Kupareove pejsažnice
Najopsežniji pjesmokrug Rajmunda Kuparea zove se Terra marique. Izričaj potječe od Cicerona, a na latinskom znači „kopnom i morem“.[1] Ovdje označava pjesme nadahnute prizorima krajolika, što me potaknulo da ih jednom riječju nazovem pèjsāžnice. Rukovet čini 50 pjesama, od toga ih je 48 skupljeno u tu cjelinu godine 1994.[2] Njima je sada pridodana pjesma Začarani gorostasi, objavljena 1970.,[3] a previdom ispuštena u Svjetloznaku, te Pjesma o pjesmi, spjevana 1975., koja je do sada bila ostala u rukopisu.
Pejsažnice opjevavaju dijelove dana (Zora, Jutro, Dan, Večer i Noć), godišnja doba (Proljeće, Ljeto, Dohodak jeseni, Jesen, Pejsaž, Zima [I.] i Zima [II.]), protok vremena (Jučer, Danas, Sutra, Naličje vremena i Igra), vrijeme na moru (Maestral, Bonaca, Bura, Fjaka, Šilok i Nevera), vrijeme na sjeveru (Magla [I.]), biljke (Kukuruzi [I.], Kukuruzi [II.], Suncokreti), stabla (Vrbe, Tamarisi, Rekvijem za stare bademe), životinje (Kanarinci, Golubice, Ribe na prodaju), vjetar (Ples), kišu (Suša), more (Posljednja želja, More), mjesečinu (Sreća varke), plovila (Lađe, Lađe u mandraču, Ostavljeni jedrenjaci), planine (Začarani gorostasi), samostan (Sveti Nikola u Korčuli), grad (Amsterdam), muzej (Muzej u Arnhemu) i ljude: seljake (Molitva za sjenokosce), veslače (Barkarola, Lađar), kupače (Hijeroglifi škrapa) i mladence (Pjesma o pjesmi).
Nastale su: u Resniku kraj Zagreba 1939.–1941., u Koški u Slavoniji 1943., u Zagrebu tijekom Drugoga svjetskoga rata te 1971., 1975., prije 1980. i 1988.; u Trenčinu u Slovačkoj 1947., u Amsterdamu u Nizozemskoj 1947., na obali Sjevernoga mora u Nizozemskoj 1947., u Arnhemu u Nizezemskoj 1947., po Nizozemskoj 1947., u Santiago de Chileu u Čileu 1950. i 1951., na rijeci Pangal ispod Andâ u Čileu 1969., u Korčuli 1976., na Hvaru 1976., 1980. i tijekom osamdesetih godina.[4] Nisam mogao utvrditi gdje su i kada napisane neke pjesme objavljene 1963., 1969., 1970. i 1971.
Rekli su o ovom pjesmokrugu
Vinko Nikolić:[5]
Kupareove su pjesme pune melodije, ali ta nije svečani bruj zvučnih orgulja, nego je više tihi sklad harmonija, u kojemu katkad proplače sitni glas jedne vrlo osjetljive violine, što priča o lomovima i patnjama srca pjesnikova; ili zacvrči cvrčak u ljetnim žarkim podnevima i govori o veličanstvenom ljetu na rodnome Hvaru, gdje je more plavo, plavo, a sunce zlatno, zlatno; ili zazvone sveti sumorni Angelusi, koji najavljuju noći pune jedne blistave mjesečine, kakve nema nigdje na svijetu, žute i guste, koja kao da i nije prozračna, a one nezaboravne noći opojno mirišu po moru i borovima. Ta melodioznost Kupareovih pjesama oživljuje u nama one divne slike s naših ostavljenih žala. Kroz ovu melodioznost doživljavamo i jednu drugu osobinu pjesnika Kuparea, njegovo slikarsko nadahnuće. U njegovim pjesmama zatrepere pred našim očima bujni krajobrazi, prozračni, obasjani sunčanim zrakama, pa čitava priroda pred našim očima živi. Tu, u toj melodioznosti i njegovoj slikarskoj paleti, uz ono religiozno, treba tražiti najbolje osobine pjesnika Kuparea.
