Hvala za bogoljublje, čovjekoljublje i rodoljublje
„Kad gledam unatrag svoj životni put, u svojoj odgovornosti, ne bih imao ništa bitno mijenjati i ne bih se vraćao da popravim. Ja bih započeo isti put. Ne bih ništa mijenjao. To znači da sam uvjeren da sam na tome putu ostvario svoj smisao.“
Te je riječi uzoriti kardinal Franjo Kuharić izgovorio uoči zlatnoga jubileja svoga svećeništva 14. srpnja 1995. godine. Dok se Crkva u Hrvata s pijetetom spominje 22. obljetnice njegove smrti 11. ožujka, korisno je pogledati unatrag na njegov životni put na kojem on ne bi imao ništa bitnoga mijenjati, na kojem je ostvario svoj smisao.
Poziv
Kao što je Bog nekoć maloga Davida, najmlađeg sina skromnoga seljaka Jišaja iz Betlehema pozvao od stada i učinio slavnim pastirom svoga naroda, tako je i maloga Franju, posljednjega sina, trinaesto dijete iz skromne obitelji Ivana i Ane Kuharić, pozvao i učinio pastirom Hrvatskoga naroda. To je bila ujedno i nagrada nesebičnoj ljubavi njegovih roditelja.
Životni program
Kao mladić od dvadeset godina stupa 1939. u bogosloviju. Dok je Europom harao Drugi svjetski rat, on se temeljito spremao za svoje svećeničko poslanje. Imao je sreću i milost razvijati se pod okriljem Božjega čovjeka, zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. U svojoj čestitci prigodom desete obljetnice njegova biskupskoga posvećenja 1944. godine ističe što su sve on i njegovi kolege bogoslovi naučili od njega:
„Reći ću samo to, da ste nam Vi, dragi naš Natpastiru, pokazali cilj i put do cilja. U Vama smo našli ostvarenu ljepotu novozavjetnoga svećeništva, i to svećeništvo je postalo naš cilj. Često ste nam upravili otčinsku riječ, koja nas je oduševljavala, ali Vaš apostolski primjer nas je učvršćivao. Učili ste nas tako skrivenim načinom ljubiti zvanje, koje je najuzvišenije na zemlji i koje traži od čovjeka potpuno predanje i potpunu nesebičnu žrtvu samoga sebe… Kroz Vaš nadpastirski i svećenički lik mi smo počeli shvaćati što za ovo grubo i poniženo doba znači novozavjetno svećeništvo. Današnji ljudi se guše u lažima, ali… saopćiti im muževno i bez straha vječnu snagu i neodoljivu ljepotu Istine, znači osloboditi ih i povratiti im izgubljeno dostojanstvo. Današnji ljudi plaču, ali… doći među njih zaodjeven puninom novozavjetnoga svećeništva i otirati dobročinstvom suze svima, koji plaču, znači rastapati led oko srca i vraćati u nj nadu. Današnji su ljudi smrtonosno ranjeni mržnjom, ali… doći među njih i obuhvatiti ih univerzalnošću Kristova Duha i Njegove ljubavi, znači oživiti u njima ljubav i spasiti ih… Vi ste nam, Preuzvišeni, pokazali ne samo cilj nego i put, a to je put molitve i pokore… Učili ste nas s kime moramo pojačati svoje prijateljstvo sve do srdačne intimnosti, da budemo i ostanemo jaki. To je euharistijski Isus, Bog i Spasitelj naš… Pred Svetohraništem se oblikuje secundum Cor Iesu – cor sacerdotale (svećeničko srce po Srcu Isusovu)… Naučili ste nas i to, da ništa ne poduzimamo, a da ne zatražimo blagoslov Nebeske naše Majke Marije. Ono duhovno bogatstvo, koje nas veže s Vama čvrstim vezom, to je Vaš apostolski primjer… Vaše veliko svećeničko srce. To duhovno bogatstvo podržava u nama živu želju, da slijedeći Vaš primjer pođemo na njivu Gospodnju, svjesni ozbiljnosti i težine poslanja, ali znamo gdje je vrelo života da na njem zagrabimo ustrajnost i snagu…”.[1]
U toj čestitci bogoslov četvrte godine teologije Franjo Kuharić iznio je gotovo program svoga budućega svećeničkoga života: ići stopama svoga Nadpastira, muževno i bez straha svjedočiti za Istinu, dobrotom otirati suze svima koji plaču, toplinom duše rastapati led oko srca i vraćati u nj nadu, obuhvatiti Kristovim Duhom ljude ranjene mržnjom i oživiti u njima ljubav; za sve to crpsti snagu iz molitve i pokore, iz prisnoga prijateljstva s euharistijskim Isusom i s nebeskom Majkom Marijom.
