Duhovne šansone nisu istinska glazba Rimokatoličke Crkve

Ponukan člankom koji je ovih dana objavio jedan naš katolički tjednik i time unio zbrku u poimanju istinske glazbe u Rimokatoličkoj Crkvi, želim pojasniti zašto tzv. duhovne šansone nisu i ne mogu biti primjerena glazba Rimokatoličke Crkve.

Duhovne šansone nisu nastale u Rimokatoličkoj Crkvi već su došle iz Amerike i zapadnih zemalja, i to iz protestantskih i drugih denominacija. Već taj prvi uvid nam govori da one ne mogu biti dio liturgije.

Rimokatolička Crkva uopće ne poznaje izraz „duhovne šansone“, i niti jedan ih crkveni dokument, napose oni o crkvenoj glazbi, ne donosi.

Konstitucija o božanskoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora „Sacrosanctum Concilium“ kao prave glazbene izričaje vlastite Crkvi zapadnog obreda donosi: gregorijansko pjevanje, polifoniju, zdravu pučku popijevku kao i uporabu orgulja kao temeljnog instrumenta u liturgiji.

Gregorijansko pjevanje je prepoznatljivost Rimokatoličke Crkve kojom se očituje njezina univerzalnost i katolicitet kao i jednodušnost pjevanja sabrane zajednice vjernika. Pjevajući takve napjeve vjernik biva uveden u Otajstvo i njegovu dubinu, uzvišenost i plemenitu jednostavnost.

Polifona djela, kako iz Tradicije tako i novija, uzdižu duh vjernika k nebeskim obzorjima jer liturgija treba odražavati Nebo na zemlji da bi nam mogla darivati Darovano.

Zdrava pučka popijevka iznikla je iz odnosa s Božjom riječi i molitvom i niče na plodnom tlu svakog naroda u njegovu susretu s Bogom.

Orgulje svojim bogatstvom zvukova očituju sklad Jednoga koji u različitosti sve veže u Jedno i ne rasplinjuje se u partikularnosti naših osobnih ukusa.

A gdje je tu duhovna šansona? Nigdje. Nije nikla iz božanske liturgije Rimokatoličke Crkve, nego je u nju ušla napose zahvaljujući svećenicima koji to dopuštaju i time pridonose suptilnoj sekularizaciji Crkve, kao i voditeljima zborova koji nisu dovoljno odgajani za pravu glazbu. Šansone su ušle u Crkvu 60.-tih godina 20. stoljeća, kad su mnoge stvarnosti u Crkvi krenule nizbrdo. To vidimo danas, s potrebnim odmakom.

Takva vrsta glazbe u sadržajnom smislu više se oslanja na subjektivističko viđenje vjere i Crkve, i nema objektivnih kriterija soteriološko-eklezijalnog karaktera. Melodije su banalne i imaju uzorak u glazbi trendova kakvi vladaju u pop-kulturi.

Dakle, katolici pjevaju pjesme protestantizma i pomalo postaju protestanti. Ovo je vrlo ozbiljna stvar, jer nam način razmišljanja i (ne)življenja vjere to i pokazuje. Nemojmo misliti da je ovo nevažno. Naprotiv! Tko je u malome vjeran, bit će i u velikome vjeran. Svaka karika u lancu vjere je važna, ako se jedna pomakne sve se urušava. Ako dopuštamo da djeca i mladi „odgajaju“ vjernike na nedjeljnim Misama takvim tekstovima i banalnim melodijama, onda tu nešto ne valja. Ta, zar ne bi liturgija trebala odražavati objektivnu stvarnost Punine – Kristova pashalnog Otajstva, a ne osobnih ukusa, aporija svijeta, partikularnih interesa pojedinih pokreta.

Odrasli trebaju odgajati djecu i mlade, a ne obrnuto, i tu je veliki problem. Zamislimo da u zdravstvu od svih liječnika imamo 90 % pedijatara. Kakvo bi to bilo zdravstvo? Crkva je zakazala u (ne)radu s odraslim vjernicima i tu treba početi prava duhovna obnova koja će se onda odražavati i na pjevanje i glazbu u župnim zajednicama. Nažalost, ovo većinu ne zanima jer su se oči i uši već navikle na šund i kič!

Lijepo je rekao Petrov nasljednik s početka 20. stoljeća da je glazba time vjernija svojem smislu što se više nadahnjuje gregorijanskom uzorku, a više je svjetovnija što se više udaljava od njega.