Mato Marčinko:[6]
Terrâ marìque (Pjesme o zemlji i moru) kontrapunkt su Kupareovim Carmina intima. To nije bijeg, nego izlazak u svijet iz plodonosne samoće. U svijet raskošnih boja i mirisa zemlje i mora.
Ana Diklić:[7]
Terra marique najizrazitije su zaokupljeni stihovi motivima prirode, likovno najdorađeniji, uvijek u melodioznom suzvučju temeljnoga motiva s ljudskom i Božjom prisutnošću. Kupareovu poeziju ne odlikuje toliko formalno savršenstvo koliko unutarnja melodioznost stihova, raznolikost ritma i bogatstvo jezika, koji svojom vrijednošću uvelike nadmašuju njezine nedostatke.
Rajmund Kupareo, Terrā marique (pjesme o zemlji i moru)
Kukuruzi [I.]
Svrstani u redu kukuruzi
Prekriše polja sva.
Putuju u jesen kroz zlo ljeto
Dva i dva…
Na raskršću cesta dobromu križu
Dignu na pozdrav bat.
Njima je svaki siromah otac,
A Isus brat.
A On ih blago pogleda s križa
I rukom pokaže put.
Tog časa klip je postao zlatan
I žut…
Resnik kraj Zagreba [1942.]
Dohodak jeseni
Jesen je iz gorskih sišla vinograda
Crvena u licu, nestalna u hodu,
Jabuke je zadnje u veselju stresla
I plašljive vrbe nagnula u vodu.
On dugo uz cestu, sa svijećom u noći,
Pruža kalež prazan da Mu dio dade:
Za komad je kruha iznajmio njive
I za kalež vina plodne vinograde.
Sve će Mu to dati dobra, zlatna jesen
Za naknadu krvi srca probodena,
I jabuku k tome mjesto one što je
Bila ukradena…
Resnik kraj Zagreba [1941.]
Suncokreti
Očarane suncem, usijana čela,
Susrest ćeš u polju suncokrete žute.
Čiste se u vatri kô zlato iz vrela
I šute.
Na dlanu svom nose u svjetiljci ulje
Kô djevice mudre iz Kristove priče.
Cijeli dan u sunce zaljubljeni bulje,
Još u noći za njim srce im se miče.
Kô svijećnjaci zlatni od stajanja dugog
Oslabe i dršci starih suncokreta,
Tad naslone glavu jedan pokraj drugog
I spokojno usnu do drugoga ljeta.
Koška u Slavoniji [1943.]
Lađe
Kolijevke se plave koje morske vile
Zaneseno njišu od jutra do mraka,
Pjevajući tiho uspavanke mile
Koje samo čuje uho morskog raka.
Sve su naše pjesme tiha, tužna jeka
Vjetra koji pokoj tek u jedru nađe.
Ritam našem srcu daje igra meka
Valova i lađe.
A naša je čežnja duboka, duboka…
Iscrpla je ne bi sva zemaljska vedra,
Kô ni ona draga, dva velika oka
Koje nosi naša otočanska jedra.
Lađe će nas odvest’ danas ili sutra,
Na pučine vječne bez prolaznih međa
Kamo su već pošle nekog vedrog jutra
Duše naših pređa.
[1945.]
Lađe u mandraču
Od ljubavi uljuljane
u vedroj snivaju noći:
riječi i stvari
mada otrcane
nove
poprimaju čari.
Korčula, 1976.
Sveti Nikola
Skinuo je biskupski ornat,
pred crkvu u košulji stao,
čeka dobri Starac da bi mu netko
ruku dao
i bar ovakvog
prepoznao.
Korčula, 1976.
Maestral
Naginju se borovi
jedan drugome pružaju ruku,
čekaju
da se opaljena tjelesa
svuku
i
obuku.
Korčula, 1976.
Posljednja želja
More, more! Davno ne vidjeh ti lice,
Ni pričah o raku što još čipke plete,
O vilama što su začarale dijete,
O ribi što nosi zlatne naušnice.
O, kako sam sretan što ovlažit’ mogu
Prst u tvojoj vodi! Vjerom bogomoljke
Prekrižit’ ću čelo, pomolit’ se Bogu
I u život ponijet’ tvoje dvije školjke.
Poljubac ću žarki u čelo ti dati,
A ti ga ponesi, kô melem na ranu,
Onom tužnom rodu na plavom Jadranu
Što za sreću novog naraštaja pati.
