Glasnik Evanđelja

Početak misnoga Evanđelja po sv. Marku (1,1-8), koji nije bio Isusov učenik, nego pratitelj Petra, apostolskoga prvaka, kao njegov tajnik i tumač u rimskome i grčkome svijetu. Njegovo je Evanđelje odraz i sažetak Petrovih propovijedi i nagovora. Petar ga pridružuje sebi i u pozdravima koje upućuje svima putnicima „Raseljeništva“ predstavlja: „Pozdravlja vas suizabranica [Crkva] u Babilonu [Rimu] „i Marko, sin moj“ (1 Pet 5,13), sin u vjeri, koji je bio vjeran poslužitelj i sv. Petru i koristan za služenje, „veslač“, sv. Pavlu (2 Tim 4,11). Od prve do posljednje rečenice Marko je evanđelist zauzet u naviještanju i dokazivanju da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, Bogočovjek s dvjema naravima, božanskom i ljudskom, u jednoj Osobi, Božanskoj.

„Početak Evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega“ (Mk 1,1).

Tako se svečano otvara prva rečenica i stranica Markove Radosne novosti o Isusu, „Kristu, Sinu Boga živoga“.

Evanđelje! Kako to uzvišeno i veličajno zvuči! Božji glas, Blagovijest, Radosna vijest, Sveta novost nad novostima, eto to znači riječ eu-angelion – „Evanđelje“, riječ i u hrvatskom s najuzvišenijim značenjem, nema joj ravne. Vedra poruka svijetu koji je pozvan da se izvuče iz žalosne kaljuže u koju je svojevoljno ugazio; poticaj ljudskomu rodu da se opere Božjim milosrđem i obuče u neraspadljivu odjeću spasenja. Evanđelje milosti, milosrđa i mira! Ne od ljudi, nego od Boga!

Padaj s neba, roso sveta…

Evanđelje! Blaga i draga vijest u otužnu stanju čovječanstva koje stenje pod poklopcem vlastite nepravde i nemoći. Vijest o oslobođenju, otkupljenju, spasenju. Evanđelje koje je moćno čovjekovu divljinu pretvoriti u pitominu, nečistoću u čistoću, strah u neustrašivost, a grbavo i krivudavo srce u ravnu stazu, i to „ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov“ (1 Kor 1,17).

Otvori se, zemljo mila, da iz plodna tvoga krila….

Evanđelje! Radosna novost preobraženja u ovoj suznoj i krvavoj dolini, u boli i tuzi, u patnji i smrti, puče sužnjeni i izgubljeni! Čovječanstvo izlazi iz zarobljeništva i potlačenosti, ispod tereta vlastite okovanosti u sebeljublju. Izlazi uz pomoć Božju. Evanđelje je povratak iz egipatskoga, babilonskoga i svakoga drugoga sužanjstva na vlastito ognjište, povratak godinama željen i planiran.

Već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas…

 Isus Krist

na hrvatskom: Spasitelj Pomazanik. Između Boga i čovjeka zjapi beskrajna razlika i nepregledan bezdan. Ne može taj jaz premostiti nitko od ljudi pa ni svi ljudi zajedno da se uhvate za ruke jedan do drugoga, od prvoga do posljednjega Adama, osim jednoga: Sina Božjega, Bogočovjeka, Krista Isusa, jedinoga Spasitelja čovječanstva. On je Evanđelje naše, Nada naša, Mir naš, Blagovjesnik i Spasotvorac. Isus je Istina. Tko teži za Istinom, mora se susresti s Kristom, Sinom Božjim, koji je po Očevu planu ušao u ljudsku povijest, zadržao sve božansko i uzeo ljudsku dušu i ljudsko tijelo, sve osim grijeha, dȁ, uzeo je „grijeh svijeta“ (Iv 1,29) na sebe, da svojim otkupljenjem sve ljude koji žele spasenje prenese s ove vremenite obale na onu vječnu. U njemu se nalazi sva moć i pomoć, sve bogatstvo mudrosti i znanja, sva vlast i sav spas. U njemu je sva punina božanstva i sva punina čovještva. On oslobađa čovjeka od podzemlja i tmine. On ga mukom, smrću i uskrsnućem objektivno otkupljuje od propasti grijeha dajući mu priliku da se subjektivno kaje i ispovijeda; otkupljuje od smrti jer mu daje priliku da i tijelom uskrsne u Dan sudnji na život vječni; i od pakla jer mu nudi vječno spasenje. Njegov je dolazak na ovaj svijet neizreciva Radosna poruka. Ali samo ako ga vjerom, nadom i ljubavlju primamo pod svoj krov, ako mu otvaramo srce u rođenome, u potrebnome, u onome kojega Bog preko Crkve šalje! Da se ne mora rađati na betlehemskoj poljani!