Kao primjer posvjetovljenja kojim glazba šansona utječe na mentalitet jest npr. skladba Kriste, u tvoje ime. Tekst i nije toliko problematičan (premda nije ni neki biser), ali glazba je uzeta iz američkog građanskog rata. Bez komentara! Zamislimo da mi u Hrvatskoj na tekst Spasitelju, dobri Isukrste stavimo neku melodiju koja je iz Domovinskog rata. E, to je ono kada se voditelje zborova ne odgaja da bi onda oni mogli odgajati narod pravoj glazbi.

Sve počinje od najodgovornijih, a tu nemamo ni ozbiljnosti pristupa, ni dubine, ni kontinuiteta, ne samo na području glazbe, nego na mnogim drugim područjima.

Veliki problem u Crkvi današnjice su i različita tumačenja jedne te iste stvarnosti. Oko temeljnih stvarnosti se raspravlja, umjesto da se njima otvara, prima snagu i od njih živi.

Šansone su počele prodirati kod nas kad se počela događati tzv. kulturna i seksualna revolucija 60.-tih godina 20. stoljeća. A znamo da je ona utjecala (pored mnoštva drugih razloga, ali ona ih je potaknula), i nažalost i dalje utječe, i na svećenike (pad odaziva i odlazak iz sv. reda) i na vjernike (ekstremni feminizam, krivo poimanje slobode), gdje se sloboda krivo shvaća, a onda i živi. Svjetovni mentalitet koji briše razlike i stvara, poput svakog totalitarističkog mentaliteta (kao i danas!), svojevrsni unitarizam i uravnilovku, i time dokida drukčijost poslanja koje provire iz same vjere. Sve je to utjecalo na to da su mnogi bili (i ostali) zavedeni krivim shvaćanjem slobode i moći, a ako nisu bili utemeljeni na Istini i Ljubavi onda su tako i odgajali narod.

Današnje stanje sa šansonama, koje pjevaju i djeca i mladi (nažalost i odrasli) samo je odraz protestantizacije Rimokatoličke Crkve. Odgojno gledajući, trebaju nam čvrsti rezovi i udaljavanje ove glazbe iz Crkve. Ponekad su rezovi potrebni i bolni, ali iz bola i križa doći će i Uskrsnuće i novi život dostojan kršćanskog života.

Kod pjevanja šansona ne treba se puno mučiti, to je sve lagano, po mogućnosti sa što dubljim tonalitetima. To je i u suprotnosti s katoličkom vjerom koja u sebi ima rast prema Punini, napor kao odgovor na Božji zov i davanje Bogu hvale i slave najodličnijim plodom umjetnosti i prave glazbe. Ta kršćanin nije pozvan zadovoljavati se prosječnošću, kao ni onime što puk želi, nego onime što Majka Crkva iz svog bogatog iskustva otvara kao iz riznice najboljeg Blaga.

Dakako, Crkva uvijek potiče na novost i otvorenost Duhu Životvorcu. Svi mi koji služimo Bogu kroz glazbu znamo koliko su nam potrebna nova djela iznikla iz novosti Otajstva. Takvih djela, od psalama, himana, pjesama, Crkva u Hrvatskoj ima. To su djela koja su nastala od 1983. pa do danas i valja ih pjevati i razvijati liturgijski sluh naših vjerničkih zajednica. Na portalu katoličkih teologa „Vjera i djela“ takva su djela (kao i prijedlozi za pojedina slavlja) svima dostupna.

Za stvaranje novih djela potrebno je ulaziti u duh molitve, Božje riječi kao i onoga što Misal, Gradual i Lekcionar pružaju, jer oni su temelj, uz Sveto Pismo i liturgijska vrela, oblikovanja glazbe za bogoslužje.

Zato je itekako važno da svećenici budu mudri upravitelji povjerenih im dobara Crkve, da se voditelji zborova ne umore u odgajanju vjernika pravom glazbom, kao i da narod Božji ima poučljivo srce i um za glazbu dostojnu Božjeg Otajstva i zajedničkog rasta u vjeri!

U prilog važnosti i vrijednosti njegovanja liturgijske glazbe koja se nadahnjuje na Tradiciji Crkve, prilažemo i članak vrijedan čitanja: Vesna VANČIK, Je li sveti zvuk sve tiši?, u: Sveta Cecilija, 82(2012)1-2, str. 17-21.