I ti trpiš s nama. Postalo si sivo.
Na otoku mom si plavo poput neba.
Buniš se, ne pjevaš. I tebi je krivo
Što mornari naši nemaju ni hljeba.
Dubi, dubi, more, za me tamo raku
U hridini jednoj mojeg dragog Hvara!
Nadgrobnicom bit će pjesma češljugara
Što zanosno pjeva u slobodnu zraku.
Sjeverno more, [6. XI.] 1947.
Zora
S krčagom plavim stupa po putu
Što ga je mjesec u noći utro.
Dan joj se tiho krade po skutu:
„Dobro jutro – veli – dobro jutro!”
Zajapuri naglo sva se kô ruža,
Izlije krčag srebrene rose,
Opere uši malena puža
I ruke Dana što sunce nose.
[Trenčin, 1947.]
Jutro
Paž vam je to Dana. Boje mu na dlanu
Kazuju ćud Dana u sreći i sjeti.
Sve boje odijela nose se po planu
Kakova se vidi na Jutra paleti.
Prikrade se časkom nad rijeku da vidi,
Da li se u vodi sja njegova sjena.
Dan izvadi sunce iz duboke hridi.
Ošine ga njime. Osta samo pjena…
[Trenčin, 1947.]
Dan
Dimnjacima crnim produžio vrate,
Njivama i rijeci razgolio grudi;
Sa zvonika gradskog on sate i sate
Kô nadglednik neki motri djela ljudi.
Brjegova se silnih pred njim miče sjena
Kad o podne ide ispit’ čašu mlijeka.
I pjeva, jer znade da ga izmorena
U šumici gustoj mlada Večer čeka.
[Trenčin, 1947.]
Večer
Sa zvijezdom prvom u kosi
Što sunca poljupce nosi
Izišla Večer na šetnju.
Srce joj procvala ruža.
Lahor joj lepezu pruža
Vrućinu da stiša ljetnu.
Pred kućom zasjele bake.
Iznose savjete svake
Nestašnoj djeci na ogled.
Šapat uz rijeku se krije,
Večer se bakama smije,
Jer Noć im skraćuje dogled.
[Trenčin, 1947.]
Noć
Opaljena suncem, ljepotica šuma
Vedra je izvirila noć.
S mjesecom u ruci preko mrtva druma
Mora selom proć’.
Dogorio mjesec. Ona zato kuša
Zvijezdama pojačati sjaj.
Pred vratima jednim Svevišnji baš sluša
Srdaca dvaju otkucaj.
Jer izvori to su što stvaraju struju
I života ključ.
I u noći prošnju staru opetuju:
Da bi Vječni novu zapalio luč.
[Trenčin, 1947.]
Ples
Obijesni je vjetar pozvô noćas na ples
Vjetrenjače krasne.
Naručio mjesec, da im svijeću čuva
U satove kasne.
Poduzeo sve je da izmori naglo
Hitre vjetrenjače.
Al’ one se vrte raširenih krila
Sve brže i jače.
Ne zna vjetar ludi da one bez stanke
Svježu vodu piju.
Iznemože prvi. Na ravnice klonu,
A one se smiju.
[Nizozemska, 1947.]
Pejsaž
Jesen se penje na stabla žuta
I lišće bere,
A vjetar njime sebi do puta
Postelju stere.
Pod stabla Zima zrcala prosu
Iz tajne škrinje:
Smrzla se jesen. Sivu joj kosu
Prekrilo inje.
[Nizozemska, 1947.]
Amsterdam
Dok sviraju orguljice
Skrite u šarenim kolima,
Prosjaci nakrive lice
Novac da izvabe bolima.
Igraju tihi kanali,
U brojna kola se slijevaju.
Grle ih mostovi mali
I s njima vječito pjevaju.
[Amsterdam, 1947.]
Magla [I.]
Pritisla magla dolinu
Kao mȍra,
I ne da ravni se vinut’
Iznad mora.
Voćnjaku otela snagu:
On muklo stenje.
Uz plot se stvara u vlagu
I na zid penje.
Domaćin okanca tare,
Jer magla u kuću smjera.
Al’ on je dimom cigare
Tjera.