Već je blizu onoj noći, u kojoj će na svijet doći Spasitelj…

Proroci pisci Izaija i Malahija. Sv. Marko ne počinje svoje Evanđelje opisom Isusova utjelovljenja po Duhu Svetom iz Djevice Marije, kao što bi se očekivalo. Nakon što je zahvatio u Isusovo vječno Božansko Sinovstvo, zalazi duboko i daleko u povijest izabranoga naroda. Navodi, onako po sjećanju, dvije zapisane rečenice dvojice proroka: Izaije, prvoga, i Malahije, posljednjega od proroka pisaca, koji su u svome duhu po Božjem Duhu, prvi oko 740. godine, a drugi oko 450. godine prije Krista, naslutili događaje u budućnosti u vezi s Mesijom – Pomazanikom. Evanđelist prenosi njihove rečenice, navodeći čak prije ono što je rekao potonji Malahija potom Izaija, prepričavajući ih na svoj način sa svojim ciljem:

Pisano je u Izaiji proroku:
Evo šaljem glasnika svoga
Pred licem tvojim
da ti pripravi put.
Glas viče u pustinji:
Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze! (Mk 1,2-3).

Izaija prorok kliče: „Glas viče: Pripravite Jahvi/Gospodinu put kroz pustinju. Poravnite u stepi stazu Bogu našemu“ (Iz 40,3). Prorok izvorno misli na povratak izraelskoga naroda iz babilonskoga ropstva pod Božjim vodstvom. U prijašnja vremena državne vlasti nisu brigu vodile o javnim putovima i cestama. Stoga je ispred vladara išao glasonoša koji bi pozivao narod da kroza svoja mjesta popravi ceste i uredi putove.

Preneseno na duhovno područje, ne misli se više na povratak iz babilonskoga ili egipatskoga sužanjstva, nego na izlazak iz sotonskoga ropstva grijeha u koje čovjek svojevoljno upada tražeći ostvarenje svoje slobode u lažnim obećanjima grješnoga i preljubničkog naraštaja i na poravnanje putova u hrapavim srcima.

A primijenjeno na mesijanska vremena, Izaijino se proroštvo odnosi na Ivana Krstitelja koji viče u pustinji života, na što se odmah nadovezuje Markovo Evanđelje. Ali prije toga da se osvrnemo na drugoga proroka, kojega sv. Marko ne spominje, ali citira:

Malahija prorok nagovješćuje: „Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put“ (3,1). Ova se poruka nalazi nakon teške prijetnje Božje upućene tadašnjemu židovskom svećenstvu, koje je omalovažavalo žrtve koje se Bogu posvećuju: „Kada za žrtvu slijepu stoku prinosite, zar to nije zlo? I kad prinosite hromo i bolesno, zar to nije zlo?“ (1,8). Bogu se, dakle, ne daju otpatci uroda, Kainovi „zemaljski plodovi“ gnjileži i truleži, suvišak vremena, molitva u pospanosti, nego duhovna prvina i poizbor pretilina, ono što je najljepše, najsvježije i najdraže; ono što daješ voljenoj osobi. Stoga će doći pred Bogom glasnik koji će pozvati na poravnanje ljudskih namjera i računa.

