Utorak, 17 svibnja

Drugi o nama (Protiv kompleksa manje vrijednosti)


I mi smo Hrvati, kao svi mali narodi, uvijek u pogibli, da odemo u ekstrem, kad hoćemo da sami sebe definiramo i ocijenimo: da odredimo, odnosno nađemo, svoje mjesto i ulogu u životu velike čovječanske obitelji, u zajednici naroda, u skupnosti Crkve, na pozornici svijeta.

Mali narodi žive u jednom posebnom đuhovno-psihološkom ambijentu. Oni osjećaju, — prirodnu i razumljivu, — potrebu za samoafirmacijom, ali ih isto tako pritište, progoni, svijest, da ne mogu konkurirati onim velikima: da im je već njihova brojčana slabost, unaprijed, suzila mogućnosti i izglede u kulturnoj, ekonomskoj i političkoj utakmici; osudila ih na podređen položaj i na sekundarnu funkciju. Pa su u kušnji, ili da se silom uživljuju u ulogu velikih i, megalomanski i naivno, preuveličavaju i precjenjuju svoj prinos historiji i kulturi, svoje talente, svoj nacionalni genij, svoje tekovine i svoje stvaralaštvo, svoje povijesne zasluge, svoj savremeni poziv i misiju, ili da, s druge strane, podlegnu kompleksu manje vrijednosti i da posve izgube vjeru u sebe i počnu se smatrati samo privjeskom onih velikih, kulturno-historijskim statistima i satelitima, drugorazrednim članovima svenarodne i svečovječanske obitelji: osuđenima samo na vegetiranje u sjeni drugih, — na periferiji događaja, — i na obično, pusto, kopiranje i populariziranje onoga, što veći i jači misle, rade, stvaraju.

Primjera ima bezbroj. I značajnih, i tipičnih, i savremenih. U novije doba, — da spomenemo samo jedan primjer, — posebno s te strane udaraju u oči poneke geste, poneke manire, u držanju i nastupima nekada kolonijalnih ili polukolonijalnih naroda, koji su zadnjih decenija došli do svoje nacionalne i državne samostalnosti. Začudo, kako su kojiput ponosni i koliko pokazuju pouzdanja u same sebe: kako ponekad imaju velike zahtjeve i s koliko ih apodiktičnosti, auktoritativnosti, samosvijesti, iznose i zastupaju, i ako za sobom imaju vrlo malo aduta, koji bi imponirali političkom i diplomatskom “realizmu” i cinizmu velikih i jakih. Čovjek već upada u napast da to proglasi fantastikom, pa i da se, ponečemu od toga, iz potaje, i nasmiješi. “Vidjela žaba, gdje se konji kuju, pa i ona digla nogu!” Nerazmjer je između onoga, što mogu, i onoga, što bi htjeli, evidentan. Očito, eto, ljudi u sebe vjeruju i imaju velike ambicije. Traže za sebe punoljetstvo na historijskoj pozornici: ne mire se sa današnjim omjerom snaga; ne priznaju onima većima nikakve apriorne prednosti, a pogotovu nikakva trajnog auktoriteta. Drže, da će se situacija još u dogledno vrijeme izmijeniti i da će oni, kad li, tad li, sa današnjim veličinama zamijeniti uloge. A često su baš oni najmanji najsamosvjesniji, najgrlatiji, najosjetljiviji, najborbeniji, najbeskompromisniji. Nije valjda zgodno, — zbog delikatnosti teme, — iznositi konkretne primjere, ali — bilo bi ih u izobilju. Da o nacionalističkoj romantici prohujalih decenija ni ne govorimo. Romantici, koja je i nama bila blizu. Čitave su mitove u to doba ispredali i ispisivali o sebi mali narodi: svojatali za sebe čitav svijet; anektirali, jednim potezom pera, čitave historijske epohe i historijske ličnosti iz posve drugih sredina. I “nebo” je njihovo bilo. I “Bog”.

