Isusovo mjesto u današnjim jaslicama

U svijesti jednog solidnog dijela katolika jaslice u vremenu liturgijskog proslavljanja božićnog otajstva zauzimaju bitno i nadahnjujuće mjesto. Ove godine možda još i više nego u prethodnim vremenima. One dakako svoju snagu crpe iz miline Božje ljubavi kojom nas je zaogrnuo po čovještvu svoga Jedinorođenoga Sina, ali i crpe iz sentimentalnog prisjećanja na djetinju čistoću srca kojom smo kao mali prilazili i divili se jaslicama u crkvi. Znali smo tako zadivljeno promatrati sklad cijele betlehemske kompozicije, a nakon što bismo uzbuđeni sve do u detalja dobro sve razgledali, krišom možda koju figuricu i dotaknuli, svjesni da to nisu tek obične igračke koje nam plijene pozornost i razgaljuju srce, pobožno bismo kleknuli ispred jaslica i s dubokim ganućem i ljubavlju prema Malom Isusu izmolili ono što smo znali. 

U tom smislu ti dječji kriteriji i osjećaji nisu proizlazili iz umjetničke vrijednosti jaslica, niti su marili za njihovu skupocjenost, nego iz čistoće srca i iskrene djetinje zahvalnosti dragom Bogi. Iako je svaka crkva imala neke svoje jaslice, iz svakih se mogla pročitati ista poruka – Isus nam se rodio. Zato su sve ostale figure na ovaj ili onaj način usmjerene prema Isusu, pokazujući jasno Tko je i Što je središte božićnog otajstva. 

Tu su naravno posebno mjesto imali i Blažena Djevica Marija i sveti Josip, a onda i anđeli, pastiri, trojica mudraca, vol, magarac, mnoštvo ovčica… Svaka je figurica velikim dijelom imala unaprijed zadan izgled i mjesto unutar jaslica. Iako su postojala sitnija odstupanja, poruka se morala jasno vidjeti. Nije se tako nikada pronalazilo jaslica u kojima bi npr. Blažena Djevica Marija ležala i spavala na slami, sveti Josip se igrao s Isusom, palio vatru s pastirima ili prošetao kroz Betlehem, a trojica mudraca gledajući u zvijezde mudrovala nad cijelom situacijom, nego se jasno znalo da su Marija i Josip nužno u Isusovoj blizini, u poklonstvenom stavu novorođenom Djetešcu koje leži na slamici, a kojim razvidno izražavaju svoju poniznost i spremnost prihvatiti onaj dio Božjeg otajstva otkupljenja koji je Bog baš njima povjerio. 

I sve druge figure i sav ambijent morao je biti složen prema tom kriteriju – da upućuju na Božju ljubav koja nam se daruje u liku Malog Isusa, koji leži u jaslama. Upravo je u toj zadanosti da nitko i ništa ne smije odvući pozornost od Djetešca na slami bila najveća vrijednost jaslica. Nikakva kreativnost, nikakav umjetnički izričaj, niti posuvremenjenje betlehemske priče to nisu smjeli zamagliti. A iako je toliko toga zapravo bilo zadano, svake su jaslice bile lijepe, kreativne i porukom duboke na svoj način. 

Drugim riječima, sve je upućivalo na zaključak kako Betlehem nije topla obiteljska ili topla ljudska priča, ma koliko god ona mogla biti u nekom drugom kontekstu poticajna i aktualna, nego je to božanska priča kojom čista Ljubav izgovara svoju Riječ. I ta Riječ tijelom postaje. Da bi u svemu nama bila jednaka, osim u grijehu. I ta će Riječ po svojoj silnoj ljubavi uzaći za nas na križ, kako bismo ponovno postali prava djeca Božja.

A sve je to, istina na svoj način, moglo razumjeti svako dijete koje se došlo pomoliti pred jaslicama. Ono što nije samo shvaćalo, pitalo je roditelje i dobilo odmah malu katehezu o povijesti spasenja. Vjerujemo da mnogi katolici imaju upravo takvo ili vrlo slično iskustvo, a po kojem jaslice u njihovoj svijesti i duši imaju doista uzvišeno značenje.

