Igralište s ogradom
Živimo u vremenu kada zvuči gotovo samorazumljivo reći: „Život nema višu svrhu. Moraš sam nešto učiniti s njim.“ Zvuči teško, zar ne? Ali iskreno, to je pomalo kao da kažeš: „Nema melodije, samo pjevaj s nama.“
Svjesno sam postao katolik jer više nisam mogao zanemarivati osjećaj čuđenja. Postoji nešto istodobno čudesno i lijepo u jednostavnoj činjenici da postojimo. Nitko od nas nije izmislio sebe. Nismo vlastite poklon-kartice. A ako se život osjeća kao dar, sljedeće logično pitanje jest: tko je dao taj dar? Svrha tvoga života nije nešto što moraš sâm shvatiti, kao da pokrećeš poslovni pothvat. To je nešto što otkriješ. Baš kao što otkriješ kako radi složeni uređaj zagledajući proizvođačeve upute, priručnik o proizvodu, i mi možemo otkriti svrhu svoga postojanja. Taj priručnik, usput rečeno, postoji: čitaj Bibliju, osobite odlomke koji opisuju Isusov život. Kako? Zastajanjem, uranjanjem u to, postajući zahvalan, moleći se i osluškujući.
I onda dolazi pitanje koje mnogi ljudi imaju: ali ako počnem vjerovati, ne ću li izgubiti sebe? Ne. Upravo suprotno! Ironija je našega vremena da svi žele „biti svoji“ i zbog toga svi završimo na isti način: zauzeti, pod stresom, u strahu da ćemo nešto propustiti. Vjera kaže: ne puštaj sebe, nego dopusti da te netko pronađe. Ne da bi se umanjio, nego da bi se konačno proširio. Pogledaj velike svetce – Franju, Tereziju, Augustina. Nisu bili klonovi. Bili su jedinstveni, na svoju ruku, blistave osobnosti. Svetost nije jednolikost. To je sloboda u istini. Vjera te ne guta; ona ti dopušta da procvjetaš.
I onda očito pitanje: kakve veze ta vjera ima sa stvarnim svijetom danas? Pa… svake. Često mislimo da je vjera nešto za nedjeljno jutro. Ali ako ne vjeruješ u nešto više, na kraju vjeruješ u nešto manje: karijeru, položaj, oznake sviđanja, uspjeh – a te stvari od tebe traže puno više nego što bi Bog ikada tražio. Vjera ti daje kompas. To nije dodatni sloj ćudorednosti u tvom životu; to je unutarnji raspored koji svemu daje smisao. Ona ti govori ne samo što trebaš učiniti, nego i zašto je to važno.
I da, biti katolik u posvjetovljenu svijetu ponekad se može činiti kao biti vozač u suprotnom smjeru ili učiti plivati po nevremenu. Ali ako ćemo iskreno: svijet je oduvijek bio nevrijeme. Carstva su padala, ideologije su dolazile i odlazile – a Crkva još uvijek stoji. Ne kao podzemno sklonište. Nego kao kuća s prozorima. Čvrstim, ali otvorenim. Prozorima koji nude pogled. Zor.
Mislimo da sloboda znači: nema ograde, nema živice, nema zida; želim odrediti svoje granice. Pa ipak, te ograde nude i zaštitu. Uklanjanje ograde ne čini te slobodnijim – ono te užasava. Zamisli igralište na rubu strme litice. Bez ograde djeca se ne usuđuju igrati blizu litice. Ostaju daleko. S čvrstom ogradom djeca se mogu slobodno i sretno igrati bilo gdje, jer znaju da su zaštićena.
Prava sloboda nastaje kada postoje jasne, sigurne granice koje nude zaštitu i smjer. Bez takvih granica vlada kaos ili strah, a to zapravo ograničava slobodu. Ćudoredni zakoni ili vrjednote, dakle, nisu ograničenja slobode, nego sklop koji je omogućuje. Baš kao što prometna pravila ne ograničavaju slobodu vožnje, nego osiguravaju da svatko može voziti sigurno i slobodno.