Drugi je ekstrem, kod takvih malih naroda, konkretno oličen, najviše i najčešće, pojavom kozmopolitizma. A nosioci su mu, obično, ambiciozni pojedinci. Ne vjeruju ni u što, što je njihovo. Ali ih zato neodoljivo fascinira i zablješćuje “veliki”, internacionalni, svijet. I njegov život. I njegova dostignuća u vodećim nacijama i kulturama. Oni bježe iz svoje “male”, “primitivne”, “nekulturne”, okoline u taj “veliki” svijet i s njim se duhovno u potpunosti identificiraju. I nekritički. Zaboravljaju, odbacuju, svoju nacionalnu individualnost ili je, barem zapostavljaju. Sve im je tuđe bolje nego njihovo. Stide se duhovne “inferiornosti” svoga naroda i svoje sredine, pa hoće, pošto poto, da i oni pripadaju “velikima”. Slijepo oponašaju sve iz toga “velikoga svijeta”, iz te “kulturne Evrope”, s toga “naprednoga zapada”. Negda su im imponirali samo Pariz i Beč. I Prag ponešto. Kasnije su pridošli London, New-York, Moskva. Tamošnja se filozofija, literatura, umjetnost, kuje u zvijezde, obožava, kopira; tamošnji se ukus, mentalitet, moda, običaji, poslušno i besprizivno prihvaćaju.

Prvom su ekstremu podlijegali više “mali ljudi”, uskih horizonata i manjkava školovanja, — oni nijesu ni za što drugo ni znali, osim za ono, što im je bilo najbliže: nijesu, obično, imali prilike, ni da vide svijeta; nijesu govorili ni stranih jezika, ni pratili strane literature; — drugome su više podlijegali školovani ljudi i inteligencija.

I mi Hrvati imamo s toga područja dosta loših iskustava. U doba “ilirskog preporoda” i kasnije nacionalne romantike, — sve do u nedavnu prošlost, — izdizali smo do neba, — kako tko i kako kada, — slavenstvo, našu narodnu poeziju i pjesmu, našu “hiljadugodišnju kulturu”, svoju historijsku ulogu “predziđa kršćanstva”; — mnogima od nas u gimnazijskim godinama bili su Hrvati najslavniji narod svijeta, glavni branič i dobrotvor katoličanstva, spasitelji Zapada i Evrope; Mažuranićev im je ep bio prvi u svjetskoj literaturi, Kišpatić i Kučera bili su im najglasovitiji prirodoslovci i učenjaci svijeta, Strossmayer im je bio još malo pa najveći čovjek historije. “Hrvatstvujušći”, — tako smo im se rugali, — bili su načešći tip na ulici i po čitaonicama i klubovima. Ali, paralelno s tim, imali smo i razne svoje “hrvatske moderne”. Ne samo u književnosti i slikarstvu. U svemu, što se je zvalo kulturom. Kako se je god što mijenjalo na zapadu, mijenjalo se je i kod nas: samo sa obligatnim zakašnjenjem od nekoliko decenija ili, — otkako je život postao brži, a komunikacije življe, — godina. To u novije doba. U ono starije jednostavno su nam se plemstvo i inteligencija, u većini, stidjeli i svoga imena i jezika, pa su i govorili, — i pisali, — samo njemački, francuski, talijanski: barem iza kako je latinski bio, malo pomalo, napušten kao međunarodni kulturni jezik. Totalno smo kmetovali “velikima” i “kulturnima”.

A odjeke je svoje to onda imalo i na religioznom polju. U starijoj našoj historiji, — zapravo sve do jučer, — igrali smo se, koliko je bilo do nas, “izabranoga naroda”, “mučeničkoga i priznavalačkoga naroda”, “najkatoličkijeg i najpobožnijeg naroda”.