[Nizozemska, 1947.]
Muzej u Arnhemu
Sačuvane kuće:
Spomen stare slave
Nestale.
Sve su čežnje vruće
Iza teške brave
Prestale.
Uspomene žive,
Jer po zidu plove
Brodovi.
A postelje sive
Straže mrtve sove
Rodovi.
Škrinja se je krasna
Od težine pljačka
Raspala.
Zipka puna basna:
U njoj stara mačka
Zaspala.
[1947.]
Kanarinci
Krletka je vašom kolijevkom i logom,
Sudrugovi žuti!
Vi pjevate ipak titrajući nogom
Po prečkama sitnim skladno razasuti.
Nas obruči tište silnih paralela
I meridijana.
Vedriji ste od nas, jer vam ljubav splela
Tu u kutu gnijezda, suncem ogrijana.
Krletka je tijelo, krletka je svemir,
A na pustoj nadi srce obješeno.
Pomozite, zlatni, otklonite nemir
Pjesmom koja tješi dijete osamljeno!
[1951.]
Golubice
Vi ste prve jele iz Svevišnjeg dlana
I njegova daha kušale toplinu,
A kad ste do prvih poletjele grana,
Osmijeha vam svojeg darova bjelinu.
I jednu je od vas spustio nad Sinom
Kad je Ljubav htio da otkrije svijetu.
Duh je njegov oganj što plamti bjelinom
U vatrenu oku i u divljem cvijetu.
Otkrivate vječne zaljubljenih sfere
Što ne znaju časa ni prostora vlasti
Zar ne, da je sreća ljubiti bez mjere
I klonuća strasti?
[1951.]
Naličje vremena
I.
Kroz probušene kapke prozora
Jutro se uvuklo spretno.
Išaralo crtežima zidove,
Polje zagonetno.
Igraju stabla, čežnje i godine:
Sanje, slatke sanje!
Na zidu visi zaklano
Božje Janje!
II.
Djevojčica krhka uspavljuje pjesmom
Lutke.
Starac sa svojim razgovara štapom
Šutke.
Gore sjećanja, bježe radosti
Nedostižni slapovi.
Na bridima života samo nas shvaćaju
Lutke i štapovi.
III.
Zima je sakrila cvijeće u gomolje,
A žito u promrzla zrna.
Šljivama je gizdavim jutros poklonila
Kostur umjesto krzna.
Zavukla se u nas da se zgrije
I da sniva.
Tresemo se… Sudbina nas čeka
Šljiva.
[1963.]
Igra
Kuca kiša po prozoru,
Željela bi u moj stan.
Zamasima vjetar ludi
Šiba je ljubomoran.
Biseri su na oknima.
Kalio ih sunca sjaj
(Bol i sreća stopile se
U jedinstven zagrljaj.)
U kutiju sve po malo
Pobire ih lupež – dan.
Pod jabukom, uz ogradu
Vjetar sniva nasmijan.
[1963.]
Molitva za sjenokosce
Sjedni, Gospodine, na meke otkose trave
I slušaj kako fijuču kose!
Po njihovu ritmu njišu se kosaca glave
I njihove noge bose.
Al’ znaj da jednako rad im kosi dane
I da im se srca u strahu njišu:
Ne će li blago ostat’ bez hrane
Kad zima dođe uz snijeg i kišu?
Barem zbog betlemskih jasala svaku
Molitvu njihovu primi!
Sijeno je najmekša postelja seljaku
I ljeti i zimi.
Al’ nemoj ni živine zaboravit’ dvije
Koje su te u spilji branile od leda!
Ti znaš da hranu lako naći nije
Kad pritisne bijeda…
Resnik kraj Zagreba [1940.]
Barkarola
Papir je plavi more što diše.
Olovke vesla.
Knjiga je ljubav. Spužva nek zbriše
Parole, gesla!
Obale puste. Samo na straži
Galeba jeka.
Ne kloni srce! Na jednoj plaži
Lađa nas čeka.
[1969.]
Lađar
Zagrljaj vozi, poljubac zanesen,
Kroz goruće ljeto u nestalnu jesen.
(Parovi se boje širokih vidika:
Lađa mala, krhka. Srce njena slika.)
Kadikad je podsmijeh ugušen u valu.