Ređenje i poslanje
Nepunu godinu dana nakon te čestitke zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac zaredio je 15. srpnja 1945. godine Franju Kuharića i njegove kolege za svećenike. Svjestan ozbiljnosti povijesnoga trenutka uputio im je proročke riječi: „Šaljem vas u krvavu kupelj“. Tako je nekoć i Isus poslao svoje učenike: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove“ (Mt 10,16). Upravo tih mjeseci „vuci“ su harali diljem Hrvatske. Hrvatski je narod proživljavao svoju Kalvariju, „križni put“, „marševe smrti“ od Bleiburga do rumunjske granice. „Bila su to strašna vremena“ – reći će kasnije Kardinal Kuharić u svojoj propovijedi 9. lipnja 1991. u Macelju na zadušnici za pomorene žrtve „Križnoga puta“:
„kad su bila pogažena sva etička načela i sve međunarodne konvencije koje su uvijek štitile ranjenike i zarobljenike od nasilja… Ideologije, mržnje, pretenzije moćnih da tlače slabe sijale su smrt i zavile u crninu nebrojene obitelji. Sve to dokazuje kako duboko može pasti čovjek kad umre Bog u njegovoj savjesti, kako strašno može biti okrutan čovjek, kad mu srce ispuni mržnja, kako teške nepravde može počiniti čovjek protiv čovjeka kad mu cilj postane slijepa osveta… Toliki svećenici, redovnici, redovnice, vjernici i ljudi razne dobi i zvanja nestali su u nepoznatim grobovima nad koje se nadvila prisilna šutnja.“
Bilo je to vrijeme slično onome vremenu u Starom Zavjetu kad je izraelski narod bio potlačen i raseljen, pa je prorok Jeremija u svojim Tužaljkama molio:
„Spomeni se, Gospode, što nas je snašlo… Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice… Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti“ (5,1.2.5).
To je krvava kupelj u koju je Nadbiskup Stepinac poslao svoje ređenike. Mladi svećenik Franjo Kuharić uskoro će to i sam osjetiti. Netom je preuzeo župu u Rakovom Potoku, tom „malom Staljingradu“, kako ga je nazvao Stepinac, pokušali su 1947. izvršiti na nj atentat. „Drugovi“ su provalili u njegovu sobu, ne našavši ga, demolirali je i ostavili poruku: „Druže pope, makni se što prije, jer će te magla pojesti.“ Ponovni pokušaj atentata 1948. u Jakovlju nije uspio. Unatoč prijetnjama, zastrašivanjima, saslušanjima na Udbi, Franjo Kuharić ostaje punih 19 godina upravitelj župa u Radoboju, Rakovom Potoku, Sv. Martinu pod Okićem i Samoboru.
