Krivi publicitet i kriva popularnost
Kršćanstvo nikada nije bilo, po svojoj ideji, okultna religija, vjera iz podzemlja, i ako su ga dosta puta bili u nj satjerali. Ne samo u doba katakomba! Kršćanstvo nije tražilo mraka: mrak traže samo sove i kradljivci. Kradljivci novaca i kradljivci, grabljivci, duša. A kršćanstvo nije došlo na svijet, ni da krade ni da ubija duše: ono je na svijet došlo, da spasava i da donosi život (Iv 3, 15. 16.; 10, 10.; Mat 18, 11.; Luk 19. 10.). Krist nije svoje vjere zamislio po kroju »eleuzinskih misterija«: sa tajnim sastancima, sa eksotičnim i ekstatičnim obredima, sa kultom više mudrosti i sakrivene istine, samo za rijetke i izabrane. Kršćanstvo niti je imalo tajnih parola, niti povjerljivih nauka za »prosvijetljene«, niti je ikada upotrebljavalo taktiku konspirativnosti, anonimnosti i pseudonima. Ako su i kršćani kojiput između sebe signalizirali govorom simbola i podržavali »disciplinam arcani«, bilo je to samo privremeno i pod pritiskom nasilja sa strane: nikada iz vlastite pobude. Tajnim sektama bilo je ono uvijek načelan neprijatelj. I »ložama« isto tako: zvale se one masonske, ili gralske, ili »»deutschmeister«-ske, ili šlarafijske, ili kako drukčije. Nikada Crkva nije dala sistemu »nevidljivih prstiju« u svoje redove, pa ni pod izlikom uspješnijeg apostolata i oligarhije najboljih i najsposobnijih. Nije voljela zakulisnih metoda; nije u izolaciji i zakrabuljenosti gledala svoju snagu. Uvijek je podignuta vizira ulazila u svijet.
Krist nije zborovao po šumama, niti se je povlačio u bunkere i škripove, pa pred njih postavljao straže i promatrače. On je propovijedao po sinagogama, na trgovima, po ulicama, u lukama i pristaništima, u hramu. Svatko je mogao notirati i kontrolirati svaku njegovu riječ, svaki njegov korak. S plemenitom emfazom poziva se on na to na preslušanju pred velikim svećenikom Anom. »Ja sam javno govorio svijetu; ja sam učio u zbornici i u hramu, kamo svi Židovi zalaze; i ništa nijesam tajno govorio. — Pitaj one, koji su slušali, šta sam im govorio!« (Iv 18, 20. 21.). Nikakve tjeskobne diskrecije nije on tražio ni od svojih učenika. Naprotiv: izrijekom ih, »prijatelje svoje« (Luk 12, 4.), upozoruje, da i ono, što su, možda, od njega čuli na osami, slobodno navijeste i svima drugima. Neka se ništa ne ustručavaju, i neka ne nikoga ne boje! »Ne bojte ih se dakle! Jer nema ništa sakriveno, što se ne će otkriti, ni tajno, što se ne će doznati. Što vam govorim u tami, kazujte na svjetlosti, a što ma uho čujete, propovijedajte sa krovova!« (Mat 10, 26. 27.; Luk 12, 2. 3.). Crkva, što će je on osnovati, širit će se samo javnim propovijedanjem i neustrašivim, otvorenim, osobnim, svjedočenjem za njega i za njegovu istinu. »Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakome stvorenju!« (Mark 16, 15.). »I bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, i po svoj Judeji i Samariji, i do kraja zemlje!« (Dj Ap 1, 8.; Luk 24, 48.). I »do svršetka svijeta« (Mat 28. 20.). Grad na visokoj gori (Mat 5, 14.), u koji će upirati oči čitav svijet, mora biti ta njegova Crkva. Svijeća na svijećnjaku, koja će »svijetliti svima, koji su u kući« (Mat 5, 15. 16.). On ne da, da je itko, iz kakvih bilo pobuda, zasjenjuje ili sakriva: da je poklapa sudom, varićakom (Mat 5, 15.). Nije kršćanstvo nikako u načelu protiv publiciteta u manifestiranju vjerskog života i vjerske svijesti. Ne povlači se ono od javnosti. Ne uklanja se ono sa pozornice svijeta i života. Mora mu se stoga i predstaviti. Treba da ga ljudi »vide« (Mat 5, 16.). Mora se konfrontirati s onima, kojima hoće da govori, koje hoće da osvoji, koje hoće da uvjeri i predobije. Mora im pokazati svoju legitimaciju.
