crkvi. Osobito onda, kad hoćemo da se apostolski aktiviramo, pa pružamo ruku onima s druge strane granice: inovjercima, otpadnicima, grješnicima, modernom i mondenom svijetu oko sebe. Uvijek smo tada u pogibli, ili da se previše ukrutimo na pozicijama istine i načela, ili da se previše zaletimo u ustupcima, koncesijama, popustljivosti, kompromisu. I sveci su u crkvenoj historiji s tim muku mučili i bili zbog toga sumnjičeni, kritikovani, osuđivani, desavuirani: i sa najviših mjesta, i iz najdobronamjernijih usta. »De nimia indulgentia erga lapsos«, kao sveti mučenik-papa Marcelin, ali i zbog prevelike ili »prevelike« krutosti i intransigentnosti. Suvišno je spominjati osobe i imena: i iz starije i iz novije crkvene povijesti.
I danas je taj problem aktualan. I vruć je. U tenzijama između »konzervativnih« i »progresivnih«. U uzbuni oko »ekumenizma« i »reformi«. Opet su pokoji Newman i Manning ukrižili mačeve.
U težnji, da budemo što širi, što objektivniji, što pristupačniji, da vrata držimo što više otvorena, mnogoštošta koncediramo, što prije ne bismo nikada koncedirali; spremni smo na reviziju mnogih tradicionalnih teza i stanovišta; podvrgavamo sami sebe vrlo oštroj, kojiput i nemilosrdnoj, kritici.
A odemo kod toga i predaleko. Uvijek se i u životu Crkve ponavlja ono staro, vjekovno, tragično, ljudsko iskustvo: »Omne nimium vertitur in vitium!«
Nije, sigurno, zlo, kada danas o svojim šansama govorimo poraznije i realističnije nego negda, pa sami sebe iskreno podsjetimo, da u modernom svijetu sve više postajemo manjina i da više nikako nijesmo gospodari i arbitri situacije. To je samo koncesija istini i dobrodošla injekcija našoj apostolskoj revnosti i odgovornosti: moramo računati sa činjenicama; moramo se snalaziti; moramo se pregrupisavati, obazirati za rezervama, mijenjati taktiku.
Nije zlo, ni kada se otvoreno deklariramo za princip slobode savjesti i uvjerenja na svim područjima, a protiv metoda duhovne prisile, idejnog diktata, kulturnog totalitarizma, pa počinjemo za sebe, mjesto privilegija, tražiti samo pravo jednakih mogućnosti i lojalne idejne utakmice. Tim se, zapravo, samo vraćamo k originalnim i mjerodavnim inspiracijama Evanđelja i apostolske misionarske mudrosti. Nije ona znala ni za kakvo, fizičko, ograničavanje ljudske slobode u božanskim stvarima: nijesu nas ni Krist ni Pavao uveli u savezništvo s carevima, a nijesu nas ni naveli na evangelizaciju ognjem i mačem. Tim samo usvajamo taktiku, koja je u današnjem stadiju historije jedino moguća i jedino lojalna i časna. Ne će nitko pametan danas zaplakati za inkvizicijom.
Nije zlo, ni kada se težište crkvenog apostolata sve više prenosi na misije i na lajikat. Tim se samo katolički život usmjeruje u pravcu, koji je za kršćanstvo oduvijek bio karakterističan: k univerzalizmu, vanjskom i nutarnjem. Crkva tako postaje, ne samo u teoriji, nego i u praksi, općom Crkvom svih naroda i svih ljudi. Njezina se sudbina intimno isprepliće sa sudbinom čovječanstva, kojemu ona mora da donese otkupljenje. U njoj se mobiliziraju sve energije, sve ambicije, svi talenti, sve specifičnosti, sve plodne ideje, individualne i kolektivne. Izlazimo na svježi zrak i u široki svijet iz ustajale, sparne, jednolične atmosfere u tijesnim rezervatima bijele rase i iz naših klerikalnih i sakristijskih bunkera.
Nije zlo, ni kad, s puno više otvorenosti nego dosada, počinjemo u životu i povijesti Crkve lučiti ono, što je u njoj božanske, pa stoga i veliko, i plodno, i sveto, od ljudskih bijeda, računa, himbi, fanatizama, kratkovidnosti, koje su, katkada i kroz vjekove, nagrđivale njezino lice i okivale njezinu evanđeosku prodornost i slobodu. Boga tim stavljamo u sredinu događaja, ne ljude; čistimo tim božanski lik Crkve od ljudske rđe, koja ga je unakazivala i izjedala; odbijamo, najefektivnije, sve sumnje i prigovore na račun njezine nadnaravne misije; svrstavamo se pod zastavu najpunije idejne i etičke lojalnosti.
Nije zlo, ni kad skidamo kapu pred svim onim, što je ikada bilo dobronamjerno i pozitivno na strani drugih konfesija, strujanja, pokreta, i kad honoriramo opravdane pretenzije, dobru volju i pružanje ruku za Bogom svagdje, gdje ono postoji. Nije, ni kad s njima ulazimo u častan dijalog, ni kada se upuštamo s njima u suradnju u svemu onome, što je plemenito i s moralne strane bez prigovora, i gdje nam se ideali dotiču. To je duh Isusove širine; tim samo jačamo i konsolidiramo frontu dobra: stičemo mu saveznike.