Nadbiskup i Kardinal
Tih mu je godina dobri otac Ante Antić savjetovao neka uči strane jezike, trebat će mu. Valjda je dalekovidni čovjek Božji vidio što Bog sve sprema revnomu župniku Franji Kuhariću. Iako nije imao prilike studirati vani, svladao je temeljito teološke studije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i tečno je govorio francuski, njemački i talijanski. Godina 1964. prekretnica je u njegovu životu. Papa Pavao VI. imenovao ga je 15. veljače te godine pomoćnim zagrebačkim biskupom, a šest godina kasnije zagrebačkim nadbiskupom. Valjda nikad ni slutio nije da će naslijediti i braniti čast i ime svoga uzora i učitelja kardinala Stepinca. U teškim povijesnim vremenima Bog daje svome narodu velike ljude. Tih godina hrvatski narod proživljava ponovno svoju Kalvariju. Velike nade „hrvatskoga proljeća“ uništene su, brojni rodoljubi poslani na robiju, Hrvatska je zavijena u šutnju, Crkva je izvrgnuta napadima, kardinal Stepinac ponovo je na udaru. Nitko se nije usudio u to vrijeme podići svoj glas kao nadbiskup Franjo Kuharić. Poput jerihonske trube njegov je glas odzvanjao svake godine 10. veljače u prepunoj zagrebačkoj katedrali braneći istinu o Alojziju Stepincu. Možemo mirne duše reći da ne bismo danas imali na oltaru blaženoga Alojzija Stepinca da nismo imali hrabroga zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Franju Kuharića.
Tijekom 27 godina upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom kao Nadbiskup i Kardinal bio je među nama ono što je Bog rekao za proroka Jeremiju „grad utvrđeni, stup željezni, zidina brončana“ (Jer 1,18). U njemu smo doživljavali Božju blizinu, njegove su riječi padale ko melem na ranjenu hrvatsku dušu, nosio je u svom srcu iseljenu i ispaćenu Hrvatsku. Vidjeli smo ga kako se raduje njezinoj slobodi i kako ga bole njezine rane. Gledao je njezine razorene gradove, opustošena sela, oskvrnjena groblja, spaljena svetišta, vidio nevolju stotine tisuća naših prognanika.
Učitelj praštanja
U tim tamnim trenucima naše povijesti izdaje 2. kolovoza 1991. proglas uz blagdan Velike Gospe u kojem stoji:
„U Hrvatskoj proživljavamo nesreću ratnoga stanja. Duboko proživljavamo bol obitelji koje oplakuju poginule. Suosjećamo patnju ranjenih. Dijelimo tugu sve naše braće i sestara, protjeranih iz njihovih domova, s radnih mjesta i gospodarstava. Tjeskoba zarobljenih i talaca naša je tjeskoba. Taj nametnuti rat hrvatskomu narodu i svim građanima Hrvatske sve pogađa, za sve je nesreća i svima prijeti teškim nevoljama. Brojna hrvatska sela u krajevima s miješanim stanovništvom, živeći u miru i ne ugrožavajući nikoga, napadana su ubitačnom i razornom paljbom, što stanovništvo sili na bijeg. Smrtonosnom su nasilju izložena djeca i starci, nemoćni i bolesni. Brojne su župe ostale bez svećenika i vjernika, a crkve više-manje teško oštećene, neke gotovo porušene… To je zločin pred Bogom i svijetom!“[2]
Iste godine uoči Velike Gospe organizira zavjetno hodočašće grada Zagreba u Mariju Bistricu i u svojoj propovijedi ističe:
„Crkva je odgajala hrvatski narod Evanđeljem da bude mirotvoran i da bude mironosan, da nikada ne osvaja tuđe i da sa svakim živi u miru i poštovanju, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost. Crkva je uvijek proročki učila i odgajala dušu hrvatskoga naroda da je moguće s njime živjeti u miru, u ravnopravnosti, u slobodi. Zašto se onda uskraćuje tom narodu mir? Zašto se napada njegova zakonita sloboda? Zašto on ne bi smio živjeti na svom tlu, u svojoj domovini u miru, u miru sa svima? To su pitanja koja bismo postavili savjesti svih ljudi dobre volje u svim republikama, svima koji nose odgovornost za sudbinu naroda, za političke i vojne odluke, svima koji, pretpostavljam, još imaju savjesti“.[3]