I kad je pokojni papa Ivan XXIII. bacio u kršćanski svijet svoju glasovitu i historijsku parolu »aggiornamenta«, posavremenjenja, crkvenog života u naše atomske dane, — apostolskog izlaženja u susret modernom čovječanstvu, — nije on tim nikako izišao iz okvira stare, tradicionalne, pastoralne mudrosti Crkve. On je samo pomladio, aktualizirao, apostolsku taktiku sv. Pavla, koji se nije ustručavao otići ni na areopag, da propovijeda epikurejcima i stojicima (Dj Ap 17, 18. 22.), ni potražiti kontakt sa ljudima iz careve kuće, »de Caesaris domo« (Filip 4, 22.). Njemu njegova pastoralna taktika nije branila, da, kad je trebalo, započne svoju apostolsku propovijed i od citata poganskih pjesnika, i od natpisa na kumirskom oltaru »nepoznatoga boga« (Dj Ap 17, 23. 28.); da se sprijatelji sa rimskim prokonzulom na Cipru (Dj Ap 13, 7. 12.); da se solidarizira sa farizejima u vjeri u uskrsnuće (Dj Ap 23, 6. 9.); da, s puno takta, prodrma savjest i podmitljivom carskom namjesniku (Dj Ap 24, 10. 24. 25. 26.) i polupoganinu kralju na židovskom prijestolju (Dj Ap 26. 1—32.), kad su ga pustili, da pred njima govori u Cezareji. Htio je da svima bude sluga i »dužnik«, — Židovima, »Grcima i barbarima«, — kako bi ih sve predobio za Krista (Rim 1, 14.; 1 Kor 9, 19—22.). »Da svi svagdje čine pokoru!« (Dj Ap 17, 30.).
Sve je to samo konsekvencija centralne kršćanske ideje, da je Kraljevstvo Božje namijenjeno svima narodima i da Bog hoće da sve ljude spasi i privede k spoznaji istine (1 Tim 2, 4.). A put je do ljudi i do ljudskog srca, samo jedan; razumijevanje i ljubav, štednja i obzir. Meka mora biti ruka, koja njeguje duhovnu nejačad (1 Sol 2, 7.). Mora se čuvati, da ne pozljeđuje starih rana. Mora koješta prešutjeti i preko koječega prijeći. I preko mnogih starih grijeha. Onako kao sv. Petar, koji je u svojoj propovijedi u hramu pokrio i bogoubilački grijeh onih, koji su propeli njegova Gospodina, samo ne bi li i njih priveo k njegovu oproštenju i spasenju: »I sada, braćo, znam, da iz neznanja učiniste, kao što i knezovi vaši!« (Dj Ap 3. 17. 19. 25. 26.).
Moramo ući u dijalog sa modernim svijetom. Moramo izaći preda nj sa svojim programom. Moramo tražiti načina, kako da ga udobrovoljimo i predobijemo, da posluša našu pouku i propovijed. Potreban nam je publicitet, potrebna nam je popularnost: i u njegovim očima. Potrebno je otkrivati afinitete i dodirne točke. Potrebno je oprezno prilaziti k njegovim zabludama i grijesima. Potrebne su nam simpatije i pred onim, »qui ex adverso est« (Tit 2, 8.).
Jedno samo ne smijemo pritom zaboraviti. Da Božje svjetiljke u našim rukama, — svjetiljke vjere i dobrih djela, — moraju i pred njim svijetliti. A da ih ne smijemo turati pod sud. Nikakvoj jeftinoj popularnosti za volju. Nikakvoj pastoralnoj taktici, koja bi nas odvela među demagoge, revolucionare i novotare; udaljila nas od istine i dobra.