Zato je razumljivo da su mnogi vjernici osjetljivi na mijenjanje poruke jaslica, a čemu su, čini se, mnogi danas skloni. Tako sve češće viđamo takve jaslice po crkvama i na drugim mjestima koje možda imaju vrijedno umjetničko ili simbolično značenje, ali ne pobuđuju ono što svake jaslice trebaju pobuđivati – duboku zahvalnost Bogu Ocu za dar Sina. 

U tom je svjetlu sasvim razumljiva reakcija mnogih vjernika na izgled aktualnih vatikanskih jaslica, a koja sadržava pomiješane osjećaje gnušanja i sablazni. Te jaslice, naime, ni u najmanjoj mjeri ne potiču nikoga – ni dijete ni odrasloga čovjeka – da se zahvalno i ustreptala srca spusti na koljena, nego naprotiv izaziva osjećaj hladnoće, odbojnosti pa i onoga što Sveto pismo naziva poganština. Istina, neki su ponudili zanimljivu analizu tih jaslica, a iz koje bi se mogla iščitati njihova određena vrijednost, no činjenica je da te jaslice jednostavno mnogim vjernicima posreduju poruku ne samo da za Isusa ni danas nema mjesta, nego da za njega nema mjesta u srcu Vatikana.

Nešto blaže, ali u određenoj mjeri i slično, može se reći i za neke druge suvremene jaslice kakve sve češće možemo viđati i po crkvama, a riječ je opet o jaslicama koje ne prenose ili ne prenose u dovoljnoj mjeri poruku da je Krist u središtu, nego naglasak stavljaju na nešto ili nekoga drugog. Kao primjer možemo navesti jaslice koje su posebno inspirativne papi Franji, a koje je on nazvao “Pustimo mamu da se odmori” ili jaslice koje su ovoga Božića postavljene u jednoj hvarskoj crkvi. Načelno, i jedne i druge jaslice imaju svoju lijepu i važnu poruku, pa tako prve prikazuju Blaženu Djevicu Mariju kako je umorna zaspala, dok Josip nježno drži sinčića – malog Isusa, a druge prikazuju Covid-bolnicu Dubrava u Zagrebu i u nju sadržajno uključuje svu tjeskobu izazvanu koronavirusom, nadu koju Isus donosi oboljelima i zahvalnost onima koji se za njih brinu.

Drugim riječima, poruke koje posreduju jedne ili druge jaslice mogu se prihvatiti kao snažne i vrijedne, također one mogu pobuditi osjećaje nježnosti i zahvalnosti, ali je činjenica kako u njima nije u središtu otajstvo utjelovljene Božje Riječi, nego netko ili nešto drugo. Tako je u prvim jaslicama u središtu Blažena Djevica Marija koja se odmara od fizičke iscrpljenosti, a brigu za Dijete preuzima sveti Josip. Tu, dakle, ne samo da nije Isus u središtu, nego se smisao zaustavlja na ovozemaljskoj slici skladne obitelji, bez zadiranja u otajstvenost Božjeg silaska među nas ljude. Poruka tih jaslica je lijepa, ali ona nije poruka vjere. Jednako tako i hvarske jaslice zaslužuju da se pohvale svi oni koji su uložili, očigledno, puno truda, da se pohvali i sama ideja i simbolika, ali ni u njima nije u središtu Božje utjelovljenje, nego briga za zdravlje ljudi.

Zato nam se čini da je u ova osjetljiva vremena iznimno važno paziti kakve se jaslice stavljaju vjernicima pred oči i koju poruku prenose. Ako u njima na prvu ne spoznamo vrijednost otajstva Božjeg silaska među nas ljude kao početak našeg otkupljenja i dara vječnog života, ako nas one ne nukaju da se smjerno poput trojice mudraca poklonimo novorođenom Kralju i ne kličemo Slava Bogu na visini, onda je to znak da one mogu prenijeti neku lijepu ljudsku priču ili poruku, ali ne i onu koja nam dolazi od Vječnog Oca.