Junačko svećeništvo
Uvijek smo mi svećenici znali obilato propagandistički i homiletski iskorištavati svakoga junaka i mučenika, što ga je rodilo kršćanstvo. Ide to kojiput već i do dosade. Inteligentniji ljudi, koji nas slušaju, odavna znadu napamet sve te velike junake iz crkvene historije: u svakoj ih trećoj propovijedi spominjemo. Uvijek iste. Stjepana, Lovru, Sebastijana, Atanazija, Ambrozija, Grgura VII., Tomu Becketa i Tomu Moora, Kettelera, Merciera, Pija X., p. Pro-a. Sakrivamo se pod skute junaka, i kad sami nijesmo junaci. Osjećamo, da se drukčije ne možemo predstaviti kao zakoniti, autentični, duhovni baštinici Evanđelja, po kojemu je Krist na sve strane razasuo toliko velikih riječi o neustrašivosti, o junačkom svjedočenju za istinu, o vjernosti Bogu do zadnjega daha. A svaku je od njih i potpisao, na Križu, svojom krvlju.
Nevolja je samo, što o tom, tuđem, junaštvu moramo toliko govoriti. Jače bi bilo naše svjedočanstvo, kad ga ne bismo morali dokumentirati činjenicama iz daleke prošlosti; kad bi ono s nas progovaralo u životu. Kad bi ga ljudi na nama gledali. Na svima nama. Kao masovnu, svagdanju, pojavu. Kao našu opću svećeničku karakteristiku. Kao nešto, što je među nama postalo tip.
Nažalost, nije tako. Nije ni danas. A nije bilo ni nekada. Junaci su i u Crkvi uvijek bili iznimka. I svećenički junaci. Herojizam je privilegij pojedinaca, nije svojstvo masa. Mase se savijaju i lome. Većina se uvijek koleba, čuva, izmiče. Izmicala se je i u doba arijanizma; držala je s carem protiv Atanazija. Izmicala se je i u doba Grgurevske reforme: bila je u opoziciji protiv Pape; mrmljala je i opstruirala; iz samostana morao je Papa sebi dovoditi saveznike. Izmicala se je i u doba reformacije; zar bi reformacija ikada bila uspjela da likvidira katolicizam u čitavim zemljama, u Engleskoj, u sjevernoj Njemačkoj, u nordijskim državama, da je kler kompaktno i odlučno ustao protiv inovatora i protiv kneževske samovolje: »Cuius regio, illius religio!« i da je s pukom branio staru vjeru? Izmicala se je i u doba galikanizma i jozefinizma; treba samo dobro prelistati arhive: i one zagrebačke. Izmicala se je i u francuskoj revoluciji; većina francuskog nižeg klera stala je uz treći stalež, a polovina ih je skoro potpisala zakletvu na civilnu konstituciju; puno ih je manje izabralo giljotinu. Izmiče se i danas: i u Ukrajini, i u Kini, i drugdje. Manjina je ona, koja spasava pozicije Kraljevstva Božjega: ukopava se pod njih; brani ih i na lomača, i iz okova, i iz grobova. Manjina je ona, koja Crkvi čuva i svjetla obraz.
Junaci su uvijek manjina. I u Crkvi! Ali, svejedno! Dok je ona tu, dobro je. Samo neka nije pregažena. Samo neka se drži i neka ne spušta zastave! U nju gledaju ljudi. Kroz nju se afirmira božanska vitalnost kršćanstva. Iza nje stoji Gospodin sa svojim obećanjima: »Non praevalebunt!« (Mat 16, 18.).
