Imamo zašto biti zahvalni
Laćam se pera danas na blagdan svetoga Martina, dobroga biskupa iz Toursa, sjećajući se legende o njegovoj plemenitosti i velikodušnosti, zamišljajući trenutak dobrote kada Martin mačem siječe svoj crveni, vojnički plašt da bi se siromah umotao i odjenuo, da bi se zaštitio od zime. I vidim pred sobom malu crkvu Svete Marije od Milosti na dubrovačkim Dančama, u čijoj lađi blista sjaj hrvatskoga slikarskoga činkvečenta Nikole Božidarevića, majstora kista koji posegnu za svetim Martinom, mačem, plaštem i prosjakom. Nije teško u tom trenu zamisliti Krista ogrnuta Martinovim plaštem, osjetiti obilje Njegovih darova i milosrđa.
Ruke se same sklapaju na molitvu. Uz nju uvijek ide zahvalnost: za lijep sunčan dan, za oči koje vide, za noge koje hodaju, za srce koje kuca ljubavlju, za tolike silne darove što ih primismo od svemogućeg Boga.
Za dar pisanja, dar stvaranja, za čin kreacije, za dar duhovnosti, za sve darove Boga čovjeku, kako ih je primio vrli dominikanac i pjesnik Rajmund Kupareo, stvarajući duboki smisao riječima, a sve na veću slavu Božju. Pročitah mnoge njegove stihove, mnoge vrsno složene verse koji poput slapova dopiru do duše same.
I stoga nije jednostavno bilo učiniti probir njegovih pjesama u stihu i prozi, jer su sve poput molitava, koje Radelj vješto i znalački odabire, a riječ je kako sam kaže o „biranim zazivima kojima se čovjek usuđuje uobličiti molitvene nakane“.
A Kupareove su molitvene riječi jake. Moćne. Duboke. Iskrene. Gorljive. Vjerne. Nježne.
Kao Molitva za svjetlo božićne noći, gotovo idilična ugođaja jer je Dijete svjetlo iz raja povuklo za sobom silazeći k nama. Obasjalo srca ubogih pastira i priljubilo ih uz jaslice… i iz toga mira i sreće… vapaj Kupareov malomu Božiću! Uočava Radelj tu oprjeku molitvenih pjesnikovih osjećaja koji moli Novorođenoga da pošalje anđela Svoga da skupi raspršene pastire po zamrznutim livadama svijeta! Božića Maloga moli da se ne sklanja ni u jednu špilju, jer su (ratne) i opasne… baš kao i naši životi u svakodnevlju.
Cijela niska odabranih Kupareovih pjesama poput biserne je molbenice što udivljeno, smjerno i pročućeno slavi Božje djelo. I klečeći na koljenima, vapeći u mraku, stradajući u grijehu i praznini, očiju uprtih u Majku milosrđa, ali ujedno i uživajući u divoti naših šuma, rijeka, otoka, mora, polja – u ljepotama koje usrećuju srce. I bude nadu.
No, među svim odabranim pjesmama jedna je, po meni, poput Očenaša. Jednostavna, divna Kupareova molitva, molitva zahvale. Valja je svakodnevno uputiti Gospodinu.
Zahvaljujem Ti za sve što sam primio:
Za milosti koje sam tražio,
A nikad ih nisam dobio,
I za one koje sam primio,
A nikad ih nisam spoznao.
Moje su misli sitne, a želje sebične,
Jer i dok Ti zahvaljujem,
Uvijek za nečim uzdišem.
Gospodine!
Udijeli mi milost najveću:
Tvoje ne zaboraviti darove!
Maja Nodari