Osluškuju školjke jecaje na žalu.
Kada nema posla, on sjedne uz lađu
I uvalu sanja od poljupca slađu.
[1969.]
Ostavljeni jedrenjaci
Suše se na žalu solju izglodani
Nadnevke po njima izletnici pišu,
U praznome truplu oceani dišu,
Dok sa mosta zure mrtvi kapetani.
Nestašne se lađe kupaju u pjeni
Djedovi ih paze: jedrenjaci stari.
Uz njih se i danas kunu zaljubljeni,
I marine krasne stvaraju slikari.
[1969.]
Pjesma o pjesmi
Mladenu i Jađi
Daj mi ruku!
Lakše je u dvoje
pronaći tu luku
gdje sudbinu kroje.
A kad mjesec zađe
razvit ćemo jedra
i prestići lađe
što u beskraj žure.
Naša krhka njedra
pričuve su bure.
U zanosu sreće
daleko je od nas Ikarova drama.
Naša krila sunce opržiti ne će;
sunce je u nama.
Rijeku ćemo naći što letače krijepi
da bi lica svoja ugledali žarka.
Ah bili smo negda mladi, mladi,
mladi i lijepi!
Bila je to igra koja život sladi,
al’ to nije bila varka!
1975.
Proljeće
Parkovi su nove naručili nošnje.
Proljeće u travi zaljubljeno snije.
Sunce se u kose zaplelo i krošnje,
Ljubav u oku i željama vrije.
I plešu, plešu krivudave staze
I odvode želje u zakutke snova
U našem životu samo proljeća su nova,
Proljeća kratka što ih ljeta gaze.
Proljeće se njiše u zibaljci sreće
Kojoj niti tanke polagano slabe.
I dok se sa stabla truse grančice i cvijeće,
Zamišljeno snatre mudre visibabe.
[1970.]
Ljeto
Debelo se sunce šeta cijeli dan po žalu,
Tanke sjene hlada sklonile se u boriku.
Nemirnost je naša u svakome valu,
Tek je djeca gone uza smijeh i viku.
Šuma je svoje raspustila kose,
Da joj sunce slaba ne oprži njedra.
Naša su srca i naše noge bose,
A naš je brod davno sakupio jedra.
Prže se misli, izgaraju nade.
Ptice su drage zašutjele u vrijesku.
Djeca kule sreće na žalima grade,
Zaljubljeni vjernost prisežu na pijesku.
[1970.]
Jesen
Jabuke zelene haljine svlače
U voćnjaku.
Kiša na granama grozničavo plače
U mraku.
Najbolje je želje čvrsto zaključati
U škrinji zaboravi,
Ključeve Vremenu u tajnosti dati,
Da ih jednom djeci u sonetu javi.
Pod stablima vjetar s metlama u ruci
Čeka da i zadnji iznemogne list.
Brodovi se tromo ljuljaju u luci,
Na paleti naš se osušio kîst.
[1970.]
Zima [I.]
Na prozoru inje stoljetne želje slika.
U cjepanici diše zadnji uzdah ljeta.
Susreti su udaljeni: nema uzvanika,
Sve je samo sjeta, samo tužna sjeta.
Nada je prozebla u srcu samoće.
Stih se sledenio u najljepšoj riječi.
Sa tavana misli nestalo je voće.
Svakoj pjesmi slutnja porođenje priječi.
Tek sjećanje na dom ruši očajanje kruto.
Dok pahulje brišu puteve i sjene,
Sve postaje bijelo, sve je netaknuto,
Jer u srcu žive drage uspomene.
[1970.]
Zima [II.]
Sledili se poljupci zore
na usnama Zime,
a naše posljednje rime
kolajne inja tvore.
Vještica na krovu sjedi,
prebire pramene dima.
Zastori teži od mjedi
vise na prozorima.
Vjetar u napadu bijesa
crjepove kućama krade.
Leže sred ledena lijesa
osmijesi i nade.
[1980.]
Ribe na prodaju
Ledenim pogledom motre prolaznike.
Šutnjom ispituju namjere i cijene.
Ponekad se trgnu od zaglušene vike,
Uzdahnu duboko tužne, ucviljene.
Pod teretom zraka obala se vrti…
Na njihovoj zjeni koprena je sna.