Zaboravljali smo i odviše brzo na svoj klasični nacionalni psovački rječnik, na svoje okrutnosti u tučnjavama i ratovima, na “bijelu kugu”, kojoj smo još poodavna otvorili vrata, na brojne elemente formalizma, površnosti, praznovjerja, u svojoj vjerskoj praksi. A danas opet kao da jedan dio naše katoličke javnosti, — osobito inteligencije, pa i svećenika, — prelazi na upravo protivne pozicije. Postajemo sve kritičniji, — i hiperkritičniji, — prema svome katolicizmu i smatramo ga u biti inferiornim onome, što se oblikuje i razvija u savremenoj zapadnoj Evropi i Americi. Ne ćemo da na njemu vidimo njegovih dobrih strana: više smo spremni da ga deklasiramo; smatramo svojom dužnošću da ga purgiramo, revidiramo, reformiramo, adaptiramo novijim i savršenijim formama sa kršćanski autentičnijeg, življeg, vitalnijeg, pro- dubljenijeg, produktivnijeg, “katoličkog zapada”. Previše nam je naš crkveni i katolički život inertan, primitivan, neinteligentan. Ne ide dovoljno za duhom vremena, za rezultatima znanosti, za psihologijom modernog čovjeka, za društvenim promjenama i strukturama. I premalo je u njemu kulturne i socijalne aktivnosti: ukrutio se je u starim shemama; sav je još uvijek jednostrano usmjeren samo na pobožnost i na individualnu askezu, a prelazi preko tolikih krupnih ljudskih potreba i problema u konkretnom životu oko nas. Previše se i izolira od svijeta: ne pravi dovoljno koncesija njegovim opravdanim zahtjevima i revindikacijama. Nije nam moderan. Ostao nam je starinski i staromodan. Stoga nam sve više gubi prodornost, ugled, konstruktivnost. Ali i pozicije.

Šta je od svega toga istina? Ona je, po našemu mišljenju, kao uvijek, u zlatnoj sredini. Treba da budemo prema sebi iskreni i kritični. Treba i da budemo svjesni svojih mana, slabosti, propusta. Treba i da drugima priznamo prednosti, gdje ih imaju i u koliko ih imaju. I da od njih učimo. Svagdje, gdje su u pravu i gdje su, po objektivnim mjerilima, pred nama. I da se otvorimo svim pozitivnim utjecajima sa strane: konkretno, danas, onima sa zapada; — onima, koji nam dolaze u znaku “koncila” i koncilske obnove.

Ali, ludi bismo bili, da to učinimo sa pozicija nepoštivanja samih sebe; da pođemo od pretpostavke, kako je na zapadu sve bolje nego kod nas i kako mi onima na zapadu nemamo šta dati. Da im ne smijemo ništa prigovoriti. Da ne smijemo ništa otkloniti od onoga, što su oni prihvatili i za što se oduševljavaju.

Mi nikada nijesmo bili za to. Nijesmo ni danas. Ni u ovoj situaciji iza II. vatikanskog koncila. Naprotiv! I ako mi nijesmo nikakav izabrani narod u Crkvi Božjoj, jesmo, — i bili smo uvijek, — izrazito katolički narod. Tradicionalno smo uvijek bili vjerni Crkvi i Svetoj Stolici. I u najkritičnijim vremenima, i po nas i po Crkvu. I u doba Turaka. I u doba reformacije. Kolikogod smo, u praksi, i mi bili, po ljudskoj slabosti, grješnici i u mnogočemu daleko od idealnog kršćanstva, ispovijedali smo ipak, postojano i uporno, teoriju i životne principe Evanđelja i u njih vjerovali svom dušom. I borili se za njih. Puno smo dali Crkvi i kršćanstvu: — dakako na način, koji je jedini tada bio moguć malome narodu sa granice i sa fronte. Više tada nijesmo ni mogli dati. Krvlju smo i kmetovanjem otkupljivali svoju vjeru. I uvijek smo ostali ortodoksni: slijedili smo uvijek, voljno i integralno, učenje Crkve. I prakticirali smo ga: osobito u molitvenom i sakramentalnom životu. Naše je kršćanstvo uvijek bilo tradicionalno, rimsko, papinsko. Nikada nije bilo liberalno ni racionalističko. A mislimo, da je takvo i danas. U velikoj većini našega svećenstva i naših vjernika. U svim onim krugovima, koji su religiozno aktivni i koji još nijesu podlegli modernom duhu materijalizacije i moralne degeneracije. Njezinu importu i ofenzivi.

A to je naš veliki religiozni kapital: naša najdragocjenija duhovna baština. U tome smo jači i sretniji i od zapada. Puno smo od njega manje zaraženi krivim životnim filozofijama, “znanstvenom” skepsom prema svemu, što je religiozno i nadnaravno, sekularističkim i lajicističkim idejama i tendencijama, moralnom anarhijom. Ako te anarhije i među nama ima, — a ima je, — ona barem nije još postala sistem: nijesmo se s njom pomirili, ne pokušavamo je i teoretski pravdati: na nju naš religiozno-crkveni organizam još reagira.