Znao je Isus to. Gledao je on oko sebe, svaki dan, uplašena lica i skeptične poglede. Vikali su mu i oni, koji su mu bili najbliže: »Spasi nas, Gospodine, pogibosmo!« (Mat 8, 25.; Luk 8, 24.). Upozoravali su ga, da se čuva: »Učitelju, sad su te Židovi htjeli da kamenuju, a opet hoćeš da ideš onamo!« (Iv 11, 8.). Nastojali su, da ga zaplaše, i prenosili mu panične glasine i do- šaptavanja zlonamjernih: »Iziđi i idi odavle, jer Herod hoće da te ubije!« (Luk 13, 31.). Po noći su mu dolazili, da ih nitko ne bi kod njega vidio (Iv. 3, 2.; 12, 42. 43.; 19, 38. 39.). Pobjegli su od njega, kad je bio uhvaćen i svezan (Mat 26, 56.; Mark 14, 50.). Nije im se s njim dalo u zatvor. Sakrili su se i zaključali, što su znali najbolje, od straha; »propter metum Judaeorum« (Iv 20, 19.). Kukavno su ga zatajili; gradili su se, da ga ne poznaju; strah ih je bilo i jedne obične djevojke ma vratima, i garavoga slugana, uz vatru (Mat 26, 69—74.; Mark 14, 66—72.; Luk 22, 54—60.; Iv 18, 17. 18. 25—27 ).
Samo, Isus ih nikada nije poslušao. I nikada im nije odobrio, da su takvi. Uvijek ih je zbog toga ružio; uvijek im je, — uzdržljivo i plemenito; on nije znao drukčije, — prigovarao i spočitavao. »Zašto ste strašljivi, malovjerni? Zar, još nemate vjere?« (Mat 8, 26.; Mark 4, 40.; Luk 8, 25.). »Malovjerni, zašto si posumnjao?« (Mat 14. 31.). »Ne bojte se, ja sam; ne plašite se!« (Mark 6, 50.; Iv 6, 20.). Uzdajte se; ja nadvladah svijet!« (Iv 16. 33.). »Ne bojte se, ja sam: ne plašite se!« (Mark 6, 50). »Mir vama; ja sam, ne plašite se!« (Luk 24, 36.). Pokazivao je, da ga boli njihova slabost (Mat 26, 31.; Mark 14, 27.; Iv 16, 32.). Nikada ih on nije na to naveo ni potaknuo. On se nije nikoga bojao. On nikada nije ni pred kim od straha uzmaknuo. Herod se je njega bojao; on Heroda nije. »Kažite onom liscu: Evo ja izgonim đavle i iscjeljujem danas i sutra« (Mark 6, 14. 16.; Luk 13, 32.). Ne da se on ni od Pilata terorizirati, a ni poniziti, svejedno što mu Pilat pokazuje na svoj »jus gladii«: »Zar ne znaš, da vlast imam ubiti te i vlast imam pustiti te?« On mu, — i onako do krvi izbičevan, u poderanoj haljini i s krunom od trnja na glavi, — odgovara samo, da mu kaže, kako je sitna sva ta njegova vlast pred onim, koji sudi svim ljudskim grijesima, pa će suditi i Pilatovu. »Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti, da ti nije dano odozgor. Zato onaj, koji me predade tebi, ima veći grijeh!« (Iv 19, 10. 11.). Ne prekida on svoga propovijedanja, ne povlači on nijedne svoje riječi ni prijetnje, ni kad su ga Nazarećani povukli na brdo, da ga bace u ponor (Luk 4, 29.), ni kad su Židovi već bili prihvatili za kamenje, da ga njim zaspu (Iv 8, 59.). Neustrašivo on ide u Jeruzalem, i ako dobro zna i svima kaže, šta ga u njemu čeka (Luk U. 51.; Mat 20, 18.). Ne vraća se on sa Maslinske gore, ni kad su se već čuli koraci rulje, koja se je približavala, da ga uhvati i sveže. Ne dršće on i ne gleda u zemlju, ni kad su se oko njega našli vojnici s golim mačevima. On ih dostojanstveno pita: »Koga tražite?« (Iv. 18, 4. 7.), i nastupa ne kao krivac, nego kao sudac i gospodar: »Ovo je vaš čas i vlast tame!« (Luk 22, 53.), On i u tom času naglašuje svoju duhovnu slobodu i priznaje apsolutnim samo Božji suverenitet: »Čašu, koju mi dade Otac, zar da ne pijem?« (Iv 18, 11.).