Na pločniku žarkom, pozornici smrti,
Ribe se od morskog opraštaju dna.
Padaju u klopku i zimi i ljeti
(Kao slijepac stari što po mostu kroči).
Ima li bar netko da se i nas sjeti,
Kad sklopimo tužne na obali oči?
[1969.]
More
More! Samo more orisati znade
Nestalih sirena siluete tanke.
U zrcalu plavom odraziti nade,
I nemirnom srcu skladat’ uspavanke.
More! Samo more u jeseni stvara
Od oblaka plavih hitne padobrane.
Zaljubljenim pruža iz svojih njedara
Oaze na pijesku, vjetrom izorane.
More! Samo more može prisiliti
Zvijezde da u noći kupaju se blagoj;
U školjkama vatru tajnih želja sliti
Da bisere stvore za ukrase dragoj.
More! Samo more naše zjene tare
Što tuđih vrtova zalijevaju klice.
Od očiju mrtvih kô od luči stare
Na Jadranu nove pali svjećarice.
[1969.]
Začarani gorostasi
Snivaju jedan na drugog čvrsto oslonjeni.
Šume im noćne košulje navlače.
Oblaci su u šatore sive pretvoreni.
Magle kroz šikarje svoje kose zavlače.
Kadikad i njih želje pokrenu
da dosadan promijene položaj,
uzrokovan dugim snom.
Onda se naglo na bok okrenu
(ljudi to zovu potresom)
i hrkanjem probude čitav kraj.
Pangal (Precordillera), 1969.
Sreća varke
Mjesec se penje uz goru,
iskre mu iz štapa lete
i sretan se smiješi.
Jeli, jablanu i boru,
srebrene kolajne plete
i pričama tješi.
Čelo mu je puno rana
(svjetlopis mladih mu dana
poznaju tek rijetki).
U svemir naglo se skrije,
da se sa zvijezdama smije,
varke zagonetki.
Pangal (Precordillera), 1969.
Vrbe
Ni najbrži vlak ne može vas prijeći
u bijegu uz rijeku.
Njedra vam čisti zrak
pruža odmor što liječi
opekline srca u tijeku.
Hoće li se itko jednom odmorit’ u hladu
Mojih stihova?
Lutalici to bi bijednom nagrada bila jadu
i hvalospjev bolova.
[1971.]
Kukuruzi [II.]
Štapovi od strasti sunca osušeni
na koje se oslanja
pijani vjetar u hodu.
Na kosturu vise listovi oprašeni
kô razdrta jedra na propalu brodu.
Kamo putujete? U vatru, u smeće?
Još ste uvijek tu: uspravni, bez daha.
Takvi ćete ostat’ dok vas netko ne sasiječe
i napravi od vas zaklon siromaha…
[1971.]
Tamarisi
Tamarisi stalno lepezama mašu
da rashlade grudi.
Kroz čitavo ljeto nebo im ne nudi
hladne vode čašu.
Spuste se na pijesak kada im se svidi
oprati u moru kosu zaprašenu,
a onda čekaju, gizdavi na hridi,
dok parovi zadnji kućama ne krenu.
Kadikad se ipak koji par zanese
i neviđen zaspe u njihovoj sjeni.
Tamarisi šute, u mrak uvijeni,
tekar im se lišće od radosti trese.
[1980.]
Hijeroglifi škrapa
Na licima starih škrapa
navoranim od trajnog plača
netko će otkriti jednom
nade
i jade
kupača.
Korčula, 1976.
Jučer
Krije se tiho u krilu žene
i sniva dugo pod naslagama snijega,
i kad se u naručju proljeća prene,
probude se s njime vinogradi brijega.
Zrcalo je u kom promatra se zora,
o njemu nam dugo pričali su ljudi,
ono diše u dnu pobješnjela mora.
Samo ono savjest uspavanih budi.
[1971.]
Danas
Stabla u nizu beskonačnih drvoreda.
Vječnost zgusnuta u par satova.
Ugodan san koji se ispričati ne da,
A trajao je samo par časova.
Okvir napravljen od sutona i jutra.
Kolijevka vremena, igračka dječjih snova.
Ne brine se za jučer, ni što će biti sutra.