Samo, nažalost, nijesmo svi toga pravo svjesni. Ne zalažemo se, dosta sustavno i energično, da tu svoju duhovnu aktivu, da taj svoj veliki pozitivni saldo, sačuvamo. Nijesmo na nj ni dovoljno ponosni. Ne znamo ga pravo ni cijeniti. Olako ga izlažemo riziku. Ne branimo se, koliko bi trebalo, od negativnih utjecaja iz drugih sredina, ni od infiltracije ideja, koje su, ponegdje na zapadu, postale, i među katolicima, popularne, ali nijesu zdrave. I nijesu u skladu sa shvaćanjima i željama Crkve, kako ih formulira i tumači Papa, i ako se, često sakrivaju pod plašt “novoga, koncilskog, duha”.

Drugi, čini se, znadu bolje od nas cijeniti te naše religiozne kapitale. I na zapadu! U krugovima, koji na stvari gledaju otvorenih očiju i u duhu vjere.

Već smo nekoliko puta čitali, kako u vanjskoj katoličkoj štampi i na raznim katoličkim kongresima upiru prstom u nas kao u jedan katolički narod, u kojemu se je još, masovno, očuvalo praktično kršćanstvo: gdje se živo vjeruje, marljivo pohađa crkva, često frekventiraju sakramenti. Plemenito nam zavide i na velikom broju duhovnih zvanja i svode to, posve ispravno, na još uvijek živu vjersku svijest u mnogim našim obiteljima i na njihov kršćanski životni idealizam, koji još nije kapitulirao pred suvremenim idolom materijalnog uživanja, luksusa, visokog standarda. Edificiraju se i na pobožnosti naših radnika u inozemstvu: na njihovu radosnom okupljanju oko crkve; na njihovu povjerenju u svećenike. Stavljaju nas često za uzor svojim vjernicima. Primaju oduševljeno naše svećenike i naše redovnice u svoje zavode i institute. Nude i u svojim sjemeništima gostoljublje pitomcima iz naših strana: očekuju, nadaju se, da će i među njihove svećeničke kandidate unijeti nešto od svoga dobroga duha, idealizma, asketske ozbiljnosti; uliti i u njih malo “zdrave krvi”. Kad dođu k nama, mnogi otvoreno izjavljuju, kako je to za njih pravo duhovno osvježenje: imponira im naše živo i radosno kršćanstvo. Misle i izjavljuju, da mogu od nas mnogo toga naučiti. I sretni bi bili, kad bi mogli koju takvu stvar i k sebi presaditi.

Opet sam neki dan čuo vrlo ilustrativan primjer za to. Vrhovno starješinstvo jednoga velikog crkvenog Reda traži od svojih provincija kod nas, da mu ostave u Rimu, i iza završetka studija, neke naše mlade redovnike-svećenike: smatraju ih najboljima i najozbiljnijima među njihovim kolegama; povjerili bi im, danas sutra, i istaknute ili, barem, odgovorne službe u Redu. I našu braću — lajike isto tako traže: dobri su, disciplinirani, požrtvovni, a oni ih tamo imaju sve manje.

Eto, a mi ni sami ne znamo, što imamo. Drugi nas moraju toga sjetiti. Drugi nam moraju podizati samosvijest. Moraju nas naučiti, da cijenimo svoj katolicizam i njegove, velike i providencijalne, duhovne kapitale. Nije sve na zapadu bolje nego u nas. Mnogo je toga u nas bolje. Ako nijesmo organizacijski i intelektualno dorasli drugima, — ne možemo to u masi ni biti, kao mali narod, — dorasli smo im moralno. Ili smo ih, u koječemu, i prerasli. A moralni su kapitali kršćanstvu i Crkvi uvijek glavniji i preči od onih intelektualnih i organizacijskih. Kršćanstvo nije intelektualistička religija: ono je objavna, nadnaravna, milosna, religija.

Moramo stoga biti kritičniji i ponosniji u svojim susretima i kontaktima sa katoličkim inozemstvom i sa katoličkim zapadom. Ne smijemo biti apriorni “konformisti”, a još manje “defetisti”. Ne čine nam s te strane usluge oni naši ljudi, koji nam sugeriraju kolonijalni osjećaj manje vrijednosti. A ako nam već treba katoličke i koncilske nadogradnje, podižimo je na svojim, domaćim, temeljima! Zdravi su. Crkveni su. Kršćanski su autentični!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen 1970., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 27-33. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.