A čini se, da ih danas po katoličkom svijetu ima dosta, koji u toj točki nijesu pogodili ni Gospodinovih ni papinskih intencija. Pa nas, možda i dobronamjerno, ali s pravom neofitskom neozbiljnošću i, još više, s neofitskom nasrtljivošću i upornošću guraju na teren, koji nije evanđeoski. Hoće da nas natjeraju u zagrljaj modernome svijetu tim, što ćemo mi njega kopirati, mjesto da mu se nametnemo, duhovnom superiornošću kršćanstva, pa da on kopira nas.
Jest, sigurno, jedna vrst »aggiornamenta«, i kad se sa programa religioznih kurzeva za inteligenciju skidaju dogmatičke, moralne i skripturističke teze, pa zamjenjuju onim »aktualnijima«: o integraciji, razoružanju, nuklearnom natu, hiperpopulaciji, komunizmu, prema tekstovima iz moderne profane literature, a u cilju, »da se na nov, eksperimentalan, način pristupi pouci o vjeri«. Jest, i kad se na stranicama uglednih katoličkih tjednika tretira pitanje, ne će li nas hiperpopulacija prisiliti, da napustimo dosadašnji »prirodni zakon«, koji je zabranjivao umjetno ograničavanje poroda i upotrebu antikoncepcijskih sredstava, pa da ga žrtvujemo »jačemu« prirodnom zakonu samoobrane (»selfpreservation«), i kad se urgira »planiranje obitelji« kao jedna od danas najaktualnijih kršćanskih dužnosti. Jest, i kad se u katoličkim ilustracijama, očito u dokaz »aggiornamenta«, na pobudu vjernicima i inovjercima, iznose slike sa športskih utakmica, gdje duvne pušu, sa galerija, u trublje, navijajući za svoje miljenike klubove. Samo, je li to »aggiornamento«, za kakav je pledirao Ivan XXIII. i za kakav pledira Pavao VI.? Je li to autentična interpretacija i aplikacija Gospodinove riječi: »Tako neka svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega na nebesima!« (Mat 5, 16.)?
Mi se bojimo, da nije. Da je to prije put u deformaciju katoličkog i crkvenog života, nego u njegovu instauraciju i reformaciju. Snižavanje moralnih standarda, ulagivanje svijetu i njegovim moralnim plitkostima i bijedama, »humanizacija«, a zapravo naturalizacija vjere, ne će nimalo podići reputacije našemu katoličanstvu u očima onih, koji traže Boga. A bučna, sajamska, reklama, popularnost, stečena sekularizacijom manira, sekundiranjem liberalnom i mondenom svijetu oko nas, povodljivošću za modnim mentalitetom i modnim idejama, bliže je grijehu nego pravdi. Apostol ju je, uza svu svoju široku dušu, radikalno otklonio: »Si adhuc hominibus placerem, Christi servus non essem!« (Gal 1, 10.). A još prije njega otklonio ju je naš Gospodin. Isusov odgovor na sugestiju njegovih ambicioznih rođaka, željnih reklamnog publiciteta i popularnosti po jeruzalemskim vašarištima, da se i on »pokaže svijetu«, bio je samo jedno energično: »Ego autem non ascendo!« (Iv 7, 2—10.).
Bolje će biti, — i za nas, i za Crkvu, i za svijet, — da se mi, današnji katolici, ugledamo u svoga Gospodina radije nego u naše katoličke duhovne malodobnike, koje je hipnotizirala velika iluzija »kulture i progresa«, ali bez duha i svjetla. Prvi preduvjet svakoj reformi, svakom apostolatu, svakom »aggiornamentu«, u Crkvi jest posvećenje. »Posveti ih istinom! Riječ je tvoja istina!« — »I ja posvećujem sebe za njih, da i oni budu posvećeni istinom!« (Iv 17, 17. 19.). Posvećenje uma živom vjerom i tvrđim insistiranjem na nauci i moralu Evanđelja. Posvećenje srca molitvom, samozatajom i ljubavlju.
Gospodin je to rekao. Njegova je to oporuka!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 1/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 189-193. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