Znao je Krist vrlo dobro, kakve će konsekvencije morati da povuče svatko, tko prihvati životnu filozofiju njegove prve, velike zapovijedi: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim!« (Mat 22, 37.; Mark 12, 30.; Luk 10, 27.). Bio je on potpuno svjestan čim će u praksi rezultirati konfrontiranje dvaju kraljevstava u svijetu, sukob između njega i »kneza ovoga svijeta« (Iv 14, 30.; 16, 11.); sukob alternativan i ultimativan (Iv 15, 18—21.; 16, 1—4.). »Ne može nitko služiti dvojici gospodara!« (Mat 6, 24.; Luk 16, 13.). Koji su njegovi, morat će pod križ i na križ (Mat 10, 17. 38.; 16, 24.; 23, 34.; Mark 8, 34.; Luk 9. 23.; 14, 27.). Valjat će se zamjerati na sve strane: i ocu i majci, i sinu i kćeri (Mat 10, 34—37.; Mark 13, 12.; Luk 12, 52. 53.; 21, 16.). Valjat će kidati veze (Mat 10, 34; Luk 12, 51—53.). Valjat će trpjeti progone i tamnice. I život će valjati, mnogo puta, staviti na kocku. Valjat će ga i izgubiti, kojiput (Mat 24, 9. 10.; Mark 13. 9—13.; Luk 21, 12—19 ).
Samo su junaci tomu dorasli. I Krist, stoga, to junaštvo, taj duh vjernosti do kraja, tu beskompromisnu dosljednost u opredjeljenju za Boga, za istinu i za dobro, svakom prilikom, u sto varijanata i pod sto slika, uporno i sa svom jasnoćom, propovijeda, traži, zahtijeva. »Što koristi čovjeku, ako sav svijet dobije, a dušu svoju izgubi!« (Mat 5, 29.; 16. 26.; Mank 8. 36.; Luk 9. 25.). »Tko mene zataji pred ljudima, zatajit ću i ja njega pred Ocem svojim nebeskim!« (Mat 10, 33.; Luk 12, 8. 9.). »Tko zamrzi i izgubi život svoj za mene, naći će ga!« (Mat 10, 39.: 16, 25.; Mark 8, 35.; Luk 9, 24.; Iv 12, 25.). »Ne bojte se onih, koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti, nego se bojte onoga, koji može i dušu i tijelo baciti u pakao!« (Mat 10. 28.; Luk 12, 4. 5.).
Znao je Krist, čega nam najviše treba. Junaštvo Krist traži od nas. Junaštvo prije svega. Ljubav i žrtvu. Samo je jedanput u Evanđelju spomenuo razbor (Mat 10, 16.); junaštvo je spomenuo stotinu puta.