Nije zlo, ni kad se katolicima — katolicima lajicima prije svega, — prizivaju u pamet njihove socijalne dužnosti, služba miru i rasnoj jednakosti, odgovornost prema budućnosti svijeta i kulture. Kršćanstvo mora biti i kvasac ovozemaljskog blagostanja i pravde ljudima. Ono je uvijek i nosilac sveljudskog bratstva i društvenog blagoslova. Gospodin nas je tomu učio, svojim primjerom. Valja da i na tom polju popravljamo propuste i nadoknađujemo manjke.
Prinove, nove metode, novi pogledi, u svemu su tome na mjestu. Nitko ozbiljan ne će tomu prigovoriti. Ni Bog ni ljudi. Reakcija je u svijetu, već na prve takve pokušaje s katoličke strane, bila u svim pravcima pozitivna. Podiglo je to auktoritet Crkve, proširilo njezin akcioni radius, otvorilo joj nove mogućnosti, nove perspektive, nove veze, nove nade.
Zlo je samo, kad mi u toj težnji za širinom i približavanjem zaboravimo, da za nama, za katoličkom Crkvom, stoji i Bog: kad počnemo gubiti jasnu nadnaravnu orijentaciju; kad stanemo miješati prirodno-socijalnu i moralno-vjersku sferu, standard i otkupljenje, kruh i sinovstvo Božje, socijalnu i rasnu pravdu i Kraljevstvo nebesko, evanđeoski moral i moderni pseudokršćanski »moral situacije«, slobodu savjesti i idejnu anarhiju, neutralnost prema istini, ignoriranje objave i crkvenog auktoriteta; kad se okrenemo prema katoličkom pragmatizmu; kad sebi nametnemo ograničenja, koja nijesu nikako kompatibilna sa Gospodinovim shvaćanjima iz Evanđelja; kad dobijemo volju da, u svojoj, i odviše ljudskoj, diplomaciji, smekšavamo, revidiramo, demontiramo, i Gospodina. Na moralnom ili na doktrinalnom području, svejedno. Otvorenom kritikom ili zamaskiranim aluzijama. U seksualno-bračnim odnosima ili u onim socijalno-društvenim. A sve to bez Gospodinove legitimacije i bez njegova pristanka.
Nažalost, ima toga, baš u ove naše dane, dosta. Puno je lakše biti originalan, koncilijantan, dobar, nego pametan i nadahnut u Bogu. Ljudi zaboravljaju, da se »jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva« ne može nikada staviti u isti red s drugima, osim u formi metodičke sumnje. Ljudi ne misle, da životne koncepcije Evanđelja i njegov moral ne mogu ni s jednom drugom životnom mudrošću ući u kompromis. Ima Crkva svoja načela, od kojih ne može odstupiti. Ima i svoju logiku života, s kojom nikada ne može izići na burzu. Ima i svoju plemenitu samosvijest: osjeća Boga i Krista u sebi i za sobom.
I kad neki moderni propovjednici pokore, skrušenja i samokritike na katoličkoj strani grme danas protiv katoličkog »triumfalizma« u načelu, valja im odgovoriti, da bez triumfalizma Crkva uopće ne može biti. Nikada nije ni bila. Ni onda, kad je, po ljudskim mjerilima, bila još sitnija i slabija nego danas. Ni u doba sv. Pavla (1 Kor 15, 28. 54. 57. 58.; Ef 1, 4—14.; 5, 27.; Kol 1, 12—23.; 1 Tim 3, 15.; Hebr 10, 35.; 12, 22—28.). A naš je Gospodin, kad ju je osnivao, na svaki način bio triumfalista. Inače ne bi govorio: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji« (Mat 28, 18.). Ne bi ni onoliko insistirao na svakoj črknji iz zakona (Mat 5, 18.), i emfatično uzvikivao: »Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje ne će proći!« (Mat 24, 35.; Mark 13, 31.; Luk 21, 33.; 12, 32.; Mat 15, 13.; Iv 16, 33.; Mat 16, 18.).
Kršćanstvo je, i kad je najblaže u postupku i najšire u taktici, uvijek integralistično u načelima. Ni ono neće da zna za ideološku koeksistenciju. Ono uvijek vjeruje u svoju božansku misiju i u svoju konačnu pobjedu. Ono nikada ne priznaje svršenih činjenica. Ono nikada ne adorira ljudskih veličina. Ono uvijek upire oči u drugi svijet. Tko na to ne pazi, past će, prije ili kasnije, u racionalizam, naturalizam, relativizam, subjektivizam, modernizam, sekularizam, lajicizam.
Duhovito je, ovih dana, napisao jedan američki katolički publicista: Po onomu, kako danas neki katolički teolozi pišu o Lutheru, trebalo bi Luthera imenovati Monsignorom.
Rečeno je to u persiflaži. Ali u tu se je persiflažu vrijedno zamisliti!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 7-9/1963., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 173-176. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