A na sam blagdan Velike Gospe uputio nam je one glasovite riječi, koje su nam se duboko usjekle u srce, a dobro je da ih ponovo čujemo i usvojimo:
„Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učinit ni protiv ljudske osobe, ni protiv njezine imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete! Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko“.[4]
Kršćansko rodoljublje
Što je Kardinal shvaćao pod kršćanskim rodoljubljem izrekao je 10. kolovoza 1991. na ruševinama crkve sv. Lovre u Petrinji:
„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!”[5]
Božji čovjek
Tako može govoriti samo Božji čovjek. Kardinal je Kuharić bio uistinu Božji čovjek. Obradovala me vijest kad sam pročitao da se generalni vikar zagrebačke nadbiskupije msgr. Vladimir Stanković bavi mišlju da pokrene postupak za beatifikaciju Kardinala Kuharića. Tri su stvari potrebne da se koga proglasi blaženim: neporočan život, hrabrost u vjeri i barem jedno čudo. Kardinalu Kuhariću nedostaje samo ovo treće. Da je vodio neporočan život, to mogu potvrditi svi koji su ga poznavali. Nadbiskup je Franić odmah nakon njegove smrti ustvrdio: „Imao je čistu dušu kao suza“.[6] O njegovoj hrabrosti u vjeri posvjedočio je i sam Sveti otac Ivan Pavao II. u svojoj sažalnici:
„On se, kako tijekom komunističkoga režima tako i nedavna razdoblja nacionalne povijesti označena stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskoga naroda, ujedinjujući blagu ljubav sa čvrstom postojanošću pastira odgovorna za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći, dao je dosljedno svjedočanstvo za Krista, neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja…”.[7]
Osvrt i oporuka
Poput velikana povijesti spasenja i sam se Kardinal blažene uspomene osvrnuo, kako smo vidjeli, na svoj životni put sa sviješću da je na njemu ostvario svoj smisao i da ne bi imao ništa bitnoga mijenjati. Pokazao se je svet i velik i u oporuci koju nam je ostavio, iz koje donosimo izvadak:
„Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvena prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo je to važno!… Kao zagrebački nadbiskup i metropolit molim svoju veliku duhovnu obitelj – Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. ‘Istina će vas osloboditi!’ (Iv 8,32). Božje zapovijedi su temelj života svakoga čovjeka, obitelji i naroda.“
Hvala Uzoritomu Kardinalu za bogoljublje, čovjekoljublje i rodoljublje. Hvala za uzoran život, za svjedočanstvo vjere, za nadu koju nam je budio, za ljubav kojom nas je ljubio. Neka ga Gospodin obasja licem svojim i milostiv neka mu bude! To su naše želje i molitve uz obljetnicu njegove smrti.
[1] Čestitka bogoslova Franje Kuharića prigodom desete obljetnice biskupskog posvećenja nadbiskupa Alojzija Stepinca.
[2] Neka se skrate ovi dani teških iskušenja, u: Kardinal Franjo Kuharić, Mir je djelo pravde. Poruke, propovijedi i apeli 1988-94, Zagreb, Glas Koncila 1995., 153-156, ovdje str. 153.
[3] Kardinal Franjo Kuharić, Po kojem to Ustavu? u: nav. dj., str. 145-151, 146-147.
[4] Kardinal Franjo Kuharić, “Ako je protivnik spalio moju kuću, ja neću njegovu”, nav. dj., str. 157-163, ovdje str. 162.
[5] Navedeno u. Kardinal Franjo Kuharić, “Ako je protivnik spalio moju kuću, ja neću njegovu”, nav. dj., str. 157-163, ovdje 162, vidi 267.
[6] Mons. dr. Frane Franić, Slobodna Dalmacija 13,3.02).
[7] Papa izrazio sućut, IKA, 13.3.2002., 3