Uzalud je tu svako izmotavanje. Apostola ništa toliko ne diskvalificira koliko strah. Nikako nije u stilu Evanđelja ni velike istine, za koju moramo svjedočiti. Kompromitira je. Pokazuje, da u nju pravo ne vjerujemo. Nije nam je Krist povjerio, da je sakrivamo pod poklopac (Mat 5, 15.) i zagušimo u sobama i u mraku; on nas je poslao, da je propovijedamo sa krovova (Mat 10, 27.; Luk 12, 3.). On ne da, da se stidimo Evanđelja (Luk 9, 26.). Nije to dao ni njegov Apostol (1 Tim 6, 12.). Ni Timoteju ni nama. »Noli erubescere testimonium Domini nostri, neque me vinctum eius!« (2 Tim 1, 8.; Rim 1, 16.). Ni dok je bio u okovima (2 Tim 2, 9. 10.). Nije to dao ni sv. Petar: »Parati semper ad satisfactionem omni poscenti vos rationem de ea, quae in vobis est, spe!« (1 Petr 3, 13—18.; 1, 6. 7.; 4, 12—19.; 5, 9.). Gospodin hoće, da se veselimo, ako nam se zbog njega rugaju i ako nas zbog njega napadaju. To je biljeg apostola i proroka (Mat 5, 11. 12.; Dj Ap 2, 22—24.; 2 Tim 2, 10.; 3, 10—12.; Hebr 10, 32—37.; 11, 35—38.; 12, 3. 4. 11—16.; 13, 13. 14.). Nije Evanđelje šutnja; Evanđelje je propovijed (Mat 28, 19. 20.; Mark 16, 15.; Luk 24, 47.) i svjedočanstvo. »Coram gentibus et regibus« (Dj Ap 9, 15. 16.; 1, 8. 22.; 2. 32.; 3, 15.; 4, 33.; 5, 32.; 10, 39. 42.; 18, 5.; Luk 24, 48.; Iv 15, 27.; 1 Pet.r 5, 1.; 1 Iv 1, 2.). A svjedočanstvo se ne daje anonimno, ni pod tuđim odijelom. I kad nas istjeraju, valja da im još u lice dobacimo: »Ali ovo znajte, da se je približilo kraljevstvo Božje!« (Luk 10, 10. 11.; 9, 5.; Mat 10, 14.; Mark 6, 11.). Istina je uvijek totalitaristična i beskompromisna; ona ide do zadnje jote i do najsitnije zapovijedi (Mat 5, 18. 19.). Boga pravo častimo samo onda, kad ga otvoreno, nedvoumno, radosno, bez cjenkanja, bez iznimke, bez pridržaja, stavljamo ispred svakoga drugoga i ispred svega drugoga. I ispred sebe. I ispred života (Luk 14, 26.; Mat 10, 39.; 16, 25.; Mark 8, 35.; Luk 9, 24.; Iv 12, 25.). Afrontiranje svijetu u bitnosti je vjere. Junaštvo, — ono nenaoružano, pasivno, načelno, moralno, — specificum je i prva karakteristika kršćanstva.
Tako je, pa bilo nam to pravo, bilo krivo! Princip je jasan. Zato, što u njega diramo, i jesmo slabi. I bili smo uvijek slabi, kad smo u njega dirali. Kad smo bježali s fronte. Kad smo se čuvali i diplomatizirali. Kad smo se stiskali u Dubrovnik, među zidine, — po nekoliko stotina svećenika, — a gubili Hercegovinu. Kad smo pobjegli ispod vješala, za Eugenom Savojskim, a prepolovili katoličku Bosnu. Ljudi polaze samo za onima, koji čitavim srcem stoje uz svoje ideale. Samo junačko kršćanstvo osvaja. Samo junake ljudi vole, pa i kad sami nijesu junaci. Zečeva i skakavaca ne vole. Ni miševa u rupama. Ni spuževa, što su se zavukli u kućice.
Uzalud nam se je tužiti na zaplašenost i kukavštinu vjernika, dok mi prvi u tom pogledu ne napravimo revizije. Razbor bez junaštva vrlo je laka i jeftina krepost. Od nje ne će nikoga glava zaboljeti. U praksi se izvrće u nerad, pasivnost, inerciju, čuvanje kože. Evanđeoska svakako nije. Nije ni crkvena. Crkva nas drukčije uči. Ako nemamo hrabrosti, valja da je steknemo i izmolimo. Valja da se, na euharistijskim oltarima, nahranimo »kruhom jakih« (Zah 9, 17.). U ove dane opće paginizacije više nego ikada!
»Spiritum, Domine, fortitudinis haec nobis tribuat mensa caelestis: quae sancti Josaphat Martyris tui atque Pontificis vitam pro Ecclesiae honore jugiter aluit ad victoriam!«
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 1/1963., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 140-144. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