Ivan Krstitelj

To je taj preteča Isusov, kojega navijesti i prvi Izaija i posljednji Malahija, koji zove ljude na krštenje pokore i na ispovijedanje grijeha.

»Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.

Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom.

I propovijedao je:

‘Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim’« (Mk 1,4-8).

Ivan je sin svećenika Zaharije i Elizabete, pun Duha Svetoga, propovjednik obraćenja, preteča Gospodinov, u duhu i moći Ilijinoj! Čudesno začet u posve poodmakloj dobi svoje majke. Pola godine stariji od Isusa. Kada se rodio, svi se pitahu: „Što će biti od ovoga djeteta?“ (Lk 1,66). Iako iz svećeničke obitelji, nije otišao u svećenike, nego u – proroke. „Prorok Svevišnjega!“ Opredijelio se za pustinju. Odijevao se haljinom od devinje dlake, s kožnim pojasom, a hranio skakavcima i divljim medom. Postao vrlo glasovit. Prvorazredan propovjednik i po sadržaju i po izražaju – zanosio vjernička mnoštva! Grnula k njemu sva judejska zemlja. Vatrenim govorima privukao iz cijele Palestine brojne društvene slojeve na Jordan gdje je krštavao. Krstio je i Isusa kada se očitovalo Presveto Trojstvo, i prozvan Krstiteljem. Najavio je Isusa kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta; njegove riječi izgovara svećenik prije nego se pričesti i pođe pričešćivati vjernike. Prekorio kralja Heroda Antipu zbog njegova prekršaja Šeste Božje zapovijedi: Ne čini preljuba! Stoga je, na traženje Herodove nevjeste, bratove mu zakonite žene, i ujedno priležnice Herodijade, dospio u zatvor. A na gozbi kraljeva rođendana odrubljena mu glava, opet na Herodijadin zahtjev. Pokopan u Samariji. Na sprovod mu ne dođe Isus, ali Gospodin izda jedinstveno priopćenje da od Ivana nema većega rođena od žene. Crkva mu slavi svetkovinu rođenja 24. lipnja, a spomendan smrti ili mučeništva – zvan i Glavosjek – 29. kolovoza. Jedan od najpopularnijih svetaca Crkve Kristove i po svome kultu i imenu i po crkvama i kapelicama njemu posvećenima. Ivan je najčešće kršćansko muško ime. A ako tomu dodaš i ženske Ive, Ivanke…  

Krštenje pokore jest ne samo obredno umivanje od dnevne nečistoće, nego pranje pokorom dobrih djela. Krštenje mu je imalo učinak oproštenja grijeha, ali ne i ulijevanja posvetne milosti. Krist će krstiti vodom i Duhom Svetim. Krstitelj zahtijeva da se ljudska buntovna volja pokori i unutrašnje stanje uskladi s vanjskim držanjem. On je sam provodio takvo „krštenje pokore“, jer mu je nutrina poniznosti savršeno odgovarala vanjštini jednostavnosti u odjeći, u obući, u stanu i hrani.    

Ispovijedanje grijeha: Ispovijed je priznanje grijeha pred samim sobom, pred drugima, tj. pred Crkvom, i pred Bogom. Ako ne uvažimo sve tri ove dimenzije, nema prave ispovijedi.

Budimo načistu: tko se ne trudi da bude razborito skroman a razumno odvažan, nije se kadar ispovjediti ni sebi, ni Crkvi, ni Bogu. A biti skroman ili ponizan pred Isusom znači biti uvjeren da mu nisam dostojan ni obuće na nogama odriješiti. A biti odvažan ili hrabar znači poći za Isusom u njegovu patnju i smrt, krvavo krštenje, pa prema tomu i u uskrsnuće. Isus je okusio i iskusio što je križni put. Svatko je pozvan, htio ili ne htio, ići putem patnje, spasonosne muke i smrti. Tko to prihvaća sa znanjem, vjerom i voljom, taj je pravi Isusov učenik!