Nestaje kô zanos srca i miris cvjetova.
[1971.]
Sutra
Skriva se u sjemenju, pupoljku, noći.
Kotače pomiče neznanog svemira.
Izvor je zanosa, zdvajanja, nemira.
Sve bi tu zastalo bez njegove moći.
Upitnik što želje i nacrte prati,
uzrokom je naših ushita i pada,
časovnik zvijezda bez kazaljka i sati,
polubrat vječnosti, neshvatljiva nada.
[1971.]
Suša
Čekamo posljednjim silama
da oblaci podoje loze
da bi u staračkim žilama
vino uzavrelo poput mlijeka
nestašne koze.
[1980.]
Rekvijem za stare bademe
Ostat će u uspomeni
cvjetovi njihovi nasmijani
i mekiši pomno izabrani.
U škrinji ih je čuvala baka,
a mi smo ih pretvarali
u zbirku igračaka.
Hvar, 1976.
Bonaca
Ratoborni se valovi
odmaraju
na algama, u dubini.
Zaljubljeni galebovi
plesove stvaraju na površini,
kô nestašna djeca
jedan drugoga
u igri varaju.
[1988.]
Bura
Drma rasklimanim oknima
i staračkim kostima.
Sunce je ledeno
kad je bura u gostima.
Borove i čemprese njiše
da joj se klanjaju.
Kroz selo na metli juri,
ljudi se u dvorišta sklanjaju.
Zadnje oblake na nebu briše
spužvom morske pjene.
Opustjela obala. Hladna vedrina
rastjerala zaljubljene.
[1988.]
Fjaka
Ni mačke više ne kriče,
niti se brinu za hranu.
Sjena kuća tromo se miče
i daje ritam danu.
[1988.]
Šilok
Razdražuje djecu. Kamenjem se tuku
i ganjaju mirne živine.
Zvonjava teškom mukom prodire
u daljine.
Izmorene misli zavjetrinu traže
u srca tišini.
Probadaju kosti. Glava ne odolijeva
teškoj mučnini.
Sve je umorno.
Sve je sumorno.
[1988.]
Nevera
Svađaju se namrgođeni oblaci,
jedan drugoga strijelama gađaju.
Obijesni ih vjetar goni i draži,
prevrće lađe na plaži.
Dobra baka kroz prozor gleda
pada li kiša il’ grad,
moli za polje i vinograd.
Teško se molitve u srcu rađaju
dok se namrgođeni oblaci svađaju.
[1988.]
[1] Latinski enklitički veznik -que nerijetko tvori suprotstavljena značenja: belli domique u ratu i doma; cominus eminusque u bliskoj borbi i izvan dohvata mača; domi bellique u miru i u ratu; domi ferisque doma i u divljini; domi militiaeque doma i u vojsci; ferro ignique željezom i vatrom (ognjem i mačem); floribus coronisque s cvijećem i vijencima (cvjetovi opušteni i svezani); ius nefasque pravo i opačina; longe lateque nadaleko i nadugo (dugo i široko); pace belloque u miru i ratu; parvis magnisque mali i veliki; susque deque gore i dolje (manje-više); suum cuique svakomu njegovu; tempus locusque vrijeme i mjesto; terrā marique na kopnu i na moru; ultra citroque onamo i ovamo (s obje strane); usque quaque uvijek i posvuda.
[2] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice – Zagreb: Izazov istine, 1994., str. 119–168.
[3] Hrvatska revija (München), XX (1970.), br. 4, str. 865.
[4] U uglatim je zagradama naznačena godina kad je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kad je nastala.
[5] Vinko Nikolić, Pjesnik Rajmnund Kupareo, u Buenos Airesu u listopadu 1960., u: Rajmund Kupareo, Blagoslov zvijezda, Buenos Aires, 1961., str. 127.
[6] Tomislav Heres, Pjesnički životopis Rajmunda Kuparea, Marulić (Zagreb), XXV (1992.), br. 1, str. 26.
[7] Ana Diklić, Pjesnik moderne tradicije, Kolo (Zagreb), CLII/1994., br. 9–10, str. 943 i 944; Ana Diklić, Lightsign, Most / The Bridge Literary Magazine (Zagreb), 9–10/1995., str. 153 i 154.
